QuinnSaab
New member
Pustio me i klonuo u naslonjač.
- Nikad nisam bio dobar muž. Kako sam moga i biti? Prokleta zemlja kurvi i kocke. - govorio je sad već mirno, pomiren sa sudbinom – te večeri dobio sam mnogo, popio sam koju i doveo Zitu u kuču. Znali smo se pohvatati ovdje, dok je Emina bila u Bosni il' s djetetom negdje.
Zastao je protrljavši rukom oči, pa nastavio pomalo ljuto – Morala je biti tu. Vrištala je. Proklinjala dan kad me upoznala. Rekla je da odlazi sa djetetom. Ja....- uspravio se- ...nisam to mogao dopustiti. Nisam joj mogao dopustiti da se vrati u Bosnu. Udavio sam je.
Praznim pogledom gledao je pred sebe i nastavio – mislim da sam tada izgubio svjest. Ne sjećam se. Jel' to bila Zitina ideja ili ne. Sjećam se Eminina lica k'o na slici. Uvojci kose pali su joj preko lica, glava se oslonila na tanko uže koje se duboko urezalo u njen vrat.
Na dovratniku iza njega pojavila se Zita.
- Sad je prilika, da rješimo to jednom zauvijek – rekla je – prokleti retardu!
Sve se odvilo brzo i usporeno u isto vrjeme. Kratki bljesak i našao sam se na podu zajedno sa naslonjačem, trbuhom mi se širila neka čudna toplina. Mrak. Neonska lampa u bijelom plastičnom pravokutniku. U lijevom kutu bijelog plastičnog pravokutnika neka zelena žvrljotina s nutarnje strane. Nemogu se pomaknuti, a možda se ipak mičem. Mrak.
Kratki blink ekrana mobitela ukazao je na poruku. Bila je od advokata, sinjore Slongi napominjao je kako je nužno da se nađemo jer je zaprimio gomilu dokaza koji ne govore u moju korist. Nedugo nakon nazvala je Klara:
- Jesi li otkrio što? - upitala je.
- Da, jesam. Odnosno neznam. - osjećao sam se zbunjeno, dezorjentirano – Klara, molim te možeš li doći?
- Nikad nisam bio dobar muž. Kako sam moga i biti? Prokleta zemlja kurvi i kocke. - govorio je sad već mirno, pomiren sa sudbinom – te večeri dobio sam mnogo, popio sam koju i doveo Zitu u kuču. Znali smo se pohvatati ovdje, dok je Emina bila u Bosni il' s djetetom negdje.
Zastao je protrljavši rukom oči, pa nastavio pomalo ljuto – Morala je biti tu. Vrištala je. Proklinjala dan kad me upoznala. Rekla je da odlazi sa djetetom. Ja....- uspravio se- ...nisam to mogao dopustiti. Nisam joj mogao dopustiti da se vrati u Bosnu. Udavio sam je.
Praznim pogledom gledao je pred sebe i nastavio – mislim da sam tada izgubio svjest. Ne sjećam se. Jel' to bila Zitina ideja ili ne. Sjećam se Eminina lica k'o na slici. Uvojci kose pali su joj preko lica, glava se oslonila na tanko uže koje se duboko urezalo u njen vrat.
Na dovratniku iza njega pojavila se Zita.
- Sad je prilika, da rješimo to jednom zauvijek – rekla je – prokleti retardu!
Sve se odvilo brzo i usporeno u isto vrjeme. Kratki bljesak i našao sam se na podu zajedno sa naslonjačem, trbuhom mi se širila neka čudna toplina. Mrak. Neonska lampa u bijelom plastičnom pravokutniku. U lijevom kutu bijelog plastičnog pravokutnika neka zelena žvrljotina s nutarnje strane. Nemogu se pomaknuti, a možda se ipak mičem. Mrak.
Kratki blink ekrana mobitela ukazao je na poruku. Bila je od advokata, sinjore Slongi napominjao je kako je nužno da se nađemo jer je zaprimio gomilu dokaza koji ne govore u moju korist. Nedugo nakon nazvala je Klara:
- Jesi li otkrio što? - upitala je.
- Da, jesam. Odnosno neznam. - osjećao sam se zbunjeno, dezorjentirano – Klara, molim te možeš li doći?