možda ipak još jedna kava. Jučerašnje praćenje Murvana baš nije urodilo nekim rezultatom.. Murvan je neandertalac, surov, limitiran. Ne kažem da nije opasan, no on sigurno nije smislio kako meni uvaliti ubojstvo. Još uvijek nisam moga vjerovati da bi to Zoca učinio, no sve je nekako vodilo na taj trag. Koji je dovraga taj rus s kratkim fitiljem?
Čak me i razočarenje prošlo, odlučio sam nema druge idem razgovarati sa Zocom direktno, oči u oči. Vozio sam kroz vrevu Milaskog prometan nesvjestan vožnje, razmišljao sam kako je lako izgubiti se u kockanju. Bio sam tada mlad, kakvih dvadeset i nešto. Nisam iz naročito imućne obitelji, no uvijek smo imali dovoljno. Koji puta dovoljno nije sve što želiš. Otac mi je osigurao posao prijevoznika, da ne stojim s njim u radioni. Kapali su poslići, no nisam bio zadovoljan. Zapravo bio sam jako nezadovoljan. Nezadovoljan time što sam osuđen na to malo mjesto, nezadovoljan time što su se pred mene stavljala tuđa očekivanja. Očekivanja uspješnosti, očekivanja da se poženim, dobim trbušinu i vodim unosi posao špedicije sa mehaničarskom radionom, možda i praonom, po mogućnosti i malom kafanom koju će držati moja supruga, a kčeri kad malo porastu nosati gostima piće i prati čaše. Očekivalo se od mene da odustanem od sebe samog, da zaboravim na ono što želim, što volim. Da zaboravim da jedino što sam želio čitavo svoje djetinjstvo je bila vožnja trka. Htio sam pobijeći, no bježati bez ičega u ništa nije izgledalo primamljivo. Taman u to vrijeme počeli su se pojavljivati razni lanci Casina po Hrvatskoj. Išao sam prvo iz znatiželje. Dobijao sam ponešto. Malo pomalo moji odlasci bili su sve učestaliji i učestaliji, ulozi sve veći i veći. Sjećam se netko me zvao uporno danima da mu prevezem nešto za kakvih 500 kn, bahato se nisam odazvao jer 500 kn zaradio bi u “jednoj ruci”, zašto bi se znojio i radio.
Ako je ikada cilj mog prvog ulaska u Casino bio doći do novaca za odlazak taj se istopio prvim većim dobicima koji su mamili daljnja ulaganja. Još i još, nezasitna je ljudska priroda kojoj nikada nije dosta, uvijek i baš uvijek ima želju za još više novaca, još boljim autom, još većom kučom. Znao sam u jednom trenu imati milijune u rukama dostatne za kupovinu bilo kakvog sportskog auta, kuče, bilo čega, da bi u sljedećem imao ništa i pokislo skupljao sitniš po džepovima za pivu. Posuđivao bi lovu od poznanika da me stari ne skuži da kockam ili da se povratim kad bi pao. A padao bi češće nego dobivao. A kad bi dobio uglavnom bi sve zapio i prokockao. Kroz ruke mi je prošlo toliko novaca da moja mater vjerojatno zajedno sa ocem i cijelim selom u cijelom životu nije toliko vidjela.
Postao sam počasnim članom svih casina bliže i dalje okolice, imao sam sakupjenih bodova kao moj nečak Pokemona. Nagradnih putovanja kruzerima i kojekakvih gluposti koje više nisam ni pratio. Svi su me voljeli, barem sam tako zamišljao. Sve do jednog trenutka kada me nije skužio susjed policajac i reko mojoj staroj.
Vratio sam se kući tog dana i zatekao je kako plače. Sjedila je za kuhinjskim stolom u svojoj tamnoj pamučnoj haljini sitnog cvijetnog uzorka, pregačom natpisa 's Vegetom se bolje kuha', koja je odvezana visila s njezinog vrata. Susjed policajac se ustajao, znao sam točno o čemu je riječ, nije mi trebao ništa govoriti. Ubrzo nakon toga otišao sam u Italiju, raditi kao vozač kamiona.
Krajolik se promijenio, približavao sam se Zocinoj kuči. Nesvjestan same vožnje, uronjen u sjećanja na te svoje mlade dane, pokušao sam shvatiti Zocinu situaciju. Pokušao sam u njemu vidjeti sebe. Pokušao sam razumjeti.