TRANSPORTER

Pustio me i klonuo u naslonjač.
- Nikad nisam bio dobar muž. Kako sam moga i biti? Prokleta zemlja kurvi i kocke.  - govorio je sad već mirno, pomiren sa sudbinom – te večeri dobio sam mnogo, popio sam koju i doveo Zitu u kuču. Znali smo se pohvatati ovdje, dok je Emina bila u Bosni il' s djetetom negdje.
Zastao je protrljavši rukom oči, pa nastavio pomalo ljuto – Morala je biti tu. Vrištala je. Proklinjala dan kad me upoznala. Rekla je da odlazi sa djetetom. Ja....- uspravio se- ...nisam to mogao dopustiti. Nisam joj mogao dopustiti da se vrati u Bosnu. Udavio sam je.
Praznim pogledom gledao je pred sebe i nastavio – mislim da sam tada izgubio svjest. Ne sjećam se. Jel' to bila Zitina ideja ili ne. Sjećam se Eminina lica k'o na slici. Uvojci kose pali su joj preko lica, glava se oslonila na tanko uže koje se duboko urezalo u njen vrat.

Na dovratniku iza njega pojavila se Zita.
- Sad je prilika, da rješimo to jednom zauvijek – rekla je – prokleti retardu!
Sve se odvilo brzo i usporeno u isto vrjeme. Kratki bljesak i našao sam se na podu zajedno sa naslonjačem, trbuhom mi se širila neka čudna toplina. Mrak. Neonska lampa u bijelom plastičnom pravokutniku. U lijevom kutu bijelog plastičnog pravokutnika neka zelena žvrljotina s nutarnje strane. Nemogu se pomaknuti, a možda se ipak mičem. Mrak.

Kratki blink ekrana mobitela ukazao je na poruku. Bila je od advokata, sinjore Slongi napominjao je kako je nužno da se nađemo jer je zaprimio gomilu dokaza koji ne govore u moju korist. Nedugo nakon nazvala je Klara:
- Jesi li otkrio što? - upitala je.
- Da, jesam. Odnosno neznam. - osjećao sam se zbunjeno, dezorjentirano – Klara, molim te možeš li doći?
 
evo nekoliko redova za jutarnju kavicu...

Nedugo nakon nazvala je Klara:
- Jesi li otkrio što? - upitala je.
- Da, jesam. Odnosno neznam. - osjećao sam se zbunjeno, dezorjentirano – Klara, molim te možeš li doći?

Mora da sam zvučao očajno. Klara je samo kratko odgovorila “Dolazim”, bez suvišnih pitanja. Ionako nisam bio u stanju odgovoriti na nijedno. U glavi mi je bio košmar. Legao sam na krevet i nesvjeno se primio rukama za trbuh. Što mi se to događa? Kakav je to san? Moram se pribrati. Hvatala me panika. Očajna nelagoda. Vjerojatno sam zaspao ponovno ili sam obolio. Sigurno postoji neka bolest gdje se čovjek pogubi na neko vrijeme. Sjetio sam se slika poljepljenih gradom, sa natpisom “Jeste li ga vidjeli? Otišao u dučan i izgubio se.” Ne, nemože biti to! Mora postojati neko logično objašnjenje. Možda je ipak stres.
Cijeli prostor oko mene je titrao, dok sam ja panično tražio fokus na bilo što.
Ivane, zaboga smiri se – počeo sam sam sa sobom razgovarati - Diši!

...

- Doktore, budi se. - izrekla je medicinska sestra sa nevjericom.
- Što ste joj dali? - upitao je doktor pregledavajući vrečice koje su sporo kapale.
- Isto. Svaki dan isto, otkako smo indicirali komu. - slegnula je ramenim.
- Nemoguće! – gotovo ljutito odvrati
- Ćinilo mi se u nekoliko navrata da me gleda – sramežljivo je nastavila.
- Zašto mi to niste rekli?
- Nisam bila sigurna. - pognula je glavu kao djete koje je nešto skrivilo, a toga nije bilo svjesno do tog trenutka.
- Obavjestite rodbinu. - izrekao je zapovjedno pregledavajući pacijenticu.
- Nema nikoga. Od nesreće samo se onaj ljigavac iz osiguranja motao i raspitivao.

...

Zatvorio sam oči i koncentrirao se na disanje. Udahnuo sam kratko osjetivši hladni zrak kako ulazi u moje nosnice, puni pluča, trbuh. Izdahnuo sam polako prvo iz trbuha, pa iz  pluča poput  luftmadraca koji se sporo ispuhuje. Ponovno sam udahnuo, ovaj put duže i još polakše izdahnuo. Sa svakim mojim udahom kao da se smirenost vraćala i svakim izdahom nelagoda je nestajala. Moje disanje postalo je ritmička igra udaha i izdaha. Sjetio sam se prvog ronjenja s bocama. Sjedili smo a Neno moj instruktor me zafrkavao – “Stari ti si apneaš, nemoj zaboraviti disati. Jedino to nesmiješ zaboraviti.” Bilo je to za mene čudno iskustvo, glasno sam čuo svoj udah i vidio izdah kako u sitnim mjehuričima juri prema površini.
 
QuinnSaab said:
Nedugo nakon nazvala je Klara:
- Jesi li otkrio što? - upitala je.
- Da, jesam. Odnosno neznam. - osjećao sam se zbunjeno, dezorjentirano – Klara, molim te možeš li doći?

Mora da sam zvučao očajno. Klara je samo kratko odgovorila “Dolazim”, bez suvišnih pitanja. Ionako nisam bio u stanju odgovoriti na nijedno. U glavi mi je bio košmar. Legao sam na krevet i nesvjeno se primio rukama za trbuh. Što mi se to događa? Kakav je to san? Moram se pribrati. Hvatala me panika. Očajna nelagoda.
....

...on se us*o komada koji mu dolazi ...garant :LOL: :LOL: :LOL:
 
Bilo je to za mene čudno iskustvo, glasno sam čuo svoj udah i vidio izdah kako u sitnim mjehuričima juri prema površini.

Vrijeme je jedan čudan pojam. Svi mislimo da znamo što je, čak mislimo da ga posjedujemo. Imamo ga ili nemamo. Nekad nam se ćini da sporo protiće, da jedva mili. Ponekad nam se ćini da juri. Neznam koliko dugo sam ležeo pokušavajući sabrati svoje misli, pokušavajući uspostaviti fokus na nešto, na bilo što. Kad sam konačno smogao snage i smirenosti otvorio sam oči. Na moje oduševljenje Klarino lice zabrinuta pogleda unjelo mi se u facu. Hvala bogu Klara je stigla – pomislio sam, - sad će sve biti ponovno normalno, biti će sve ok - i ponovno nakaratko zatvorio oči uz uzdah olakšanja. Ponovno sam otvorio oči da provjerim da li je još tu. Bila je. Sama ta činjenica bila je dovoljna da utonem u san. Osjećao sam se sigurno.  Znao sam da će sve biti uredu, taman i da sam smrtno bolestan ako je Klara tu uz mene sve će biti uredu. Prepustio sam se  umoru koji sam osjetio cijelim tjelom. Uronio sam u san polako, osjećajući kako me preplavljuje opuštenost.

...

- Doktore, gubimo je ponovno – zabrinula se sestra.
- Da, uredu je, povečati ćete dozu – odložio je karton na podnožje kreveta, - prerano je, bolovi bi je uništili.

...

Kada sam se probudio, bilo je skoro večer. Kiša je sipila ujednačenim ritmom. Pokoja kap glasno bi odzvonila o limenu prozorsku dasku. Potmula grmljavina u daljini sa pokojim bljeskom stapali su se sa zvukovima prometa velegrada. Klara je sjedila u naslonjaču čitajući nešto na svo iPed-u koji joj je obasjavao lice plavičastim sjajem, toliko različitim od ostalog prostora obojenog crvenkasto zlatnim svijetlom. Protegnuo sam se zadovoljno.
-  Hej uspavana ljepotice, probudio si se? - rekla je dižući se iz naslonjača da bi sjela na krevet do mene.
- Jesam li? - našalio sam se
- Kako se osjećaš? - upitala me
- Dobro, valjda – odgovorio sam pokušavajući otkriti što nije uredu.
- Imao si gadnu temperaturu kad sam stigla – nastavila je – buncao si.
- Priznnao sam ti da te volim? - zezao sam je.
- Ludice – rukom mi je dodirnula čelo i prošla prstima kroz kosu – uplašio si me.
Privinuo sam je uz sebe i nježno zagrlio, njen miris me obavio. Ako i nisam budan - pomislio sam – želim ovdje ostati sa njom, plutati besciljno vremenom u zagrljaju.
 
Privinuo sam je uz sebe i nježno zagrlio, njen miris me obavio. Ako i nisam budan - pomislio sam – želim ovdje ostati sa njom, plutati besciljno vremenom u zagrljaju. Svojim toplim, mekim usnama dotakla je moje, nježno poput leptira istražujući, propitivajući. U meni je rasla želja za zaboravom, prepuštanju slatkoj požudi dodira. Nije me bilo više briga za ništa, jedino što sam želio je da budem s njom.

Jutro je donjelo tisuće pitanja. Osjećao sam da trebam nešto napraviti, no nikao da se sjetim što. Klara je još spavala. Kiša je i dalje padala. Otvorio sam prozor u nadi da će sviježina kiše donjeti olakšanje i razbistriti moje misli, no to se nije dogodilo. Iako sam sebi obećao da ću trčati svako jutro, nekako nisam vidio smisla u tome. Motao sam se zdvojan što trebam učiniti. Nakraju sam odlučio  izaći po kroasane i esspreso u obližnji cafe. Negdje na stepeništu sjetio sam se da nisam ostavio poruku u slučaju da se Klara probudi dok me nema. Što ako ode? Tjelom mi je prošla neka čudna zebnja. Po prvi puta otkako sam je poznavao osjetio sam strah da je ne izgubim. Sam sebi sam odmahnuo na to razmišljanje i sjurio se stepeništem dolje. Ipak me grizlo to što sam samo izašao, i čekanje da iskapaju dva esspresa ćinila su se kao vječnost. Užurbanost cafea u taj jutarnji sat umjesto da me razbudilo uspavljivalo me. Tupo sam zurio u kapanje esspresa dok je na vrata ušao srednjovječni čovjek vodeći talijanskog hrta koji se unatoč kaputiću koji je imao tresao ko šiba na vjetru. 
- Ciao Gino – pozdravio je s vrata konobara te sjeo za stol u izlogu.
- Esspresso? - upitao je konobar hvatajući se aparata za kavu.
Gino, pobogu. Moram saznati tko je ubio Ginu. Pokupio sam kavu i krosane te se zaputio nazad. Glavom su mi se rojile crne misli. Što ako  me netko od njih vidio dok sam pratio Murvana? Što ako znaju gdje sam? Možda su oni odgovorni za moju smušenost. Možda su me drogirali.  Možda žele znati tko još zna za njihovu igru, da uklone svjedoke. Pomisao da sam  Klaru  ostavio samu izazivalo je nelagodu. Produžio sam korak hineći da se žurim skloniti od kiše u slučaju da me netko od njih promatra. Jurio sam uz stepenište kao sumanut, još uvjek držeći kroasane i kavu. Odložio sam ih pred vratima i osluškivao. Nisam čuo ništa. Polako sam otvorio te pomno pogledom prelazio po tom nevelikom stančiću. Kad sam se uvjerio da je sve uredu, unio sam kroasane i kavu, te zatvorio vrata nasloneći se na njih svjestan da me trčanje do petog kata ipak ostavilo bez daha.
Klara se upravo probudila i zbunjeno je gledala u mene.
- Skoknu sam po kroasane i kavu – izrekao sam i skrenu u neveliku kuhinjice odložiti, plašeći se da ne pročita moje misli.
 
...i tako u intervalima snooze stignem napisati ponešto, ne stignem baš postati jer je veza slaba...

Polako sam otvorio te pomno pogledom prelazio po tom sičušnom  stančiću. Kad sam se uvjerio da je sve uredu, unio sam kroasane i kavu, te zatvorio vrata nasloneći se na njih svjestan da me trčanje do petog kata ipak ostavilo bez daha.
Klara se upravo probudila i zbunjeno je gledala u mene.
- Skoknu sam po kroasane i kavu – izrekao sam i skrenu u neveliku kuhinjice odložiti, plašeći se da ne pročita moje misli.
- Kava. Tako fino miriše. - rekla je Klara dok je umotana samo u plahtu, razbarušene kose, poluotvorenih očiju sjedala u visoki stolac i skidala plastični poklopčić s “coffiee to go”.
Bila je poput velikog djeteta koje je majka prerano probudila nebili išlo u vrtić te pred njeg stavila doručak. Potpuno opuštena i snena, ispijajući srk po srk ujednačenom kretnjom. Sjeo sam do nje, ostavljajući sve svoje paranoje za sobom. Skinuo poklopčić, izvadio kroasan, prepolovio ga  a gusta čokolada iz kroasan polako mi je curila po prstima. Klara me  primila za ruku, privukla je sebi te krenula lizati rastopljenu čokoladu toliko senzualno da je svaka pomisao na pronalaženje krivca za Ginino ubojstvo, svaka primisao na  možebitne zavjere netragom isčezla.  Podigao sam je i odnio u krevet.

- Moram ti priznati – rekao sam
- Ali ti si već sve priznao – vrckavo je izazivala Klara
Munja je bljesnula i nedugo zatim grmljavina vrlo glasno odjeknula. Zastali smo na trenutak oboje.
- Što mi želiš priznati? - upitala je ozbiljno.
- Uvijek ću te voljeti, bez obzira što se dogodilo – izrekao sam, postajajući svijestan toga koliko  mi Klara znači.
Njeno lice izražavalo je razumjevanje i odsutnost u isto vrijeme. Kvragu što sam očekivao. Što mi je uopće došlo. Pametnije bi mi bilo da uistinu pronađem 'ko je krivac za Ginino ubojstvo i sperem ljagu sa svog imena. Bolje bi mi bilo da se negubim u glupostima, jer ću je izgubiti.
- Mislio sam razgovarati sa Zocom – nasatavio sam da prekinem taj mučni moment tišine nastao usljed mog pekmezastog razgoličavanja osjećaja. Još jedna munja popračena praskom vrlo blizu spasila me te neobične situacije u koju sam se doveo. Klara se trgnula i pomalo instinktivno potražila zaklon u mom naručju.
- Da, mogao bi – rekla je – ali ne puštam te dok ova oluja ne prođe.
Nije mi u potpunosti bio jasan taj njen strah od nevrjemena i zašto se toliko bojala grmljavine. Taj njen strah bio je u potpunoj suprotnosti njena neustrašiva  i radoznala karaktera.
- Ni preko ceste po klopu? - upitao sam.
- Ni milimetra! – odlučno je rekla, još jače me zagrlivši.
- Uvijek postoji dostava – predao sam se, a uistinu bi sam sebi opalio šamar da sam je i pomislio ostaviti.
Udaranje o prozorsko staklo komadiča leda zvučno je odjekivalo prostorom. Zatim snažna kiša nošena udarima vjetra koja je cijeli vanjski svijet jednostavno izbrisala. Grad se više nije vidio kroz prozor. Gledao sam samo mutnu sliku velegrada kroz slap kiše koja se razvlačila po prozoru. Klara se stresla neznam da li od hladnoće ili straha. Led je opet započeo bučno bubnjanje. Udar vjetra razvalio  je prozor i u sobu se odjednom izlila čitava rijeka kiše. Pohitao sam zatvoriti prozor. Gacao sam po mokrom podu punom ledenih komadića. Uspio sam zatvoriti prozor i pronaći u kupaoni  ručnike koje sam pobacao na pod. Kada sam konačno uspio ukrotiti tu vodenu napst kiša je jenjavala i kroz oblake sramežljivo ali uporno probijalo se sunce. Ubrzo cijeli grad se presijavao nekim magićnim sjajem i velika duga pojavila se na nebu. 

Kasnije tog dana dok su ulice već zaboravile jutarnje nevrjeme vozio sam se T-maxom do Zoce. Pratio me taj čudni osjećaj kao da sam to već ranije učinio. Sam sebi sam pokušao objasniti da je to sigurnu zbog toga što sam kod Zoce bio nebrojeno puta, što znam svaki semafor, svaku ulicu, svako drvo do njegove kuče. No nekako nije me utješilo i dalje sam se osjećao prilično nelagodno. Mučilo me i to što je Klara ostala u stanu. Sama. Pokušavao sam se koncentrirati na neke obične stvari kao koji je dan u tjednu, datum. Nisam se mogao sjetiti. Nisam želio nastaviti k njemu, želio sam se okrenuti, odjriti Klari, no svejedno sam nastavljao put i naposljetku se našao pred vratima Zocine kuče. Otvorio sam ih. Zoca je sjedio u boravku, laktova naslonjenih na koljena, dlanovima pridržavajući pognutu glavu. Izgledao je kao da plače.
Sve u meni je vrištalo, htio sam pobječi, no ušao sam i sjeo nasuprot njemu. Njegove rečenice su se nizale jedna za drugom. Ja sam odgovarao na njih kao da izgovaram napamet naučenu recitaciju. Sve se događalo isto kao u mojoj mori. Znao sam ishod no nisam ga mogao promjeniti.
U mislima sam bio s Klarom, htio sam je zaštiti, htio sam doći k njoj, no našao sam se na podu zajedno sa naslonjačem, trbuhom mi se širila čudna toplina. Ovaj puta ostao sam priseban malkice uljuljan poput onih dana provedenih na selu kad od jutra uz kavicu krene rakijica, ili čaša vina ovisno o kraju. Kao da sam se našao u nekom transporteru, odjednom sam ispijao rakiju  uz jutarnju kavu kako nazivaše “kod Stipice” uvani na klupčici. Tomislava, Stipičina kčer i konobarica nosila je još jednu i stavljala na stol
- Ovo vas Jure časti – reče.
Primio sam čašu da nazdravim društvu koje se sabilo oko šanka u znak zahvale te naiskap popio. Digao se krenut, trebao sam doći k njoj, znao sam trebam doći k njoj.
- Di ćeš? Ajd sidi tu s nami. - vikao je Jure iz nutra.
- A moram – pravdao sam se
- Valjda imaš malu djecu za podojit – uz odobravanje društva sprdao se Jure – neka te!
Stajao sam u nedoumici što da radim, znao sam da moram krenuti.
- Ajd sist ću ako mi kažeš dal znaš koja je razlika između šibice i plavuše?- postavio sam svoju zagonetku.
Jure i društvo krenuli su se došaptavat ko đaci u školskim klupama.
- Ajd kaži! Neznam. - naposljetku je reko Jure.
- Šibicu možeš kresnut samo jedanput, a plavušu kolko možeš puta. - izjavio sam okrečući se uz pozdrav ruke dok se iz nutra širio smjeh, te sam čuo Juru kako ponavlja – Šibicu moš kresnut samo jedanput, a plavušu kolko moš.
 
Tolko je vruce da nemrem drzat laptop u krilu, odnosno na sebi, kompleksna je ta pozicija u kojoj mogu pisati....no ide...bit ce jos...vozite se, druzite se....i vec prema afinitetima ;)
 
- Šibicu možeš kresnut samo jedanput, a plavušu kolko možeš puta. - izjavio sam okrečući se uz pozdrav ruke dok se iz nutra širio smjeh, te sam čuo Juru kako ponavlja – Šibicu moš kresnut samo jedanput, a plavušu kolko moš.

...

- Budi se.
- Ne, uredu je to je tek bila epizoda.

...

Na povratku kući stao sam kupiti pizzu. Javio sam se Klari. Čekala me priremljena stola - stoljnjak, salvete, beštek, čaše na štilu. Jeli smo i razgovarali, neznam o čemu. Nije bilo važno, njen osmjeh je bio tu i to je bilo jedino važno. Lijeno izležavanje pred teveom sa tim predivnim osjećajem prisnosti, sigurnosti, povjerenja natjerali su me da se postidim. Ne tako davno prije kojih dva mjeseca, Klara me nazvala neuobičajeno bez ikakava povoda. Osjetio sam da nešto nije uredu, no bojao sam se. Bojao sam se znati. Bojao sam se da bi morao preuzati odgovornost. Odgurnuo sam je od sebe, jer to nije bila Klara kakvu želim. To nije bila “moja Klara”. Ne služi mi na čast ali tu večer proveo sam s drugom.
Gledao sam Klaru kako se smije mojim sarkastičnim komentarima na tv program, njene oči koje me gledaju s toliko ljubavi. Samo sam je htio grliti i ljubiti. Ja ništa nisam znao o njoj, a ona je znala o meni i ono što ja nisam znao o sebi. Znao sam da zna da sam je prevario, ili bolje reči iznevjerio, no ona me prihvaćala sa mojim manama, mojim kukavičkim slabostima. Zagrlio sam je, mičući nestašan uvojak njene kose s lica. To sičušno lice koje sam jednom rukom mogao obgrliti, držeći ga poput šalice i ispijajući poljubce s njenih vrućih usana.


2.

- Ne radi se o agresivnoj metodi. Nema bušenja lubanje, instaliranja hardwera i kojekakvih budalaština koje viđate u filmovima. - zastao je i nasmješio se, te nastavio – podsjetili ste me na moj prvi posjet Tel Avivu. Europa je tada grcala u medicinskom kaosu mesarije. Nije bilo medicinske grane koja nije bila zahvačena tom počasti kojom je barjakarla farmaceutska industrija.  Bajpasi, proteze, vrečice za skupljanje govana ugrađivali su se gotovo kao na traci rutinskim operacijama. Rutinskim operacijama ljudi su gubili djelove svog tijela i nadomještali su ih plastikom, titanom, keramikom i tko zna čime. Došao sam u Tel Aviv pijući tri različita lijeka za srce, znao sam da ću morati ugraditi premosnicu. Kao dio diplomatskog korpusa morao sam proći lječnički pregled obzirom na svoju misiju od nekoliko godina u toj zemlji. Uvijet da ostanem bio je “skidanje” s ljekova koje sam dostad pio. Vlada nije htijela prezati rizik da se razbolim i umrem u njihovoj zemlji. Malo mi je falilo da iz svog kukavičluka pobjegnem nazad u “sigurnost” priznate medicine. Kada sam predavao svoje zalihe lijeka osjećao sam kao da mi se tlo izmiće ispod nogu. Drago mi je što je radoznalost prevagnula. Bilo je to prije više od 25 godina i eto me živ sam, bez lijekova za srce i bez premosnice. Kad jednom odstupite od šablone mišljenja, shvatite da ništa neznate, a kad ništa neznate sve je moguće.

Prostorija je bila ugodna, ispunjena točkastim svijelom koje se probijao kroz rolete. Više je nalikovala na kakav lounge bar, no na medicinsku ustanovu. Zapravo, ona to i nije bila. Naš poslovni sastanak vodio se ugodno zavaljani u mnogobrojene jastuke dok se na malenom drvenom rezbarenom stoliću između nas dimila nargila.

- Kako ste zamislili taj transport? Što je uopće “pekič”?
- Sjećanja. Sjećanja na osjećaje, istinske osjećaje. Krenuti ćemo s nečim što vam je poznato i postepeno vas trenirati. Kada ćete biti utrenirani moći ćete obavljati transport.
- Koliko će to trajati?
- Nema trajanja. Vi ste već počeli i završili.
- Hoćete reči da je to to?
- Ako tako želite.

Njegovo tanko lice, izraženih jagodica, i poluspuštenih očnih kapaka odisalo je nesvakidašnjom mirnoćom.
 
Njegovo tanko lice, izraženih jagodica, i poluspuštenih očnih kapaka odisalo je nesvakidašnjom mirnoćom.

- Koje su nus pojave?
- Nema nus pojava.
- ...mda, ako nema nus pojava nema niti pojava. Oprostite mojoj direktnosti, ali ovdje smo zbog posla, meni nemorate prodavati taj vaš “nju ejđ krap”, ja sam tu da ga transportiram.

Blago se osmijehnuo. Na trenutak mi se učinilo da u cvjtnom uzorku na zidu vidim ženu. Bog zna što je u toj nargili, bolje privest ovaj posao kraju.

- Strah. Osjećate  se ugroženo?
Ma jok, mislim si, dok mi mozak se muti od ovog dima, nemam pojma što osjećam. I dali uopće osjećam. Koji mi je bio klinac? Prihvatiti ovaj “vobli-mobli” transport. Sjećanja na osjećaje. Moj kiki.

- Osjećate ljutnju?  Kao što rekoh početi ćemo s onim što vam je poznato. Osjećaji su prilično složeni, i jednostavni. Filozofski gledano osjećaj je subjektivni svjesni doživljaj karakteriziran u osnovi psihofizičkom manifestacijom, biološkom reakcijom i stanjem uma.
- Ne ljutim se. Nije mi jasno kome treba sjećanje na osjećaje, no dobili ste visoke preporuke ljudi koje cijenim. Prvi u poslu su najuspješniji, a ćini se da ćete vi biti prvi.
- Niste primjetili da su ljudi tupi na osjećaje?
- Tupi? Drveni! Već desetljećima funkcioniramo na bazi “upersa” i “davnera”. Naravno da su tupi. Nije li poanta bila učiniti što lobotomiraniju masu za gnojenje? Nemojte mi samo krenuti s pričom da svatko može naći svoju sreću ako tako izabere, ako se pravilno pozitivno motivira točnije rečeno. Sve su to hormoni i neurotransmiteri – dopamin, serotonin, oxitosicin, noradrenalin... – znam i ja ponešto. Govorite protiv farmaceutske industrije, a što nudite u zamjenu? Uostalom, nije me briga.
- Vaše apsolutno odsustvo istinskih osjećaja bilo je presudno u izboru  za ovaj posao. Osjećaji i posao nikada nisu dobri partneri uspješnosti.

Iako se moglo protumačiti kao uvrjedljiv cinizam bilo je to činjenično stanje. Ravna linija bilo kakve istinske osjećajnosti već duže vrijeme je vladala mojom pojavnošću. Prema potrebi raspoređeno veselje, žalovanje, suosjećanje i ino bili su uredno rasporedeni po bočicama, mogao si ih obući i svuči poput kostima. Zapravo uopće se i nesjećam vremena osjećajnosti.

- Manji postotak ljudi pati od transgeneracijske traume, što je slučaj kod vas. Radi se o traumi koja se dogodila u prošlosti vaše obitelji. U vrijeme iste vi niste morali biti ni živi. Svi osjećaji se  “zaleđuju” zbog potencijalne opasnosti za život, te kao obrazac prenose iz generacije na generaciju. U nekim slučajevima radi se samo o nekim osjećajima poput nježnosti ili zadovoljstva, no kod vas su ostale samo iskonske emocije boli, gladi, umora...

- Moguće, sve je moguće kao što ste rekli. No kako neko može izvući sjećanja na osjećaje iz nekog? I zašto baš sjećanja? Zašto ne osjećaje?
 
- Bilo je uistinu mnogo pokušaja instant osjećaja, kako ste i sami rekli, a i iskusili određene supstance stimuliraju određene osjećaje, no oni su tek površinska manifestacija. Iako su neki tvrdili da to što se smijemo primjerice čini nas sretnim, teško da možemo nazvati kompletnim osjećajem. Sjećanja su pak ta koja pružaju potpuni osjećaj.
- To nešto ko u onom filmu kad je ona neki robot a misli da je čovjek jer se sjeća svojeg djetinjstva?
- “Blade runner”?-  da, interesantan film.

Postalo mi je pomalo vruće, ovaj razgovor se odužio. Nije mi bilo još uvijek jasno kako bi trebalo obaviti transport. I kome trebaju ta sjećanja na osjećaje. Možda misle filati te robote ili kako se već to zove i prodavati kao idealne partnere. To skoro nebi bila ni loša ideja. No kome ih prodavati? Većina populacije toliko je otupljena i osiromašena da im je to potpuno neprofitabilno.

- Nisam bio potpuno iskren u vezi nus pojava.
- Da?
- Moguće je da počnete osjećati. U početku će to biti jednostavni osjećaji straha, ljutnje. Kasnije ćete moći prihvatiti složenije osjećaje.
- Vrlo utješno.
- Rekoh moguće, ne znači da će se dogoditi.
- Da sve je moguće.
- Lajla će vas ispratiti. Vaš boravak i povratak su organizirani, novac je sjeo na vaš račun.

Lajla, žena koja je stajala čitavo vrijeme našeg razgovora pretvaarajući se da je tapeta na zidu otvorila je vrata i gestom ruke pokazala na izlaz.

- Mimikrant?
- Da.