Svjedočanstva Jednog Vrijemena - Via Emilia
- Thread starter Riker
- Start date
Mocippaldi
Well-known member
Anticitizen419
Well-known member
Rikeru, godino, brate, frende, jesmo mimoišli se i taman da ću mahnut ali vidim, na krivom si motoru. Kodeks me spriječio.Riker said:Budi mi pozdravljen moj bajkerski brate, mislim da smo se vidjeli na Stelviju ako se ne varam prošli vikend, ali nisam mogao stati, žurio sam za Nordkapp.
Ali drugi put, ako ne bude nikog da me vidi pozdravim. Sa dva prsta. Bajkerski.
Riker
Well-known member
OPREZ! Tekst u nastavku sadrži mnogo vrijemenskih skokova iz skore prošlosti u skoru sadašnjost te je nužno obratiti pažnju ne bi li došlo do kojekakvih petljanja vrijemenskih sekvenci, imajte to na umu, ja vam se još jednom zahvaljujem.
DIO TREĆI - Imola; 25 godina kasnije
Prvo jutro u Italiji, na ladanjskom imanju u malom selu na proplancima Bologne. Sunce taman provirilo preko brežuljaka a nebo javilo da će biti vedro. Romantični doživljaj upotpunjuju petehi koji kukuriču po dvorištu, no ubrzo utihnu, kao jaganjci, kada tlo zatrese turbinsko zujanje mističnog agregata u njihovoj neposrednoj blizini. Vrijeme je za pokret, danas via Imola.
Iako je današnji događaj by Ferrari koji se događa u Imoli zapravo "okidač" to jest razlog zašto sam baš SADA u srcu Italijanskog motora i sporta, to ne znači da na putu do tog cilja neću sagledati neke druge fragmente iz sfere mojih interesa, koje možda ne bih sagledao na ovakav način da nisam fizički ovdje. Baš iz tog razloga, par minuta prije same Imole, skrećem sa Emilije u jedno malo mjesto, u gradić poznat po svojim spa odmaralištima - Castel San Pietro Terme. Bit ću iskren, to nije bila laka odluka. Imao sam neke dvojbe da li je to ispravno, malo sam promišljao i zaključio da ipak je.
Gasim bajk ispred hotela Castello. Tiho je, nema baš nekog muvinga makar je već 10 sati. No to nije ni važno. Ovaj hotel prepoznat će neki zagriženiji fanovi F1, poglavito oni koji poštuju lik i djelo Senne. Meni je stari od malih nogu ukazao na kuštravog nosonju i ja sam veliki Prostak od davnina, ali nikad nisam imao pećinarske animozitete prema drugim vozačima pa tako ni prema Senni. Još uvijek se kroz neku izmaglicu sjećam 1993. sezone, treme prije svakog starta i dominacije FW15 Renole koja je gazila sve pred sobom. Naravno, Alain je samo sjedio unutra i mahao publici sa Sonic The Hedgehog lutkicom, dok je Frank Williams u svojim kolicima, na daljinski upravljao autom, legendarna vrijemena! Ti su mi dani ostali u jako lijepom sjećanju, utoliko da sam im posvetio mjesto na svom šlemu.
Ova gore fotografija neka bude uvod zbog čega sam ja sad ovdje u ovom gradiću. Naime, od 1988. godine, ekipa iz McLarena koristila je hotel ispred kojeg se ja sad nalazim kao boravište za vrijeme utrka u Imoli. Pored Prosta, možemo primjetiti da na mopedu sjedi Senna, koji je te 1988. godine došao u McLaren. Za njegov se dolazak osobno založio Prost, koji je tamo imao poseban status; započeo je svoju F1 karijeru u McLarenu, osvojio sa njima svoj prvi i drugi naslov i tako dalje, i kad je došlo vrijeme traženja novog "suvozača", Prost je odbio prijedlog dovođenja Piqueta za kojeg je smatrao da je prestar i Ronu rekao da potpiše mladog Sennu.
Nema smisla ulazit u seciranje njihove prošlosti, po n-ti put. One koje ta priča odista zanima, ionako već znaju tok događaja (Estoril, Tosa, Pembrey, Monaco). Oni drugi koji su progutali pažljivo biranu istinu kroz pamflete tipa film Senna i slično, neka na tome ostanu. Nije ni važno, ako ćemo iskreno.
Epilog svih tih priča ionako je doživio tragičan kraj, kroz intrigantan slijed događaja koji su počeli već 1993. na zadnjoj utrci sezone u Australiji, kada je Senna povukao Prosta pored sebe na postolje. Prost spominje kako nakon te neočekivane geste, njih dvoje počinju ponovno komunicirati. Senna ga telefonira redovno, pričaju o Formuli ali i o nekim životnim temama koje Senna djeli u povjerenju. O čemu se točno radilo, Prost naravno nije htio otkrivati, ali ja bi pretpostavio da su ljubavnog tipa, negdje sam pročitao da je Senna imao dosta zategnut odnos sa pojedinim članovima obitelji zbog svojeg izbora djevojke.
Sezona 1994 kreće, Senna je najveća zvijezda motorsporta na svijetu, vozi za Williams koji je aktualni konstruktorski prvak i tako dalje. Otvaranje sezone na domaćem terenu u Brazilu, pole position, izvrtanje i odustajanje pred kraj trke. Druga trka sezone, Japan, opet pole position, ali na startu nakon kontakta sa mladim Hakkinenom, završava u pijesku. Dvije trke, 0 bodova, novinari klasično boomerski, već su nervozni; ajde Senna pobjedi malo, zabavi nas.
Četvrtak, Padova, promocija Carraro Senna serije bicikla. Priliku za malo dulji razgovor sa Sennom dobiva naše gore list, Ivica Blažičko. Na stranu ću staviti sve one godine nakon 1994. kad sam malo "ozbiljnije" pratio F1 i kad su me gospodin Blažičko i njegov pobočnik Dijaković doslovno tjerali u nervne slomove od njihovih konstantnih, bezočnih agitiranja o Senni, gdje se svaki potez svakog F1 vozača uspoređivao to jest omalovažavao u usporedbi sa "jednim i jedinim nikad prežaljenim". Možda sam baš tada razvio svoj bjes i refleksno gađenje prema fanatičnim navijačima bilo čega. No to sad nije tema. Usput, veliko poštovanje Blažičku kao sportskom novinaru, taj dio nije nikad bio upitan.
Nakon intervjua sa Blažičkom, helić iz Padove dolazi na kratko u Imolu pa zatim u ovaj mali gradić. Makar više nije dio McLaren ekipe, Senna se drži stare navike i dolazi u ovaj hotel. Nažalost, počinje sekvenca tragičnih događaja za koju je teško objasniti kako i zašto se dogodila tim ljudima, na istom mjestu u tako kratkom vremenskom roku.
Petak, trening. Rubens Barrichello gubi kontrolu kod donje šikane koja je bila postavljena ispred ciljne ravnice, pri brzini od 200 km/h udara pasicu i leti metar u zrak. Bolid je zaustavio gornji rub gumene ograde, da je kojim slučajem auto dobio još malo odraza, ne bi ga dočekale gume nego žica iza koje je bila publika. Sid Watkins, famozni neurokirurg i tadašnji šef F1 medicinskog tima, spašava Rubensa od gušenja, pa osim slomljenog nosa, Rubens srećom prolazi bez posljedica. Senna je pred novinarima ležeran ali u bolničkom centru svjedoci kažu da hoda hodnikom u suzama, makar je sa Rubensom sve ok.
Subota, kvalifikacije. Nažalost, tog je dana završio 12 godina dugi niz dobre sreće za Formulu 1. Usred brzog (pun gas) desnog Villeneuve zavoja, Roland Ratzenberger ostaje bez kontrole nad svojim Simtek bolidom kojemu puca prednje krilo usred prevelikog opterećenja. Pri brzini od 300 km/h izlijeće sa staze ravno u betonski zid. Senna nagovara vozača safety auta da ga odvede do mjesta nesreće. Ratzenberger je već bio u helikopteru, a doktori su konstatirali ono šta su već svi mogli pretpostaviti za posljedicu udarca u zid pri takvoj brzini.
Sid Watkins se prisjeća kako je Senna klonuo kad je saznao za Ratzenbergerov ishod. Sid ga je tješio i pokušavao nagovorit da se povuče iz Formule 1, a Senna mu je odgovorio, rekao bih, u svom tipičnom maniru; na neke stvari ne možemo utjecati, ja ne mogu odustat, moram nastavit. Njegova djevojka Adriane spominje kako ju je Senna zvao dva puta te večeri, i kroz suze govorio kako više ne želi vozit.
Kad sam tog dana došao u Imolu, sjeo sam u kafić gdje sam pustio kacigu i malo isplanirao kuda ići. Nisam baš znao gdje se šta nalazi, a kako je baš u tom trenutku bila pauza na stazi, stol pored mene sjedili su redari. Pitao sam jel zna netko engleski, javio se izvjesni Marco, objasnio mi gdje je najbolji pogled na stazu gdje ne smeta žica, poslao mi GPS koordinate za slučaj ako se mali seljak sa otoka izgubi, pokazao fotke sa utrka po svijetu gdje je radio itd. Pitao sam ga da li postoji nekakav Ratzenbergerov spomenik, na šta je on rekao da postoji ali je minimalan i unutar staze, ali ako budem malo bolje pogledao da ću ga naći. I tako sam ja krenuo lutati po Imoli.
Makar imam totalno smeće od fotoaparata, prednost je da barem može dobro zoomirati, tako da sam kod Villeneuve šikane uspio na taj način pronaći Ratzenbergerov spomenik. Da je pomalo skromno - jest, ali ne bih o tome, tako je kako je, svijet je lopta šarena i nema pravice ni među cvijećem a kamo li među drugim stvarima itd itd itd.
Nakon tragičnog sudara Ratzenbergera, Williams i Benetton povlače se sa staze taj dan, nema više vožnje. Senna leti natrag u Castel San Pietro, odlazi na večeru u grad pa zatim pješke natrag u hotel. U restoranu je tada u toku bila svadba, premda Senna nije htio baš prisustvovat, slikat i potpisivat, produžio je u svoju sobu. Tamo ga je čekala poruka od Franka Williamsa da mu se javi.
Senna je u ovom hotelu odsjeo uvijek u istoj sobi, broj 200. To je ovaj par prozora u sredini. Tog vikenda, kat ispod njega (prozori ispod) boravio je Frank Williams, a na katu iznad (dva prozora na vrhu) Ron Dennis. Ušao sam u hotel pitat da li smijem okinut koju fotku. Rečeno mi je da se može slobodno fotkati, te ako želim, mogu pogledati sobu 200 i potpisat se u neku knjigu koju tamo imaju, gdje ljudi pišu poruke Senni. Za poruke nisam imao inspiraciju, a "gledanje" te sobe sam odbio, to mi je iskreno bilo na granici "bizarnog" ako smijem tako reći, nadam se da me shvaćate. Soba je inače u normalnom korištenju kao sve ostale sobe u hotelu, i ako sam dobro razumio, raspored i namještaj su više manje isti kao pred 25 godina. Ipak ne bih, hvala. Gledam malo vetrinu sa memorabilijom, ovu veliku maketu McLarena donio je Ron Dennis tog vikenda 1994. kao poklon gazdi hotela za rođenje njegovog sina. Ali ne zadržavam se puno, vrijeme je za krenuti dalje. Jasno je gdje.
Kad sam kretao od hotela prema Imoli, očito sam loše stavio nosač mobitela na rezervar, i kako sam se vratio na Emiliju i ubrzao, nosač i mobitel su odletili u zaborav. U jednom trenutku pogledao sam prema dole da vidim jel neka kamera blizu ili šta god, ali na moje nemalo iznenađenje, mobitela tamo nije bilo. Čekao sam da se promet očisti da mogu izvest klasični polukružni manevar preko pune trake, pa onda natrag 20 km/h traženje po cesti gdje mi je mobitel. Nakon cca jednog kilometra, vidjeh svoj žuti nosač i malo dalje od njega svoj mobitel. Nisam mogao odmah pretrčat na drugu traku od prometa, auti su mi gazili mobitel jedan za drugim, dok nije došla mala prometna pauza kad sam uspio spasit svoj Xiaomi Mi A1. Sve su funkcije radile, jedino je ekran bio puknut na milijun mjesta, ali je radio najnormalnije kroz iduće dane, suvereno me navigirajući kroz Italijansku džunglu - veliko mu hvala na tome. Kasnije sam na videu sa repne kamerice našao taj klasični Full Top Max trenutak.
Ali to sad nije važno. Stižem na mostić koji ide preko rijeke Santermo, u daljini se vidi famozni toranj. Dobro jutro, Imola.
Nedjelja, dan utrke. Tokom jutarnjeg warm up kruga, Senna preko radija pozdravlja Prosta, koji se prvi put pojavio na F1 vikendu nakon svoje penzije. Po povratku u box, odlazi u Williams motorhome na doručak, gdje se susreće sa Prostom. Provode pola sata zajedno, Senna mu sugerira da se pridruži grupi vozača kako bi mogli zajedno lobirati za poboljšanje sigurnosnih uvjeta na utrkama, dogovaraju se za idući sastanak na tu temu u Monte Carlu. Poslije tog razgovora, Senna izlazi na stazu snimiti pozdravnu poruku za francusku televiziju; "I would like to say welcome to my old friend, Alain Prost. Tell him we miss him very much."
Za napomenuti je da tek godinu dana prije je krenula službena upotreba "safety car" auta. Vozila nisu bila podložna nikakvim pravilima, više su ovisila o sponzorima, tako da je za Imolu 1994. safety car bila Opel Vectra A 4x4 Turbo. Iz današnje perspektive to je možda neobično pojmiti, ali taj vikend u Imoli bio je tek treći put u povijesti F1 natjecanja da se koristi službeni F1 safety car.
Sve je spremno za utrku. Bolidi poredani, redari, medicinari, svi na svojim mjestima. Vozači u kokpitima čekaju da sat pokaže 14:00. Senna pred trku, krajnje netipično, skida kacigu, podkapu i otpušta sigurnosni pojas dok sjedi u autu. Mnogi će kasnije reći da se ne sjećaju da je bilo kad prije napravio nešto slično, te da je prije svake trke čekao spreman, psihički se spremajući za utrku. Iz kojeg je razloga ovaj put bilo drugačije, nećemo saznati.
Sat pokazuje 14:00, treća utrka sezone kreće. JJ Lehto blokira svoj bolid i ostaje stajat u mjestu, dolazi do sudara kad na njega nalijeće Pedro Lamy. Kotači lete u tribinu, ozlijeđuju 9 ljudi.
Za sve ljubitelje motor&sport trivije, ovaj Ferrari 348 koji je pored Vectre, to je auto od vatrogasaca i on je ovdje iz jednog interesantnog razloga. Naime, pet godina prije, 1989. godine, Berger je izletio u Tamburellu i skoro izgorio u autu. Spasili su ga vatrogasci koji su promptno reagirali, pa je on njima u znak zahvalnosti poklonio baš ovaj Ferrari. Da trivija bude jača, zbog tog njegovog sudara, ponovljen je start na utrci i tada se dogodilo ono famozno kršenje dogovora, no, to sad nije tema...
Na drugoj fotki, ako se bolje pogleda, vidi se zadnja guma kod publike.
Dok redari čiste smeće sa ciljne, na stazu izlazi safety car. Tehničke mogućnosti dotičnog auta, makar on bio Vectra Turbo 4x4, nisu previše zavidne u okruženju F1 bolida. Zadatak držanja kakvog-takvog tempa dok se staza ne dovede u tehnički ispravno stanje, prevelik je izazov i zbog pregrijavanja kočnica vozač Vectre ne može voziti brže. U jednom trenutku, malo prije gornje šikane, Senna prilazi Vectri, vidno uznemiren, i nije teško iz njegove gestikulacije shvatiti kojeg su tipa poruke koje im šalje.
Nakon 10ak minuta, nakon pet safety car krugova, Vectra izlazi i u šestom krugu bolidi su pušteni sa lanca. Senna sa punim tankom, na hladnim gumama, diktira jak tempo sa vremenom 1:24.8, a njegov prijatelj, i glavni liječnik na stazi Sid Watkins, kasnije će se prisjetiti šta je rekao svom kolegi kada je vidio Sennu kako prolazi ciljnom ravninom u tom krugu.
There's going to be a fucking awful accident any minute.
Senna završava šesti krug i dolazi u Tamburello sedmi put. Tada je to bio dugački lijevi zavoj, dovoljno otvoren da ga svaki F1 bolid može proći u punoj brzini. Kod nekih 310 km/h, na vrhu zavoja, Senna ostaje bez volana, klizi van staze, usporava bolid na nekih 200 km/h i udara u betonski zid.
U bolnici Maggiore u Bolonji, doktori su našli malu Austrijsku zastavu zarolanu u rukav njegovog kombinezona.
†
***
Kada sam kroz parkić Acque Minerali šetao prema Tamburellu, nisam znao da će me dolazak na to mjesto toliko dojmiti. Sve te zastave koje su obješene tamo, poruke, sve to dok su u pozadini zrak parale Ferrarijeve V12, V10 i V8 formule, bio je to dosta poseban trenutak. Malo me je steglo u prsima u jednom trentku, teško je ostat ravnodušan. Nebitno šta sam bio klinac kad je ta trka bila na televiziji, sjećam se dovoljno, sjećam se Cvika koji je prenosio, njegov glas na tom prijenosu nisam zaboravio jer sam tada bio ozbiljno uključen u košarkašku maniju a Cvik je bio glas naše košarke, ali je iz nekog razloga bio na vezi te Nedjelje i prenosio utrku iz Imole.
Stari i stric Francuz, koji su godinu ranije objasnili "gle vidi, Alain Prost", bili su vidno sjebani taj dan, i kad je helikopterska kamera koja je kružila iznad Williamsovog bolida zabilježila onaj pomak kacige, to jest, kad mu je glava klonula, stari je prebacio program.
Došavši u ovaj park, kod ovog spomenika, vratila su mi se ta ista sjećanja i osjećaji od te Nedjelje, u nekom izvornom obliku, poprilično čudno moram reć. Nisam htio biti tamo predugo, pustio sam svoj blesavi potpis i produžio dalje.
Ostatak dana proveo sam gledajući Corse Clienti program, uživao u tutnjavi XX i F1 vozila, ali o tome ćemo neki drugi, treći put, to jest četvrti, ovo je treći put.
DIO TREĆI - Imola; 25 godina kasnije
Prvo jutro u Italiji, na ladanjskom imanju u malom selu na proplancima Bologne. Sunce taman provirilo preko brežuljaka a nebo javilo da će biti vedro. Romantični doživljaj upotpunjuju petehi koji kukuriču po dvorištu, no ubrzo utihnu, kao jaganjci, kada tlo zatrese turbinsko zujanje mističnog agregata u njihovoj neposrednoj blizini. Vrijeme je za pokret, danas via Imola.
Iako je današnji događaj by Ferrari koji se događa u Imoli zapravo "okidač" to jest razlog zašto sam baš SADA u srcu Italijanskog motora i sporta, to ne znači da na putu do tog cilja neću sagledati neke druge fragmente iz sfere mojih interesa, koje možda ne bih sagledao na ovakav način da nisam fizički ovdje. Baš iz tog razloga, par minuta prije same Imole, skrećem sa Emilije u jedno malo mjesto, u gradić poznat po svojim spa odmaralištima - Castel San Pietro Terme. Bit ću iskren, to nije bila laka odluka. Imao sam neke dvojbe da li je to ispravno, malo sam promišljao i zaključio da ipak je.
Gasim bajk ispred hotela Castello. Tiho je, nema baš nekog muvinga makar je već 10 sati. No to nije ni važno. Ovaj hotel prepoznat će neki zagriženiji fanovi F1, poglavito oni koji poštuju lik i djelo Senne. Meni je stari od malih nogu ukazao na kuštravog nosonju i ja sam veliki Prostak od davnina, ali nikad nisam imao pećinarske animozitete prema drugim vozačima pa tako ni prema Senni. Još uvijek se kroz neku izmaglicu sjećam 1993. sezone, treme prije svakog starta i dominacije FW15 Renole koja je gazila sve pred sobom. Naravno, Alain je samo sjedio unutra i mahao publici sa Sonic The Hedgehog lutkicom, dok je Frank Williams u svojim kolicima, na daljinski upravljao autom, legendarna vrijemena! Ti su mi dani ostali u jako lijepom sjećanju, utoliko da sam im posvetio mjesto na svom šlemu.
Ova gore fotografija neka bude uvod zbog čega sam ja sad ovdje u ovom gradiću. Naime, od 1988. godine, ekipa iz McLarena koristila je hotel ispred kojeg se ja sad nalazim kao boravište za vrijeme utrka u Imoli. Pored Prosta, možemo primjetiti da na mopedu sjedi Senna, koji je te 1988. godine došao u McLaren. Za njegov se dolazak osobno založio Prost, koji je tamo imao poseban status; započeo je svoju F1 karijeru u McLarenu, osvojio sa njima svoj prvi i drugi naslov i tako dalje, i kad je došlo vrijeme traženja novog "suvozača", Prost je odbio prijedlog dovođenja Piqueta za kojeg je smatrao da je prestar i Ronu rekao da potpiše mladog Sennu.
Nema smisla ulazit u seciranje njihove prošlosti, po n-ti put. One koje ta priča odista zanima, ionako već znaju tok događaja (Estoril, Tosa, Pembrey, Monaco). Oni drugi koji su progutali pažljivo biranu istinu kroz pamflete tipa film Senna i slično, neka na tome ostanu. Nije ni važno, ako ćemo iskreno.
Epilog svih tih priča ionako je doživio tragičan kraj, kroz intrigantan slijed događaja koji su počeli već 1993. na zadnjoj utrci sezone u Australiji, kada je Senna povukao Prosta pored sebe na postolje. Prost spominje kako nakon te neočekivane geste, njih dvoje počinju ponovno komunicirati. Senna ga telefonira redovno, pričaju o Formuli ali i o nekim životnim temama koje Senna djeli u povjerenju. O čemu se točno radilo, Prost naravno nije htio otkrivati, ali ja bi pretpostavio da su ljubavnog tipa, negdje sam pročitao da je Senna imao dosta zategnut odnos sa pojedinim članovima obitelji zbog svojeg izbora djevojke.
Sezona 1994 kreće, Senna je najveća zvijezda motorsporta na svijetu, vozi za Williams koji je aktualni konstruktorski prvak i tako dalje. Otvaranje sezone na domaćem terenu u Brazilu, pole position, izvrtanje i odustajanje pred kraj trke. Druga trka sezone, Japan, opet pole position, ali na startu nakon kontakta sa mladim Hakkinenom, završava u pijesku. Dvije trke, 0 bodova, novinari klasično boomerski, već su nervozni; ajde Senna pobjedi malo, zabavi nas.
Četvrtak, Padova, promocija Carraro Senna serije bicikla. Priliku za malo dulji razgovor sa Sennom dobiva naše gore list, Ivica Blažičko. Na stranu ću staviti sve one godine nakon 1994. kad sam malo "ozbiljnije" pratio F1 i kad su me gospodin Blažičko i njegov pobočnik Dijaković doslovno tjerali u nervne slomove od njihovih konstantnih, bezočnih agitiranja o Senni, gdje se svaki potez svakog F1 vozača uspoređivao to jest omalovažavao u usporedbi sa "jednim i jedinim nikad prežaljenim". Možda sam baš tada razvio svoj bjes i refleksno gađenje prema fanatičnim navijačima bilo čega. No to sad nije tema. Usput, veliko poštovanje Blažičku kao sportskom novinaru, taj dio nije nikad bio upitan.
Nakon intervjua sa Blažičkom, helić iz Padove dolazi na kratko u Imolu pa zatim u ovaj mali gradić. Makar više nije dio McLaren ekipe, Senna se drži stare navike i dolazi u ovaj hotel. Nažalost, počinje sekvenca tragičnih događaja za koju je teško objasniti kako i zašto se dogodila tim ljudima, na istom mjestu u tako kratkom vremenskom roku.
Petak, trening. Rubens Barrichello gubi kontrolu kod donje šikane koja je bila postavljena ispred ciljne ravnice, pri brzini od 200 km/h udara pasicu i leti metar u zrak. Bolid je zaustavio gornji rub gumene ograde, da je kojim slučajem auto dobio još malo odraza, ne bi ga dočekale gume nego žica iza koje je bila publika. Sid Watkins, famozni neurokirurg i tadašnji šef F1 medicinskog tima, spašava Rubensa od gušenja, pa osim slomljenog nosa, Rubens srećom prolazi bez posljedica. Senna je pred novinarima ležeran ali u bolničkom centru svjedoci kažu da hoda hodnikom u suzama, makar je sa Rubensom sve ok.
Subota, kvalifikacije. Nažalost, tog je dana završio 12 godina dugi niz dobre sreće za Formulu 1. Usred brzog (pun gas) desnog Villeneuve zavoja, Roland Ratzenberger ostaje bez kontrole nad svojim Simtek bolidom kojemu puca prednje krilo usred prevelikog opterećenja. Pri brzini od 300 km/h izlijeće sa staze ravno u betonski zid. Senna nagovara vozača safety auta da ga odvede do mjesta nesreće. Ratzenberger je već bio u helikopteru, a doktori su konstatirali ono šta su već svi mogli pretpostaviti za posljedicu udarca u zid pri takvoj brzini.
Sid Watkins se prisjeća kako je Senna klonuo kad je saznao za Ratzenbergerov ishod. Sid ga je tješio i pokušavao nagovorit da se povuče iz Formule 1, a Senna mu je odgovorio, rekao bih, u svom tipičnom maniru; na neke stvari ne možemo utjecati, ja ne mogu odustat, moram nastavit. Njegova djevojka Adriane spominje kako ju je Senna zvao dva puta te večeri, i kroz suze govorio kako više ne želi vozit.
Kad sam tog dana došao u Imolu, sjeo sam u kafić gdje sam pustio kacigu i malo isplanirao kuda ići. Nisam baš znao gdje se šta nalazi, a kako je baš u tom trenutku bila pauza na stazi, stol pored mene sjedili su redari. Pitao sam jel zna netko engleski, javio se izvjesni Marco, objasnio mi gdje je najbolji pogled na stazu gdje ne smeta žica, poslao mi GPS koordinate za slučaj ako se mali seljak sa otoka izgubi, pokazao fotke sa utrka po svijetu gdje je radio itd. Pitao sam ga da li postoji nekakav Ratzenbergerov spomenik, na šta je on rekao da postoji ali je minimalan i unutar staze, ali ako budem malo bolje pogledao da ću ga naći. I tako sam ja krenuo lutati po Imoli.
Makar imam totalno smeće od fotoaparata, prednost je da barem može dobro zoomirati, tako da sam kod Villeneuve šikane uspio na taj način pronaći Ratzenbergerov spomenik. Da je pomalo skromno - jest, ali ne bih o tome, tako je kako je, svijet je lopta šarena i nema pravice ni među cvijećem a kamo li među drugim stvarima itd itd itd.
Nakon tragičnog sudara Ratzenbergera, Williams i Benetton povlače se sa staze taj dan, nema više vožnje. Senna leti natrag u Castel San Pietro, odlazi na večeru u grad pa zatim pješke natrag u hotel. U restoranu je tada u toku bila svadba, premda Senna nije htio baš prisustvovat, slikat i potpisivat, produžio je u svoju sobu. Tamo ga je čekala poruka od Franka Williamsa da mu se javi.
Senna je u ovom hotelu odsjeo uvijek u istoj sobi, broj 200. To je ovaj par prozora u sredini. Tog vikenda, kat ispod njega (prozori ispod) boravio je Frank Williams, a na katu iznad (dva prozora na vrhu) Ron Dennis. Ušao sam u hotel pitat da li smijem okinut koju fotku. Rečeno mi je da se može slobodno fotkati, te ako želim, mogu pogledati sobu 200 i potpisat se u neku knjigu koju tamo imaju, gdje ljudi pišu poruke Senni. Za poruke nisam imao inspiraciju, a "gledanje" te sobe sam odbio, to mi je iskreno bilo na granici "bizarnog" ako smijem tako reći, nadam se da me shvaćate. Soba je inače u normalnom korištenju kao sve ostale sobe u hotelu, i ako sam dobro razumio, raspored i namještaj su više manje isti kao pred 25 godina. Ipak ne bih, hvala. Gledam malo vetrinu sa memorabilijom, ovu veliku maketu McLarena donio je Ron Dennis tog vikenda 1994. kao poklon gazdi hotela za rođenje njegovog sina. Ali ne zadržavam se puno, vrijeme je za krenuti dalje. Jasno je gdje.
Kad sam kretao od hotela prema Imoli, očito sam loše stavio nosač mobitela na rezervar, i kako sam se vratio na Emiliju i ubrzao, nosač i mobitel su odletili u zaborav. U jednom trenutku pogledao sam prema dole da vidim jel neka kamera blizu ili šta god, ali na moje nemalo iznenađenje, mobitela tamo nije bilo. Čekao sam da se promet očisti da mogu izvest klasični polukružni manevar preko pune trake, pa onda natrag 20 km/h traženje po cesti gdje mi je mobitel. Nakon cca jednog kilometra, vidjeh svoj žuti nosač i malo dalje od njega svoj mobitel. Nisam mogao odmah pretrčat na drugu traku od prometa, auti su mi gazili mobitel jedan za drugim, dok nije došla mala prometna pauza kad sam uspio spasit svoj Xiaomi Mi A1. Sve su funkcije radile, jedino je ekran bio puknut na milijun mjesta, ali je radio najnormalnije kroz iduće dane, suvereno me navigirajući kroz Italijansku džunglu - veliko mu hvala na tome. Kasnije sam na videu sa repne kamerice našao taj klasični Full Top Max trenutak.
Ali to sad nije važno. Stižem na mostić koji ide preko rijeke Santermo, u daljini se vidi famozni toranj. Dobro jutro, Imola.
Nedjelja, dan utrke. Tokom jutarnjeg warm up kruga, Senna preko radija pozdravlja Prosta, koji se prvi put pojavio na F1 vikendu nakon svoje penzije. Po povratku u box, odlazi u Williams motorhome na doručak, gdje se susreće sa Prostom. Provode pola sata zajedno, Senna mu sugerira da se pridruži grupi vozača kako bi mogli zajedno lobirati za poboljšanje sigurnosnih uvjeta na utrkama, dogovaraju se za idući sastanak na tu temu u Monte Carlu. Poslije tog razgovora, Senna izlazi na stazu snimiti pozdravnu poruku za francusku televiziju; "I would like to say welcome to my old friend, Alain Prost. Tell him we miss him very much."
Za napomenuti je da tek godinu dana prije je krenula službena upotreba "safety car" auta. Vozila nisu bila podložna nikakvim pravilima, više su ovisila o sponzorima, tako da je za Imolu 1994. safety car bila Opel Vectra A 4x4 Turbo. Iz današnje perspektive to je možda neobično pojmiti, ali taj vikend u Imoli bio je tek treći put u povijesti F1 natjecanja da se koristi službeni F1 safety car.
Sve je spremno za utrku. Bolidi poredani, redari, medicinari, svi na svojim mjestima. Vozači u kokpitima čekaju da sat pokaže 14:00. Senna pred trku, krajnje netipično, skida kacigu, podkapu i otpušta sigurnosni pojas dok sjedi u autu. Mnogi će kasnije reći da se ne sjećaju da je bilo kad prije napravio nešto slično, te da je prije svake trke čekao spreman, psihički se spremajući za utrku. Iz kojeg je razloga ovaj put bilo drugačije, nećemo saznati.
Sat pokazuje 14:00, treća utrka sezone kreće. JJ Lehto blokira svoj bolid i ostaje stajat u mjestu, dolazi do sudara kad na njega nalijeće Pedro Lamy. Kotači lete u tribinu, ozlijeđuju 9 ljudi.
Za sve ljubitelje motor&sport trivije, ovaj Ferrari 348 koji je pored Vectre, to je auto od vatrogasaca i on je ovdje iz jednog interesantnog razloga. Naime, pet godina prije, 1989. godine, Berger je izletio u Tamburellu i skoro izgorio u autu. Spasili su ga vatrogasci koji su promptno reagirali, pa je on njima u znak zahvalnosti poklonio baš ovaj Ferrari. Da trivija bude jača, zbog tog njegovog sudara, ponovljen je start na utrci i tada se dogodilo ono famozno kršenje dogovora, no, to sad nije tema...
Na drugoj fotki, ako se bolje pogleda, vidi se zadnja guma kod publike.
Dok redari čiste smeće sa ciljne, na stazu izlazi safety car. Tehničke mogućnosti dotičnog auta, makar on bio Vectra Turbo 4x4, nisu previše zavidne u okruženju F1 bolida. Zadatak držanja kakvog-takvog tempa dok se staza ne dovede u tehnički ispravno stanje, prevelik je izazov i zbog pregrijavanja kočnica vozač Vectre ne može voziti brže. U jednom trenutku, malo prije gornje šikane, Senna prilazi Vectri, vidno uznemiren, i nije teško iz njegove gestikulacije shvatiti kojeg su tipa poruke koje im šalje.
Nakon 10ak minuta, nakon pet safety car krugova, Vectra izlazi i u šestom krugu bolidi su pušteni sa lanca. Senna sa punim tankom, na hladnim gumama, diktira jak tempo sa vremenom 1:24.8, a njegov prijatelj, i glavni liječnik na stazi Sid Watkins, kasnije će se prisjetiti šta je rekao svom kolegi kada je vidio Sennu kako prolazi ciljnom ravninom u tom krugu.
There's going to be a fucking awful accident any minute.
Senna završava šesti krug i dolazi u Tamburello sedmi put. Tada je to bio dugački lijevi zavoj, dovoljno otvoren da ga svaki F1 bolid može proći u punoj brzini. Kod nekih 310 km/h, na vrhu zavoja, Senna ostaje bez volana, klizi van staze, usporava bolid na nekih 200 km/h i udara u betonski zid.
U bolnici Maggiore u Bolonji, doktori su našli malu Austrijsku zastavu zarolanu u rukav njegovog kombinezona.
†
***
Kada sam kroz parkić Acque Minerali šetao prema Tamburellu, nisam znao da će me dolazak na to mjesto toliko dojmiti. Sve te zastave koje su obješene tamo, poruke, sve to dok su u pozadini zrak parale Ferrarijeve V12, V10 i V8 formule, bio je to dosta poseban trenutak. Malo me je steglo u prsima u jednom trentku, teško je ostat ravnodušan. Nebitno šta sam bio klinac kad je ta trka bila na televiziji, sjećam se dovoljno, sjećam se Cvika koji je prenosio, njegov glas na tom prijenosu nisam zaboravio jer sam tada bio ozbiljno uključen u košarkašku maniju a Cvik je bio glas naše košarke, ali je iz nekog razloga bio na vezi te Nedjelje i prenosio utrku iz Imole.
Stari i stric Francuz, koji su godinu ranije objasnili "gle vidi, Alain Prost", bili su vidno sjebani taj dan, i kad je helikopterska kamera koja je kružila iznad Williamsovog bolida zabilježila onaj pomak kacige, to jest, kad mu je glava klonula, stari je prebacio program.
Došavši u ovaj park, kod ovog spomenika, vratila su mi se ta ista sjećanja i osjećaji od te Nedjelje, u nekom izvornom obliku, poprilično čudno moram reć. Nisam htio biti tamo predugo, pustio sam svoj blesavi potpis i produžio dalje.
Ostatak dana proveo sam gledajući Corse Clienti program, uživao u tutnjavi XX i F1 vozila, ali o tome ćemo neki drugi, treći put, to jest četvrti, ovo je treći put.
Anticitizen419
Well-known member
Riker
Well-known member
Igor28 said:
To je točno, postojali su zli pogledi prema iksu, pogotovo u Bolonjskom Pehlinu, poznatijem kao Borgo Panigalje. U jednu ruku da sam došao pod krinkom MV Agusta ili, meni osobno draže LAVERDA, možda bi iz daljine dobio neke simpatije, ali svako bi me oštro oko oštro osudilo - a nema ništa gore nego bit oštro osuđen u kolijevci motora&sporta. Sve u svemu, jučer sam malo navečer sjeo za pisaći stroj pa su mi danas konačno digitalizirali moje spise, pa pogledajte kako je to bilo;
DIO ČETVRTI - Akustične traume pored rijeke Santermo
U prošlom sam vas činu poveo na putovanje kroz neka mjesta u prostoru ali i u vrijemenu, sjećanjima i osjećanjima. Ovoga puta putovanje će biti lakšeg tipa, revijalnog karaktera - putovanje u svijet adrenalina, oktana, limeni ljubimac, ovisnik, spaljene gume, limeni ljubimac, oktan, ljubimac, adrenalin, ovisnost itd.
Imola, Autodromo Enzo e Dino Ferrari. Naziv ove legendarne staze nosi pomalo teško breme. Prvotnog imena Autodromo Dino Ferrari u znak sjećanja na Enzovog sina koji je 50ih godina preminuo od leukemije, po odlasku Enza dodano je i njegovo ime. Da ponovim, razlog zašto sam baš sada odlučio doći u Italiju je ovaj današnji event. Ferrari danas ima privatni test za svoju Corse Clienti ekipu, točnije za XX Programme i F1 Clienti mušterije. Prvenstveno me zanima konačno doživjeti zvuk i prizore F1 bolida. U davna vrijemena, makar sam imao prilike otići na obližnje F1 utrke sa prijateljima, svaki sam poziv odgodio "ma drugi put" i tako je došao kraj velikih mašina u F1 a ja izvisio. Danas ću barem malo iskusiti F1 u poštenom izdanju, da mogu reć da sam ih vidio i čuo kako vrište na stazi kao šta je Imola.
Taman šta sam prošao tzv. Dekra toranj, shvatio sam da je u toku pauza za ručak te otišao u parkić, obići spomenike i malo prošetat ulicama unutar Imole, vidit malo kako taj napaćen narod živi itd. Ranije spomenuti redar Marco mi je u razgovoru kazao da je buka u okrugu staze pomalo problem i da su u stalnoj borbi sa nekim stanovnicima zbog toga. Nisam ga pitao dalje na tu temu, dovoljno mi je bila ta jedna njegova rečenica da krenu moje zlosutne misli, misli o konačnom motorsport kraju, zabrani, ukidanju, ritualnom spaljivanju Imole i svake druge staze, uz mučenje nas oktanskih ovisnika, pribijanja nas ljubimaca lima na užareni lim itd itd itd.
Vraćajući se natrag, ugledao sam u daljini jedan meni veoma drag automobil, nisam ga dugo vidjeo pa sam mu se otišao javiti i malo propričati sa njim. Kako je ručak završio, tako sam ja pošao prema brežuljku pored famoznog Acque Minerali zavoja, jer to je najbliže mjesto gdje se može gledati stazu bez da smeta dupla žičana ograda.
Prvo šta sam na stazi vidjeo je FXX K Evo konjica. Možda sam spomenuo već, ali ću ponoviti, radi se o trkaćem automobilu kojemu je LaFerrari nekakva osnova, makar je razina prerada puno opsežnija pa ne bi bilo najtočnije banalizirati ga kao "LaFerrari za pistu". Pogoni ga 6.3L V12 sauger motor na kojeg još ide i kers (FXX K kao kers), ukupno 1050ks. Taj dan na stazi nisam vidio niti jedan običan FXX K, samo FXX K Evo.
Nakon ovih svemirskih šatlova, izletili su moji omiljeni iks-iksići, u osnovi Ferrari 599, meni među najdražim novijim Ferkanima (599 GTO, ako ćemo precizno). Ja sam inače veliki štovaoc Grand Touring filozofije i nekako sam mišljenja, i mislim da će se većina vas bezpogovorno složiti, da je Ferrari 599 nešto kao npr. Honda CBR1100XX; komfortno, brzo, bezvrijemensko elegantno i nadasve žentlmensko vozilo. Kao svaki XX auto, i ovaj ima dvije verzije, "obični" 599XX i poboljšani 599XX Evoluzione. Lako ih je razlikovati, po količini spojlera. Meni je osobno "običan" 599XX simpatičniji od Evoluzione verzije.
Ja znam da ekipu na ovom forumu baš jako zanima i da gore od želje za dvije stvari; za čevapima i za nasumičnom motor&sport trivijom iz mojih putešestvija. E pa nemam čevape ali imam triviju, molim da ovo zapamtite jer će vam ovo znanje jako dobro doći kasnije u životu.
Ferrari FXX je originalni XX auto, prvi XX kojeg su napravili, a na ovoj gore slici je FXX Evo (čipana verzija) koji je pred 10ak godina bio u vlasništvu Romana Abramoviča. Vjerujem njega svi znate, on je bogat i ima puno novaca, i sad vidite njegov bivši trkaći auto - wow, kako zanimljivo, da li je to moguće.
Ali imam još jednu basnu za ispričat. Jednom davno, u jesen 2007. godine, na stazi Grobnik jedan je izvjestan dječko, inače danas ZVIJEZDA auto-instagrama, izašao sa Ferrari mehaničarima iz luksuznih Grobničkih boxova, gdje su zatim izvukli Ferrari gorivo, Ferrari alat i Ferrari laptop kojeg su zaklemili u crni Ferrari FXX koji je ubrzo nakon toga vrištao Grobničkom ljepoticom ravno i bočno. Moje seoske oči, nenaviknute na takve prizore, nisu godinama shvatile šta su točno taj dan vidjele.
Zašto to sve spominjem? Ne bez veze - naime, dok sam zujao po Imoli taj dan, palo mi je na pamet da odem, kao prošle godine u Misanu, malo pogledat boxove, da vidim malo iz bliza te aute itd. Ali oh ne! Ulaz nije bio moguć, portirko je rekao da je ulaz zabranjen. Tada sam nazvao svoju Ferrari vezu, čovjeka koji je dobar sa Kesselom, ali mi to nije bilo od pomoći jer nitko iz Kessela više nije bio na stazi. I onda sam poslao poruku baš tom momku iz gornje priče, momku koji je 2007. bio na Grobniku u FXX-u znači već je onda bio dovoljno mastan da uleti u taj mistični klub.
Čovjek mi je odgovorio da je njemu jutros tamo bio zabranjen pristup.
Eto, to je jedna onako zanimljiva priča, ne znam kako bi ju nazvao, možda "Ni med cvetjem ni pravice: Ferrari Corse Clienti edition" ili "I Bogati Plaču: Scuderia 2019".
Dalje! Nakon XX auta, na red su došli F1 Clienti. Šta tu mogu reći? Jako mi je žao šta nisam uživo ispoštovao bar jednu F1 trku u ono vrijeme, propustio sam baš jako. Ali ne žalim se, i ovo je bilo super, jer ovo su sve bivši bolidi, svaki sa jedinstvenom motor&sport pričom iza sebe.
Ajmo po godinama - za početak, Ferrari 640, šasija 110, koju je na 5 utrka u sredini 1989. vozio Gerhard Berger. Tehnički dizajn djelo je genijalca Johna Barnarda, kojemu je ovo bio prvi Ferrari bolid na kojem je radio. Ovaj Ferrari može se reć da je "poznat" po tome šta je prvi F1 bolid sa elektro-hidrauličnim mjenjačem (dvije lopatice iza volana) i prvi F1 bolid sa 7 brzina. Bezvremenski dizajn, 3.5 V12 mašina, šta više dodati. Zadnja fotka u nizu je ova ista šasija 110 u danima svoje aktivne službe.
Idemo malo naprijed u vrijemenu - vizualno diskutabilni ALI povijesno značajni F310 iz 1996. godine. Ovo je prva šasija napravljena, koristila se za testiranja po Fioranu, kasnije je kružila po muzejima i onda ju je netko oživio za ovakve događaje. Zašto je F310 značajan? Pa eto, te 1996., Scuderia je dobila novog vozača, momka koji je prethodne dvije godine zaredom uzeo naslov prvaka ali onda, na sveopće iznenađenje, napustio tu pobjedničku ekipu i došao u tada osrednji, mučenički Ferrari; došao je Michael Schumacher. Zajednom sa njim iz Benettona dolaze dvoje genijalnih inžinjera, Rory Byrne i Ross Brawn. Ovaj auto, inače prvi Ferrari bolid sa V10 motorom, bio je početak njihovog nevjerojatnog putovanja gdje su vratili i zacementirali Ferrari kao jednu, jedinu i jedinstvenu automobilsku marku. F310 je bolid sa kojim je Schumi uzeo svoju prvu pobjedu za Scuderiju, u legendarnoj kišnoj trci u Katalunji nakon koje je i krenula "Regenmeister" legenda.
Također je zanimljivo, kada je Schumi došao u Ferrari, izjavio je da ne treba očekivati čuda jer je bolid još daleko od konkurentnog, ali da je dovoljno dobar za tri pobjede - i do kraja sezone uzeo tri pobjede.
Nakon toga, još jedan klasični jednosjed iz Maranella - F399. Godina je 1999. i Ferrari se konačno vraća na vrh; nakon 15 godina, osvajaju konstruktorski naslov, deveti ukupno. Ova šasija koristila se za finalne sezonske testove u Fioranu i Španjolskoj, a izravna evolucija ove šasije bio je F1-2000 - bolid sa kojim je Schumi uzeo svoj prvi naslov u Ferrariju i sa kojim je krenuo višegodišnji opći stampedo po konkurenciji.
Zatim istinska legenda motorsporta, spejs šatel među formulama, famozni, fantastični F2004 - 3L V10 u paketu uštimanom kao Stradivari, vjerojatno apex Ferrarijevog F1 programa. F2004 pobjedio je 15 trka (od toga Schumi 13) od 18 na kojima je sudjelovao, 12 puta uzeo pole position i do dana današnjeg drži rekord nekoliko staza; ovdje u Imoli, u Monzi, u Shanghaiu, Melbourneu i Magny Coursu. Šta reći osim - hvala Ross Brawn, hvala Rory Byrne. Zadnja fotka u ovom nizu je ova ista šasija sa mojih fotki na dan kad je Rubinho sa njom pobjedio Veliku Nagradu Kine 2004.
Bio je tu i jedan "tragičar", da se tako izrazim, Ferrari F2008. Sjeća li se još netko posljednje trke 2008. u Brazilu? Finale sezone, Massa i Hamilton u egalu za naslov, posljednji krug trke, Massa vodi, Hamilton peti. Massa prolazi cilj, vrištanje na timskom radiju, ruka u zraku, domaća publika ne vjeruje, Massa ima naslov prvaka, na domaćem terenu, u Ferrariju, čudo. Deset sekundi nakon toga, Timo Glock promašuje zavoj, Hamilton ga pretiče 500 metara od kraja i završava utrku na četvrtom mjestu - dovoljno za 1 bod više od Masse u ukupnom poretku sezone. Tuga.
Taj dan Massa je vozio šasiju 269 - ovu istu na mojoj fotki u zavoju Tamburello i Rivazza, a na fotografiji je njegov prolazak kroz cilj u Brazilu, u tih par trenutaka kada je vjerovao da je osvojio naslov prvaka. Kakva vrtoglava priča šasije 269, ah živote. Inače, bili su to posljedni veliki motori u F1, 2.4 V8 koji su izdržali do kraja 2013. kada je krenuo ovaj ecotec kurvin pir.
A bila je tu i testna šasija od Masse.
I tako...dan je već polako odmicao, formule i XX-evi su se redom ugasili, osim jednog XX-a koji se upalio i odveo me natrag na ladanjsko imanje, punog dojmova, razmišljajući o oktanu, mirisu benzina, adrenalinu i limu, ali povodom prizora u Imoli, i o kevlaru, karbonu, pa čak i nomexu.
***
Na kraju sam dana, pored hrpe brze ali nezdrave hrane, također kupio galone najkvalitetnijeg goriva, goriva REPSOL za motocikle marke Honda, by Repsol (for Honda) i da, reći ću to sada pred svima - da, istina je, nakon tog točenja, bajk je išao nevjerojatno bolje a trošio značajno manje.
I to je tako bilo i šta da ja tu radim. Do čitanja.
Riker
Well-known member
Malo mi se zakrčio inbokxs od poruka "joj di su ostale slike e ful nas zanima tvoje putovanje zbog toga smo na forumu kao ti reci di si ti bio a ja ću tebi reć di sam ja bio pa ćemo tako riječ na riječ izmjenit iskustva" stalno me pitaju da razmjenim svoja talijanska iskustva svi ludi bajkeri oće detaljno čut kako je meni bilo a ne zbog evo moje fotke bajka uvažite me molim vas, pa eto ovako je to bilo. Danas sam, nakon 2 mjeseca, prvi put pogledao video materijal šta sam snimio tamo, ne sve naravno ali 20 minuta jesam, pa me uhvatila volja za editiranjem - evo vam fotke koje će vas impresionirati iz Modene i Maranella.
DIO PETI - Enzo
Dan je počeo čim je prestala noć, a ja sam se tada ustao, ne baš točno tada ali tu negdje. Spustio sam se niz Apenine u dolinu i pogledao u nebo; o bože, dal je moguće da ću konačno dojahati u mjesto, stjecište civilizacije, u alef, u nultu točku od koje je sve počelo, u selo iz kojeg je došao najveći ikad, Enzo. Nisam mogo vjerovat, i mislio sam odustat. Ali onda sam rekao - ma moguće je, samo naprijed i AGRESIVNO krenuo ka i prema Modeni. Naravno, nisam odmah uletio u Ferrarijev posjed, prva stajanka bila su braća Maserati.
Mislio sam, te ubrzo shvatio da sam krivo mislio, da je ovdje izložen MC12. To je bilo moje prvo pitanje. Dočekao me jedan od njihovih prodavača i rekao "nema toga više ovdje, mrš van". Ovo zadnje sam dodao. Ali onda je uslijedilo veliko iznenađenje. Pita on mene "zašto". Ja objasnim zašto. Pa on pita nešto. Pa ja odgovorim. Pa me pita šta si zbajkom došo. Ja kažem "da". On pogleda van i vidi i pita "onaj blackbird" i tako dalje dosta čudesno, pa tako sam od usputnog stajanja (planirao sam MC12 pogledat i potrčat dalje, 10 minuta) nastalo sat i pol blebetanja. Pa dođi vidi salon. Pa otvori Levante haubu. Pa ja kažem odličan red paljenja. Pa krenu tjunerski vicevi, pa dođi vidi neki "customizing" prostor gdje mušterije dođu odabrat felne, boju auta, kožu, vamo tamo, a ja u džepu 2 eura, ma ako toliko, euro i pol! Rasprdili smo se ko dva APNa nisam nikad tako uljudnog i izučenog motorsport someljera sreo u životu. Čudo. Kad sam izašo usro sam se da me nije možda izlevatio da nisam ja možda tu kupio MC12 na karticu, na elektronku. Ćapal san se za takujin i brzo ća na motor!
Sjetio sam se usred paljenja motora (znači u tih 0.05 sekundi koliko traje proces) da je tu negdje i legendarni karoserista Scaglietti, može se slobodno reći glavni Ferrari karoserista od davnina. To nije turističko mjesto ali je bilo blizu pa reko ajde, da vidim kako izgleda di kuju gizu iz koje nastaje Ferrari 488, ili F12 i slično.
Kad sam turnuo Yi kamericu iza ograde, otjeralo me je, neki talijan mi došo kao, no camera - ma ko si ti da meni govoriš šta ću radit. Ugasio sam kameru i otišao dalje. Prozujao sam Modenom brže nego Ferrari Mondial i odjednom, u daljini, tamo daleko, vidio...kuću. Tu je rođen naš najveći sin, čovjek koji nas je sve zadužio i zbog kojeg smo dan danas u velikim dugovima. Enzo. Mamma mia, ma che successo.
Šta reći - tu je on rođen, tu je imao radionu njegov stari, tu je nastala legenda koja traje, legenda čiji će eventualni pad obilježiti i kraj kurvinog pira auto-industrije, a pošto Ferrari planira 2025. godine izbaciti full electric supercar, mislim da je uputno zaključiti da je kraj auto-industrije 2025. godine. No sad nije 2025. godina i vrijeme je za Casa Enzo Ferrari. U ogromnoj galeriji komotno su izloženi, vjerujem nasumično, razni periodični Ferkani, ja sam naletio na Ferrari 575M Superamerica, sa famoznim revocromico krovom, na 365 Daytonu, na GTO, i ne na jednu nego na dvije Monze - stara 750 i aktualna Monza SP1.
Razgledavanje je prekinuo Pavarotti, on je isto lokalac tu iz Modene. Počela je njegova neka arija, prostorija se zamračila i krenula je video projekcija. Film od 10ak minuta, sad ne znam jesam li bio u transu ali ne sjećam se niti jedne riječi iz filma, mislim da nije nitko ništa rekao tokom filma, samo Pavarotti i klasična muzika koja je pratila život Enza od njegovih prvih dana, trkanje kroz Modenu, čitav život u foto i video fragmentima do F40, odlično napravljeno...kad je završilo, nisam bio jedini u prostoriji koji je ridao suze i jecao na koljenima, baš je bilo dirljivo. Grazie, grazie Enzo.
Nakon toga, došlo je vrijeme posjetiti Enzovu kuću, kuc kuc ima li koga? Ured mu je bio prazan, ali je pored prostorija bila puna mašina svih konstrukcija, od 1 cilindričnog 3.5L do 6.5L V12 agregata.
I onda zastadoh u mjestu. Hvatajući Enzov duh po njegovoj kući, vidim ja, u kutu prostorije, nije kutna garnitura nego neka formula. Gledam ja, to mi je poznato, odakle mi je ova poznata. Vidim ja, gledam ja, vidim broj 1. Reko, gledam ja, da nije to...je. To je to. Pa kako pa dal je moguće - moguće je. Ferrari 641, šasija Alain Prost. Sacre bleu dio mio. Alain je u ovom bolidu trebao osvojiti naslov - ali - u redu. Nema veze.
I tako sam pun dojmova napustio njegovu rodnu grudu, adio commendatore, vidimo se za kvarat ure u Maranellu! Sjedoh na bajk i ozujavši malo po gradu, zaputio sam se prema mističnom, nevjerojatnom gradiću, gradiću čije legende ćemo prepričavati u našoj panoptikonskoj distopijskoj budućnosti (2026. - ) i to potiho da nas ne čuje Amazonov Čuvar Ćudoređa nanodron koji će nam tiho zujati između dva uha. Veliko je to uzbuđenje - Maranello. Kad si zadnji put bio u Maranellu? Ne postoje dva na svijetu, samo je jedan - i tamo krećem.
Dan je pun nevjerice - opet ne vjerujem gdje sam, ali ne samo zbog ove tabele i spama kojeg sam zaljepio, to nije bitno - ovdje sam stao jer se baš sa ovog mjesta može lijepo vidjeti zavoj 12 staze Fiorano. To je treći pojam koji izaziva strah i poštovanje. Staza koju je Enzo isposlovao nakon Fiatovog "preuzimanja", i sagradio mitsku "bijelu kuću" sa crvenim puneštrama, gdje se nalazio ured odakle je Enzo gledao svoje automobile kako kruže po stazi.
Postoje neke platišne varijante kako se može doći to tog mjesta, neke lejm "grupne ture" koje su za budalaše, ako me osobno neki Scuderia ne uvede unutra na Piazza Michael Schumacher, ne želim ni vidjet kako to mjesto izgleda, dovoljno mi je zamišljati sa ove distance. No dosta zamišljanja, Maranello museo je tu odma iza ugla, a ima nekoliko vozila koje moje oči nisu vidjele do ovog dana.
Šta je ovo? Mašina od F50? Wow, pa to je ista mašina ko u Prostovom Ferrariju od ranije danas. Ali ima još iza zidova, iza labirinta.
Konačno ugledah i ovu 1/1 repliku P80 koncepta koju je Ferrari napravio za nekog Velikog Platišu, privatnika koji je poželio Ferrari po svojoj skici, po svojim željama.
Strašno. Neću tu ništa komentirati - šta se tu ima za reć? Ništa. Možda jedino "ajde da vidim i FXXK obični a ne samo Evo ko u Imoli" - makar je to glupa opaska realno.
Pojavio se i PRVI Ferkan, 125S, kustos muzeja rekao je da je to baš taj lično taj prvi, nakon šta je Enzo napustio Alfa Romeo i ako ne brojimo Auto-Avio Costruzioni, to je njegov prvi auto, prvi Ferrari. Mitico!
Na kraju su bile prostorije sa simulatorima, pravim kokpitima sa hidraulikom u 3 osi koja te trese, naravno gonili su Assetto Corsu, ali samo sa hibrid formulicom novom - katastrofa. Platio sam svoj ceh od 25 eura i reko pali mašinu, ali je nastao problem jer kad sam ušo u kokpit i ispružio noge, pedale su mi pomaknuli do kraja i u toj poziciji koljena su mi i dalje bila savijena i kad bi okretao timun, zapinjao sam u koljeno. Kad mi je reko šta ćeš vozit izabrao sam naravno najbolju moguću stazu, jer imaš samo 7 minuta fore - Šlajfe. Bilo je jako dobro ali ne ODLIČNO kao šta sam očekivao, prvenstveno zbog zapinjanja i nemogućnosti motanja.
To je - to. Pored muzeja bila je hrpa zamki, hrpa suvenirnica koje su tražili doslovno kriminalne cifre za najgluplje sitnice - nisam kupio ništa. MRŠ!
I tako je dan došao svome kraju, Ferrari dan, Enzo dan, hvala ti Enzo, ali hvala i Soichiro, spojila su se ta dva svijeta za ovo romantično iskustvo na obroncima Apenina u srcu romanjske Emilije.
...i eto, sad kad me neko pita "kako je to bilo", ovako je to bilo.
DIO PETI - Enzo
Dan je počeo čim je prestala noć, a ja sam se tada ustao, ne baš točno tada ali tu negdje. Spustio sam se niz Apenine u dolinu i pogledao u nebo; o bože, dal je moguće da ću konačno dojahati u mjesto, stjecište civilizacije, u alef, u nultu točku od koje je sve počelo, u selo iz kojeg je došao najveći ikad, Enzo. Nisam mogo vjerovat, i mislio sam odustat. Ali onda sam rekao - ma moguće je, samo naprijed i AGRESIVNO krenuo ka i prema Modeni. Naravno, nisam odmah uletio u Ferrarijev posjed, prva stajanka bila su braća Maserati.
Mislio sam, te ubrzo shvatio da sam krivo mislio, da je ovdje izložen MC12. To je bilo moje prvo pitanje. Dočekao me jedan od njihovih prodavača i rekao "nema toga više ovdje, mrš van". Ovo zadnje sam dodao. Ali onda je uslijedilo veliko iznenađenje. Pita on mene "zašto". Ja objasnim zašto. Pa on pita nešto. Pa ja odgovorim. Pa me pita šta si zbajkom došo. Ja kažem "da". On pogleda van i vidi i pita "onaj blackbird" i tako dalje dosta čudesno, pa tako sam od usputnog stajanja (planirao sam MC12 pogledat i potrčat dalje, 10 minuta) nastalo sat i pol blebetanja. Pa dođi vidi salon. Pa otvori Levante haubu. Pa ja kažem odličan red paljenja. Pa krenu tjunerski vicevi, pa dođi vidi neki "customizing" prostor gdje mušterije dođu odabrat felne, boju auta, kožu, vamo tamo, a ja u džepu 2 eura, ma ako toliko, euro i pol! Rasprdili smo se ko dva APNa nisam nikad tako uljudnog i izučenog motorsport someljera sreo u životu. Čudo. Kad sam izašo usro sam se da me nije možda izlevatio da nisam ja možda tu kupio MC12 na karticu, na elektronku. Ćapal san se za takujin i brzo ća na motor!
Sjetio sam se usred paljenja motora (znači u tih 0.05 sekundi koliko traje proces) da je tu negdje i legendarni karoserista Scaglietti, može se slobodno reći glavni Ferrari karoserista od davnina. To nije turističko mjesto ali je bilo blizu pa reko ajde, da vidim kako izgleda di kuju gizu iz koje nastaje Ferrari 488, ili F12 i slično.
Kad sam turnuo Yi kamericu iza ograde, otjeralo me je, neki talijan mi došo kao, no camera - ma ko si ti da meni govoriš šta ću radit. Ugasio sam kameru i otišao dalje. Prozujao sam Modenom brže nego Ferrari Mondial i odjednom, u daljini, tamo daleko, vidio...kuću. Tu je rođen naš najveći sin, čovjek koji nas je sve zadužio i zbog kojeg smo dan danas u velikim dugovima. Enzo. Mamma mia, ma che successo.
Šta reći - tu je on rođen, tu je imao radionu njegov stari, tu je nastala legenda koja traje, legenda čiji će eventualni pad obilježiti i kraj kurvinog pira auto-industrije, a pošto Ferrari planira 2025. godine izbaciti full electric supercar, mislim da je uputno zaključiti da je kraj auto-industrije 2025. godine. No sad nije 2025. godina i vrijeme je za Casa Enzo Ferrari. U ogromnoj galeriji komotno su izloženi, vjerujem nasumično, razni periodični Ferkani, ja sam naletio na Ferrari 575M Superamerica, sa famoznim revocromico krovom, na 365 Daytonu, na GTO, i ne na jednu nego na dvije Monze - stara 750 i aktualna Monza SP1.
Razgledavanje je prekinuo Pavarotti, on je isto lokalac tu iz Modene. Počela je njegova neka arija, prostorija se zamračila i krenula je video projekcija. Film od 10ak minuta, sad ne znam jesam li bio u transu ali ne sjećam se niti jedne riječi iz filma, mislim da nije nitko ništa rekao tokom filma, samo Pavarotti i klasična muzika koja je pratila život Enza od njegovih prvih dana, trkanje kroz Modenu, čitav život u foto i video fragmentima do F40, odlično napravljeno...kad je završilo, nisam bio jedini u prostoriji koji je ridao suze i jecao na koljenima, baš je bilo dirljivo. Grazie, grazie Enzo.
Nakon toga, došlo je vrijeme posjetiti Enzovu kuću, kuc kuc ima li koga? Ured mu je bio prazan, ali je pored prostorija bila puna mašina svih konstrukcija, od 1 cilindričnog 3.5L do 6.5L V12 agregata.
I onda zastadoh u mjestu. Hvatajući Enzov duh po njegovoj kući, vidim ja, u kutu prostorije, nije kutna garnitura nego neka formula. Gledam ja, to mi je poznato, odakle mi je ova poznata. Vidim ja, gledam ja, vidim broj 1. Reko, gledam ja, da nije to...je. To je to. Pa kako pa dal je moguće - moguće je. Ferrari 641, šasija Alain Prost. Sacre bleu dio mio. Alain je u ovom bolidu trebao osvojiti naslov - ali - u redu. Nema veze.
I tako sam pun dojmova napustio njegovu rodnu grudu, adio commendatore, vidimo se za kvarat ure u Maranellu! Sjedoh na bajk i ozujavši malo po gradu, zaputio sam se prema mističnom, nevjerojatnom gradiću, gradiću čije legende ćemo prepričavati u našoj panoptikonskoj distopijskoj budućnosti (2026. - ) i to potiho da nas ne čuje Amazonov Čuvar Ćudoređa nanodron koji će nam tiho zujati između dva uha. Veliko je to uzbuđenje - Maranello. Kad si zadnji put bio u Maranellu? Ne postoje dva na svijetu, samo je jedan - i tamo krećem.
Dan je pun nevjerice - opet ne vjerujem gdje sam, ali ne samo zbog ove tabele i spama kojeg sam zaljepio, to nije bitno - ovdje sam stao jer se baš sa ovog mjesta može lijepo vidjeti zavoj 12 staze Fiorano. To je treći pojam koji izaziva strah i poštovanje. Staza koju je Enzo isposlovao nakon Fiatovog "preuzimanja", i sagradio mitsku "bijelu kuću" sa crvenim puneštrama, gdje se nalazio ured odakle je Enzo gledao svoje automobile kako kruže po stazi.
Postoje neke platišne varijante kako se može doći to tog mjesta, neke lejm "grupne ture" koje su za budalaše, ako me osobno neki Scuderia ne uvede unutra na Piazza Michael Schumacher, ne želim ni vidjet kako to mjesto izgleda, dovoljno mi je zamišljati sa ove distance. No dosta zamišljanja, Maranello museo je tu odma iza ugla, a ima nekoliko vozila koje moje oči nisu vidjele do ovog dana.
Šta je ovo? Mašina od F50? Wow, pa to je ista mašina ko u Prostovom Ferrariju od ranije danas. Ali ima još iza zidova, iza labirinta.
Konačno ugledah i ovu 1/1 repliku P80 koncepta koju je Ferrari napravio za nekog Velikog Platišu, privatnika koji je poželio Ferrari po svojoj skici, po svojim željama.
Strašno. Neću tu ništa komentirati - šta se tu ima za reć? Ništa. Možda jedino "ajde da vidim i FXXK obični a ne samo Evo ko u Imoli" - makar je to glupa opaska realno.
Pojavio se i PRVI Ferkan, 125S, kustos muzeja rekao je da je to baš taj lično taj prvi, nakon šta je Enzo napustio Alfa Romeo i ako ne brojimo Auto-Avio Costruzioni, to je njegov prvi auto, prvi Ferrari. Mitico!
Na kraju su bile prostorije sa simulatorima, pravim kokpitima sa hidraulikom u 3 osi koja te trese, naravno gonili su Assetto Corsu, ali samo sa hibrid formulicom novom - katastrofa. Platio sam svoj ceh od 25 eura i reko pali mašinu, ali je nastao problem jer kad sam ušo u kokpit i ispružio noge, pedale su mi pomaknuli do kraja i u toj poziciji koljena su mi i dalje bila savijena i kad bi okretao timun, zapinjao sam u koljeno. Kad mi je reko šta ćeš vozit izabrao sam naravno najbolju moguću stazu, jer imaš samo 7 minuta fore - Šlajfe. Bilo je jako dobro ali ne ODLIČNO kao šta sam očekivao, prvenstveno zbog zapinjanja i nemogućnosti motanja.
To je - to. Pored muzeja bila je hrpa zamki, hrpa suvenirnica koje su tražili doslovno kriminalne cifre za najgluplje sitnice - nisam kupio ništa. MRŠ!
I tako je dan došao svome kraju, Ferrari dan, Enzo dan, hvala ti Enzo, ali hvala i Soichiro, spojila su se ta dva svijeta za ovo romantično iskustvo na obroncima Apenina u srcu romanjske Emilije.
...i eto, sad kad me neko pita "kako je to bilo", ovako je to bilo.
hondimir
Well-known member
Odlično kolega fala ti na ovome, super text, super slike i priča !
Ovaj tvoj putopis i neki postovi ranije od drugih kolega me naveo na razmišljanje kako su nam puni mediji o brexitu, angeli, makaronu, a po meni malo o Italiji i njihovim doprinosima svijetu, ako ništa, svaka čast našim japancima, ali kad čovjek vidi njihove proizvode na dva i četiri kotača, mora se priznati da digići ipak rade umjetnička djela, i to na svim razinama, od punta pa do FXX-a .
Ako ikako ima smisla jurit za lovom i biti milijarder,, onda je to samo za ispunit zadovoljstvo te probati (voziti) ove lijepe aute iz teme, tako da se isplati okrenuti stranicu, podebljati obraz đon, istrenirati jezik za šupolizanje ili usnu šupljinu za nadopunu, te preko neke stranke izgradit karijeru "normalnog" pjevaća, i pomalo pljačkat hrvate pričama o domoljublju .
Ovaj tvoj putopis i neki postovi ranije od drugih kolega me naveo na razmišljanje kako su nam puni mediji o brexitu, angeli, makaronu, a po meni malo o Italiji i njihovim doprinosima svijetu, ako ništa, svaka čast našim japancima, ali kad čovjek vidi njihove proizvode na dva i četiri kotača, mora se priznati da digići ipak rade umjetnička djela, i to na svim razinama, od punta pa do FXX-a .
Ako ikako ima smisla jurit za lovom i biti milijarder,, onda je to samo za ispunit zadovoljstvo te probati (voziti) ove lijepe aute iz teme, tako da se isplati okrenuti stranicu, podebljati obraz đon, istrenirati jezik za šupolizanje ili usnu šupljinu za nadopunu, te preko neke stranke izgradit karijeru "normalnog" pjevaća, i pomalo pljačkat hrvate pričama o domoljublju .