Turska 2006

ZoltanBB

Active member
Evo, prije dvije godine obecan, putopis iz Turske. :)

Naravno, jos uvijek nije dovrsen no obzirom da se radi o poduzem djelu, ici ce u dijelovima zajedno sa slikama. :)


PLANIRANJE (DETALJNO)
Bilo je potrebno skoro 5 mjeseci studioznih priprema, nebrojena dopisivanja s ljudima iz cijelog svijeta, nabavka te proučavanje 3 debela vodiča za Tursku da bi se cijela priča  svela na tri reda:

- Dakle, prvo lijevo, zatim dolje pa desno i gore a onda cemo vidjeti kuda, zar ne?
- Tako nekako... taj istok stvarno izgleda daleko...
- Mah, mjerilo karte je malo, zato izgleda tako daleko, sve je to tu negdje.

U obranu nas i našeg, neki bi rekli neodgovornog teoretskog pristupa putu dugom 8000km, mogu samo istaknuti da nismo nadobudni klinci već ozbiljni ljudi!, članovi društva!, porezni obveznici koji vode uredan život i plaćaju porez!

Praksa se pak pokazala dijametralno suprotnom: zadnju večer pred put, uz čašu (ili dvije) dobrog crnog vina, u kasne sate (iako je plan bio rano leći jer nas čeka naporan dan), odlučili smo jednostavno zaobići mrsku nam Bugarsku na našem putu do Turske.
 
POKRET
Slijedeće jutro je donijelo tmurno i hladno vrijeme. Prijeteći oblaci su se nadvili nad Slavonijom i Vojvodinom dok sam, još pospan, pokušavao slijediti zadani tempo iskusnijeg dijela naše dvočlane ekipe. Do Beograda sam se konačno i uspio razbuditi, taman da se brzo i uspješno probijemo kroz jutarnju gužvu potpomognutu trostrukim sudarom te, opet autocestom, okrenemo put Niša i tmurnim oblacima te mislima o svakodnevnici i problemima koji su, za dva tjedna, ostali za nama.

Kava u ugodnom društvu nas je odvela put Skopja a problemi u firmi te maratonski telefonski razgovori su produžili naš boravak taman toliko da u Thesalloniki stignemo usred noći na predstojeću ljetnu oluju, nadjemo smještaj u lokalnom otrcanom motelu te zaspemo snom pravednika koji su upravo prevalili 890km.

Ponuđeni jutarnji ouzo smo ipak odbili (postoji li itko tko moze piti to piće od anisa a da nije Grk?!) te, nakon dva kriva skretanja u samo pet minuta (jutro stvarno nije moje doba dana), ipak uspjevamo naći taj mali skriveni autoput prema istoku i Turskoj. I dok su kilometri prolazili, imao sam dovoljno vremena za razmišaljanje i analiziranje zašto mi Grčka u svim ovim putovanjima nikada nije "sjela".  Pomoć u pronalasku krivca je nesebično ponudila Kavala, grad kroz koji smo morali proći na putu do Turske.

Nisam mislio da je tako nešto moguće, no jednostavno je nevjerojatno s kojom lakoćom, s koliko sigurnosti, suverenosti i prpošnosti je Kavala prestigla i ostavila u prašini iza sebe Anconu na Zoltanovoj internoj listi najružnijih gradova ovog svijeta. Čak niti nadaleko poznat anconin smrad (još uvijek nisam siguran radi li se o uljanoj repici) nije spriječio Kavalu da, potpuno zasluženo, zasjedne na prvo mjesto. Kavala je, unatoč nedostatku smrada,svojim klaustrofobičnim ulazom, lošim cestama, uskim serpentinama usred grada, prljavštinom, neredom te, kao šećerom na kraju, betonskom arhitekturom kojom se niti sam Chausesku ne bi posramio, definitivno zaslužila prvo mjesto. Kavala, čestitamo!

Grčko-turska granica nas je opet iznenadila - dok nas na grčkom, oronulom graničnom prijelazu naseljenim s podosta pasa lutalica nitko nije niti pogledao, na turskoj strani nas je dočekala nova, ogromna, granična postaja, kao stvorena za sve administrativne zavrzlame. No, iako smo se bojali komplikacija te unatoč prvom susretanju s klasičnim guranjem pred šalterom (institucija reda u arapskim zemljama izgleda ne postoji) nakon četiri kontrole papira, jednog ispunjenog obrasca, registriranim motorom u putovnicama (tzv. triptik, Carnet više nije potreban) te porcijom klasičnog natezanja s organima, ušli smo u Tursku, raj za sve motorizirane putnike, mjesto gdje je cijena jedne litre bezolovnog benzina samo 12 kuna a ograničenje brzine za motore van naselja (uključujući i autoceste) je 80km/h!

Prvi kilometri protekli su sukladno pričama o visokim, europskim, kaznama za prebrzu vožnju no snažni bočni vjetar koji nas je pratio još od predivne Kavale i koji nam je omogućio prolazak preko grčkih autocesta u jednom velikom zavoju, natjerao nas je da se ubrzanim tempo spustimo niz Galipoljski poluotok, inače poznat po suludom i potpuno neuspjelom savezničkom desantu tijekom I. svjetskog rata u kojem je poginulo više od pola milijuna vojnika, uhvatimo veseli trajekt preko Dardanela te konačno stupimo i pokorimo azijsko tlo - avantura može početi!


U iščekivanju trajekta nakon što smo besramno zaobišli kilometarsku kolonu koja je strpljivo čekala na ukrcaj
dardanele1.jpg


Navala može započeti - rampa se još nije niti spustila, a ljudi su nahrupili iz pretrpanog trajekta
trajekt.jpg

 
STRIZIBUBE, POLICIJA I AVANTURA
Avantura je počela s potragom za smještajem već par kilometara nakon iskrcavanja s trajekta te se, nakon što smo se smjestili zajedno s par razreda turskih osnovnoškolaca (molim, bez suvišnih pitanja), nastavila slijedeće jutro kad samo shvatili da nam je opremu okupiralo jato ekstremističko nastrojenih turskih strizibuba. Male beštije su se zavukle svugdje, od čizama do kacige i priuštili su mi nezaboravne trenutke kad su, usred vožnje i par kilometara nakon što smo krenuli, počeli iskakati na unutarnjoj strani vizira.

No, ruku na srce, niti roj ekstremnih turskih strizibuba ne može izbaciti iz takta prekaljene svjetske bikere. Dapače, samo će im pomoći da još više izoštre svoja čula kako bi, u nepoznatoj okolini, prešli na tamnu stranu zakona te izvršili slijedeći težak zadatak: na crno promijeniti Eure u lokalnu valutu, turske Lire. Mijenjanje novaca kod sumnjivih likova nije nešto što bi me inače veselilo no obzirom da su sve banke bile zatvorene nije bilo druge nego pronaći mjesto u gradu gdje policija prešutno tolerira takvu vrstu posla te, po mogućnosti, izbjegavajući tradicionalni mađarski način brojenja novca, izvršiti razmjenu po daleko boljem tečaju nego u banci.

U Ezineu, prvom većem gradu na putu prema jugu, stajem na nešto mirnijem trgu te, ispred nekakve zgrade (ključna riječ je u ovom slučaju "nekakva" jer sada, kada malo bolje analiziram cijelu priču, shvaćam da je zgrada nije mogla izgledati službenije i tako nagovješatavati da je u njoj smještena državna služba), naivno priupitam jednog od dva momka za mijenjanje Eura u turske lire. Komunikacija je, iako srdačna, zbog nepoznavanja engleskog, dosta sporo i teška  no nakon nekog vremena dolazimo do zaključka da su sve banke zatvorene i da nam je ipak potreban bakšiš za nastavak puta.


NEVOLJE U VLASTITOJ REŽIJI
Moram priznati, iako to možda zvučati prepotentno, da niti ja niti Ivo, nismo momci skloni paničarenju. Jasno, postoji određena, zdrava (i korisna!), doza paranoje, sumnjičavosti, nepovjerenja, shizofrenije te sklonost ka kršenju lokalnih zakona i podmićivanju službenika u svrhu olakšavanja ionako teškog puta no s panikom nikada nije bilo (većih) problema. Tim više mi je teško riječima opisati i dočarati veličinu knedle koju sam progutao kad je drugi, do tada šutljiv Turčin, autoritativno rekao “I will. Follow!”. Situacija je u tom trenutku još bila pod kontrolom no knedla je naglo počela poprimati veličinu Male Azije kad sam vidio da momak sjeda u civilni automobil s velikim plavim rotacijskim svjetlom - šutljivi  brko je očito policajac u civilu.


Kao jedini gosti, kamp smo dijelili s cetom razularenih klinaca
kamp.jpg



Tipican turski pejzaz koji Sunce (jos) nije uspjelo spaliti
ponorama.jpg
 
ZoltanBB said:
Hm... netko brise sve komentare?  :misli:

To ti je moderno prijatelju, ljubomora na ouzo koji si pio u Grckoj a ne u Konzumu :mrgreen:
 
Evo još jedan nepotrebni komentar koji treba obrisati.

Zakon!  (y)

PS. Slažem se sa Rusom, nemoj šparati na slikama.  :mrgreen:
 
:mrgreen: dobar tekst Zoltane dobar, nego daj malo vise fotki nije da ih nemas  (y)
 
majle said:
evo, misio sam cekat do kraja, al' i sad mogu uputit' jedan  (y)...

Cekaj, jos ce biti svega i svacega, ovo je tek zagrijavanje.  :D

i za izbor motora...  (y) :mrgreen:

Moram priznati da su se pokazali kao dobar izbor... a slika cu staviti sto vise.
 
Kratka analiza situacije (izgubljeni u stranom gradu, bez novaca i bez benzina) nije dala prostora egzibicijama: uz lagano slijeganje ramenima na Ivov upitni pogled, nastavio sam glumiti cool momka koji cijelu situaciju drži pod kontrolom i krenuo za našim novim, nadam se, prijateljem.

No, samo tri ulice dalje, cijela priča je dobila svoj sretni završetak: šutljivi brko se zaustavio usred prometne gungule, uveo nas u prostore jedne zlatarne i, uz ogromni osmjeh, ponudio nam da promjenimo novce kod, također brkatog, zlatara. Mala Azija u grlu se naglo promjenila u široki osmjeh od uha do uha a veseli brko policajac i brko zlatar su nas suočili s nečim o čemu smo, do tog trenutka, samo čitali u putopisima: tradicionalno i nadaleko poznato muslimansko gostoprimstvo (u ovom slučaju uz samo sitnu proviziju) koje će nas pratiti u stopu do kraja našeg putovanja.

Uz srdačan pozdrav i džepove punih lira, put prema jugu i Edremeitu nas upoznaje s još jednom od posebnosti ove zemlje na granici između dva svijeta: neprestani i sveprisutni radovi na cesti u svim mogućim oblicima. Neka gradilišta se doimaju privremeno zapuštenim, preko nekih je narasla trava, na nekim se užurbano radi, na nekim se užurbano neradi (živo me zanima što turski radnici piju umjesto “zidaruša”, velikih piva koje su popularne u našim krajevima) no svima je zajednička jedna stvar: sva su prljava i prašnjava.

Do Edremita smo se nagutali toliko prašine (slika Opatije kroz koju se gradi autocesta mi nikako nije izlazila iz glave) da smo, bez ikakvog razmišljanja, jednostavno preskočili ručak da bi nas, nakon Edremita, gust i sulud promet otjerao s obale na jednu od lokalnih cesta prema Bergami (Pergamum). Mala i zavojita cesta nam je pokazala još jedno lice do tada nam nepoznate zemlje - slijedećih 50tak kilometara zavoja je prolazilo kroz nepregledne nasade smokava. Slatki okus se gotovo mogao okusiti u zraku dok mi je profesionalno deformiran um vrtio brojke i računao koliko Hrvatska, u kojoj se trenutačno pojačano potiče obrada zemlje i poziva na ispunjenje zadanih europskih normi, ima šanse protiv ovakvih poljoprivrednih divova kao što je Turska.

Zavojita cesta nije davala previše vremena sanjarenju - krajolik je postao brdovitiji a uska cestica i crnogoričke šume su me podsjetile na moje prvo putovanje motorom. U to vrijeme se taj pothat činio suludim - zajedno s dva poznanika (a danas dva dobra prijatelja) trajektom do Ancone te preko Apeninskog poluotoka do Korzike. Dvojbe s tog prvog putovanja mi sada izmamljuju osmjeh (pobogu, koliko pari čarapa i donjeg veša ponijeti?!) no jedno je sigurno: trenutak kad su se vrata Bartola Kašića zatvorila za nama i kad smo isplovili prema gradu udaljenom tisuću kilometara od mog doma, me zauvijek promjenio.  Unatoč svim upozorenjima o zlom novom svijetu, o lopovima i prevarantima, pokvarenim policajcima i suludim vozačima, upustio sam se u avanturu koja mi je pokazala da još uvijek postoji ljudska dobrota i da će se i potpuni stranci nasmiješiti i pomoći u nevolji te širom otvorila vrata u sasvim novi svijet.

Tko jaci taj tlaci... i tako na svakom krizanju
tkojaci.jpg


Kroz zitne brezuljke...
uprolazu.jpg


Preko slike je tesko docarati strminu na kakvim se protezu kilometarske plantaze
plantaza.jpg


Uspon prema jednom od mnogobrojnih starih gradova
ulica.jpg
 
Svaka čast Zoltane!!Nadam se da si tek počeo stavljat slike i da ovo nije kraj šta se toga tiče.Vadi slike iz rukava na sunce  :mrgreen: :mrgreen: (y)
 
Odlično, super, prva liga...  (y)
Jedva čekam nastavak i još fotki...
BTW, sprema li se netko ove godine u Tursku?
 
ZoltanBB said:
Cekaj, jos ce biti svega i svacega, ovo je tek zagrijavanje.  :D

Moram priznati da su se pokazali kao dobar izbor... a slika cu staviti sto vise.

Ajd ti u postovima postavi putopis pa cemo komentirati. Ja sam obrisao jedan ovakav komentar:

(y)


To nam je trebalo reci sto? Navedeni komentar je bio nakon tvog prvog posta u kojem jos nema ni slika ni nicega...

Dakle, ti svrsi, pa cemo komentirati...

 
vlucic said:
Dakle, ti svrsi, pa cemo komentirati...

Pa meni komentari ne smetaju, dapace... a obzirom da do kraja ima jos pun kufer (nisam jos dosao niti do dijela o grljenju vrelog auspuha), neka ekipa samo pise...
 
a pro po turske - ne vidi se na slikama "plantaza" kako si ti naveo, ali ja sam ostala  :shock: kad sam im vidjela vinograde... ne znam imas li koju slikicu ogromnih grozdova koji rastu doslovno po podu...  :misli: ono, lezeci vinograd - cokoti su bili visine maksimalno po metra, siri nego visi...  :?
 
2fast4you said:
a pro po turske - ne vidi se na slikama "plantaza" kako si ti naveo, ali ja sam ostala  :shock: kad sam im vidjela vinograde... ne znam imas li koju slikicu ogromnih grozdova koji rastu doslovno po podu...  :misli: ono, lezeci vinograd - cokoti su bili visine maksimalno po metra, siri nego visi...  :?

Vinograde nismo slikali (u biti , ne sjecam se da smo ih i vidjeli  :misli: ) no ono sto smo vidjeli su bile doslovno kilometarski dugi nasadi jedne te iste kulture, bilo da se radi o maslinama, smokvama ili nekoj drugoj biljci.

U jednom od slijedecih postova cu poslati i turske staklenike...
 
GLUPOSTI U VLASTITOJ REŽIJI
Potraga za novom cestom kojom još nismo prošli nas je ovaj put dovela pred bergamsku Akropolu i poznatu antičku knjižnicu, točno deset minuta nakon zatvaranja. Ljubazni portir nam je objasnio da knjižnica, koja je u svoje doba brojila preko 200.000 naslova i koja je svojom veličinom prijetila poznatoj knjižnici u Aleksandriji, već odavno ne radi (točnije, od doba kad je Marko Antonije svratio na piće, pokupio sve knjige i poklonio ih onoj svojoj namiguši, Kleopatri) te da jedini pravi put vodi nizbrdo, u sadašnji grad Bergamu.

Današnja Bergama se pokazala kao poprilično prljava nakupina građevina. Tim više nas je iznenadio predivan kamp koji je svojim urednim sanitarnim čvorovima, ugodnom atmosferom te mirom i tišinom omogućio miran i ugodan ambijent za izazivanje gluposti u vlastitoj režiji.

Vidite, tko radi, taj i griješi. Sukladno Grunfovoj teoriji(svatko tko je pročitao barem jednu epizodu nadaleko poznate špijunske grupe TNT će znati o kome pričam), tko ne radi, taj i ne griješi. Što se mene tiče, pogreške su u redu no ponekad postoje situacije i greške koje (s potpunim pravom) dovode u pitanje inteligenciju glavnog aktera: niti pet minuta nakon što smo se smjestili u kamp a potpisnik ovih redova je u praksi saznao zašto nije pametno, pa čak ni kada se motor diže na centralni nogar,  rukom hvatati isti za vreli auspuh.

Rezultiranim skokom (u punoj motorističkoj opremi!) se ne bi posramila niti Blanka Vlašić, smrad spaljene kože je smjesta privukao par pasa lutalica koji su obitavali s druge strane ograde a naknadno bolno izmotavanje po predivno uređenoj travi je bilo dostojno predstave velikog Hudinijevog izvlačenja iz luđačke košulje.

Raspoloženje mi nije popravila niti činjenica da se u kampu nalazi divizija njemačkih izviđača koji su u svojoj priručnoj apoteci imali i “riblju mast” namijenjenu momcima koji ne znaju kuda s rukama (zapamtiti - u prvu pomoć staviti set flastera s gelom protiv opeklina). Kako su opekline rasle, tako je raspoloženje padalo jer se na nastavak putovanja bez lijeve ruke zadužene za stiskanje kvačila nije moglo niti pomisliti. Muška taština se vukla po podu dok sam vrtio film kako ću objašnjavati da sam se, već drugi dan putovanja Azijom, vratio kući zato jer sam gurao prste u vreli auspuh. Za to vrijeme je  ego sugerirao da se jednostavno bacim pod prvi automobil te probam prodati priču o groznom turskom prometu kroz koji se, eto, nije moglo u jednom komadu.

Dobra večera i još bolje tursko pivo (sasvim sam siguran da je svako pivo nakon ovakvog dana najbolje na svijetu) je malo podiglo raspoloženje a turska svadba koja se održavala u kampu se pobrinula za lijepe popratne vizuelne efekte te užasnu glazbu. Na sreću, pravi bikeri znaju čemu služe čepići za uši tako da smo ugodno jutro dočekali dobro naspavani, odmorni i spremni svaki na svoje izazove (ja s Turskom, Ivo sa mnom).

Danasnja Bergama se smjestila ispod anticke akropole
pergamun.jpg



Stara knjiznica
akropola.jpg


akropola2.jpg



Redovito kontroliranje motora je ovaj put ukljucilo i kontrolu auspuha
sator.jpg
 
Bandažiranih prstiju i čvrste namjere da stisnem zube, uputili smo se, nakon posjete Akropoli i knjižnici, na istok. Poučeni ludim prometom, prašinom i radovima na cesti uz more, ovaj dan ćemo provesti u unutrašnjosti. Sunce je rano nagovjestilo da nas danas neće štedjeti a nešto više planine kroz koje ćemo proći su se pokazale kao slaba utjeha. Gradovi Soma i Askisar su ostali za nama a nepregledna žuta polja pšenice su nas ispratile prema gradu Salihli te dalje, prema jugu, preko lokalnog prijevoja i jezera Golcuk.

Nakon dva dana turističke ludnice i obale, mir i tišina lokalnih puteva nam je dobro došla. Urezana cestica je slijedila planinu penjući se prema vrhu, promet je bio relativno slab i isključivo lokalnog karaktera, asfalt je bio dobar a i temperatura je lagano počela padati. Česti izvori vode i česme su samo potvrđivale da smo se makli od klasičnih turističkih ruta a prava poslastica nas je dočekala na vrhu prijevoja: maleni turski vašar, kao stvoren za predah a lokalni specijaliteti kao stvoreni za prve prave probavne smetnje!

Na sreću, lokalni specijaliteti su se pokazali kao izuzetno jednostavni i ukusni: smotano tijesto i dvije vrste punjenja, sir i neka vrsta trave (izgledalo je poput našeg špinata) te opcionalni jogurt. Samo dvije porcije istog je bilo dovoljno da sljedećih par sati niti ne pomislimo na hranu.


TURCI, KURDI, CIGANI I OTIMAČI MOTORA
No, par sati nakon našeg “ručka” i pauze na veselom turskom vašaru, jako sunce, umor i žeđ su nas natjerali da stanemo u Incirliovi, malenom mjestu na putu prema današnjem cilju, Efesu. Za razliku od od svih prošlih stajanja kada smo se držali centra grada, u Incirliovi smo se, nakon ulaska u mjesto lokalnim makadamom, zabili u prvu krčmu niti ne sluteći na kakvu ekipu ćemo naletjeti.

Dok su klinci skakutali oko motora, nama se, na terasi lokalne krčme, pridružila zanimljiva ekipa: konobar Turčin, inače bivši “bauštelac” iz Njemačke, njegov mladi prijatelj Kurd kao i tri Cigana. Pričalo se o svemu, od dobrog života u Njemačkoj, preko nogometa do lošeg položaja Kurda i Roma u modernoj Turskoj no svakoj priči dođe kraj tako da nas je Cigo, pun tuge i uz suzu u oku za mojim digitalcem kojeg nije uspio strpati u svoj džep, ispratio na put prema našem slijedećem cilju - Efesu.

Nekoć rimska prijestolnica Male azije, Efes je nakon 500 godina borbe protiv sedimentacije luke ipak ostao bez mora koje se, zajedno s rimskom administracijom i većinom od 250.000 žitelja, povuklo na zapad i tako nekoć moćni grad izbrisalo s karte svjetske povijesti. Kao kontinentalni grad, Efes je dva tisućljeća milosti i nemilosti svojih osvajača dobro podnio i danas predstavlja jednu od glavnih turskih atrakcija. Obnovljeno pročelje Celsusove biblioteke vratilo je Efes na kartu svjetskog turizma a šetnja dobro očuvanim ulicama ovog starog antičkog grada će svakom posjetionicu dočarati kako su ljudi nekoć živjeli te kako su se zabavljali - od odlično očuvanog rimskog teatra, preko predivne velike knjižnice ali i do prostorija namijenjenih, o iznenađenja, najstarijem zanatu ovog svijeta.

“Otvori srce i upoznaj nove prijatelje” - prva lekcija o Turskoj bila je jasna. Turci, izrazito otvoreni i glasni, prijateljski nastrojen narod spremni pomoći te će u svakoj prilici popričati s putnikom namjernikom. Najkasnije nakon ljubaznog policajca u civilu koji nam je pomogao promijeniti devize sam otvorio barem lijevu klijetku i polako počeo shvaćati tursku srdačnost no s turskim, gotovo dječjim, neposrednim oblikom komunikacije nismo imali većeg kontakta.

Tako nečudi da, dok sjedite u nekom kafiću, netko od lokalnih gostiju jednostavno dovuče svoju stolicu do stola te se počne interesirati o svemu - od zdravlja i familije do vremena u dalekom Hrvatistanu. Nije čudno niti da na jednoj od lokalnih benzinskih postaja začujete Turčina kako urla “DOBRA PIČKA, DOBRA PIČKA” te naknadno pokaže zavidno poznavanje hrvatskih psovki, obrazlažući da je to jedino što mu je ostalo od višemjesečnog posjeta Hrvatskoj i Bosni.

Iskustvo (da, govorim o istom onom iskustvu koje je toliko pomoglo u mijenjanju Eura na crno) mi je odavno objasnilo da je apsolutno sve moguće. No, niti na kraj pameti mi nije palo da će mi jednog dana, par tisuća kilometara od kuće, prići čovjek, ostaviti svoje dijete na motoru, te jednostavno otići odakle je i došao. Nisam vjerovao svojim očima no, eto, maleni je, poprilično nezainteresirano, kao da mu se to događa svaki dan, sjedio tu, na velikom KTMu. Štoviše, prihvativši ručke, ostavljao je dojam pravog znalca koji je u stanju odvrtjeti motorom par krugova po parkiralištu.

Sve planove o krugovima je pokvario tata koji se vratio s foto-aparatom te uslikao potomka na moćnoj mašini te se, brzo i gotovo bez riječi, nestao, ovaj put s malenim u naručju.

Vesela ekipa koja nam je kratila vrijeme tijekom kratke pauze u Inciorlovi.
ekipa.jpg



Efes i samo naznake njegove velicine. Pri dnu se moze nazreti procelje Celsiusove knjiznice
setnja.jpg



Austrijanci su bili toliko dobri te obnovili procelje Celsiusove knjiznice
efes.jpg



Predivni detalji u kamenu samo nagovjestavaju impresivnost cijele gradjevine
knjiznica.jpg



Pozer u svom elementu - lijeva rukavica drzi spaljene prste na okupu
pozer.jpg



Buduci Cyril Despres
rider.jpg
 
Usvakom slučaju velika i jako zanimljiva zemlja ima se šta vidit. (y)