Sjeverni Apenini - Appennino Tosco-Emiliano, Travanj 2022.

[hornet28]

Pozdrav,
iako sam član foruma od 2004.g., nisam baš puno pisao, ne ide mi to od ruke, ali sam zato vrijeme vozio motore
U ove zimske dane se prisjećam raznih motoputovanja, a moja gospođa to sve u obliči u motopis. Htio bih podijeliti s Vama jedno od naših putovanja...
Inače krenuli smo iz Zagreba u Italiju, gospođa na svojoj Hondi CB650R i ja na svom Zetoru (BMW R1200RS)...
Ovdje ću napraviti copy/paste motopisa iz travnja ove godine, u postu ćete moći pronaći link na youtube video s putovanja, link na gospođin motoblog i link na my maps kartu rute koju smo vozili...

Karta putovanja
Motoblog

15.-18.04.2022.
Apenine smo do ovog produženog vikenda više puta pomazili i manje puta prešli, ali Apenini su, iako značajno niži od Alpa (najviši vrh Apenina je Corno Grande, 2.912 m), jednako dug planinski lanac kao i Alpe - oko 1.200 km (prema nekim izvorima čak i 1.400 km). Iz naše perspektive to znači da naše istraživanje ovog krasnog, isključivo talijanskog planinskog lanca može trajati mnogo mnogo godina. A volimo Italiju. I volimo planinske lance.

Prvi put smo ga prešli 2016. na putu u Saint-Tropez, između Piacenze i Genove, i otkrili rijeku Trebbio i gradić Bobbio. Dvije godine kasnije smo se malo duže družili, na putu na Siciliju, prolazeći od San Marina preko Urbina i Terni do Napulja, i dalje u Calabriu. Oba putovanja vozila nas je naša stara dobra Tenera. A onda, 2019.g., muž na svojoj Hondi CBF1000, i ja na svom malom Ibri (Yamaha YBR 125), prošli smo upravo ovim dijelom Apenina gdje sada idemo, od Bologne do Livorna i Pise, preko prijevoja Passo della Porretta (932 m) i Passo dell' Abetone (1.388 m)

Konačno je došlo vrijeme da nam umjesto samo usputne atrakcije postane cilj našeg istraživanja i uživanja. Smještaj smo našli u srcu Toskansko-emilijskih Apenina (Appennino Tosco-Emiliano), na području komune Castelnovo ne' Monti, u provinciji Reggio Emilia. Vremena imamo premalo, jedva tri dana, pa teško odabiremo rute, svjesno zaobilazeći neke prijevoje da bismo prošli drugima. Iako dok planiramo zapravo ni ne znamo što nas čeka. Svaka cesta ovdje je atraktivna, a uređenih prijevoja i prometnih pravaca ima koliko ti srce poželi. Još dok ćemo biti na putu plakat ćemo da se želimo vratiti i istraživati tih sasvim malenih 150 km, od ukupne duljine Apenina, u kojima ćemo se zadržati.
A zadržat ćemo se u Sjevernim Apeninima (Appennino Settentrionale), koji se dijele na Ligurske i Toskansko-Emilijske Apenine. Većinu vremena provest ćemo u Toskansko-Emilijskim Apeninima, malo ćemo proći obroncima Ligurskih, a malo ćemo i napustiti Apenine vrludanjem kroz manji planinski lanac Alpi Apuane i izlaskom na Ligursko more.
Već uobičajeno, krećemo u petak poslije (netko i za vrijeme) posla, u 16h. Cilj je doturiti što je dalje moguće prije mraka. Autocestom kroz Sloveniju, to nam je oko 2,5 sata, i onda još sat i pol prema Veneciji, do sela Pra' di Levada, otprilike na pola puta između gradića Torre di Mosto i Ceggia.

Već na Bregani kisnemo, ali nije to veliki pljusak, pa nakon dvadesetak minuta uspijevamo pobjeći kišnim oblacima i jurimo prema sunčanoj Italiji. Slovenska autocesta nam je uvijek draža na putu prema negdje nego prema doma, to je tek početak puta i najbrži način da stignemo u Italiju.

Prije granice točimo gorivo i kratko odmaramo na benzinskoj na kojoj smo popravljali kontakt bravu na Teneri, na putu u Saint-Tropez. Prisjećamo se dogodovština s Tenerom i naših prvih ozbiljnih moto putovanja.

odmorište Šempas, Nova Gorica

Oko 18:30 smo u Italiji i vozimo kako se u Italiji voziti treba. Kao i uvijek, ravnicu razbijaju odlični kružni tokovi i poneki zavoj, kamiona večeras uopće nema, i točno kako smo i najavili, u 20h, stižemo u apartman. S nama stiže i suton.

Pra' di Levada, Ceggia

Ceggia je gradić od oko 6.000 stanovnika, ali večeras ne idemo u istraživanje, dan je bio dug i sadržajan pa odlučujemo odmoriti i naspavati se, da rano ustanemo, da rano krenemo, da idemo. U Apenine.

Budimo se prije šest, i u 6:45 smo spakirani i spremni za polazak. Taman se razdanilo, a stiglo je i sunce da nas isprati. U Apenine.

Pra' di Levada, Ceggia, apartman

Pra' di Levada, Ceggia

Doručak i prvu kavu potražit ćemo nakon što prođemo Venecijansku lagunu i Chioggiu, gradić koji se smjestio na njezinom južnom ulazu, gradić koji je postao naš miljokaz i naša psihološka granica. Kada prođemo Chioggiu više nismo blizu doma. U samoj Chioggiji nismo nikada bili, pa je i taj neki budući susret nešto čemu se radujemo.

Veneciju prolazimo sasvim elegantno, veselimo se putokazima za Chioggiu, i već u 8:30 stajemo u mjestu Pettorazza Grimani, na ugaslu benzinsku, na kojoj još jedino kafić radi.
- Buongiorno (jedva smo dočekali da ga izgovorimo)
- Buongiorno (s najvećim osmijehom na svijetu)
- Due caffe' macchiato?
- Si
- Eee.. mangare?
- Si, si, brioche, con marmellata, con crema, con cioccolato...

Uvijek me obraduje ta talijanska srdačnost u malim mjestima, gdje već iz našeg "buongiorno" shvate da ne znamo talijanski, ali im je drago da se trudimo, pa nastavljaju vrlo pažljivo, sporo izgovarajući vrlo jednostavne riječi, čitajući razumijevanje ili nerazumijevanje u našim očima. Uskoro stižu dva topla kroasana, jedan s marmeladom, jedan s kremom, i dva talijanska macchiata. To je to. Ništa drugo mi ne treba.

Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani

Caffè Provinciale 29, Pettorazza Grimani

Okrijepljeni i malo ugrijani na jutarnjem suncu krećemo dalje. Točimo gorivo u San Martino di Venezze, obilazimo Rovigo obilaznicom, Ferraru u širokom luku, i jurimo prema Bologni, od kuda nešto prije 11 h počinje naš polagani uspon. U Apenine.

Prema našem starom dobrom pravilu (izbjegavaj-velike-gradove) ne ulazimo u Bolognu, prolazimo s njene istočne strane i ulazimo u Parco regionale dei Gessi Bolognesi e Calanchi dell' Abbadessa, koji se prostire na prvim obroncima Toskansko-emilijskih Apenina, u njihovom dijelu Appennino Bolognese. Park prirode svoje ime duguje bogatstvu gipsa, koji se ovdje eksploatira još od prapovijesti, i specifičnom geomorfološkom fenomenu - Calanchi dell' Abbadessa - dubokim brazdama nastalima erozijom gipsa bez značajnog vegetacijskog pokrova. Velika eksploatacija gipsa zaustavljena je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a tragovi i ostaci velikih kamenoloma sastavni su dio ovog teritorija. Uživamo u pogledu na pitome brežuljke i nekoliko Calanchi dell' Abbadessa koji su vidljivi s ceste.

Vozimo uz rijeku Idice sporednim prometnim pravcem od Bologne prema Firenzi, manje-više paralelnim s glavnim pravcem (SS 65 della Futa), na koji izbijamo na prijevoju Passo della Raticosa. Malo prije samog prijevoja, na otprilike 720 m nadmorske visine, prvi puta prelazimo granicu regija Emilia Romagna i Toscana.

Monghidoro, Emilia Romagna / Toscana

Appennino Bolognese, Emilia Romagna / Toscana

Stižemo na prijevoj Passo della Raticosa (968 m) i ostajemo iznenađeni brojem motora parkiranih na raskršću. Zanimljivost svih prijevoja ovog kraja je spontano masovno okupljanje motorista iz obje regije, ponajviše iz gradova Bologna, Imola, Firenze i Prato, ali najveće okupljalište je upravo prijevoj Raticosa na koji smo mi zapravo slučajno banuli.

Passo della Raticosa (968 m)

Passo della Raticosa (968 m)

 

[hornet28]

Nakon kratkog odmora na prijevoju nastavljamo prema Pratu, sada prateći SS 65 della Futa, koji vrvi motorima, toliko da ovdje nitko ni ne maše na pozdrav jer nema smisla stalno držati jednu ruku u zraku.

Toskansko-emilijski Apenini pružaju se duž granice regija Toscana i Emilia-Romagna, a dijele se na zapadne Toskansko-emilijske Apenine u užem smislu i istočne Toskansko-romanjolske Apenine. Granica je upravo Strada della Futa.

Uskoro, oko 13 h, stižemo na prijevoj Passo della Futa (903 m). Još jedna zanimljivost većine prijevoja ovog kraja je da se na samom prijevoju ili vrlo blizu njega sastaje nekoliko prometnih pravaca, pa takvom prijevoju možete prići gotovo sa svih strana.

Ovdje ima nešto manje motorista, puno biciklista i planinara, a restoran Passo della Futa je pun do zadnjeg mjesta. Ipak odlučujemo ovdje ručati. Davno smo naučili da u Italiji ako si gladan i nađeš restoran, ne odgađaj obrok - jako brzo će sve kuhinje biti zatvorene na nekoliko sati, za vrijeme popodnevnog odmora.

Spaghetti ragu i pollo fritto della Futa, Passo della Futa

Passo della Futa

Osim što je popularan za planinare, bicikliste i motoriste, Passo della Futa (zajedno s prijevojem Raticosa) oduvijek je imao poseban odnos s automobilističkim utrkama, pa su tako ovdje često prolazile epske utrke 1000 Miglia i the Mugello Road Circuit.

Brzinska utrka Mille Miglia zabranjena je 1957.g., nakon što je u dvije teške nesreće poginulo troje sudionika i devet gledatelja (uključujući petero djece), a u 30 godina održavanja utrke poginulo je ukupno 56 ljudi. Od 1977.g. ponovno se vozi, sada pod nazivom Mille Miglia Storica, koja više nije brzinska utrka već test preciznosti, a sudionici voze isključivo povijesna vozila (oldtimeri). Zbog krajolika kojima redovito prolazi, Mille Miglia znana je kao najljepša utrka na svijetu (la Corsa più bella del mondo).

Ovuda često prolazi i biciklistički Giro d’Italia, a u samom restoranu izložene su fotografije raznih utrka i događaja iz njegove 130 godina duge povijesti. Značajnu ulogu ovaj kraj odigrao je i u Drugom svjetskom ratu pa tako ovdje možete pronaći i ostatke njemačke obrambene linije (Gotenstellung, Linea Gotica) i njemačko memorijalno groblje.

Passo della Futa (903 m)

S prijevoja se preko divnih apeninskih brežuljaka spuštamo u ravnicu Firenze - Prato - Pistoia. Malo razgledavamo Prato, Pistoiu i međugradska naselja. Onako zaštićeni od hladnoće, u termo opremi, osjećamo svu težinu sparine i vrućine ove doline - termometar kaže da je ovdje 27ºC (za usporedbu, većinu dana provodimo na 10-15°C).

U Pistoiji stajemo u dućan po neke osnovne namirnice - voda, doručak za sljedeća dva dana, vino i sir za večer - i bježimo natrag u planine. Vruću ravnicu ostavljamo iza sebe, prolazimo kroz pitoreskne planinske gradiće i sela, od kojih svaki priča dio priče iz bogate i intenzivne povijesti ovog dijela toskanskih Apenina - Appennino Pistoiese.

Pontepetri zauzima važan prometni položaj, naziva se vratima Montagna Pistoiese, ovdje oko 16:15 stajemo točiti gorivo. Campo Tizzoro skriva muzej tvornice municije (Museo e rifugi S.M.I.), ispod koje je vlasnik tvornice 1937. dao izgraditi veliki bunker (površine preko 2 km) kako bi radnici tvornice bili zaštićeni u slučaju zračnog napada. Danas je bunker otvoren za javnost i možete ga razgledati.

Prelazimo manje atraktivan prijevoj Passo dell' Oppio (821 m) i stižemo u atraktivan San Marcello Pistoiese, gradić od 7.000 stanovnika, i s mnoštvom turista, a nedaleko je i poznati astronomski opservatorij Pistoia. Ovdje odmaramo uz sladoled.

U selu La Lima prelazimo rijeku La Lima i spajamo se na glavni prometni pravac za Abetone. La Lima se razvila oko mlina i tvornice papira koju su 1822.g osnovali braća Cini. Oni su izgradili i prve kuće za radnike, školu i vrtić, i malo po malo selo je postalo jedno od najživljih sela u Toskanskim planinama. Danas ovdje živi tek 120 stanovnika.

Nedaleko od sela, kilometar i pol prema jugu, nalazi se viseći most Ponte Sospeso di San Marcello Pistoiese (delle Ferriere), pješački most koji spaja dvije obale rijeke. Izgrađen je 1923.g. kako bi znatno skratio put radnicima koji su prije izgradnje mosta trebali pješačiti preko 6 km do tvornice na drugoj obali. Kroz godine je održavan i poboljšavan, danas je uglavnom turistička atrakcija, a uvedena je i noćna rasvjeta. Dugo je bio najduži pješački viseći most na svijetu, do 2006.g. kada je prvo mjesto preuzeo japanski Kokonoe Yume.

Rijeka La Lima spušta se s prijevoja Abetone, i osim što je nekada pogonila mlin tvornice papira, danas se na njenom 40 km dugom toku nižu brane i hidrocentrale. Cesta prati korito rijeke pa tako i mi pratimo hidroenergetsku infrastrukturu koja uvijek privlači našu pozornost. Prva brana sastavni je dio napuštene tvornice. Slijedi hidrocentrala Sperando koju, osim same rijeke La Lima, hidroenergijom opskrbljuju i brane Verdiana i Rio Forca iz čijih se rezervoara voda spušta padom od 190 m. Sama hidrocentrala spomenik je jedinstvene industrijske arhitekture, obnovljena je 1928.g. na temeljima prijašnje, kada je obložena lokalnim kamenom. Uskoro prolazimo kraj brane Tistino iza koje se skriva malo akumulacijsko jezero. Nakon nekoliko kilometara prolazimo i iznad hidrocentrale Sestaione (dovršena 1912.g.), ali ona nam je skrivena od pogleda.

Uspinjemo se prema Abetoneu, cesta zalazi u šumu, a šuma u oblake. U 17:20 stižemo na prijevoj Passo dell' Abetone (1.388 m). Snijega uz cestu ima još samo mjestimično, a na okolnim vrhovima još sasvim dovoljno.

Passo dell' Abetone (1.388 m)

Passo dell' Abetone (1.388 m)

 

[hornet28]

Ovdje je također prolazila Gotička linija (Linea Gotica), njemačka obrambena linija. Bunkeri, minska polja, mitraljeska gnijezda, rovovi i ostale obrambene vojne strukture protezale su se preko 300 km duž Toskansko-emilijskih apenina. Dugo je pristup vrhovima i pojedinim vojnim strukturama bio zabranjen, ali danas su obronci prošarani mnogim skijališnim i sakrivenim pješačkim stazama. Tu se smjestio i najviši vrh Sjevernih Apenina - Monte Cimone (2.165 m), ali nam se vješto skriva, ili u oblacima, ili iza drugih vrhova.

Dok pijemo kavu i jedemo kolač od jabuke, oblaci se sve više nakupljaju, ali nas to ne brine, to je zato što smo u planinama, čim se spustimo opet će nas sunce grijati. Šaljemo poruku našem domaćinu Eziu da ćemo stići u 19:30, tako nam kaže navigacija, a njemu je bitno da se organizira da nas dočeka.

Počinjemo spust na drugu stranu, provlačeći se ispod skijališta koja su još pod snijegom. Ubrzo nakon prijevoja ponovno prelazimo granicu regija, ovaj puta iz Toscane u Emilia Romagnu. Spuštamo se u Pivepelago, gdje se lijevo odvaja cesta za još jedan atraktivan prijevoj - Passo delle Radici (1.527 m) - ali njega ovih dana nećemo obići. Naravno da ćemo se morati vratiti.

U Pivepelagu ispred nas sijevanju munje. I vidimo da tamo ispred pada kiša, ali se još uvijek nadamo da ćemo mi to ipak izbjeći. Najprije ulazimo u kišu, i dok vijećamo hoćemo li stati ili nastaviti utrku s nevremenom, kiša se pretvara u tuču. Stajemo motorima točno tu gdje smo se našli - na sreću u samom gradiću, a ne na otvorenoj cesti - na terasu malog kafića koji baš ne radi, i bježimo pod malu nadstrešnicu. Dok tuča bijeli cestu i motore, mi pod malom nadstrešnicom oblačimo kišne navlake i brojimo sekunde između sijevanja i grmljavine.

Tuča i grmljavina se smiruju i mi nastavljamo dalje, ne čekamo da kiša prestane, slutimo da je to ionako samo lokalni pljusak, i što prije odemo dalje, prije ćemo stići tamo gdje kiša uopće ne pada.

Nedaleko od Pivepelaga skrećemo s glavnog pravca za Modenu na usku neuglednu cestu, po kojoj se strmo, ali sigurno uspinjemo do sela Cento Croci, prateći lokalni dostavni kombi koji nas vodi u ovim kišnim i ne baš laganim uvjetima. Nakon sela se ponovno spuštamo, a spuštanje na mokroj, uskoj i lošoj cesti je moja najslabija vozačka točka, pa nam kombi bježi. Ipak, malo po malo, asfalt ponovno postaje cjelovit, a onda i suh, i ponovno smo kombiju za leđima, što on veselo dočekuje uključujući na pozdrav kratko sva 4 žmigavca. Zaključujemo da se zabrinuo jer smo nestali u onoj divljini. Još se neko vrijeme spuštamo oštrim zavojima, a kombi nam, svojim načinom vožnje po zavojima koje zna i u snu, osigurava bezbrižan put jer sva eventualna vozila iz suprotnog smjera tjera iz naše trake. U trenutku kad stižemo na širu, magistralnu cestu, naš dragi kombi usporava i tjera nas da ga obiđemo, jer zna da ćemo se sada voziti brže nego što on smije. Pozdravljamo ga, zahvaljujemo mu i jurimo dalje, jer Ezio nas čeka.

Prelazimo rijeku Dragone, zatim rijeku Dolo tek malo uzvodno od ušća Dragone u Dolo, a onda i rijeku Secchia na ušću rijeke Dolo u Secchiu, na tom kratkom potezu na kojem se sastaju sve tri rijeke. Dalje pratimo Secchiu i prelazimo ju još četiri puta. Sada smo u Appennino Reggiano (dio Toskansko-emilijskih Apenina), čiju ljepotu ćemo tek sutra u potpunosti otkriti. Jer sada jurimo, žurimo da stignemo prije mraka.

Smješteni smo na teritoriju grada Castelnovo ne' Monti (10.500 stanovnika), "glavnog grada" Appennino Reggiano, koji se smjestio pod obroncima Pietre di Bismantove, između dolina rijeka Secchia i Enza.

Prvi put se pred nama uspravlja Pietra di Bismantova (1.041 m), sunce neumorno zalazi i kupa okolne vrhove, neke još uvijek pod snijegom, crvenom bojom. Baš je divno.

Stižemo malo iza 20h, ali Ezio nije ljut, Ezio je motorist koji nas apsolutno razumije. Nakon ugodnog razgovora i pregršt savjeta gdje ići i što vidjeti, raspakiravamo se, isprobavamo talijanski muškat i nekoliko vrsta talijanskih sireva, među kojima i lokalni pecorino.

 

[hornet28]

Budimo se u 5, puno prije izlaska sunca i dok bauljamo po apartmanu i pripremamo doručak, sunce nam ponovno želi dobro jutro. Naš apartman nalazi se u podnožju Pietre di Bismantove, na samim obroncima iznad doline Secchie.

Castelnovo ne' Monti

Doručkujemo crostatine con marmellata i talijanski espresso, i čekamo da sunce malo zagrije zrak, da se temperatura digne bar na 7-8°C.

Krećemo malo prije 8h, i odmah u startu ostajemo bez riječi, očarani predivnim krajolikom. Jutro je hladno, ali sunčano i kombinacija niskog sunca, zelenih pašnjaka, pitomih brežuljaka i ozbiljnih planinskih vrhova prekrivenih snijegom je predivna. Proljeće u Apeninima je možda i najljepše proljeće koje sam do sada vidjela.

Appennino Reggiano

Appennino Reggiano

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Appennino Reggiano bogat je i kulturno-povijesnim spomenicima, brojnim atrakcijama poput Grande Panchina (velika klupa), bezbroj pješačkih i planinarskih staza, vidikovaca... ovdje se čovjek može utopiti tjednima i mjesecima. Ovdje se nalazi i Parco nazionale dell' Appennino Tosco-Emiliano, koji se proteže granicom dviju regija, ali uključuje i potez do Castelnova - Bismantovu i zaštićene izdanke gipsa u dolini Secchie.

Hladan zrak nam štipa obraze i prste dok se spuštamo u korito Secchie. Ovdje kratko zastajemo, slikamo, uživamo.

Secchia, Castelnovo ne' Monti

Ponovno se uspinjemo, a svuda oko nas otvaraju se pogledi na različite planinske vrhove, od kojih nas odvaja riječna dolina. Listopadno drveće još nije prolistalo pa nam ne zaklanja pogled. Stajemo na uređenom vidikovcu s kojeg se pogled pruža natrag do Pietre di Bismantove, i obronaka s kojih smo krenuli da današnju kružnu rutu.

Appennino Reggiano

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Stižemo u Ligonchio, tipično apeninsko mjestašce, obilazimo maleno akumulacijsko jezero i stajemo na uređenom parkiralištu od kojeg vodi pješačka staza do Grande Panchina, jedne od 209 (za sada) izgrađenih velikih klupa u sklopu Big Bench Community projekta. Velika većina klupa postavljena je u Italiji, a oko 10 klupa u drugim državama Europe. Na putokazu ne piše predviđeno vrijeme pješačenja, google maps kaže minutu, i mi nadobudno u termo moto opremi odlazimo na pješačku stazu do klupe. Nakon 5 minuta strmog uspona shvaćamo da klupa i nije tako blizu, treba nam otprilike pola sata do nje, i to u laganoj planinarskoj opremi, pa se okrećemo i vraćamo tamo gdje nam je najugodnije - na motore. Klupa će pričekati neki drugačiji aranžman.

Vozimo dalje, i uskoro započinje naš uspon na Passo della Pradarena (1.579 m), najviši cestovni prijevoj Sjevernih Apenina, i jedan od najviših u Apeninima. Prijevoj je održavan i prohodan cijelu godinu, ali ga povremeno na par dana zatvaraju oluje i snažni vjetrovi. Kako se uspinjemo, hladno jutro postaje još hladnije, i stupanj po stupanj, temperatura se spušta na -1°C (u glavi pjevušim "Ice is forming on the tips of my wings.."). Vjetar konstantno kovitla ludo suho lišće preko ceste, a cesta se bijeli od nasipane soli, pa se polako i pažljivo krećemo širokim serpentinama. Prijevoj je zaista vozački atraktivan i vjerojatno obično vrvi motorima, ali jutros smo sami, jer uvjeti još nisu pogodni za sigurnu vožnju.

Kratko zastajemo na prijevoju, gdje ponovno prelazimo granicu iz Emilia-Romagne u Toscanu, ali brzo odlazimo, nije baš ugodno na tom hladnom vjetru. Koliko su ovdje uobičajeni snažni vjetrovi govori i činjenica da je Enel, talijanski elektroenergetski gigant, ovdje 30 godina imao vjetroenergetski istraživački laboratorij za ispitivanje vodiča i izolatora za vodove visokog napona. Ma kako god neugodan vjetar danas ovdje puše, mislim da je među slabijima koji obično oplakuju ovaj prijevoj.

Polako, ali sigurno spuštamo se s prijevoja, i dalje se utapamo u prekrasnim vizurama udaljenih, ali ne tako dalekih, snježnih planinskih vrhova, prolazimo kroz nekoliko atraktivnih planinskih naselja gdje ljudi malo po malo izlaze na ovo sunčano uskršnje jutro.

Nešto prije 10 h zastajemo u Piazza al Serchio natočiti gorivo. Neko vrijeme pratimo dolinu rijeke Serchio, prirodnu granicu između Apenina i Alpi Apuane, i u Castelnuovo di Garfagnana privremeno napuštamo Apenine i ulazimo u Alpi Apuane, vozeći prema prijevoju Passo del Vestito.

Alpi Apuane su 60 km dug planinski lanac, zaštićen kao Parco naturale regionale delle Alpi Apuane, s najvišim vrhom Monte Pisanino (1.947 m).

Uskoro ulazimo u malu atraktivnu guduricu. Cesta je uska i zavojita, a stijene koje se izdižu s obje strane zanimljive i moćne, drvored koji prati cestu svježe orezan i još uvijek bez lišća pa su posebno primjetna njegova debla, a pogled neograničen njegovim inače raskošnim krošnjama. Ovdje mimoilazimo dosta motora, dosta automobila, i svi voze kao i mi, polako, pažljivo, razgledavajući, uživajući. Na cesti je dosta odronjenih kamenčića i slomljenih grana, vjerojatno su zato svi pažljivi. Povremeno između tih zidova koji nadvisuju guduricu proviruju čarobni vrhovi Alpi Apuane. Baš se osjećamo kao u nekoj ugodno začaranoj šumi.

 

[hornet28]

Ulazimo u srednjovjekovni gradić Isola Santa, svojevremeno napušten, ali u novije vrijeme djelomično obnovljen, gdje su se hotelski kompleks i turistički sadržaji prilagodili tom rustikalnom ambijentu. Gradić, odnosno današnje selo, stisnuto je na obalama akumulacijskog jezera Lago di Isola Santa, čijim nastankom 1948.g. je srednjovjekovni gradić djelomično potopljen. Svakih 10 godina jezero se prazni tijekom redovitog održavanja, kada se potopljena infrastruktura, prvenstveno stari mlin i kameni most, na kratko pojavljuje.

Ovdje i zastajemo, na odmor i kavu. Kuhar nas gleda dok tražimo mjesto za stati pa nam maše i pomiče žardinjere da se stanemo pred sami ulaz u restoran. Htjeli smo nešto i pojesti, ali kuhinja još ne radi. Mnogi planinari, izletnici i motoristi ovdje zastaju, popiju kratku kavu na šanku i odlaze dalje.

Idemo dalje, uskoro se cesta širi i polako preuzima karakteristike prijevoja, gudurica se isto širi, i sve nas više okružuju oštri goli vapnenci i mramori. Brzo stajemo - jedna od atrakcija ovdje je napušteni kamenolom mramora, posebno atraktivan zbog svoje pristupačnosti (odmah uz glavnu prometnicu), interesantnog uskog i 10 m visokog ulaza, i različitih murala i grafita koji danas oslikavaju površine napuštenog kamenoloma.

Cava di Marmo, Henraux, Alpi Apuane

Cava di Marmo, Henraux, Alpi Apuane

Cava di Marmo, Henraux, Alpi Apuane

Nakon malo razgledavanja zapuštenog kamenoloma nastavljamo vožnju. Uspinjemo se na prijevoj, prilaz je s ove strane olakšan s nekoliko tradicionalnih talijanskih neosvijetljenih tunela (!galleria non illuminata), i oko 12h, nakon izlaska iz zadnjeg tunela stajemo kao ukopani, na vidikovcu s kojeg se pruža pogled na vrhove i brojne kamenolome Alpi Apuane, grad Massu, i Ligursko more. Stigli smo na sam prijevoj, Passo del Vestito (1.151 m).

Passo del Vestito (1.151 m), Massa i Ligursko more

U ovom dijelu Alpi Apuane krajolik je znatno izmijenjen višestoljetnom eksploatacijom mramora, a mnogi kamenolomi su još uvijek aktivni. Najveći broj kamenoloma smješten je na obroncima oko grada Carrara, zbog čega se ovaj vrlo cijenjeni mramor naziva Carrara mramor. Među ostalim koristio se u izgradnji katedrale Sv. Izaka u Sankt Peterburgu, restauraciji samostana Montecassino i bazilike Sv. Petra u Vatikanu, a koristili su ga i brojni kipari.

Danas je krajolik donekle zaštićen - zabranjena je eksploatacija mramora na visinama iznad 1.200 m, čime se čuva prirodni oblik vrhova i neizmijenjena panorama.

Passo del Vestito (1.151 m), pogled na kamenolome mramora i Ligursko more

Granica Ligurskog i Tirenskog mora, kao i mnoge granice, nije jednoznačna. Prema jednoj definiciji more ispred Masse je već Tirensko, prema drugoj je još uvijek Ligursko more (i proteže se još 100 km na jug, ispred Pise i Livorna, do Piombina).

Nakon malo utapanja u krajoliku i par riječi izmijenjenih s kolegom motoristom, započinjemo spust s prijevoja. Cesta je s ove strane malo dotrajala, a jedna kraća dionica zbog nedovoljne sigurnosti službeno je zatvorena za sav promet, ali svi prolaze - i automobili, i motori, i bicikli. Prolazimo i mi. Spust je ozbiljniji, ova strana je strmija, gdje se Alpi Apuane spuštaju do samog mora, a cesta širokim serpentinama savladava visinsku razliku. Dok se spuštamo pogled je naravno predivan, na nizove tunela, na more, na litice, kamenolome, na neobične smeđe ušiljene stijene, sve više primorske vegetacije, gradiće stisnute na obroncima.

Stižemo u Massu i vozimo prema La Speziji, kroz naseljenu ravnicu i često brzim cestama i obilaznicama. Napuštamo Toskanu, stajemo u Sarzani na ručak, pratimo i prelazimo rijeku Magru koja se ovdje ulijeva u Ligursko more, i iza 14 h stižemo u La Speziju. Rijeka Magra i prijevoj Passo della Cisa (1.041 m, ni njega ovaj put nećemo vidjeti) čine granicu između Ligurskih i Toskansko-emilijskih Apenina. Sljedećih nekoliko sati provest ćemo u istraživanju najistočnijeg dijela Ligurije.

La Spezia je važna talijanska vojna i komercijalna luka i baza talijanske ratne mornarice. Istovremeno, popularno je primorsko odmaralište, važno željezničko čvorište, i polazišna točka za odlazak u Cinque Terre. Smještena je u istoimenom zaljevu okruženom planinama (najviši vrh 749 m), koji se naziva još i Zaljev pjesnika (Golfo dei Poeti). Prolazimo uz rivu, uz uređene široke šetnice i parkove, palme i hotele, a u luci iznad obalne infrastrukture povremeno izviruju ratni brodovi.

Uspinjemo se iznad zaljeva cestom bogatom turističkim sadržajima (apartmani i restorani), s koje se pružaju panoramski pogledi na grad.

La Spezia, u pozadini Alpi Apuane s prepoznatljivim kamenolomima, a još dalje u pozadini Apenini

 

[hornet28]

Vozimo dalje širokom cestom, na kratko nam se otvara pogled na Bisassu, gradić sakriven među šumovitim obroncima, i uskoro ulazimo u Nacionalni park Cinque Terre.

Cinque Terre poznata je turistička destinacija, obuhvaća pet naselja (Riomaggiore, Manarola, Corniglia, Vernazza i Monterosso al Mare) u koje je najbolje doći vlakom ili brodićem, tada je doživljaj potpun, ili brojnim pješačkim stazama. Mi se nećemo spuštati u gradiće, baš zato što se cestovnim putem malo toga vidi i doživi, mi nastavljamo svoju vožnju prolazeći iznad njih, uživajući u pogledu na njih, na terasaste vinograde i maslinike koji se nadvijaju iznad svakog gradića, na pučinu.

Riomaggiore, Cinque Terre

Riomaggiore, Cinque Terre

Obala je visoka, strma, sunce proljetno nisko i uglavnom nam je za leđima pa je plavetnilo mora izraženo, cesta je na početku široka s ponekim tunelom, baš uživamo.

Puno je izletnika, što dolazi do izražaja na dionicama gdje je cesta sužena i gdje se dva automobila teže mogu mimoići. Na početku pristupne ceste za Manarolu stoji redar koji pokazuje ljudima da dolje više nema mjesta za automobile, što izaziva nespretni čep izbezumljenih vozača, ali mi smo mali i s lakoćom prolazimo raskršće i nastavljamo svoju panoramsku vožnju. Ovdje smo ponovno na obroncima Apenina, sada u Ligurskim Apeninima (Appennino Ligure, najviši vrh Monte Maggiorasca, 1.804 m), koji ovdje dodiruju Ligursko more.

Između Vernazze i Monterosso al Mare je posebno lijepo, cesta prolazi na visini od 500 - 520 m iznad mora, gdje je obala najviša i najstrmija. Ovdje se nalazi prijevoj Passo del Termine (548 m) odakle počinje naš spust do mora. Napuštamo Cinque Terre i uskoro stižemo u Levanto, turističko središte na vratima Cinqe Terre, s dugom pješčanom plažom, atraktivnom povijesnom jezgrom i obalnom šetnicom. Ovdje je dosta prometno, prolazimo uz samu plažu i bježimo još malo u brda, gdje gotovo više i nema prometa.

Cijeli taj potez od La Spezie i dalje do Genove (oko 130 km duljine) poznata je talijanska Riviera di Levante, sastavni dio Ligurske Rivijere koja se pak proteže do francuske granice i nastavlja dalje kao Azurna obala.

Nakon još malo vrludanja obroncima Ligurskih Apenina, oko 16:10 spuštamo se posljednji put na obalu Ligurskog mora, koju pratimo od Deiva Marine preko Moneglie do Rive Trigoso zanimljivim prometnim pravcem. Ova tri danas uglavnom turistička naselja povezana su cestom Strada delle Galerie koja prolazi tik uz obalu, većinom kroz tunele kroz koje se promet propušta naizmjenično. Tuneli su nastali izgradnjom jednotračne željezničke pruge (zato su tako uski) Genova - Pisa, a upravo ova dionica (Sestri Levante - La Spezia) bila je inženjerski najzahtjevnija - osim što je pratila vijugavu obalu kako bi se što je više moguće smanjio broj i duljina tunela, transport materijala potrebnog za izgradnju pruge obavljao se morskim putem, pa je tako rok izgradnje ovisio ponajviše o vremenskim uvjetima. Dionica je puštena u promet 1874., čime je željeznička pruga Genova - Pisa dovršena, a mali obalni gradići (uključujući i Cinque Terre) konačno povezani međusobno i s ostatkom svijeta. Na toj 44 km dugoj dionici izbušen je 51 tunel ukupne duljine 28 km i izgrađena su 23 mosta ukupne duljine gotovo 1 km. Jasno je zbog čega je bio izgrađen samo jedan kolosijek. Prilikom proširenja pruge 1932.g. ova dionica kojim mi sada prolazimo je premještena sjevernije, a napuštena željeznička infrastruktura pretvorena je u najkraći cestovni pravac koji povezuje ove tri turističke destinacije. Na drugim mjestima napuštena pruga pretvorena je u biciklističke rute. Promet tunelima zabranjen je za pješake, bicikle, kampere i kamp prikolice. Između tunela cesta prolazi uz samo more, uređene šetnice, plažice, sunce je nisko i boje intenzivne, zbog čega se boravak u zagušljivim mračnim tunelima ipak isplatio.

Deiva Marina

Stižemo u Riva Trigoso, najmanje turistički gradić od navedenih zbog značajne industrije (brodogradilište i željezara). Tu se opraštamo od Ligurskog mora i odlazimo ponovno u unutrašnjost Apenina, preko prijevoja Passo del Bracco (615 m). Prijevoj je jedan od glavnih prometnih pravaca Ligurske rivijere, atraktivan, s pogledom na Ligursko more i strmu obalu, zbog čega je dosta prometan. Nakon prijevoja pratimo doline rijeka Vara, Magra i Aulella, oko 18h kratko stajemo u San Stefano di Magra natočiti gorivo, opraštamo se od Ligurije i ponovno ulazimo u Toscanu, uživamo u pogledu na široku dolinu Magre i kamene mostove i vrhove Apenina, i vraćamo se u naše Toskansko-emilijske Apenine. Uskoro napuštamo naseljene doline, polako zalazimo u šumu, i uspinjemo se prema prijevoju Passo del Cerreto (1.261 m). Cesta prolazi kroz gustu šumu pa je teško prepoznati gdje se nalazimo i što je oko nas, ali povremeno se pojavi neka čistina ili vidikovac i pomalo, s divljenjem, shvaćamo svoj položaj u prostoru i koje hrptove cesta prelazi.

Appennino Tosco-Emiliano, pogled na Alpi Apuane i njihov najviši vrh Monte Pisanino (1.947 m), iza tih vrhova nalazi se Massa

Prelazimo prijevoj Cerreto, ujedno i granicu regija Toscana i Emilia Romagna, i žurimo prema apartmanu - želimo stići barem do 19h da još stignemo obići Pietru di Bismantovu prije mraka. Kako se približavamo, Bismantova nam se, onako izdignuta iz okolnog terena, ponovno pokazuje, i služi nam kao orijentir.

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Ipak, kako to iz nekog razloga kod nas često bude, ponovno stižemo u identično vrijeme kao i prethodnih dana, u 20h, kad je sunce već zašlo, pa vozimo ravno u apartman, Bismantovu ćemo obići sutra kada krenemo.

 

[hornet28]

Budimo se uz kukurikanje pijetlova, jutro je ponovno hladno, temperatura je 1°C. U 6:40 kava je kuhana i većina stvari spakirana, u 7:45 motori su spakirani i spremni, i ponovno krećemo oko 8h, ispraćeni srdačnim mahanjem i širokim osmijehom Ezijeve mame.

Castelnovo 'ne Monti, polazak

Prvo odlazimo na Pietru di Bismantovu, da ju vidimo iz bliza.

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Pietra di Bismantova (1.041 m) uski je plato dug 1 km, širok 240 m, strmih zidova, koji se prepoznatljivo uzdiže 300 m iznad okolnog terena, zaostao nakon erozije okolnih stijena (inselberg). Popularna je među penjačima, a uspon na plato moguć je pješačkom stazom.

Piazzale Dante, Pietra di Bismantova

Pietra di Bismantova (1.041 m)

Piazzale Dante, Appennino Reggiano

S Pietre di Bismantove kreće naš povratak doma. Spuštamo se ponovno do Secchie, čiju dolinu pratimo do Modene. Budući da smo u dolini ne prolazimo prijevoje niti hrptove pa pomalo tužno shvaćamo da je naše druženje s Apeninima pri kraju. Secchia nas dovodi do prostrane doline rijeke Po. Od Modene vozimo najkraćim pravcem prema Choggiji, često sporednim i poprečnim cestama, kroz sela i poljoprivredu.

U 10:20 stajemo u maleni Camposanto popiti kavu, ponovno srdačno dočekani i usluženi, u Veneciji (Mestre) u Burger King na ručak, na slovenskoj autocesti oko Postojne zapinjemo u uobičajenom zastoju i oko18:30 stižemo doma, u glavama već planirajući sljedeće putovanje u Italiju.

Venezia (Mestre)

I to je to...

 

[Paf]

pjesnički opisano, slike dobre, bravo...

 

[gianni]

Odlično.... top destinacije
Bude se lijepa sjećanja na voznje....Emilia Liguria Toscana Umbria

 

[Harkonnen]

Jako lijep putopis! Sve pohvale za oboje, a posebno za gospođu. Vidi se da ima dar za pisanje.

 

[mr.mee]

bome odličan putopis, predobro

 

[hornet28]

hvala svima

 

[Spori]

👏🏼👏🏼👏🏼👏🏼👏🏼