evo i drugi dio
U ZG smo stigli u 00,30 u subotu. Čekao nas je Doc. i konzili liječnika i pratećeg osoblja u privatnoj klinici ARITERA. Operacija je trajala cca sat i pol i bile su dvije u jednoj. Uspješno je izvedena. Za to vrijeme u bolničkim krevetima u susjednoj sobi David i ja malo smo" ubili oko". Martin je nakon operacije trebao odspavati od 5 do 7 sati kako bi se normalno probudio iz narkoze. Mito vrijeme niymo imali. Prije nego su ga uspavali, rekao mi je: moraš me dovesti nazad na kvalifikacije inače sve ovo nema smisla, inače gubimo prvenstvo, moraš...nije me molio, rekao mi je...
Budim ga nakon 2i pol sata spavanja, na silu, pomaže mi Foc, glavna seszra se buni, nemojte mu to raditi, to nikad nitko nije napravio, to nije moģuće, ljudsko tijelo to ne podnosi... i imala je pravo, a poznaje Martina i od prije... No to je Martin...
U tim trenutcima sam se lomio, David stoji sastrane i šuti, Sestra se glasno protivi, Doc veli sve ok i polagano komunicira sa Martinom, Medicinski tehničar gleda s druge strane i ne vjerije šta se događa, pogled mu govori, nemojte, niste normalni... Ja se osjećam ko najgori roditelj na svijetu. Vugra nemoj to raditi svom djetetu, pusti ga da spava, šta je previše, previše je. Jednom se mora odustati, stat...
I da vjerojatno nisam dobar roditelj i nisam učinio najbolje za moje djete, a Martina i Ivana volim nenormalno najviše, ali obečao sam Martinu Vugrinec, mladom sportašu koji prinosi svoju žrtvu da ću sve učiniti da ga pokušam vratiti u Schleiz prije drugih kvalifikacija, pa makar i ne vozio, da ću ga na vrijeme dovesti nazad...
U pola 5 kažem, vrijeme je, sad idemo ili ne stižemo. Dižemo se slikamo i pozdravljamo u 5 sjedamo u auto i gas nazad...
45 min. prije drugih kvalifikacija bili smo u Schleizu. Martin se probudio tek u njemačkoj, ničega od prije se ne sjeća, kvalifikacije je vozio kao u videoigric i završio ih na 11 pozicijii, 10. sati nakon operacije vozio je utrku i završio 5.
U nedjelju je onako ozljeđen i u bolovima htio na podijum, da spasi prvenstvo, božica fortuna nije tako htjela i on je pao...
Boris je sve to vrijeme izmišljao priće gdje smo i šta smo svo to vrijeme i zašto propuštamo treninge, a svi su pitali. Jako nezahvalan posao...Priča je bila da popravljamo motor, specijalnim djelovima. Mi smo u stvari popravljali Martina.
Koliko je to bilo pametno, izvodivo, realno, ludo, hrabro, ne znam, prosudite sami. Mi smo pomaknuli definiciju fraze "Never give up" i zato pazite kad ju koristite u kontekstu vezanom uz nas. U svakom slučaju Martin, Boris, David i Vugra izveli su nešto na granici mogućeg i u svako doba dana i noći bez obzira na rezultat možemo sami sebi gledajući se u ogledalo reći da smo učinili sve ßto smo mogli, i više od toga.
Ostalo nije na nama.
O ovoj prići uskoro će mo snimiti dokumentarac. Za sada veliko hvala svim akterima.
12. dana nakonoperacije Martin je uspiješno debitirao na Svijetskom prvenstvu u klasi ssp600. Mi smo to prikrivalu kako taj nastup ne bi bio doveden u pitanje.
E sad kad sve znate: Konkurentnost motocikla, Martinovu ozlijedu, kako sada gledate na njegov ostvaren rezultat? Napišite mi, volio bih znati...
I da nemojte misliti da je lud, da vozi srcem, osjećajima, bez razmišljanja, jer nije tako.
On je vrli bistar, pametan i jak u glavi ( jedan od najjačih koje sam upoznao). Tvrd, uporan, tvrdoglav, veoma duboko skrivenih osjećaja, pun razumijevanja i emocija. On je još uvijek dijete. Moje djete. Neizigrano, nezaljubljeno, bez prijatelja. sa svojin ciljem.
Tko sam ja da ga ne pratim, osuđujem ili ne probudim iz narkoze ako je to poštivanje njegove želje na njegovom putu, na kojem mi bezrezervno neopisivo puno daje SEBE.
Na kaje se zbog pada na svjetskom, da nije pokušao preći ovog ispred sebe, krivio bi sebe, izgubio bi ono najdragocjenije ßto ima, svoj pobjednički duh, sebe...ovako, još je jaći, samouvjereniji, spremniji... I vjerujte mi uvijek voui glavom, srcem i mudima. Točno tim redoslijedom. Na meni inama je da mu pomognemo...
Eto sad sve znate Voli Vas Vugra.
