TRANSPORTER

QuinnSaab said:
a joj kaj si me na hvalio, ma ja samo piskaram malo da mi prođe vrjeme. Hvala ti.  :0648:
malo sam sad u gužvi sa doktorima i imam problematiku kompa, no uskorom ide novi nastavak. hvala ti još jednom na podršći, na trešnjevci sam dosata često jel mi tam roditelji žive, ali ja častim  :bananapivo:

Ja zovem ja častim ;) a ne obaziri se na ove komentare neki su ljudi jednostavno ljubomorni ili zavidni neznam na druge koji imaju talent onaj koji oni nemaju.I samo ti polako uvijek  za dobre stvari treba vremena ;) Trešnjevka najbolji kvart ! ;)))
 
isprike na malo dužem čekanju...evo nastavljamo...


-  Kasniš – izustio je – Zar ti Mauricio nije rekao kad trebaš doći? Ti si mu zamjena, zar ne?
- Oprostite ako kasnim došao sam ćim sam prije moga. Neznam čak ni što se očekuje od mene. - rekao sam ponizno se skutreći.
- Raditi ćeš na petom katu – krenuo je s visine objašnjavati. - i da nisi ni slučajno zabrljo. Jasno?
- Jasno. Truditi ću se iz sve snage. - kimao sam kao da mi život ovisi o tome
Pokazao mi je gdje je garderoba i kratko uputio u posao konobara na petom katu.
- Vidim ja, dobar si ti. Gore ne smiješ pokazati da ti je do ičega stalo. Jasno? Ti si tu da služiš piće. Jasno? Ako se išta čudno dešava - Ti si tu da služiš piće- Jasno?
- Jasno – kimao sam
Nisam se ni nadao da ću tako lako ući u ovu tvrđavu, a još manje da ću dobiti neograničeni pristup. Sreća mi se očito nasmjehnula.
Unutrašnjost Casina bila je mješavina hotela se pet zvijezdica i suvremenog aerodroma. Kompletno obućen u tapison sa uzorkom za koji se zapitate  - da li ga bi bilo uopće moguće prodati da nije mega investicijskih projekata javnog karaktera? Svi prozori su brižno kamuflirani tako da je koncetracija pažnje bila isključivo orjentirana na unutrašnjost, na igre, na načelno gubljenje novaca. Peti kat bio je rezerviran isključivo za privatna druženja, kako su znali reči “sklapanje poslova”. Poslova koja su bila utemeljena na povećim kockarskim dugovima. Nije rjetkost da se osobi koja ima neki položaj ili ima utjecaja na koga, ili je se može iskoristiti na neki drugi način odobrava “kreditiranje” Casina. Krediti od koga god da dolaze su omča oko vrata, ekzekutor koji vodi ravno na stratište. Koliko god plaćali nikako nemožete otplatiti svoj dug, samo plaćate kamate na kamate i ne dospijevate doći do otplate glavnice. Brižljivo sam “češljao” katove u potrazi za Zocom. Našao sam ga na petom katu. Stajao je sa riđom i nekim tipom. Za šankom nikog nije bilo. Sagnuo se iza šanka, pazeći da me Zoca ne opazi. Otvorio sam frižider i podmetnuo praznu gajbu kao odstupnicu u slučaju da dođe netko od osoblja.
- Burazer, napravio sam sve kako se tražilo – čuo sam Zocu
- Koji si ti bre moron! Trebao si krivicu preuzati na sebe. - urlao je tip – a što ti napraviš? Uvališ buđavu priču, i u nju povučeš još ljudi.
- Pa nisam znao da će da se iskoplikuje– pravdao se Zoca.
- Ti si kreten! - čuo sam tipa, koji mi je zvučao poznato no nisam ga mogao dobro vidjeti – neznam kako si mi  bre,  uvalio tu priču.
- Ma gle, sve je ok. Treba samo da se držimo priče. - nagovarao je Zoca.- sam si predložio da na njega svalimo, kad sam ti rekao da nije nikad bio šampion  Juge
- Koje jebene priče? Šta da svalim. Nemoj da ti sada svalim jednu. Rekao si da je taj Ivan totalna naivčina i da će istrunut u zatvoru prije nego murja išta shvati. - bijesnio je lik. - naravo da sam bio bjesan - što je napravio kretena od mene. Ali ti ga ujebe dokraja!
- Murvan, gle sve će biti ok – nastavio je Zoca – samo treba biti strpljiv, jel' tako Zita?
Zita je nezainteresirano sijedila. Prostor oko sebe kao da uopće nije doživljavala. Djelovala je kao da se netom probudila i smišlja što bi obukla.
- Jel tako Zita?- ponovio je Zoca, tražeči potporu.
- Koji je meni kurac ovo trebalo. Vas dvojica ste poput onih mojih retarda u Bosni. Sergej samo hoće ostati čist'. Znate kakve je nagle naravi. Gino vam je dokaz, a vi se zajebavate. - trgnula se Zita.
Vrata iza mene su se otvorila i ušao je konobar noseći dve gajbe. Iskoristio sam trenutak da šmugnem neopažen.

 
imam cijelodnevni boravak, navečer nisam za ništa...budem
 
...eto uspijela sam malike uhvatiti vremena da napišem malo...nadam se da većina vas vrijeme ipak provodi vozeći se pa da niste jako žalosni što nisam održala prijašnji ritam...eto i nastavka

Vrata iza mene su se otvorila i ušao je konobar noseći dve gajbe. Iskoristio sam trenutak da šmugnem neopažen.
Uvijek mi se ćinilo ako ti se pruži prilika da neopaženo negdje budeš,  to  je kao da si prošao kroz vremanska vrata i  ušao u neku drugu dimenziju. Što manje imaš dodira sa ljudima u tom vremenu bolje će ti biti u tvom vremenu. Iz tog razloga zaključio sam da je najbolje da izađem s onim što sam saznao, što manje ometajući čudnovati balans Casina.  Kad sam izašao sunce koje se u međuvremenu pojavilo zabljesnulo me. Odmaknuo sam se prema obali jezera na sigurnu distancu s koje sam mogao dobro vidjeti glavni ulaz u Casino. Ispočetka sam sjedio na suncu. Bilo mi je skroz ugodno kako me proljetno sunce grijalo, po leđima, vratu, potiljku. Otplovio sam u dane ljeta kada sam sa Klarom na nekoj zabačenoj hridi izronio. Bilo je ljeto, topli, pretopli dani. Uputili smo se samo sa maskom i perajama u badićima zafrkavati se. Malo pomalo našli smo se na drugoj strani otoka. Izašli smo iz vode da se ugrijemo. Skinuli smo se i legli na glatke, ugrijane, kamene ploče. Osjećao sam kako me kamen grije po leđima, a sunce miluje po licu. Klara se nagnula nad mene i stresla kosu a kapljice vode su me zašpricale. Skočio sam na noge kao da me osa ubola. Htio sam se naljutiti, no kako sam se okrenuo ugledao sam njeno preplanulo tjelo na bijelom kamenu. Lagani vjetarić je pirkao. Pružio sam joj ruku da ustane i zagrlio je. Ljubio sam ju.
Vrućina ili možda moje vruće misli su me natjerala da potražio hlad ispod meke skromne biljčice. Dok stojiš na jednom mjestu a ljudi prolaze na biciklu, u autu otvorena prozora do tebe dolete komadi rečenica. Premetao sam po glavi kombinacije onoga što sam doznao. Očito je neki rus Sergej koknuo Ginu. Rus je vjerojatno dobra klijantela Casina. Investicija koja se štiti. No kako je došao u doticaj s Ginom?  I zašto je u to bio umješan Zoca i ova ekipa?  Ćinilo se da se Zoca poženio s tom Zitom, a da joj je Murvan brat – to bi odgovaralo onome što sam čuo od policajaca. Po obavezi koju je imao, vjerojatno je bio dužan Casinu. A kako se Murvan postavljao na njega vjerojatno je radio za Casino. Moguće je da je Zita nabavljala cure za privatne zabave. Po svemu suduće našla burazu posao.
Ja sam prema Zocinim rječima bio naivčina. Još uvijek mi je teško padala ta “izdaja”. Ajd razumijem da se našao u krizi. Razumijem da mu se ćinilo da nema izlaza. Ali nikako nisam mogao shvatiti što sam ja to njemu toliko nažao ućino da je morao na mene svaliti to ubojstvo. Tolko ćesto smo razgovarali, družili se, ispijali kave. Smatrao sam ga kao brata kojeg nikad nisam imao. Opet je u meni na trenutak prokuhala emocija bjesa.  Bolje da ga ne sljedim – odlučio sam – s njim ću obračunati hladne glave.
Ugledao sam Murvana kako dolazi sa stražnjeg izlaza i sjeda u bemburu. Krenuo je drčno kao što se i ponašao. Rampa ga je zaustavila taman toliko da sam stigao obući jaknu i staviti kacigu. Upalio sam T-maxa i oblačio rukavice dok je prolazio pokraj mene. Bio sam jako sretan što sam sa skuterom. Pratio sam ga na pristojnoj udaljenosti, ostavljajući uvijek barem jedan auto između nas. Promet po Italiji je toliko gust, a i podnevni odmor je bio kraju pa je promet bio još gušći, nisam se  morao previše truditi prikriti svoju aktivnost.

 
Mega shit happend u mom zivotu, molim za strpljenje u ocekivanju nastavaka....budi te mi zdravi i vozite se puno
 
Samo kratki info u otprilike ranim radovima uredenja , preseljenja tako da se pisat ne stize. U glavi prica je vec napisana. No vjerujem da se vozite sa ovim krasnim vremenom i nestizete citati, pa ce biti sve na vrijeme.
 
ropee said:
Quinny - hoće li priča imati nastavak ?
Hoce cekam razrjesenje kompa, treabalo bi biti uskoro...vis da stalno s nekih igracaka javljam  :D
Hvala ti  (y)
 
  :hura: komp napokon! idemo dalje  :021:

Ugledao sam Murvana kako dolazi sa stražnjeg izlaza i sjeda u bemburu. Krenuo je drčno kao što se i ponašao. Rampa ga je zaustavila taman toliko da sam stigao obući jaknu i staviti kacigu. Upalio sam T-maxa i oblačio rukavice dok je prolazio pokraj mene. Bio sam jako sretan što sam sa skuterom. Pratio sam ga na pristojnoj udaljenosti, ostavljajući uvijek barem jedan auto između nas. Promet po Italiji je toliko gust, a i podnevni odmor je bio kraju pa je promet bio još gušći, nisam se  morao previše truditi prikriti svoju aktivnost.


Vratio sam se “kući” potpuno iscrpljen. Dok sam se penjao stupama na peti kat, čuo sam svoje srce kako pulsira, lupa, tuče, udara. Nikad ga prije nisam čuo tako glasno. Nikad se prije nisam osjećao tako malaksalo, umorno, slabo. Ćinilo se kao da je cijeli svijet oko mene privid. Jaka kratka bol ošinula me kao bićem od vrata u mozak. Stao sam boreći se održati svjesnost, pa polako nastavio. Svaka radnja iziskivala je napor. Dok sam se svlačio osjećao sam bol u svakom mišiću. Koža me je boljela. Krenuo sam oprati zube. Stajao sam sa četkicom i pastom i kao da sam sam sebe gledao kako perem zube iz daljine. Naučena,  automatska radnja pranja zubi činila je kao da je sve normalno na trenutak. No postojala je samo ta radnja. Nisam imao nikakvog orijenitira, nikakvog osjećaja, osim užasna umora. Pomislio sam možda se tako osjećaš kad umireš. Jednostavno se ugasiš. Osjećao sam se sam. Potpuno sam. Nisam imao nikaga. Želio sam samo leći u krevet.

Iritirajući zvuk susjedova električna brijača i kuhala za vodu popračeni sporednim kratkim trubljenjem na ulici, uz zvukove motora koja su se isticila od brujanja automobila, probudili su me. Bio je još mrak, no osijećalo se jutro. Znao sam da je jutro. Kroz odškinut prozor dopirao je cvrkut ptica iz parka. Kratak lavež psa. Pridigao sam se u krevetu. Pogled mi se prostro na svijetla velegrada. Nebo je još uvijek bilo potpuno tamno ispunjeno zvjedama. Nisam osjećao nikakvu slabost. Oprezno sam ustao. Ništa. Pomislio sam da je vjerojatni uzrok što zadnje vrijeme nisam ništa trenirao. Nisam išao u teretanu, nisam trčao, nisam haklao s dečkima već odavno. Ništa. Mjesecima nisam ništa radio. Naravno da me dočekalo. Odlučio sam početi trčati svako jutro. Ako neću moči trčati onda ću vježbati. Taman se danilo i ja sam odlučno krenuo trčati u park.

Zvao sam ga stan dva istoka. Kada bi me ujutro sa istočne strane probudilo sunce krenuo bi u kuhinju u zapadnom djelu stana složit kavu, a tamo me reflektirajući sa susjedne zgrade obučene u staklo dočekalo sunce iznova. Bilo je još svijetlije, još propšnije. Nakon nekog vremena jednostavno sam počeo ignorirati tu činjenicu, sjedio bi na barskoj stolici buljeći kroz prozor srčući svoj nes i povremeno zatvarao oči. Svaki puta kada bi ih zatvorio pojavio se zeleni plamičak refleksije jutarnjeg sunca koji je plutao iza mojih zatvorenih vjeđa, mjenjao boje, gubio oblik, pa se opet pojavljivao. Odjednom javila mi se neodaljiva želja za kajganom. Neznam kako su se ta jaja našla u frižideru, ne sjećam se da sam ih kupio. Kajgana je bila izvrsna. Pojeo sam je uz komadić sira, kruha nije bilo.

Uronio sam u taj momenat sada. Sve prošlo, bilo je nekako daleko, memljivo. Činjenica da sam prije koji dan bio u zatvoru i da mi osuda ubojstva visi nad glavom u tom trenutku činile su mi se tako nevažnim, dalekim, ispraznim. Jedva sam se koncentrirao da se pomaknem u razmišljanju. Čak je i bijes koji sam imao prema Zoci isčezla, stopila se sa suncem koje se još pomalo igralo na prozorima susjedne zgrade. Možda još jedna kava razbistri ovo jutro. Kratki blink ekrana mobitela ukazao je na poruku. Bila je od advokata, sinjore Slongi napominjao je kako je nužno da se nađemo jer je zaprimio gomilu dokaza koji ne govore u moju korist. Svakako do kraja sljedečeg tjedna. Činilo se kao da je to nešto oko čega bi se trebao zabrinuti, no jednostavno nisam mogao.
...

Neonska lampa u bijelom plastičnom pravokutniku. U lijevom kutu bijelog plastičnog pravokutnika neka zelena žvrljotina s nutarnje strane. Možda je majstor obilježo nešto pri spajanju zelenim flomasterom, možda je kakva gusjenica krepala unutra. Mrak. Ponovno neonska lampa sa zelenom žvrljotinom. Što li je to? Možda se dijete igralo. Što bi djete radilo s lampom na stropu. Mrak. Neonska lampa na stropu sa zelenom žvrljotinom. Nemogu se pomaknuti. Možda se i mičem ali sve što vidim je neonska lampa zašarana s zelenim flomasterom. Možda sam umro i ovo je zadnja slika svijeta kojeg poznajem urezana u moju rožnicu. Vjerojatno zato mrtvacima sklapaju oči. Svejedno. Ne čujem ništa. Mrak. Neonska lampa sa zelenom žvrljotinom. Što li je ta žvrljotina? Možda ima nekog smisla. Liči na tri bezveze potegnute crte zelenim debelim markerom.  Kakvog smisla ima proučavati tu zelenu žvrljotinu? Mrak.

...

možda ipak još jedna kava. Jučerašnje praćenje Murvana baš nije urodilo nekim rezultatom.. Murvan je neandertalac, surov, limitiran. Ne kažem da nije opasan, no on sigurno nije smislio kako meni uvaliti ubojstvo. Još uvijek nisam moga vjerovati da bi to Zoca učinio, no sve je nekako vodilo na taj trag. Koji je dovraga taj rus s kratkim fitiljem?
 
možda ipak još jedna kava. Jučerašnje praćenje Murvana baš nije urodilo nekim rezultatom.. Murvan je neandertalac, surov, limitiran. Ne kažem da nije opasan, no on sigurno nije smislio kako meni uvaliti ubojstvo. Još uvijek nisam moga vjerovati da bi to Zoca učinio, no sve je nekako vodilo na taj trag. Koji je dovraga taj rus s kratkim fitiljem?

Čak me i razočarenje prošlo, odlučio sam nema druge idem razgovarati sa Zocom direktno, oči u oči. Vozio sam kroz vrevu Milaskog prometan nesvjestan vožnje, razmišljao sam kako je lako izgubiti se u kockanju. Bio sam tada mlad, kakvih dvadeset i nešto. Nisam iz naročito imućne obitelji, no uvijek smo imali dovoljno. Koji puta dovoljno nije sve što želiš. Otac mi je osigurao posao prijevoznika, da ne stojim s njim u radioni. Kapali su poslići, no nisam bio zadovoljan. Zapravo bio sam jako nezadovoljan. Nezadovoljan time što sam osuđen na to malo mjesto, nezadovoljan time što su se pred mene stavljala tuđa očekivanja. Očekivanja uspješnosti, očekivanja da se poženim, dobim trbušinu i vodim unosi posao špedicije sa mehaničarskom radionom, možda i praonom, po mogućnosti i malom kafanom koju će držati moja supruga, a kčeri kad malo porastu nosati gostima piće i prati čaše. Očekivalo se od mene da odustanem od sebe samog, da zaboravim na ono što želim, što volim. Da zaboravim da jedino što sam želio čitavo svoje djetinjstvo je bila vožnja trka. Htio sam pobijeći, no bježati bez ičega u ništa nije izgledalo primamljivo. Taman u to vrijeme počeli su se pojavljivati razni lanci Casina po Hrvatskoj. Išao sam prvo iz znatiželje. Dobijao sam ponešto. Malo pomalo moji odlasci bili su sve učestaliji i učestaliji, ulozi sve veći i veći. Sjećam se netko me zvao uporno danima da mu prevezem nešto za kakvih 500 kn, bahato se nisam odazvao jer 500 kn zaradio bi u “jednoj ruci”, zašto bi se znojio i radio.

Ako je ikada cilj mog prvog ulaska u Casino bio doći do novaca za odlazak taj se istopio prvim većim dobicima koji su mamili daljnja ulaganja. Još i još, nezasitna je ljudska priroda kojoj nikada nije dosta, uvijek i baš uvijek ima želju za još više novaca, još boljim autom, još većom kučom. Znao sam u jednom trenu imati milijune u rukama dostatne za kupovinu bilo kakvog sportskog auta, kuče, bilo čega, da bi u sljedećem imao ništa i pokislo skupljao sitniš po džepovima za pivu. Posuđivao bi lovu od poznanika da me stari ne skuži da kockam ili da se povratim kad bi pao. A padao bi češće nego dobivao. A kad bi dobio uglavnom bi sve zapio i prokockao. Kroz ruke mi je prošlo toliko novaca da moja mater vjerojatno zajedno sa ocem i cijelim selom u cijelom životu nije toliko vidjela.
Postao sam počasnim članom svih casina bliže i dalje okolice,  imao sam sakupjenih bodova kao moj nečak Pokemona. Nagradnih putovanja kruzerima i kojekakvih gluposti koje više nisam ni pratio. Svi su me voljeli, barem sam tako zamišljao. Sve do jednog trenutka kada me nije skužio susjed policajac i reko mojoj staroj.

Vratio sam se kući tog dana i zatekao je kako plače. Sjedila je za kuhinjskim stolom u svojoj tamnoj pamučnoj haljini sitnog cvijetnog uzorka, pregačom natpisa 's Vegetom se bolje kuha', koja je odvezana visila s njezinog vrata. Susjed policajac se ustajao, znao sam točno o čemu je riječ, nije mi trebao ništa govoriti. Ubrzo nakon toga otišao sam u Italiju, raditi kao vozač kamiona.

Krajolik se promijenio, približavao sam se Zocinoj kuči. Nesvjestan same vožnje, uronjen u sjećanja na te svoje mlade dane, pokušao sam shvatiti Zocinu situaciju. Pokušao sam u njemu vidjeti sebe. Pokušao sam razumjeti.
 
....sinoć doglajdala starom cestom u petoj, jedva držeći gas, vjerojatno nisam ni trideset kuna dizela potrošila. Pas je spokojno spavao. Tek negdje kod Rakova potoka naišla na kolonu. Ponovno sam se zeznula i produžila kroz Stupnik na Lučko po onoj nazovi cesti koja vrišti već godinama za obnovom. idemo dalje - za danas samo mali nastavak

Krajolik se promijenio, približavao sam se Zocinoj kuči. Nesvjestan same vožnje, uronjen u sjećanja na te svoje mlade dane, pokušao sam shvatiti Zocinu situaciju. Pokušao sam u njemu vidjeti sebe. Pokušao sam razumjeti.

Nebrojeno puta sam prošao kroz ta vrata, ta je kretnja bila toliko prirodna. Zoca je sjedio u boravku, laktova naslonjenih na koljena, dlanovima pridržavajući pognutu glavu. Izgledao je kao da plače.
- Čekao sam te – podigao je glavu.
Nisam ništa odgovorio samo sam sjeo nasuprot njega s rukama u džepovima jakne.
- Ja sam kriv, za sve sam ja kriv moj Ivane – izustio je očajno – ubio sam je. Ja sam je ubio, Ivane.
Oči su mu se ispunile očajom. Izrekao je te rečenice kao da je upravo otkrio da je on sam ubojica. Ponovno je uronio glavom u dlanove, mrmljajuči – ja sam kriv, za sve sam ja kriv.

Gledao sam u njega, bez ikakvih emocija, kao da gledam mnogo puta odgledani film. Pogled su mi privlačili sitni detalji  - način na koji je rukom stisnuo ušku kao da ne želi čuti ništa, ovratnik košulje koji je jednim krajem bio okrenut prema unutra, svjedočio je o nemarnosti za vanjski izgled.
Prihvatio sam igru, mada mi se u jednom sve ćinilo kao igrokaz kojem sam znao ishod.
- Nisi ti kriv, Zoco – izrekao sam – kako bi ti mogao biti kriv?
- Sve ovo vrijeme,  ti si bio jedini uvijek uz mene. Slušao moje jadikovke, no nikad ti nisam priznao. Nisam smio, nisam mogao, nisam imao hrabrosti priznati sebi - govori je Zoca – oprosti mi, molim te oprosti mi Ivane.
- Što da ti oprostim? Što si ućinio? - pitao sam ga.
- Ivane, ubio sam je. Zadavio. Ovim rukama. - ispružio je ruke prema meni te ponovno uronio glavom u njih. - Svoju Eminu. Svoju dragu ženu, koja mi je kčer podarila.
Zaurlao je od boli.
- Zoco, smiri se. Nisi ti kriv za Emininu smrt. Sama si je oduzela život. - govorio sam.
Nagnuo se prema meni, uhvatio me rukama za jaknu te počeo tresti.
- Ne čuješ me Ivane, ja sam je zadavio. Ja! Ovim rukama! - gotovo je urlao.
Pustio me i klonuo u naslonjač.