Rumunija 2024

[DacMan]

disclaimer: piše gazdarica

Rumunjska, Zagreb - Osijek

Za razliku od onih kaotičnih jutara kad smo letili na avion zadnja dva puta, danas je bilo lagano i opušteno. Dugo smo spavali, odradili trening u gymu, dovršili pakiranje, doručkovali i krenuli. Ne sjećam se kad sam zadnji put za doručak pojela četiri jaja, ali računala sam da će nas držati sitima do večere, a i bilo je već kasno. Jutro je bilo oblačno i kišovito, pa je pokret u podne bio baš aman taman. Oblačenje je bilo popraćeno laganom nervozom, bubreznjak smeta, pa ga nisam ni stavila, a spojila sam jaknu jer inače hlače smetaju na kukovima. Sjedanje na motor je bilo izazov - noga jedva ide preko 30 litara na zadnjem zicu, ali uspjela sam. Duboko disanje i koncentracija, samo treba krenuti. Tankanje do vrha, provjera guma, ulja… i konačno, pravi pokret. Prva postaja: Kulturni centar Mate Lovrak. Najgori dio je bio izvlačenje iz Zagreba, sve je bilo puno prepreka, dvije su mi izletile na crveno kod Velesajma. Srećom, nemam Ivekov karakter da ih pozdravim nogom, samo vičem iz kacige “di ćeš”. Konačno smo se preko Dugog Sela izvukli iz grada i kad smo lakše disali, GPS kaže "skreni desno". Cesta mi je bila dobro poznata, još iz mladih dana kad sam motorom često išla do Vukovara. Ali rekoh, ajde kad je već upaljen. Samo čujem glas u kacigi “nemoj ići tuda”. E pa, prekasno, već sam skrenula. Vožnja nas je vodila kroz nepoznata sela i zaseoke. S jedne strane ceste polja kukuruza, a s druge prekrasna žuta polja suncokreta, kao da zaljubljeno gledaju kukuruz preko puta. Ispred nas se ukazala trošna stara crkvica, kao iz dječje priče koju više nitko ne želi, ali na savršenom mjestu, uz savršeno drvo. Evo opet glasa u kacigi “zar još i to”... da, još i to. Stali smo na sred ceste, ugasili motore da slikam tu staru ruševnu crkvu.

Prema Lovraku su nas pratili suncokreti i rode na stupovima. Jedna je čak nonšalantno prešla cestu, kao da koristi pješački prijelaz, to što sam radi nje kočila iza zavoja boli ju briga, kljunom je oparala nebo. Kava s pogledom na jezero i vlak u snijegu, uz zvuk šumskog lišća koje nosi vjetar i cvrkut ptica, bio je melem za dušu. Predivno malo mjesto s jednostavnim restoranom i malim igralištem za djecu. Konstelacija vlaka u snijegu i Mate Lovraka na klupi s jezerom u pozadini – pravo mjesto za posjetiti.

Sljedeća postaja: Donji Miholjac, kava kod obitelji koju nisam vidjela 20-ak godina, ali su nas dočekali raširenih ruku i srdačno. Zadržali smo se malo duže od planiranog, ali smo ipak krenuli jer nas Terezici čekaju. Doručak je držao dovoljno da izdržimo do Osijeka, gdje smo uživali u finoj večeri koju su nam Terezici pripremili. Tu završava naš prvi dan. Večer uz kvalitetno društvo i dobru zabavu, a sutra preko Mađarske u Segedin pa planirano noćenje u Rumunjskoj, Arad - kamp nas čeka.

 

[DacMan]

Rumunjska Osijek - Minis

2. dan

U 6 ujutro ispratili smo Terezu na posao, popili kavu, odradili malo tzv. treninga, doručkovali, spakirali stvari i krenuli. Prva postaja nam je Baja u Mađarskoj. Ne znam što je gore, ravna cesta ili neravna cesta. Sve je ravno ispred nas osim polja suncokreta, a iza granice je i dalje ravno, ali rupa na rupi i kvrga na kvrgi. Borba s kamionima i vjetrom, jer naravno, baš dan prije puta zaključila sam da motor izgleda ljepše bez vizira. Tipično ženski - tko mari za funkcionalnost kad može biti lijepo. I da, Ivek, auspuh! 😜 Iako, od bočnih naleta vjetra mi vizir ionako ne bi pomogao, ali vjetar je srećom oslabio u drugom dijelu dana.


Prošli smo kroz Bátaszék, gdje sam na ulasku u gradić skoro stala da izvadim fotić, ali bojala sam se što bi rekao glas u mojoj kacigi, pa sam ipak samo produžila dalje.

Vožnja uz Dunav i prelazak preko njega bili su popraćeni tutnjavim i voblavim kamionima i oblacima prašine. Malo smo lutali po Baji dok nismo našli kafić s pogledom na Dunav uz samu tržnicu.

Grad ima predivnu šetnicu uz rijeku. Nismo bili gladni, ali miris hrane nas je mamio da samo razmišljamo gdje i što ćemo za ručak, iako je bilo prerano za jelo. Planirali smo jesti u Szegedu.
Naravno takvih noseva punih mirisa čim smo krenuli iz Baje, na rotoru, nalazi se skulptura kotlića koja simbolizira tradiciju bajskog fiš paprikaša.

Konačno, Szeged.

Fora gradić s lijepim “Zrinjevcem” ili kako ga oni zovu Széchenyi tér. Trg se proteže u prekrasan park ukrašen fontanama, zelenilom i skulpturama. S obzirom na to da je već bilo debelo vrijeme ručka, smjestili smo se na “Zrinjevac” zajedno s motorima u hlad, kraj klupica, i navalili na gablec. U pozadini je dodatnu notu davala crkva - Votivna crkva koja često svira poznate melodije. Nakon ručka našli smo simpatično mjesto za kavu. Na izlasku iz grada oduševio nas je prizor muzeja kojeg krasi glavna atrakcija “Dancing Fountain”. Cijelu sliku upotpunio je most preko rijeke Tise, koji povezuje dva dijela grada, obrubljen cvijećem i biciklističkom stazom.

Zadnja vožnja danas vodi nas u Rumunjsku. Do granice smo projahali kilometre i kilometre na devama, slonovima, konjima - izaberite koja vam se životinja više sviđa.
Konačno dolazimo na rumunjsku granicu. Zaustavljaju nas i na tvrdom ruskom engleskom traže osobnu, pa nas šalju do iduće kućice da ovaj drugi ručno upiše ID i podatke s prometne. Cesta konačno postaje glatka bez rupa i nazire se i neki zavoj. Arad, prvi grad iza granice, izgleda kao da je ispao iz socijalističke priče. Stajemo na nekom random mjestu da nađemo bankomat.

Ceste su im široke, veliki rotori, veliki parkovi, veliki trgovi. Sve je veliko. A promet kaos. Mađarska nas je danas počastila rupama, kamionima, autima parkiranim nasred ceste, dugom i ravnom cestom, a Rumunjska svojom veličinom i rodeom na cesti. U svakom slučaju, današnjih 356 km završava se u malom mjestu Miniș, u još manjem kampu usred nedođije. Susjedi su nam Slovenci, Austrijanci i Nijemci - ravno četiri kampera i naš veliki šator. Definitivno mjesto za preporuku - Camping Route Romemenie, Minis.

Jedva čekam vidjeti što nas sutra čeka. Laku noć!

 

[DacMan]

Rumunjska, Minis - Deva - Sebes - Petresti

Dugo smo spavali jer nas je čekala kraća ruta i nigdje nam se nije žurilo. Probudilo me sunce koje je oko 9 sati zasjalo kroz otvorena vrata šatora. Kava se već kuhala. Dan je bio savršen, sunčan. U nedođiji gdje se nalazi kamp nema ničega u blizini, pa je jutarnju tišinu svojim cvrkutom upotpunjavalo ptićje pjevanje i možda glasanje sove. Dugotrajno ispijanje kave, malo board gameanja, razgibavanje i doručak.

Taman dok smo pripremali doručak, došli su se pozdraviti Slovenci jer su odlazili iz kampa. Usput su nam dali prijedlog da posjetimo Vulcanii Noroioși Pâclele, i spomenuli moto kamp u blizini koji vrijedi posjetiti. Ti pješčani vulkani su na ruti između Brașova i Bukurešta, pa smo odlučili svakako ih pogledati.


Zaključili smo da smo definitivno otegnuli jutro pa smo se malo brže spakirali i krenuli u podne. Prva postaja Deva, ali trebali smo prvo naći benzinsku postaju. Prvu pumpu smo propustili, drugu također, jer se nekako vide u zadnji tren pa nisi siguran gdje je ulaz i radi li uopće. Treća pumpa bila je s druge strane pune linije. Već sam dala žmigavac kad se javio glasić u kacigi: “Možda ne bi trebala baš...”. Ugasila sam žmigavac i krenula dalje, a glasić je nastavio: “Pa zašto nisi skrenula?”, “Pa rekao si ne,” odgovorila sam. “Ma to je bila samo sugestija,” odgovorio je. Vojvoda piše da ima goriva za 90 km, taman toliko kaže i karta. Ako ne nađemo pumpu, crijevo je tu, a Tele ima veliki tank i toči se kad i Vojvoda, dakle nema brige.


Cesta do Deve konačno završava agoniju ravnice. Priroda i zavoji podsjećaju na staru riječku. Dolaskom u Devu krenuli smo do tvrđave, ali nakon uspona uskim uličicama i parkiranja, shvatili smo da nas čeka još barem pola sata hodanja uz brijeg u moto opremi - how, yes, no, okret za 180 i razgledavanje grada vožnjom, random stajanje na kavi.


Deva, smještena u srcu Transilvanije, poznata je po svojoj tvrđavi, pomalo razočarana što ipak nismo otišli, i to više radi pogleda na grad koji pruža i pokoje slike za uspomenu. Uglavnom Deva ostaje zapamćena u glavi bez slike na ekranu.


Nakon kave krenuli smo prema Sebešu, ali putem smo naišli na malo mjesto Orăștie. Nešto me privuklo s glavne ceste, pa sam sada ja bila glas u kacigi: “Ajde, tu za mnom!” Definitivno nisam pogriješila. Glavni trg bio je pun pogodak, slike ne mogu dočarati doživljaj. Sve je uređeno do zadnjeg detalja. Sad mi je žao što nismo tu popili kavu u kafiću uz sami trg i uživali u pogledu na cvijeće i fontanu, te mir koji mjesto pruža.

Cesta prema Sebešu nije nešto posebno, manje je zanimljiva od one do Deve, ali barem nije ravna. U kamp “Moto Camping Iris” stigli smo oko 17 sati, gladni kao vukovi. Kamp je odličan, u 23 se zatvara glavna kapija, u sklopu je privatne kuće. Nudi struju, kuhinju, mjesto za odmor, stolove i drvene ljuljačke. Nedaleko od kampa nalazi se restoran koji nam je gazdarica preporučila pa smo se uputili tamo. Naravno, uspjela sam naručiti ulje i još malo ulja, jer koliko možeš pgriješiti sa piletinom i šampinjonima? D je, po običaju, prošao bolje. Pola obroka ulja bilo je i više nego dovoljno. Doduše predjelo je bilo ljuti feferon i vrhnje, na to se nisam žalila, a i juha je bila vrh.

Valjalo bi malo prošetati. U daljini sam vidjela prekrasnu pravoslavnu crkvu koja je privukla moju pažnju, pa smo krenuli tamo.


Trebalo je također prošetati do dućana po namirnice za doručak. Ostatak večeri laganini, s planom za raniji polazak sutra. Sljedeća postaja: Transalpina.

 

[črnomerec]

👌👍

 

[Hrvoje-Bj]

Odlicno
Uzivao citajuci 👍🏼

 

[mr.mee]

svaka čast gospođi

 

[DacMan]

Rumunjska, Transalpina - Ciocadia - Stolniceni - Racovita - Noaptes - Camping Aires


Četvrti dan


Ustajanje u 7, pakiranje, sklekovi, čučnjevi i sl., doručak, tankanje i pokret.


Bili smo smješteni na samom početku rute 67, prošli smo kroz mala ruralna sela i krenuli u zavoje. Vozimo se tako i odjednom prođemo neko stajalište s hrpom bajkera. Ne budi lijen, nađi prvo moguće mjesto za okretanje i vrati se nazad. Malo slikanja i razgledavanja i gas dalje.

Nakon nekog vremena još jedno takvo mjesto na rijeci Sebeș, ali ovog puta nismo fulali. Prvo smo mislili da je jezero, ali zapravo je rijeka. Nismo bili gladni, ali sve miriši na langošice i još neke slatke delicije. Oduprli smo se porivu da se natrpamo lošom hranom, a i trbusi su nam još bili poprilično puni od doručka.

Nastavljamo dalje, zavojita cesta drži nas uz rijeku i vodi kroz borove šume. U nekom trenutku s lijeve strane vidimo malo mjestašce s drvenim kućicama na kraju jezera. Ispred nas znak zabranjen promet od 6 popodne do 8 ujutro. Taman krene diskusija s glasićem u kacigi “Kaj misliš, jel to zbog medvjeda?” kad vidimo kravu kako šeće u suprotnoj traci prema nama. Kilometar dalje, čovjek sjedi na klupici usred ničega, izgleda kao da mu je sve svejedno i čeka… nešto čeka.


Na vrhu, temperatura je pala na 11 stupnjeva, lagano smrzavanje, ali prema dolje bi trebalo biti toplije. Odjednom, znakovi da su radovi na cesti, ali nigdje ničega samo zatvorena naša strana. Kad evo ti kolone auta iz suprotnog smjera. Hmm… morat će biti mjesta za oboje. Nakon kolone, evo stričeka sa semaforom, daje zeleno. Sad se sjetio. Nekoliko metara dalje finišer i valjak asfaltiraju našu stranu ceste. Odmah iza njih na križanju drvena kućica "birtija/restoran". Svi bajkeri piju kavu i klopaju, na šodru preko puta sprema se neka “festa” ili sajam. Dvije kave 4€… fino nas je opelješio, ali, kava je bila fina. Zanimljivo je da gdje god smo pili kavu bila je fina..

Nakon ovog, tek počinje prava dionica, cesta poput passova od prošle godine koje smo prošli, s pogledom, zavojima, serpentinama. Zadnji motorist kojeg sam se spremala zaobići u prvom dijelu passa i evo glasa u kacigi: “Nemoj slučajno s unutarnje strane,” odnosilo se na desnu stranu u zavoju. Odgovorila sam: “Nisam planirala, iako najradije bi, samo da ga se riješim.” Vožnja je bila top i nekako je prebrzo prošla, tako sam barem mislila u tom trenutku. Od jutra me pralo uzbuđenje, pomiješano s malo straha hoće li sve proći dobro ili ću zeznuti neki zavoj (Ivek). Uglavnom, jedva sam čekala da krenemo, a na kraju je proletilo. Ali svakako sam se zabavila.

Na izlazu s passa, ili smo tako barem mislili u tom trenutku, taman pričamo da moramo stati i pogledati kartu gdje dalje idemo kad ugledamo roštilj, muziku i bajkere. Na prvi pogled izgledalo je kao neki moto susret. Naravno da smo stali. Kad ono, kakve li sreće, imaju prezentaciju motora i probne vožnje, a D bi baš probao jedan Triumph Bonneville T120 i taman ga imaju za probnu vožnju. Ide se u skupinama u određeno vrijeme, taman da malo predahnemo uz kavu i spremimo se.


Of course, meni je oko zapeo street triple 765 i nudi mi striček da idem s njim, ali ljubazno sam odbila. Previsok mi je, ne riskira mi se, ali kaže striček da s kitom za spuštanje ide niže od mog sada. Mmmm, primamljivo!

Dočekali smo probnu vožnju, 50 km, ali smo je odvozili iz smjera iz kojeg smo došli. Sada sam išla kao suvozač pa sam uspjela i opaliti neke fotke za doživljaj. Gospon glasić u kacigi je uspio 5-6 puta postrugati fuzićem da bi zaključio da se ne može voziti s tim kao s Teletinom. Možda se ipak odluči za nekog nakeda, ionako je već zaključio da je Vojvoda zanimljiviji nego Tele.

Nastavak rute, jer zapravo smo skužili da smo stali na pola, spustili smo se do kraja i guštali ko prasci. Na kraju rute pozdravila nas je gospođa krava koja nam je prepriječila put i odlučila da moramo stati i pričekati da gospođa pređe cestu. Nastavak prema kampu, negdje u još jednoj nedođiji, ispratile su nas ovce na sred ceste koje su umorno išle s ispaše.

Još jedan kamp koji nas je oduševio, ali nakon ranog ručka dok smo čekali probnu vožnju, gdje je svaki od nas pojeo doslovno dva ćevapa, došli smo gladni kao životinje.

Brzo raspakiravanje i pražnjenje kofera da ima mjesta za dućan. Usput smo kupili i doručak - jaja prodaju na komad, dobili smo ih u vrećici, a glasić u kacigi kaže: “Baš me zanima koliko će kajgane biti do kampa.” Ipak će biti kajgana ujutro, sva.

U kampu, kao i u svakom do sad, kuhinja je na raspolaganju. Zasjeli smo tri koraka od šatora za stol i konačno jeli.


Sutra nas čeka malo teža dionica Transfăgărășan.


Još malo o ruti danas


Transalpina prolazi kroz Parâng, što je jedno od najviših planinskih područja u Rumunjskoj i proteže se kroz Karpate. Prekrivena je gustim šumama. Vožnja cestom otvara pogled na doline i proplanke, gdje smo nailazili na pastire i njihova stada ovaca. Kravice su nam radile društvo putem na pašnjacima, ne samo na cesti. Najviša točka bila je na 2.100 metara i nudila nam je pogled na okolne planine i doline. Prolazili smo kroz mala tradicionalna sela gdje je moguće vidjeti autentično lokalno stanovništvo i stil života.


Transalpina nudi tišinu daleko od grada, gužve i ludila Rumunjske, te divlje životinje. Svaki kilometar ove ceste pružio nam je novi i očaravajući pogled i pokazao ljepotu Karpata. Veselim se sutrašnjoj turi, iako kažu da je teška, ali vjerujem da će pružiti isto zadovoljstvo i novo iskustvo kao i današnja.

 

[DacMan]

Rumunjska, Transfăgărășan - Fagaras - Bran - Brasov - Camping Honigberg


Peti dan


Dok smo se još razvlačili po "krevetu," ostali bajkeri su već bili skoro spremni za polazak, ali na kraju nismo kasnili za njima. Kuhinja se dijeli, sve je na raspolaganju, kao u nekoj komuni; svatko uzme što mu treba i kasnije očisti za sobom. Doručak i pokret.

Krenuli smo, izbjegavajući red auta, red konja sa zaprežnim kolima. Do ulaska na rutu, cesta je bila poput one na Tajlandu.
Osjećaj nostalgije vratio nas par godina u nazvan u Bangkok – razrovana cesta, kablovi smotani da boli glava, štandovi s voćem i kamiončići. Samo ovog puta nismo stali kupiti voće i D nije bio u drami da će me netko “ukrasti” 😂


Ušli smo na pass, velika tabla kaže "otvoreno," i čujem D na to: “Zaboravio sam kameru pripremiti.” Stanemo da on izvadi kameru kad mobiteli počnu divljati. Ponavlja se epizoda iz Chicaga kad je bio alert za tornado. D stavlja kameru i ne kuži ništa, gledam ja tu poruku, čitam jednom, dva puta, kad ono dobro čitam. Upozorenje da je na ruti viđen medvjed i da ne stajemo slikati ili hraniti ga.

Ok, valjda ga je netko negdje samo uočio i otišao je dalje.
Krenemo, D još nije upalio kameru. Prvi zavoj i evo ga – gospodin Medo šeće preko ceste. Gleda on nas, gledamo mi njega – a ništa, gaaaas! Čuje se glas u kacigi: “Nek jede govna.” (Tereza, mnogo utječeš na prijatelja 😂).
D upalio kameru nakon par zavoja, kad evo još jednog Mede na ogradi, pa kasnije mama Medo s malim medićima.

I tako, idu zavoji. Cesta je na nekim dijelovima popravljena i stavljen je novi asfalt, a tamo gdje je stari, izbjegavanje rupa i jahanje deva. Kako se penjemo prema vrhu, priroda se mijenja. Tabla – mjesto za kampiranje. Zaista je predivno. Stali smo na nekom random mjestu za fotkanje. Naravno, našla sam Rumunja da nas slika. Čovjek se oduševio, bio je u Hrvatskoj pa mu se dopalo. Dobili smo odmah upute kuda dalje ići i što pogledati, ali to nam je već bilo u planu.

Na vrhu ludilo – tona turista, domaćih i stranih, kolone auta, autobusa. Stali smo u nadi da ćemo pojesti langošice, ali nismo našli ni jednu. Uletimo u parking koji se plaća, a lik za mnom: “Ne, ne, ne možeš tuda.” Ma rekoh, aj bok - samo sam prošla u Ivek stilu 😂. D za mnom. Kratko smo prošetali, prevelika gužva za naš ukus pa smo odlučili krenuti dalje. Spuštanje, borba s autima, kampicam i sl. i kraj. Lijepo ispunjeno jutro.

Vrijeme je za ručak. Stali smo u Făgărașu i vozimo se, valjda ćemo naletjeti na neki restoran, kad evo crkve – diči se sama sobom, nimalo skromna. Stajem sa strane na nekom parkingu jer je želim uslikati, pogledam oko sebe, a na katu restoran koji nikad ne bi našli. Na kraju je ispalo super, motore smo ostavili na tom parkingu, (s pogledom na njih), a hrana nam je bila top, s lijepim pogledom na katedralu Sfântul Ioan Botezătorul.

Nakon poduže stanke, pravac prema Branu. Vozimo se i kao skoro smo stigli, a nigdje ničega i nikoga. Skrenemo iza zavoja kad ono gužva, hrpa ljudi, turista, štandova sa hranom, suvenirima... nema čega nema. Dvorac je mjesto gdje se povijest susreće s legendom, poznat kao Drakulin dvorac. Ima zanimljivu srednjovjekovnu povijest, izgrađen je kao utvrda za obranu od turskih napada. Postoje priče da je dvorac bio uklet i opsjednut duhovima, pa su prikazane instalacije istih. Fora za pogledati, ali ništa posebno. Ipak, nezaobilazna destinacija Transilvanije.

Navečer je tamo bio neki koncert, pa smo vagali hoćemo li ili ne, no na kraju smo odustali. Pravac do planiranog kampa, usput dućan kupiti večeru i doručak. Skoro smo morali tražiti drugi kamp, lik kaže da ima samo jedno mjesto ako želimo. Na kraju nam je ispalo sasvim ok, ionako ujutro jurimo dalje.


Transfăgărășan


Poznata po zavojitim dijelovima i serpentinama, prolazi kroz tunele i mostove. Na njoj se nalazi najpoznatiji i najduži tunel u Rumunjskoj – Capra-Bâlea, 884 metra. Tunel povezuje sjevernu i južnu stranu rute (mi smo išli s juga prema sjeveru). Ruta je ukrašena vodopadima i rijekom Argeș. Šume na južnoj strani, a osim medvjeda za stanovnike imaju i vukove (nekako sam sretna što nismo sreli ni jednog). Medo nekoliko puta je bio dovoljna atrakcija.


Ruta nam je dala predivne uspomene i iskustvo s čarobnom panoramom koju slika ne može dočarati. Definitivno je atraktivna destinacija.