...
Cesta od Orșove do brane Đerdap - na kojoj je i GP - dio je europske rute E70, što automatski znači da je i prometno opterećena. Osim toga, mjesta za zaustavljanje baš i nema, ako ne računam stravično zaprašenih i zamazanih pola metra uz desni rub, odmah do betonske ograde. Također, vidljivost prema brani koja se počinje pokazivati na horizontu također nije zavidna. Kakogod bilo, sve me to nije odvratilo od ideje da se nekako prikrpam uz desni rub, skinem rukavice, iskopam telefon iz jakne i odradim kratki filmić ... nek se nađe, nisam tu baš svaki dan.
Ovo mi je tek treći put da prelazim granicu na Đedap 1 ... a nekako računam da mi je i treći put da izlazim na "Đerdapsku magistralu" u Srbiji. Od ranije se sjećam da je asfalt većim dijelom bio u ne baš prekrasnom stanju, da ima nekih 20-tak tunela, i još se sjećam da je konfiguracija ceste bitno drugačija nego na suprotnoj strani. Cesta u Rumunjskoj je najvećim dijelom u ravnini s Dunavom, odmicanje od rijeke (zalaženje u unutrašnjost) je minimalno, i onako izdaleka gledano pomalo podsjećana na domaću D8 ... jadransku magistralu, jeli.
Cesta uz ovaj dio Dunava u Srbiji je značajno drugačija ... tek je tu i tamo u ravnini s Dunavom, zalaženje u unutrašnjost je naglašenije pa pogleda na Dunav uglavnom i nema, ima dvadesetak tunela i izdaleka gledano malčice asocira na domaću Lujzijanu ... staru riječku, jeli. Alzo, Dunav se iz Srbije vidi manje, ali kad se vidi onda se vidi jako dobro ... od nekoliko "vidikovaca", meni je obavezna lokacija za zaustavljanje jedno proširenje na cesti iza tunela nasuprot manstiru Mraconia, taman negdje na donjem kraju Malog Kazana.
Da ne zaboravim napomenuti bitnu stvar ... asfalt je nanovo presvučen tako da se tempo - izvan naselja - uopće ne mora spuštati ispod stotke. Lagano i bez naročitih napora prolazim kroz Donji Milanovac, zaobilazim Golubac (nema više prolaženja kroz Golubačku tvrđavu) i eto me u Velikom Gradištu. Dalje do Beograda je malo dosadnjikavo, ali ništa manje vruće ... na obilaznici oko Požarevca na dva mjesta vidim da je temperatura 39 celzijevaca.
Iza Poževca ubacujem se na autoban i nakon 60 km eto me kako jezdim preko Gazele i gledam prvo skidanje desno ... još nekoliko semafora i parkiram se na Ušću kod Mad Maxa. Dajem na znanje gdje sam i odbor za doček me začas pokupi i otpremi do garaže ... a uz garažu i mali dućan. Skida se oprema, sjeda se na zidić u hladovini, stiže i žuti Jelen ... dalje sve fakultativno.
Subota je, sedam sati popodne i vrijeme je za preseljenje u klimatizirani prostor ... tuširanje, civilna garderoba i hajdemo u grad tražiti večericu.
Street food ponuda u Beogradu je odlična i pitanje hrane riješeno je brzo, kvalitetno i jeftino. Temperatura je iza devet navečer postala podnošljiva što je dalo motivaciju za podužu šetnju uzduž Dunava pa onda još malo uz Savu. Doma se vraćamo oko pola dva ujutro ... nema žurbe, sutra je nedjelja.
Motorić sam vidio tek u ponedjeljak ujutro kada je bio vrijeme za pokret doma. Ideja je bila krenuti nešto ranije tako da mi na putu prema ZG sunce bude stalno iza leđa ... i uspio sam u tome. Ako zanemarim jedno pogrešno skretanje prilikom izvlačenja iz dubina Novog Beograda, cijeli put doma bio je
smooth and silk ... sve skupa 1420 vrućih ljetnih kilometara.
.