TRANSPORTER

Back

QuinnSaab

New member
...može biti priča za laku noć, a može biti i priča u nastavcima, ovisi kako vam se svidi...dajem vam prvi draft na čitanje, znam da je pun tipfelera, no htjela sam ga upravo takvog podjeliti s vama i cuti sto mislite ...

Zaustavio sam uz put zaorajući desnim kotačima po tratini. Nije bilo druge. Mučko đubre nanjušilo je da dolazim i zbrisao. Izašao sam da se navirim preko ograde. Možda bi se isplatilo u zamjenu uzati Astru. Para sigurno nema, zavlači me već mjesecima. Kud je mogao zbrisati? Nazvati ću ga sa talijanskog broja. Tupi zvuk zvonjenja telefona odzvanjao mi je u uhu, zatim buka uz nejasno:
- Pronto!
- Gino, ja sam Ivan. Stig'o sam. Gdje si ti?
Uz zaglušujuću buku i krčanje uspio sam razumjeti da je netko bolestan. On bolestan? Ma je vraga!
- Gino, slušaj došao sam po onih 3000 koje mi duguješ.
- Tu si?
- Da tu sam.
- Trebaš mi reči barem tri dana ranije, nemam lovu kod sebe.
- OK Gino, uzat' ću Astru, i stvar rješena.
- Koju Astru?
- Onu crnu parkiranu lijevo od ulaza.
- Ona ti je 4 i pol! Nemogu ti je dati. Uzmi Alfu.
- Neću Alfu, Gino.
- Nemogu ti pomoći onda, nazovi me prije kad dolaziš sljedeći put pa ćemo se dogovoriti. Ciao!
..tu...tu...tu...tu...tu...poklopio je!
'bem ti mater lopovsku i 'ko me s tobom upozna!

Dan je bi na smiraju. Duge sjene planina prekrivale su veći dio doline.. Sunca je bilo još nešto tamo na obronku. Znam da tamo ima taverna, popit' ću makar kavu, a mogu i parkirat'.

Bila je to čudna zgrada pravokutnog oblika koja je više podsjećala na garažu, naslonjena uz vulkanizersku radionu. Ispred nje veliko parkiralište. Sunca je i ovdje nestalo. Hladan vjetar ošinuo me kad sam izašo iz kombija. Požurio sam prema ulazu zagrčući se kapuljačom. Već sam bio nadomak kad iz Taverne izlazi Gino. Osupnuo se i ustuknuo kad me ugledao.
- Ciao Gino, što nisi ti kuči bolestan?
- Ei, prijatelju! Ma nee, nisam ja bolestan, već moj mehaničar, zato sam zatvorio. - cerio se Gino, ulizavajućim osmijehom. U meni je kuhalo, htio sam ga zadaviti. Izbrisat mu taj osmijeh s lica. Pružio sam mu ruku, kada ju je prihvatio privukao sam ga sebi, nagnu se prema tom malom gmizavcu.
- Gino ono što ja imam s tobom, nema veze s tvojim mehaničarom.
Skrenuo je glavu izbjegavajuć me pogledat u oči, ko pas kad je skrivio nešto. Razvuko sam usta u osmjeh, potapšao ga po ramenu
- U ponedejeljak onda! Cuvaj se, da se ne razboliš. Nezgodne su ove promjene vremena.
- Da, da naravno Ivane!
Pustio sam mu ruku, i on je krenuo uzmicat' unatraške. Vrata Taverne otvorila su se. Trojica bugara koje znam odprije izlazila su. Gino je mahao rukom na pozdrav dok je ulazio u auto.
- Ei, što ima prijatelju? - obratio mi se jedan od bugara.
- Eto ništa. Radim.
- Problemi?
- Ma ne. Puše! Imal' posla?
- Slabo. Navrati. Al' nemoj samo slikat. Uzmi nešto!
- Budem prijatelju. Ciao!

Unutrašnjost Taverne bila je još čudnija od njene vanjštine. Ulaštene bijele pločice na podu, dugačak šank od svjetlog drveta,  plastični stolovi i stolice, obučeni u tamno zeleni materijal. Prozori su zauzimali cijelu stranu nasuprot šanka. Ogromni, industrijski prozori, do polovice prekriveni čipkastom zavjesom poput onih bakinih po selima. Božične lampice otužno su visjele po zidovima zaljepljene već požutjelim selotejpom, zaboravljene tko zna od kojeg Božića.

Mahnuo sam većem društvu koje je zauzelo nekoliko stolova oko ulaza i naručio kavu na šanku. Bilo je to okupljalište svakakvog šljama. Šverceri, prekupci, nakupci, dileri. Bugari, srbi, ma Balkan  u malom. Što god trebalo - auto, motor, kamion, dijelovi. Sve, baš sve je bilo njihova domena. Držali su se skupa kao štakori u drvenom podu, obavijajući se repovima jedan drugome oko vrata. Ako je jedan radio svi su radili.

Vrata su se otvorila uz vjetar koji je uletio unutara. Suhonjav lik sa skijaškom kapom prevučenom preko obrva u tankoj jakni ušao je zverajući uokolo. Ma jel' moguće? Pa to je Marko! Bio sam sretan što ga vidim i ljut u isto vrjeme. Marko me upoznao s Ginom, tom ljigavom jeguljom.
- Ei Markič! Al' si se osušio. Ne hrane te ovdje, a?
- Eh recesija brate – stidljivo se smijao dok je skidao skijašku kapu koja je prekrivala plave dugačke uvojke.
Marko je zapeo u ovom alpskom seocetu u ispunjenju svog Hrvatskog sna – pobjeći iz zemlje. Njegova žena dobila je posao kod nekadašnje talijanske vlastele, kao domačica i silno se svidila starom vlastelinu.  Marko nije našao posao. Da bi se umilio Malome Balkanu preporučao je sve svoje znance i prijatelje u njihove ruke. Tako sam se i ja našao na Markovom popisu, te se sad moram nositi sa smutljivcem Ginom. Posao Markove žene i nije ispao  tako unosan kako se na prvu činilo, a Marko nije imao previše 'mušterija' koje je mogao preporučiti te nije napredovao. Nadaju se da će stari vlastelin po smrti ostaviti im nešto imetka. Kažu da je u nadi spas, no nekako mi ga bilo žao. Popili smo kavu i popričali o 'starim danima' i vožnji trka. Mrak se navlačio preko planina i počeo me savladavati umor. Od sinoć sam bio u pokretu, malo sam trenuo u kombiju. Htio sam provesti noć  s njom. U krevetu. Čistih, mirišljavih plahti.
Izišo sam van, vjetar je jenjavao, no hladnoća mi probadala kosti. Krenuo sam i nazvao sam je:
- Ei srećo, gdje si?
- Veče dragi. Milano. Ti?
- Iskreno, ni sam neznam kako se ova pripizdina zove.
- Hahahaha nema veze, pošalji mi lokaciju. I da zaustavi se, znam da voziš.
Od prvog dana Klara me mogla pročitati. Od nje nisam mogao ništa sakriti, niti sam želio.
- Ok, šaljem.
- ...i staješ
- Stao sam.
- Nisi.
- Jesam sad.
- Sačekaj...ima slobodni hotel 26 km od tebe, rezervacija će biti aktivna kroz dvajst minuta. Šaljem potvrdu.
- Tamo sam za petnaest.
- Ne pretjeruj.
- Kolko tebi treba?
- Čekat ću te tamo.
- Klara!
- Da?
- Ljubim te
- I ja tebe. Ajd sad prestani zurit s glupim osmjehom na licu i pokreni tu krntiju. Nećeš me ostaviti valjda da te dugo čekam?
- Bit ću prije tebe.
- Sumljam...jesi gladan?
- Gladan tebe? Uvjek.


 
Ovo me posjeca malo na odmetnike ali iz zenske perspektive :franky:
Za sada ok.
Ocekujem nastavak,
 
    ...ništa neočekivano. Više bi me iznenadilo da ovdje nisi ništa objavila. Bilo je samo pitanje vremena. Imaš podršku  (y)
 
Pratim i ja  (y) nadam se dobroj priči koja će mi skratiti noćne smjene  :wink:
 
Na mjestu stapanja industriskih zona dvaju gradića nalazio se Hotel. Građevina je jasno oscrtavala prošla vremena kada oko nje nije bilo ničega do šume. Uvučena od ceste, okružene nekolicinom iznemoglih stabla, činila se k'o zadnja utvrda u borbi protiv industralizacije. Krenuo sam prema garaži procijenjujući da li ću zapet ili ne prikolicom. Klarinog auta nije bilo. Ipak sam stigao prije nje.
Na putu prema recepciji ugledao sam spretno skrivenu BMW-ovu hiljadarku u RR izdanju, novu. Na trenutak sam zastao, što je je, švabe ga znaju napraviti.
Recepcioner se borio pokušavajući prikazati emociju zadovoljstva kada me ugledao, no na njegavom licu doimalao se kao grimasa, grč. Pokazao sam mu rezervaciju, a on je zapjevao:
- La singora e arrivata! - dajući mi ključ.
Kako je sinjora stigla prije mene? Ta vragolanka! Kako me uspijela opet preteći? Odgovor sam našao dok sam ulazio u sobu ugledavši kacigu nemarno postavljenu na rub stolića na kojem su se gurali televizor,  propagadni materijali hotela, dvije čaše za vino izvrnute naopako na papirne podloške, ključevi, narukvice, šareni šal i još koješta. Mlaz vode koji je dopirao iz kupaone i rondanje klima uređaja bili su jedini zvukovi koji su ispunjavali sobu. Osjetio sam olakšanje, slično onome kada nakon dugog puta dođeš kuči. Krenuo sam se svlačiti i ubrzo sam bio ispod tuša s njom. Bez riječi  privila sa uz mene dok je toli mlaz vode ugodno klizao niz naša tijela.


Probudio sam se, bilo je već gostovo deset. Klare nije bilo. Ponekad mi se ćini da ona zapravo ne postoji. Da postoji samo kao projekcija moje želje da na kraju dana budem s nekim kome ne trebam ništa govoroti. Nekim tko neće pitati nikakva pitanja, tko zna da jedino što želim je da zaboravim čitav dan. Da se izgubim u užitku dodira, mirisa, ugode. Ležao sam besciljno gledajući kako se zavijesa na prozoru ritmički uzdiže i spušta, nevoljan da ustanem. Od jednom zavjesa se uzdigla u visinu, a sljedio ju je rezak zvuk lupe vrata. Klara je stajala, obućena u haljinu malo previše otmijenu za jutro u industrijskom predgrađu Milana, držeći pladanj s doručkom u rukama.
- Mislio sam da si otišla.
- Jesam. - pogledala me blago se osmijehnuvši.
Spustila je pladanj na krevet i sjela privlačeći noge u štiklama. Te divne noge.
- Bolje ga makni. - pokazao sam na pladanj.
Pogledala me pomalo odsutno i sanjivo kao da nije tu.
- Imam posao za tebe. - posegla je u torbicu vadeći mali paketič, umotan u smeđi papir i zavezan špagom upravo kako su to nekoć radili u velikim prodavaonicama ili poštama za omatanje teškog tereta.
- Brig, dvorac Stochalperschloss, zadnja, jedina nova klupa kod južnog zida. Zatakni ispod klupe. Isporuka u 12. - ponovno je posegnula u torbicu i ustajući s kreveta spustila na stolić ključ.
- Auto je u garaži, vidimo se navečer ovdje. - dodala je umjesto pozdrava.
Srknuo sam kavu, zagrizao kroasan. Bacio sam pogled na sat – deset do deset. Vrijeme je da se krene.

Brzo sam se isčupao s glavnih prepunih prometnica i krenuo se uspinjati ka Brigu. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada sam volio svoj posao. Trenutak o kakvom sanjaš kao dječak. Dobra cesta, 435 konja pod dupetom, brutalnog ubrzanja od 5,2 do stotke. Postojiš samo ti i auto. Osječaš ga u svakom zavoju i tjeraš ga do granice. Znaš da ga imaš, osječaš to svakim mišićem. Uživaš. Oduvjek su mi se dopadala ta četri kruga. Audi je i danas pojam, a S6 moj apsolutni favorit. Sjećam se kad sam kao klinac trčao četvrtkom po Auto Klub prije škole. Rijetko ga je bilo rano ujutro ali ja sam morao provjeriti i zamoliti da mi svakako ostave primjerak kad se vračam iz škole. Već isti dan pročitao bi ga od korica do korica, a onda bi gledao slike i zamišljao se kako vozim sve te aute. Najgore je bilo čekati tjedan dana do drugog broja.

Stigao sam na vrijeme. U trenu sam našao klupu. Ostavio paket i vratio se na parkiralište. Turistički autobus upravo se zaustavljao i rijeka sredovječnih gospođa krenula je preplavljivati parking. Stajao sam zatočen ovim izlapljenim mažoretkinjama koje su milile puževim korakom okrečući se i zastajkujuči na svakom koraku. Moje srce je još tuklo ubrzanim otkucajem od vožnje. Htio sam što prije otići. Oštri zvuk kucanja po suvozačevu prozoru ošinuo me kao šamar. Jedna od gospođa stajala je uz glupavi cerek saginjujući se ka prozoru. Vidjevši da neće otići, spustio sam staklo. U trenu ubacila je kroz prozor gotovo isti paketić kakav mi je Klara dala, no ovaj je po sredini čvora imao crveni voštani pečat. Namignula mi i nestala u gomili. Telefon je zazvonio. Bila je to Klara.
- Bergamo, Teatro Gaetano, telefonska govornica – izgovorila je to u dahu – 15 sati.
- I meni je drago da te čujem.
- Pojedi nešto, postaješ nervozan kad ne jedeš.
Doista imala ja pravo.  Stao sam blizu Bavena na jezeru, mali obiteljski restorančić s dnevnim meniima. Domaća hrana uz brzu uslugu.

Nisam volio tu nesigurnost, osjećaj da ne kontroliraš svoj život. Da neznaš što te očekuje. No to je vjerojatno tako u životu bez obzira što radiš, ništa u životu nije sigurno.
 
Srki said:
kako stvarno, ko da sam bio tamo osobno :mrgreen:
Click to expand...

    ...ti si srki jebeni zavidnik. Ko ti je kriv kaj ti se nikad ništ nije dogodilo?

    Quinn, samo ti piši. Srkiju je neugodnjak priznat da je jedva dočekal i odma pročital novi nastavak. Kao, pravopis ga interesira, a sav se u uho pretvorio  :wink:.
 
čitam ja, čitam, samo do sada nisam komentiral

al ovo je jedna potpuno nova razina :mrgreen:

samo si mislim, neće taj Pravopis doći nikad, nije naručen :mrgreen:





Srki
 
hvala svima na podršci. kako se čini sviđa vam se pa evo novog nastavka. prihvatila sam Oldovo iskustvo pa dodajem nekoliko rečenica iz prethodnog kako bi mogli lakše pratitit

Stao sam blizu Bavena na jezeru, mali obiteljski restorančić s dnevnim meniima. Domaća hrana uz brzu uslugu.

Nisam volio tu nesigurnost, osjećaj da ne kontroliraš svoj život. Da neznaš što te očekuje. No to je vjerojatno tako u životu bez obzira što radiš, ništa u životu nije sigurno. Davno sam odustao od sigurnosti redovnog posla kojim plačaš zdravstveno koje radi invalide od ljudi, mirovinsko od čije mirovine nemožeš živijeti. Lažna utočišta sigurnosti državnog aparata. Kad si mlad roditelji, škola, crkva, drušvo ušemiraju te, stvore u tebi potrebu za sigurnošću. Sigurnošću stalonog posla, sigurnošću doma, sigurnošću veze. Znao sam sve to, no ipak nisam volio tu nesigurnost.

Pogled na jezero i moje misli toliko su me zaokupile da nisam bio svijestan da sam pojeo. Gazdarica izrazitih oks nogu, dogegala se sa računom do mene. Trebam iskoristiti ovu podnevnu stanku dok su svi na ručku i obaviti taj posao. Krenuo sam, ostavljajući mirnu površinu jezera i svoje nemeirne misli iza sebe.

Put do Bergama protekao je glatko, gotovo dosadno. Ostavio sam paket i izmaknuo se na sporednu cestu koja vodi prema Comu. Posao je bio gotov, a do večernjih sati bilo je još dosta. Nazvao sam Zocu da vidim jel' tu. Bio je u Švicarskoj, za dva sata mogao je doći. Pomisliio sam njegovom vožnjom taman na ranu večeru. Predložio sam da se nađemo u Erbi. Pristao je. Bio sam siguran da ću ga čekat, a nije mi se dalo sjediti u kakvom zagušljivom šoping centru pa sam produžio do Coma. Uz samu obalu Coma redali su se hoteli. Meni najdraži bio je Villa Flori, valjda zbog tog pomalo austrougaskog štiha, lijene otmijenosti koji me podsjećala na našu Opatiju. Tko zna. Obećao sam sebi da ću jednom odsjesti u njemu. Nekako se nikad to nije dogodilo. Parkirao sam na parking hotela praveći se da sam gost, te otišao prošetati šetnicom uz jezero. Como je zaista bilo posebno mjesto. Nastanjen od brončanog doba, bio je pozornica mnogih povjesnih događanja. Od Cezarova isušivanja jezera i izmještanja čitavog grada, preko Barbarossina građenja okolnih utvrda, francuskih i španjolskih osvajanja, austrijske prevlasti, pa da hvatanja Mussolinija u pokušaju bjega prema Švicarskoj. U ovaj ranoproljetni dan, odisao je mirnoćom, spokojom. Sjeo sam u cafe kraj obale i uživao u suncu gledajući jezero. Okolne planine kao da su se sljevale poput zelena vodopada u jezero. Nisam mislio ni o čemu. Jednostavno sam postojao. Valjda je prošlo sat, dva prije nego što me trznula zvonjava mobitela.
- Pa de si? - čuo sam Zocu s druge strane.
- Ma eto me tu sam, stao sam u moto dučanu. - slagao sam.
- Gde?
- U Erbi. Poslo mi kolega link da mu provjerim nešto. - podkrijepio sam svoju laž.
- Pa da dođem do tebe?
- Ma neka te, sad ću ja.
Neznam zašto sam mu slagao. Valjda zato što sam mislio da nebi mogao razumjeti zašto skoro dva sata sjedim u mondenom ljetovalištu.

Zoca je uvijek imao neka praktična mjesta za nalaženje poput šoping centa u Erbi. Vidio sam njegovog TT-a dok sam dolazio i parkirao u blizini. Sjedio je i ispijao kavu u jednom od lokala koji su služili brzu hranu.
- Pomislio sam na večeru stari moj, ali nećemo valjda s nogu – dobacio sam mu u dolasku.
- Sedni, ajd kafu. - odvratio je Zoca dok se dizao da me zagrli, te brzo odjurio po espreso na šank. - I jesi rešio to za kolegu? - upitao je reda radi ili da me provjeri.
- Ma ništa. Imaju na katu nešto opreme ali već prašina pala po tome, a drže cijenu. - odgovorih, znajući da je tome tako jer sam prošli tijedan bio tamo.
Zocu sam upoznao prije dosta godina dok sam radio za stalno u Italiji. Bio mi je jedina osoba s kojom sam mogao razgovarati. Tada nisam još znao talijanski i činilo mi se k'o da ga nikad neću savladati. Zoca je u to vrijeme bio domar u samostanu, friško se oženio i imao djete. Bosanac, marljiv i vižljast brzo se snašao. Bio je omiljen kod časnih sestara koje su mu izgradile kuču u krugu samostanskog imanja. Izbjegao je  u sigurnost Italije netom prije nego se u Bosni dobro zakuhalo, zajedno sa svojom tada djevojkom, kasnije ženom. Činilo se kao da ima sve. Siguran posao, ženu, djete. Kasniji razvoj događaja nije mu baš išao na ruku. Što je vrijeme dalje odmicalo njegova žena je postajala sve više i više psihički rastrojena. Opuživala ga za preljube, čak i da je spavao sa časnim sestrama. Njihove svađe postajale su sve učestalije, bučnije, sve dok je jedan dan nije pronašao obješenu u njihovoj kuči. Srećom došao je prije njihove tada šesnestogodišnje kčeri.
- Očeš da idemo sa mojim autom? – ponosan na svog TT-ejca zapitao je Zoca.
- Idemo svako svojim, poslje ionako moram dalje pa da se nevraćamo. - odgovorio sam.
- Ja ću ići prvi – zakomandirao je – ovo je moj region.
Kad sam krenuo prema autu, dobacio mi je – A ti se ponovio?
- Isporuka stari, isporuka.
Nakon podosta motanja doveo me u vrlo otmijeni restoran. Prije nego što smo ušli reko sam mu povlađujući njegovom jeziku
- Zoco, hoću da jedem a ne da mi menjaju tanjire.
- Nebrini, zna Zoca. Nemoj da budeš k'o naš svet koji se boji da uđe na fino mesto. Reko sam ti ovo je moj region.
Bio je u pravu. Usluga prvoklasna, jelo izvrsno. Izabrao sam tipično jelo za tu regiju. Zečetina u saftu sa palentom. Zoca je pričao kao i obično. Znao me zagušiti svojim pričama, no ipak bio mi je jedan od rijetkih prijatelja.



 
Nije loše, čekamo da se zakuha. Jedino, ko da su naši ministri akteri, sudeći po voznom parku  :LOL:
 
evo pokušat ću ga malo zakuhat, rekli mi jednom da sam dobra kuharica  :wink:


Bio je u pravu. Usluga prvoklasna, jelo izvrsno. Izabrao sam tipično jelo za tu regiju. Zečetina u saftu sa palentom. Zoca je pričao kao i obično. Znao me zagušiti svojim pričama, no ipak bio mi je jedan od rijetkih prijatelja. Barem sam tako tada mislio. Čisto da odahnem od njegove priče, otišao sam u toalet, dok sam se vraćao vidio sam da je Zoca u društvu neke zgođušne riđe. Pomislio sam ajd dobro prošlo je četri godine od kako je ostao bez žene, mora se čovjek nekako snaći. Nije da mi je bila tip za ženidbu, više ono s nogu nabrzaka, no ne osuđujem ga i sam sam znao pokupiti komada, rekli bi damu noći. Meni će dobro doći da se ispričam i krenem prema svom hotelu. Klaru nisam cuo od podneva.

Dok sam prilazio autu, vidio sam auto lokalne policije kako se zaustavlja nasred parkinga. Dvije policajke izašle su iz njega. Jedna je krenula prema parkiranom Puntu, a druga je spazivši me okrenula svijetiljku prema meni, zabljesnuvši me.
- Scusate. - ispričala se i pitala da li treba pomaknuti auto da izađem.
Procijenio sam da nije potrebno i zahvalio. Prva policajka već je bila do Punta i otvorila vrata, druga je radio vezom javljala nešto što više nisam mogao čuti od zvuka svog motora. Nisam mogao dokučiti što ili tko je bio u Puntu. Otišao sam sa nekim naelagodnim osjećajem.

Nazvao sam Klaru. Djelovala je prilično umorno na telefonu. Čekala me. Dok sam stigao Klara je već zaspala. Svijetlo upaljenog televizora treperilo je sobom, na trenutke jasno obasjavajući njeno golo tijelo. Legao sam do nje i neko vrijeme gledao kako spava. Bila je tako lijepa, spokojna. Mazio sam je. Osjećao sam kako uživa u mojim dodirima. Primakla se i zagrlila me. Utonuo sam u zaborav, jedino čega sam bio svjestan je bio taj trenutak tada.

Probudili smo se zagrljeni, sneno razvlačeći se po krevetu. Sigurno je prošlo deset, no ni jedno od nas nije marilo. Bila je nedjelja. Osječala se neka  tišina, lijenost nedeljnog jutra, U  daljini čula su se crkvena zvona.
- Bit će da je već jedanaest – rekla je Klara i legla na mene.
Pramenovi njene kose škakljali su mi lice. Obuhvatio sam joj obraze i pohvatao nestašne uvojke na njen potiljak. Nasmijala se širokim osmjehom djeteta koje je upravo smislilo novu igru.
- Jesi bio u Monzi? - upitala je.
Zastao sam prisječajujći koliko puta sam prošao i zaustavio se uz put samo da čujem zvuk s trkališta. Nikad nisam otišao.
- ...hmmm...nisi!
Nije bilo smisla izmišljati da jesam. Klara je već dohvatila iPed i radosno ustanovila
- Danas je Track Day!
Nisam mogao sakriti koliko mi se ta ideja dopala, niti sam mogao sakriti koliko sam sretan što sam s njom.

Stigli smo u Monzu u vrijeme podnevne pauze za ručak. Nismo bili gladni, jer smo usput stali na  kavu i kroasan. Bio je prekrasan, vedar dan. U daljini jasno su se ocrtavale Alpe sa još ponešto snjega na vrhovima. Iako je bilo prohladno nije nas smetalo, kao djeca smo razgledavali parkirane automobile, komentirali i veselo pokazivali jedno drugome što smo spazili. Prohodali smo do svih tribina nebi li našli onu s koje imamao najbolji pogled. Ujutro su bile tri trke po 50 minuta njemački auti, a popodne svakih pola sata bilo je General Driving  otvoreno za sve koji su se prijavili do petka i platili 50 eura. Mogao si voziti svih 5 popodnevni trka za te pare. Pomislio sam kako na Grobniku sat vremena košta toliko, a staze nisu za usporediti. Popodnevne trke su počele. Vratili smo se na krov glavne tribine. Bio sam oduševljen. Mirisi, zvukovi, trkalište vratili su me u mladost. Znao sam da bi opet mogao voziti, da nisam to izgubio. Naslonjen na staklenu ogradu krova gledao sam očaran oko sebe.
- Ivane, a bi htio voziti? - upitala me Klara.
- Ma nee! Prrestao sam odavno. Osim toga šesticu mi se neda tu razvlačiti.
- Nisam mislila na šesticu.
Klara je gledala u daljinu iza mene.
- Pričekaj me tu, mislim da ti mogu srediti nešto što bi ti se dopalo za vožnju.
Pogledom sam ispratio kako odlazi prema liftu klizeći u svojim čizmicama na visoku petu, pripijenih traperica, kožnoj kratkoj jakni. Svileni šal lelujao je za njom poput tragova svijetla na noćnim fotografijama jurećih motora.  Meni je bilo potpuno svejedno, mada me golicala ideja da odvozim nekoliko krugova. No samo to što sam bio tu, ozarilo me. Sjetio sam se kada sam prvi puta bio tako ozaren kao klinac na trkalištu. Bilo je to kad sam tek počinjao voziti. Stajao sam na uskom prolazu gledajući kako moj otac namješta  karburator i pomago mu povremeno odlazeći upaliti auto. Pokraj nas  je prolazio tadašnji Jugoslovenski šampion u vožnjii držeči potrgani mjenjač Yuga u ruci. Ljut. Ja sam ga prepoznao i bio sam toliko ozaren što je šampion tu pored mene, da sam se samo smijao i gledao ga. Ugledao me i ljutito povikao. “Što se ceriš, mali?” te mi zveknuo šamarčinu. Kasnije smo postali prijatelji, no taj šamar ću uvijek pamtiti.
Kao klinci nismo  ni sanjali o ovakvim stazama. One su bile rezervirane u našim glavama za Formulu 1. Ponos nacije je bio Yugo, automobil koji je proglašen “najgorim ikad uvezenim automobilom u Ameriku” a još je za američko tržište išla poboljšana varijanta kakvu nisi mogao nači na Jugoslovenskom tržištu. Amerikanci su se sprdali s njime kao sinonimom za zaostali tehnološki napredak istočnog bloka. Fiček kojeg mnogi još danas smatraju “domaćim” proizvodom pošto se izrađivo u Kragujevcu, je bolje kotirao. Danas rijetki kolekcionari, istinski zaljubljenici imaju pokojeg Yuga ili Fičeka. Mali Abarth je bio moj san.
 
da se pribilježim za pracenje  (y)
 
...a onda su me iz nekog razloga lagali da kuham dobro...čudno sve su pojeli, i dolazili ponovno  :misli:
 
...iako sam amater ove spisalačke kuhinje, ako ništa uživam u kuhanju...bilo bi mi drago da dobijem kakvu povratnu informaciju jel bljutavo, preljuto kako bih se mogla popraviti....i kako bi i vi mogli uživati  :D
...evo i sljedečeg nastavka...

Fiček kojeg mnogi još danas smatraju “domaćim” proizvodom pošto se izrađivo u Kragujevcu, je bolje kotirao. Danas rijetki kolekcionari, istinski zaljubljenici imaju pokojeg Yuga ili Fičeka. Mali Abarth je bio moj san.
Nisam se fokusirao na trku. Bilo mi je svejedno tko pobjeđuje. Gledao sam ih kako dolaze na ciljnu ravninu i polagano izlaze sa staze. Klara je stajala do mene, nisam primjetio kad se vratila.
- Dođi, želim te s nekim upoznati – rekla je, zagonetno se osmjehivajući.
Pratio sam je dolje, još uvijek u svojim mislima. Išli smo prema Pagani Zondi S, prvom automobilu ikad napravljenog kompletno od karbonskih vlakna, 1999 godine. Pored, stajao je vitak čovjek sjede kose i potpuno otkačenih okvira naočala.
- Signore Pagani – zaustila je Klara
- Horacio, draga moja – pogledao ju je prijekorno, pružajući ruku prema meni
Ponovno sam se osjećao ozareno kao klinac. Horacio Pagani je stajao tu do mene! Želio se upoznati samnom. Pokušao sam se sabrati, prisječajući se onog šamara kojeg sam pokupio zbog svog oduševljenja.
- Ivan – izustio sam. Nisam znao što bi prije gledao njega ili auto.
- Lijep je, zar ne? - obratio mi se – Ajde sjedaj. Lagan je za upravljanje. Pokazati ću ti.
Kako smo krenuli kao da sam se prebacio u svoj svijet. Horacio mi je objašnjavao na kol'ko ga šalta, kakve su kočnice, kako zbog svoje izuzetne lakoće je lako upravljiv. Zamjenili smo se i bio sam oduševljen. Nikad prije nisam vozio ovakav auto. Toliko je bio lagan, snažan, upravljiv.
- Daj kreni na stazu – rekao mi je
Nije me trebalo nagovarati. Osjećao sam kao da nikad nisam prestao voziti trke. Sve je bilo toliko stvarno i nestvarno u isti tren. Bila je to posljednja trka toga dana. Kad smo izašli sa staze Klara je čekala sa šesticom. Zahvalio sam Horaciu i otišao do nje sjedajući na suvozačevo mjesto. Nije ni čudo što je Horacio upravo ovu Zondu zadržao za svoj auto. Vozio je ispred nas kroz prolaz ispod piste gdje su se okupili gledatelji na kraju dana, kako bi bučnim pozdravom ispratili vozače. Činilo se kao da svi kliču na pozdrav meni.

Dobrih pola sata smo se šutke vozili. Pogledao sam je, smireno je vozila sa zadovoljnim osmjehom na licu.
- Hvala ti – rekao sam
- Nema na čemu. Imam još vremena za večeru, a onda ću te ostaviti u hotelu.- odgovorila je

Uz večeru smo dogovorili da će sutra dovesti šesticu kod Fausta u Mantovu, da sredi izvozne papire, a ja neka popodne pokupim. Nisam volio što je morala otići, no pomirio sam se s time. Svaki naš trenutak proveden zajedno bio je dar.

Probudio sam se rano. Luđački rano. Po prvi puta od kada sam odsjeo u tom hotelu čuo sam pjetla u cik zore kako kukuriče. Taman kad sam pomislio da je prestao on krene ponovno. Roštiljao sam se još neko vrijeme u krevetu slušajući smetlarski kamion kako lupa sa svakom kantom, dostavni kombi kako istovaruje boce, pa onda drugi koji je iskrcao nešto i rolao na kakvim kolicima koji su bolno cviljeli pod teretom.  Iz kuhinje je započela zveka šalica, tanjura, čaša, bešteka koja pada na pločice kuhinje stvarajući rezak zvuk koji para uši. Zatim su se počeli širiti mirisi kave, svježe pečenih kroasana. Odlučio sam ustati, pojesti nešto i otići do onog majmuna Gine.

Dvorišna vrata bila su otvorena. Parkirao sam. Iz garaže je izašao Ginin mehaničar.
- Ciao. Gino nije još došao – rekao je držeči zmazanu krpu u ruci te obriso  čelo nadlanicom.
- Nema veze – odvratio sam – pomoći češ mi utovariti Astru. - rekao sam zapovjednim tonom.
- Ništa mi nije rekao da ćeš doči – sumljičavo odvrati
- Dogovorili smo se u petak, bio si bolestan, pa ti nije stigao reči. Jel' ti sada bolje? - slagao sam
- Ma još me drži groznica, znojim se kao kurva u bordelu.
Počeo sam namjesštati prikolicu da utovarim Astru, kao da je to sasvim rutinski, dogovoren posao.
- A da ipak sačekaš Ginu?
- Ma daj prijatelju, i ja i ti znamo da se može pojaviti tek oko dvanaest. Zadržati će te i nečeš moći kuči, a ne izgledaš baš dobro.
- Imaš pravo. Idem po ključ i dokumente.
Samo da se taj smutljivac od Gine ne pojavi prije nego što zbrišem, mislio sam u sebi. Poslje mi može staviti soli na rep. Gino se nije pojavio. Utovarili smo Astru i krenu sam za Mantovu, planirao sam je iskrcati kod Fausta. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći, izgleda da ima nešto u onoj narodnoj 'tko rano rani dvije sreče grabi'.
 
QuinnSaab said:
...a onda su me iz nekog razloga lagali da kuham dobro...čudno sve su pojeli, i dolazili ponovno  :misli:
Click to expand...

    ...ko će znati da li su te lagali i po što su ponovo dolazili  :misli:

    A što se pisanja tiče, bitno je da je tebi dobro. Ja svoje jako često u smeće bacim (zacrniš i onda 'delete')
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom