UNA STORIA ITALIANA

Ta priča se zove život....


Poslano sa Crkvenog Zvonika
 
iviccaa said:
dobra tema, ali mi izgleda kao da si nabrzinu to sklepao.
uz malo truda bi mogla ispasti jako zanimljiva prica.

u svakom slucaju (y)

Naravno, na brzinu, iz glave direktno u tastaturu. Jedino tako i mogu...
Dosta slicnoga sam napisao i kada uzmem da doterujem, ispravljam greske bilo gramaticke bilo u sintagmi recenice - obavezno sve obrisem jer mi se ucini da je sve to sto pise u stvari bez veze.
Ostane jedino ako odmah postavim na forum, bez doterivanja i pokusaja da preslozim tekst...

A naslov teme inace stoji na prednjem blatobranu Guzzija V11 LeMans-a:




 
alpine said:
A šta reć.. lipo... samo, nije to priča, to je život


Čak si dobro to i napisa, dosta vizualno. Čitajući, covik se s lakoćom prebaci u 70-te.. samo -5 jer je priča prekratka, daj još  :mrgreen:

Nisam bio neko vreme na ovom forumu, sad tek vidim da su neki imali strpljenja sve ovo da citaju...ja sam mislio - predugacko je...
Sada je lako, mogu da prebacim nastavak, vec je napisan na jednom nasem moto-forumu...pa ko ima vremena i nema sta pametnije da radi, moze da procita...


Pa gde si ti?...

Nastavak prvog posta iz ove teme


Par dana od kako sam napisao ovu pricu, posaljem joj link te stranice na forumu i napisem da mi slobodno javi ako misli da sam nesto uradio pogresno...

Nije se javljala par nedelja, vec sam bio i zaboravio na to, i jednog toplog dana za pocetak marta sedim na Uscu sa drugarima, pijemo pivo i stize poruka: "Sta radis?" Vidim, nemam taj broj memorisan a posto nisam imao strpljenja da kuckam poruke da bih odgonetnuo ko je, uputim odmah poziv... Iz slusalice se culo:

- Pa gde si ti?
Od kad nisam to cuo... Tako se samo ona javljala na telefon kada bi me zvala ako on nije bio kuci, tamo '79. '80. i '81.... uvek to "Pa gde si ti..."

- Tu sam, na Uscu, na malom krugu...
- Jesi li sa motorom?
- Naravno...
- Premesti se u restoran...da se vidimo...

Izlisno je bilo pitati koji restoran. Bio je tada jedan jedini restoran na Uscu, onaj uz ulicu, preko puta muzeja.
Ozbiljno sam se dvoumio da li da odem do restorana ili da odem kuci... Nisam vise mlad da lako podnosim takve stvari... Dokrajcim na brzinu pivo i stucem za svaki slucaj i jednu onu Radetovu rakiju, da se priberem malo.

Prevezem motor do restorana, skinem kacigu i jaknu, okacim ih o motor, malo dalje staje taksi, ona izlazi i trci prema meni, zagrli me i jedino sto sam uspeo da cujem pre nego sto je briznula u plac bilo je:

- Pojma ti nemas...

Kada se malo smirila odemo da sednemo, porucimo pice i ja se okurazim da pitam:

- O cemu to nemam pojma?
- Ni o cemu...

Ja cutim, glupo mi da bilo sta pitam...

- Kada ste ono vece usli u Lotos odudarali ste od drugih gostiju, potpuno. I kada sam sela kod vas, kako je vreme odmicalo sve vise i vise mi je prijalo da sedim sa svojim vrsnjacima i slusam normalne price, o fakultetu, o vasem drustvu iz kraja, pa i o motorima mada tu nisam bas shvatala potpuno o cemu se radi. A u njega sam se zaljubila odmah...
I ono za cenu...rekla sam namerno znatno, znatno vecu. Za svaki slucaj...jer bojala sam se da mozda ne skupite pare i onda bi sve nestalo za cas...

Au, slusam je a kao da mi neko lupa samare, sa jedne pa sa druge strane, naizmenicno.

- To je bilo moje do tada najlepse provedeno vece u zivotu, pricali smo o svemu, prvi put sam osetila da nekog interesuje i ono sto ja pricam, noc mi je proletela za cas, a vi ste bili tako fini i mirisali ste na benzin...

Jebote, jos smo tamo i smrdeli na benzin... Kako i ne bi, od kojekakvih budzenja Tomosima su stalno prelivali karburatori pa se to usput stelovalo.

- Da li mi verujes da sam u Engleskoj, kada muz stane da toci gorivo u auto, izlazila i setkala se po pumpi da osetim opet taj miris...

- Udata si?

- Bila sam. Umro je pre desetak godina. Bio je dosta stariji od mene.
Udala sam se za prvog koji mi se ucinio fin i pristojan. I onako sam znala da od zaljubljivanja nema vise nista, tako da nije bilo bitno za koga.
On me je obozavao ali to mi nista nije znacilo. Jedino sto sam mu trazila bilo je da ja odaberem ime za sina kada se rodio...

Taman sam zaustio da pitam: "A koje ime?" ali sam na vreme izbegao da napravim i tu glupost.

- Sada sa porodicom zivi u Kaliforniji tako da me za Englesku vise nista ne vezuje. Odem po nekad da obidjem kucu kada i on dodje poslom, da se vidimo...

- Tako sam uzivala u izlascima i voznji motorom sa njim, slusala vase price o kojecemu, pocela polako i da razaznajem sta su Tomosi, sta Jawe, a sta Norton zbog koga smo nekada zajedno satima sedeli na Uscu na zidicu i cekali da onaj vas deda Voja dodje sa njim... Deda Vojin Norton vas je fascinirao...

Eto, pamti i deda Voju Ivanisevica. A ovde ga vec skoro svi zaboravili i retko ko ga pominje.

- Mom muzu nikada nije bilo jasno zasto na ulici uvek malo zastanemi bacim pogled ako stoji parkiran motor, ali samo ako je Norton...

- Prvi moj odlazak u inostranstvo osim cestih odlazaka sa majkom u Rusiju, bio je sa vama u Trst, secas se?

Uh, cega se ona sve seca... Zaista, krenemo jedno vece, 1979. u Trst, vozom. Ceo dan tamo, pa uvece istim vozom nazad.
Mi isli da kupimo neke dodatne delove za motore, ovde nije bilo nista. I onda, da povadimo put i trosak, kupimo punu torbu farmerki, ovde se to prodavalo u tzv. "Komisionima" po visestrukoj ceni.
Carina je tada bila stroga, ulaze u kupe policajac i carinik, pregled pasosa i pregled prtljaga, mi otvaramo torbe, razni ukrasni i dodatni delovi za motor, to ih ne interesuje, bitno je da li se svercuje garderoba.
Ona sedi do prozora, a torba sa farmerkama je na polici iznad nje. Na njoj garderoba upravo kupljena u Italiji, skupa i elegantna (rekao sam vec da je radila to sto je radila i bila je pri parama) ali na njoj izgleda neopisivo seksi.

- Jel to vasa torba, gore?
- Jeste, sad cu da je skinem da otvorim...
- Ne treba, ne pada mi na pamet da Vas maltretiram. Jel putujete zajedno?
- Ne, sad smo se upoznali, u vozu...
- Dozvolite mi da Vas smestim u susedni vagon, u prvu klasu, udobnije je, necete valjda ovde sedeti do Beograda, sredicu to sa kondukterom.
- Moze, bas ste ljubazni, mozda se i vidimo opet...

Carinik uzima "njenu" torbu sa nasim farmerkama i nosi je u vagon prve klase, ona ide za njim, nas dvojica u soku, ali nema izlaska iz kupea dok su carinici u vozu...
Voz ubrzo staje na prvoj stanici u SFRJ (Slovenija), valjda je bila Sezana, carinici i pogranicni policajci izlaze, voz nastavlja put, i cuje se poznati smeh u hodniku, vraca se ona nazad i zove nas da svi predjemo u prvu klasu, sredila je sad ona sa kondukterom. Putem nam je kondukter kuvao i donosio kafe i po koje pivo, svima, naravno besplatno, jer se ona hvatala za tasnicu da plati.

- Kada je otisao pisala sam mu svaki dan, cekajuci da posalje adresu pa da posaljem sve do tada napisano odjednom. Pisala sam mu i kasnije, stalno, ali sve redje i redje, i sada mozda jednom mesecno... vec je pun jedan kofer tih pisama.

Eh, sta li sve ima u tom koferu, ceo jedan zivot slozen tu, nadanje, strepnja, razocaranje, tuga...

- Znala sam da me njegovi nece prihvatiti, nisam se ljutila, razumela sam ja njih, ali nisam znala da ce mi to tako tesko pasti... Ali ne zameram im, ti bar znas, ko voli da mu se sin ozeni kurvom?

Kurvom?... sedim preko puta nje i osecam - ona je vredela vise nego svi mi zajedno, samo tada to nismo znali. Majka joj je bila Ruskinja, otac se ozenio sa njom prilikom gostovanja i priprema nekih nasih sportista u Lenjingradu. Kao dete cesto je isla sa majkom u Rusiju i valjda zbog toga je reci izgovarala nekako meko, melodicno i nezno ali sa tuznim prizvukom, kao da slusate u nekom Ruskom pozoristu kada recituju Turgenjeva. A srce toliko... kao ta njena Rusija.

- Sta je bilo sa tvojom devojkom, gde je, jel je vidjas po nekad?
- Tu je, valjda je sada vec stigla kuci sa posla, hoces do nas, da je vidis? Obradovace se...
- Sta, ozenio si se sa njom? Ne, ne, stvarno ne mogu sada...

Vidim bilo bi to previse za nju, dotuklo bi je. Glas joj je drhtao, bila je na ivici da zaplace...

Na ulici se zaustavio taksi, dovezao je nekog na splavove. Iznenada je ustala i potrcala ka njemu da joj ne pobegne... u tom trenutku joj je to izgleda bio jedini izlaz...
Krenuo sam mahinalno za njom par koraka i onda se vratio. Sta da joj kazem i ako je stignem?
Ispricali smo jedno drugom sta smo imali, delic toga sam preneo i ovde...

Dok sam oblacio jaknu i kacigu imao sam utisak da je vise necu videti. Ali, bar sam posle skoro 40 godina cuo ono njeno: "Pa gde si ti?"  Vredelo je...

 
Prekrasno, život zna pisati ovakve priče..



Poslano sa Crkvenog Zvonika
 
Kako god okrenes zivot triba cjeniti pa kakav god bio..
 
Proslo vec vise od godinu dana od kad sam pisao ovde....
Ima jos nekoliko nastavaka ove price i zanimljivih starih slika, prenecu delove sto sam pisao na jednom nasem forumu, mozda neznatno izmenjene, pa ko nema sta pametnije da radi moze da procita...

Ovo bi onda bio 3.deo price:

Ruski gen.


Vidim na telefonu propusten poziv. Nista neobicno, imao sam neke oglase, stvari prodao ali jos po neko zove, racunam nebitno je.
Uvece stize poruka sa istog broja, tak tad obratim paznju i vidim...  kao poznati redosled brojeva 6336... Brojevi ne znace nista ali znace slova koja pripadaju tim brojevima na tastaturi (vec sam pisao o tome)...
Na prvom semaforu otvorim poruku da procitam, pise: "Pa gde si ti...zvala sam te danas, lose se osecam, idem u Rusiju."
Zaustavim auto na prvom slobodnom mestu, u stvari ispred hotela Palas na Toplicinom vencu i zovnem je odmah. Iz prvih nekoliko recenica shvatim da je u dubokoj depresiji u koju je tonula izgleda od kako smo se poslednji put videli u restoranu Usce, na savskom keju.

Bilo je tada raznih prica, ja sam u postu preneo samo deo toga da ne smaram ovde sa svim detaljima. Pricala mi je da je i ranije u Engleskoj tonula u depresije i melanholicna raspolozenja, nisu pomagali nikakvi lekovi ni klinike, jedino sto je moglo da je vrati u normalan zivot bilo je da ode na nekoliko nedelja u Rusiju.

- Da se nadjemo negde da porricamo? - pokusao sam iako sam znao da ce biti bezuspesno.
- Ne, ne treba, izvini sto sam te zvala, nisam imala koga drugog.
- Dobro onda sutra, ili za vikend? Kad putujes?
- Sad. Veceras.
- Zasto tako odmah, sacekaj malo, sredi se...
- Moram...
- Doci cu da te odvezem na aerodrom, tu sam u gradu...
- Nemoj, doci ce taksi, napisacu ti mail kad stignem...neke stvari sto nisam stigla da ti kazem tamo...

Neverovatno je koliko Rusi vole tu svoju Rusiju. Pri tome, ona nije bila Ruskinja, otac joj je bio Srbin, rodila se u Beogradu ali je izgleda od majke nasledila taj fatalni gen svojstven samo njima koji dovodi do preterane osetljivosti na neke emocije tako da tuga i melanholija mogu bukvalno da im razore dusu.

I stvarno, posle nekoliko dana stize mail. Otvorim s nestrpljenjem, vidim poduzi je tekst i odmah sok - sve na ruskom.
Znala je ona da razumem ruski, ucio sam ga i u osnovnoj skoli i u gimnaziji i na fakultetu. Nekada smo onako iz zezanja pricali na ruskom. Nju je uveseljavalo da me ispravlja...

Bilo je u tom pismu svega. I onoga sto sam vec znao i kojekakvih secanja na dogadjaje koje sam ja smatrao nevaznim a koji su njoj, sad vidim, bili jako bitni kad ih pamti tolike decenije.
U sustini, pismo je bilo anatomijajednog promasenog zivota, ocaja, bola... pisala je da su joj jedini srecni trenuci u zivotu, nakon njegovog odlaska, bili tokom godina dok joj je sin biojos mali i dok se igrao po dvoristu kuce u Engleskoj a ona ga glasno zvala po imenu, da pazi, da ne pravi nered, da dodje... Uzivala je izgovarajuci to ime. Iako je nikada nisam pitao, potpuno sam bio siguran koje ime mu je dala.
Koliko je u tom pismu detalja bilo, nevaznih svima osim noj. U stvari, zivela je beznadezno zatvorena u kavezu sa trostrukim resetkama - ljubavi, bola i uspomena. Ni Hudini se odatle ne bi izvukao.

Doslo mi je da zovnem onog bilmeza u Australiji, da mu kazem koliki je kreten u stvari - on i njegov inat, njegovo dokazivanje roditeljima, njegova potreba da pokaze svima da sve moze sam... budala jedna obicna...

Sta da joj odgovorim? Nesto moram, jer pisalo je na kraju, uz pozdrav, da ocekuje odgovor.
Nisam hteo nicim da dolivam ulje na vatru i onako mi se cinilo da sam u stvari ja izazvao te ponovne udare depresije kod nje onim razgovorom u starom restoranu Usce. Ko je mogao da zna da je toliko osetljiva i da njom u stvari vladaju emocije a ne razum.
Napisem odgovor onako uopsteno u smislu - eto, sta ces, takav je zivot, dogadja se, ima i gorih stvari... i sve u tom stilu. Pisem, a sramota me samog sebe sto nemam petlju da joj napisem ono sto stvarno mislim i osecam... I jos, da budem pi.ka do kraja, napisem da iako znam donekle ruski, ipak to nije moj maternji jezik i da mi se cini da neke delove mozda nisam razumeo potpuno.

Odgovor, sada vec na srpskom, je bio porazavajuci...

- Znam, izvini, ali nisam mogla drugacije. Jedino ruski jezik je mogao da opise kako sam se osecala tih dana. Ostale jezike razumes kada procitas ono sto pise. A kada je napisano na ruskom, onda osetis vise od onoga sto samo pise.

To je taj fatalni ruski gen koji sam pomenuo a koji je na svoju nesrecu nasledila od majke. Kada on proradi, emocije mogu da ubiju. Drugog objasnjenja nema...

To me podsetilo na jedan dogadjaj... kada bi smo krenuli da se negde vozimo motorima uvek je pitala jesmo li zvali i jednog drugara koga smo mi u principu izbegavali. Bio je dobar tip ali se njegova Jawa stalno kvarila pa se svaka voznja pretvarala u problem kako transpotrovati motor kuci. U stvari, nije ona to pitala zbog njega nego zbog njegove devojke koja je studirala ruski jezik i knjizevnost.

Jednom prilikom sedimo na klupama na Fruskoj gori, jedemo neke sendvice sto smo poneli, kod ove se na fakultetu obradjuje Dostojevski, njih dve pricaju o liku Raskoljnikova ( Zlocin i kazna ) a ja vidim da ga potpuno razlicito shvataju. O tom liku je napisano vec sve, milion knjizevnih analiza iz svih mogucih i nemogucih uglova. Pitam se kako je sad moguce da ima jos nesto neotkriveno... Da se napravim pametan kazem da je verovatno to zbog toga sto mozda prevod malo promeni roman, one se smeju, kakav prevod, pa naravno da su obe citale na ruskom... racunam, bolje da cutim.
Uglavnom, Lidija joj prica neke stvari, ne secam se vise tacno sta, a ova druga tvrdi da toga u romanu nema, da nije napisano...

- Da, nije napisano, koliko bi tek strana imao roman da je sve napisano...
- Pa kako onda znas?
- Oseca se... ne mora sve da pise...

Tada sam saznao da oni romane i pesme svojih klasika - osecaju. Tako i ovo njeno pismo... zato je jedino i mogla da ga napise na ruskom.
Ona je taj jezik ucila od majke i sa njom uvek razgovarala na ruskom. Srpski je ucila od oca, od njegove porodice, od dece sa kojom se igrala, u skoli, svuda.
U pocetku nismo ni znali da joj je majka Ruskinja, nije se u govoru nista naslucivalo, jedino neki tuzni ali simpaticni prizvuk. Samo retko kada je nesto jako rastuzi nesvesno bi rekla po neku recenicu na ruskom.

Pricala mi je svojevremeno kada smo jedne zime svi zajedno sedeli u restoranu Resava u ondasnjoj ulici Generala Zdanova (sada Resavska), koliko je samo ruskih emigranata jos od Oktobarske revolucije ( preko Lenjinove komunisticke diktature, Staljinove surove vladavine, 20 miliona zrtava u ratu koji oni ne zovu II svetski nego Otadzbinski, preko posleratne bede, oskudice i ogranicenja) pa na ovamo - zivot okoncalo samoubistvom samo zbog saznanja da vise ne mogu da se vrate u Rusiju. A mnogi su se i vracali, bilo im je lakse da ostatak zivota provedu u Sibiru nego da udobno zive na zapadu.

- Pa zasto su se vracali, kad su znali sta ih ceka? - pitam logicno.

Pogledala me iznenadjeno onim velikim ocima kao da sam pitao nesto jako glupo i na moje iznenadjenje odgovorila na ruskom:

- Kак почему? Сибирь также русская земля! (Kako, zasto? Pa i Sibir je isto Rusija.)

Koliko je samo receno u toj jednoj kratkoj recenici... Jos onda sam video da mi njih ne mozemo da razumemo...


*


Pitala me u tom pismu za prijatelje sa kojima smo se nekad druzili i vozili, polovinu sam ja vec zaboravio, ostale retko i vidjam a neki nisu vise ni zivi. Sve ih ona pamti.

- Jel se secas kad smo od onih tvojih iz kraja dobili kacige?

Uh, to sa kacigama je bila posebna prica... Jos to pa da ne smaram vise, i ovako je post vec predugacak i dosadan...

Bila je tada u bloku 21. na Novom Beogradu (tzv. 6 kaplara, preko puta sadasnjeg hotela Hajat i trznog centra Usce) gde sam ja tada ziveo, jedna ekipa momaka nesto starijih od mene - Roda, Glavac, Bata Sekula, Kris... koji je jednom prilikom pokazao sliku na kojoj je on sa Alenom i Natali Delon, koju je navodno slikao Stevica Markovic i od tada smo bezrezervno verovali u sve njegove lazi, pa Cikago... koji je imao rodbinu u Americi i pricao kako je bio veliki prijatelj sa mafijasem Polom Kasteljanom - uglavnom, plejada neverovatnih likova.

Radili su uglavnom po Italiji i Nemackoj skupu garderobu, bunde i slicno. Nas nekoliko iz kraja je vec vozilo motore i stalno smo ih molili da donesu neke dobre kacige, platicemo koliko kazu, ovde nije bilo da se kupi, jedino Nava da se donese iz Trsta ali ta nabavka bi nam bila i komplikovana i skupa. Oni su to ignorisali, bilo im valjda kabasto i nezgodno.
Jednom prilikom tokom boravka u Frankfurtu, sticajem nesrecnih okolnosti (posle se ispostavilo - iz svoje gluposti, vracao se po jos nesto) padne Glavac i odvedu ga direktno u pritvor. Roda se nekako neprimecen izvuce ali nije smeo da se vraca u hotel gde je odmah dosla policija i pokupila sve stvarikoje su vec bili popakovali za povratak u Beograd. Jedino su ostale kacige koje nisu bile trenutno tu a koje su bas zbog nas pokupili iz nekog moto-salona ne znajuci nista o modelima ali vodeci se proverenim principom da su najskuplje sigurno i najbolje.

Bilo kako bilo, vrati se Roda nazad samo sa tih nekoliko kaciga, a treba skupiti pare da se plati kaucija za Glavca da se odnese tamo i uplati da moze da izidje. Cini mi se negde oko 1.700 maraka. Pojuri on neke duznike da odmah daju to sto duguju, hitno je, sakupi nesto ali fali jos dosta...
Po Rodinoj prici, jedina svetla tacka u tom "nemilom dogadjaju" sa Glavcem bila je sto je nahvatan i odvezen u novom policijskom zeleno-belom BMW-u serije 5 i to 528i nove, druge generacije koja se tak pojavila te godine (valjda E28) - kao gospodin covek... a ne u nekoj Jetti ili Askoni...  :D

Dodjemo mi da pogledamo i da kupimo kacige ali smo samo ona i ja nasli odgovarajuci broj. Ona crnu Nolan N-31, prvu Nolanovu integralna kacigu iz 1979.g, a ja Arai - crnu sa zlatnim tankim trakicama, dizajniranu po ugledu na bolid Formule 1,  Lotos - John Player Specijal sa Ford Cosworth-om V8 koji je na trkama tih godina vozio Mario Andretti.
Ona vadi pare da plati obe, Roda nece da uzme - poklanja joj. Mi insistiramo, znamo kakva je situacija, Roda ne popusta - po cenu da Glavac produzi boravak u pritvoru.

- A da ti pozajmim ja pare, koliko jos fali, pa da ides po njega? - predlozi ona na kraju.

Roda je malo razmisljao i pristao, to moze. Falilo je jos oko pola novca, vratice cim stanu malo na noge... Naravno, nisu vratili nikad...
Doduse, Glavac joj je krajem te godine u znak zahvalnosti poslao na poklon ogrlicu sa brilijantima cija je vrednost nebrojeno puta prevazilazila to sto im je onda dala. Ona nije htela da uzme. Na kraju su dosli obojica zajedno da se zakunu da ne potice ni iz cije kuce nego iz radnje i to na foru, da vlasnik naplati od osiguranja i sto je odneto i sto nije. Nikad je nije nosila osim par puta u kuci kad smo je mi naterali, samo da vidimo kako brilijanti na njoj sijaju jos duplo intenzivnijim sjajem... Cini mi se da je posle njegovog odlaska to poklonila svojoj drugarici kada joj je bila kuma na vencanju...

Da se vratim na pricu, pitala me je da li se secam kad smo dobili te kacige... Kako se ne bih secao, pa stoje i danas na polici na spratu od garaze - i jedna i druga. Pojma nemam kako je ta njena ostala kod mene. Verovatno posle neke voznje, a kada je magarac otisao u Australiju, nije joj na pamet padalo da je trazi. Sidjem dole, prebrisem prasinu sa njih, uslikam ih obe i napisem joj: "Da, secam se, tu su obe..." i posaljem i sliku.







Odmah je stigla poruka na viber, da ne gubi vreme sa mailom:

- Pa ti si fenomenalan, sacuvao si, ne mogu da verujem, hoces da mi poklonis kad se vratim?
- Ne mogu da ti poklonim.
- Zasto?
- Kako da ti poklonim nesto sto je tvoje, mogu samo da ti je vratim.
- Теперь я так счастливa! (Sada sam tako srecna!)

Jos jedna moja glupost... djavola je srecna. Mozda samo sada, kako je i napisala. Ali kad uzme tu kacigu u ruke i ode, ko zna kako ce se osecati... cega ce se sve setiti.

Bolje da se ni ja ne podsecam previse. Kako je lepo kad covek moze sve zaboravi, bar je miran.




 
Zanimljivo. Lijepo je prisjetiti se nekada tih "starih" vremena. Malo ih i idealiziramo, ali uspomene su ono što čovjeku ostane do kraja  (y)
 
falile su mi priče općenito , često sam ih čitala ispočetka :oops:

ADAM said:
ali uspomene su ono što čovjeku ostane do kraja  (y)
bilo tužne ili sretne , bar mogu reći no regret  (y)
 
Evo, i 4. deo:

Slika za kalendar.


Proslo je neko vreme od kada se vratila iz Rusije. Iz telefona se culo poznato:

- Pa gde si ti? Sta radis?
- Nista, tu sam...
- I ja sam sada tu... Hoces da mi das onu kacigu?
- Naravno, kada hoces da se vidimo, gde da donesem?
- Sada, doci cu ja. Kazi gde?

Dam joj adresu gde je druga garaza jer sam u medjuvremenu tamo odneo te dve kacige i malo kasnije krenem i ja.
Samo sto sam ih skinuo sa police, prebrisao i stavio na veliki Harley-ev top kejs, zaustavlja se taksi, ona iozlazi, pozdravljamo se...

- Nisam mogla da verujem da si ih sacuvao...

Nije skidala pogled sa njih, oci su joj se zacaklile a kacige su se u njima ogledale kao u nekom plavom ogledalu. Boju ociju je nasledila od majke i ranije nekad je znala da kaze da je to boja ruskog neba.

- Zar nije nebo svuda isto? - pitali bi smo mi.
- Svasta... kako moze da bude isto... - ali o tome sam dovoljno pisao u prethodnom postu...

Tada je otvorila tasnicu i pocela da trazi nesto u njoj:

- Imam i ja nesto za tebe...- i vadi na cetiri dela presavijeni tanak list pelira iskucan pisacom masinom. Pelir se inace koristio za kucanje u vise kopija preko indiga, jer  naravno, nije bilo stampaca.

- Ali samo da pogledas, hocu da cuvam, nasla sam ga u svojoj staroj sobi u jednoj tasnici.

Uzmem u ruke taj papir, razmotavam ga... u stvari - presuda iz 1979.g. za voznju motora bez dozvole. Odakle to kod nje? Valjda je tada imala tasnicu pa je stavljeno tu da ja ne guzvam po dzepu.
To je bila jedna od retkih presuda jer je vecina prijava zavrsavala u zastari. Pise da sam se u septembru 1977.g. kretao motociklom marke Tomas kros ulicom Mose Pijade prema Trgu Marksa i Engelsa ( tj. Decanskom ulicom prema Trgu Nikole Pasica, kako bi se sada reklo) bez vozacke dozvole A kategorije itd...itd... i time ucinio prekrsaj iz clana...
U obrazlozenju je stajalo da sam vozio neosposobljen za voznju motocikla i time ugrozio bezbednost ostalih ucesnika u saobracaju i svoju. Sudija je tada rekla da ne razume kako neko moze da sedne i vozi bez polozenog vozackog ispita... i da nisam ja jedini... ima nas jos koji to radimo... Zasto ne polozite?

Eh, zasto ne polozimo?... Polagali smo mi svakoga dana neke samo nama znane ispite iz spretnosti i ludosti u voznji...

Na primer, iza gradskog autobusa zavucemo po dvojica prednje tockove malih Tomosa pod autobus tako da farovima skoro dodirujemo lim zadnje stranice i onda tako vozimo, ko duze izdrzi, u nadi da autobus nece nepredvidjeno naglo zakociti...
Ili, ubacimo se na kratko izmedju kamiona i prikolice. Tada su kamioni vukli prikolice velicine samog kamiona zakacene sa velikom trouglastom rudom dovoljno dugackom da je izmedju mogao da se udene Tomos...
Bilo nas je i koji smo odvozili i po neku amatersku trku, pa makar i na "vrtesci" kod bazena na Banovom Brdu.
Ko je te nase ispite polozio, sigurno nije bio "neosposobljen" za voznju... ali to smo znali samo mi...

Kaksnije, kako su dolazali veci i ozbiljniji motori, polako smo, jedan po jedan ispunjavali tu formalnost da nam i drzava prizna da znamo da vozimo motor... A time je zauvek nestalo ono uzbudjenje i radost kad te pojure panduri, a uspes da im pobegnes preko ivicnjaka, parka, kroz neki prolaz izmedju zgrada, ograda i slicno. Pa odmah trk na Usce da drustvu ispricas detalje...

Osetio sam da mi se oci magle i vratio sam joj list.

- Dobro, neka stoji kod tebe, cuvaj ga i dalje.
- Hajde negde da se provozamo.  Jel imas vremena?
- Naravno da imam...

Da li iko ikada za nju nije imao vremena... osim oniog mog mamlaza u Australiji.

- Sa cime cemo da idemo?
- Sa Harley-em, on je trenutno jedini registrovan.
- A ove dve Honde (i pokazuje na Forke CB 750 i CB400 o kojima sam vec pisao ovde na forumu). Jel ovakvu jednu imao Rade Kocka?
- Jeste, iz 1976.g, stara Forka...
- Idemo sa njom!
- Ali nije registrovana...
- A ona druga? Jel takva bila jedna zuta ispred filoloskog fakulteta na Studentskom trgu?
- Jeste, mala Forka 400. Ali nije ni ona registrovana...

Prasnula je u smeh:
- Ma sredicu ti ja ako nas zaustave...znas valjda...

...Odemo nas cetvoro sledece prolece od kad smo je upoznali na Avalu. Zaustavimo se u povratku u "Kumbari" da rucamo, ja sam vozio MZ 250-TS a on CZ 250 Enduro. Sredivali su se motori za sezonu, stavile se i nove gume tako da nije ostalo para za registraciju a to je i onako bilo najmanje bitno za voznju.
Negde u pola rucka zaustavlja se pandur na BMW-u na parking, tacno pored nasih motora, pogleda po restoranu i vidi za nasim stolom stolicu na kojoj su bile jakne i valjda jedna ili dve kacige. Prilazi, trazi dokumenta za motore i licne karte... Ha, istekle registracije, mora prijava, odlazi do svog BMW-a, vadi blok i pocinje da popunjava podatke. Ona ustaje, odlazi do njega, nesto mu prica, pandur se vraca do nas, drzi nasa dokumenta i pita:

- S kim se drugarica dovezla? - (da, tada se nisu koristili izrazi gospodja ili gospodjica, nego - drugarica).
- Sa mnom - kaze on, pandur proverava slike da vidi koja su njegova dokumenta i vraca mu ih.

Ja pruzim ruku za svoja, medjutim pandur se samo okrene i ode nazad ka BMW-u... Mosa...

Ona ceka pored motora u uskim farmerkama, tesnoj majici, u cizmama sa dosta visokim stiklama, sa jednom nogom savijenom u kolenu na nazad i stiklom okacenom o fuzaster pandurskog BMW-a. Da je neko to tada uslikao, slika bi bez konkurencije bila na pocetnoj strani kalendara BMW Motorrad za 1980. godinu...
Naginje se ka njemu i nesto mu prica, pandur bespomocno siri ruke i posle par trenutaka se vraca do stola sa novim pitanjem:

- A s kim se drugarica vraca?

- Sa mnom - odgovorim ja i ponovo pruzim ruku za dokumenta a svi troje koji smo ostali za stolom jedva se suzdrzavamo da ne prasnemo u smeh.
Pandur se vraca do motora neobavljenog posla, nista od prijava, ona ga onako ovlas poljubi u obraz i pandur vidno osamucen ode...


I sta onda da radim? Izvlacim malu Forku, skidam akumulator sa Guzzi-ja, montiram ga i upalim je...
Ona brzo, da sakrije suze, stavlja na glavu onog svog starog crnog Nolana. Model N31, prva  integralna kaciga od Nolana, ima o njoj u prethodnom postu. Sta cu, uzmem i ja Arai iako se za vise od 35 godina stajanja u garazi vizir raspao, moze i bez vizira.

- Gde cemo - pitam.
Glas joj je drhtao ispod kacige:
- Gde god hoces... negde gde mogu da placem.


Odvezli smo se na Kosutnjak, u "Aleksandar" gde je zimi ski staza. Tokom voznje se potpuno smirila ali nisam mogao da znam koliko ce to potrajati. Gledali smo iz baste restorana panoramu Beograda, prisecali se kojih gradjevina nije bilo ranije, pricali sta je ko radio u medjuvremenu. Zagledala se u moje oziljke na levoj ruci i trazila da joj pricam kako se sve dogadjalo, rekao sam da je to duga prica i da cu joj poslati link gde sve opsirno pise na jednom moto-forumu. Uglavnom, racunam, dobro je... ali za kratko...

- Jel se cujes sa njim?
- Da, ali retko, znas ti njega, posao, porodica, kuca...
- Jel ima decu?
- Ima, dvoje...
- Cerku?
- Da, jednu.
- Kako se zove?
- Ne znam...

Slagao sam je. Nisam znao kako ce reagovati ako joj kazem. Ona je samo prividno imala ljudski oblik, kao sto npr. tecnost mora da bude u nekoj posudi. U stvari bila je sastavljena samo od emocija i uspomena koje su bile povezane nedokucivim vezama i nikad se nije znalo u kakav ce se mozaik u nekom trenutku to uklopiti.
Podigla je glavu i pogledala me u oci, bilo je sigurno da zna da je lazem... Video sam svoj lik u njenim ocima, koji je ubrzo poceo da se magli. Cije li oci suze, njene ili moje...?

Znam sebe, nisam iz te price, ne volim kad osetim da me neko uvlaci u lavirint emocija, bilo je vreme da uspostavim kontrolu nad tim.

- Pa dobro, bre, koja vam je to fora sa imenima? kakve to veze ima?
- Ima veze, ispricacu ti jednom. A mozes da zoves i njega da pitas, da ti kaze.
- Necu da zovem nikog, ne interesuje me...

Na prilaznoj stazi zaustavio se motor, prepoznajem prijatelja iz starog kraja, kao da je znao kad treba da dodje. Zovem ga odmah da sedne sa nama, iako par godina mladji pun je i on tih starih prica, ali nismo bili toliko bliski pa je sigurno da razgovor nece ici dalje od neke blage nostalgije, tako da sam mogao malo da se opustim.

- Ovo je Lidija, mozda si je i vidjao, dolazila je cesto kod mene sa deckom, onim sto je vozio CZ Enduru i CB 400N, davno je bilo...
- Pusti coveka, zaboravi se to... - i pruza mu ruku.
- Tacno, zaboravi se sve, ali gospodjo, ne znam da li Vas iko moze da zaboravi... Vas decko je kada dodjete, parkirao motor uvek iza zgrade, prema dvoristu Desete gimnazije. Mi, klinci iz kraja bi se okupili tu oko vasih motora...
- Jeste, stalno ste nesto zapitkivali... u vezi motora, cena...
- Zapitkivali smo onako, reda radi, takvih motora je vec bilo po gradu ali Vi, Vi ste bili ... jedinstveni. Cekali smo u stvari da krenete kuci i da nam onako nehajno mahnete rukom pri polasku i nasmejete se... Malo je tada falilo da nas nekoliko zajedno skupimo pare i kupimo od Vaseg decka Hondu kada je odlazio i prodavao je... A ja i ne pitam, kako vam je tamo, u Australiji?

Videlo se da je bio ubedjen da su otisli zajedno.  Skoro ceo minut je gledala u njega cuteci. U stvari, gledala je kroz njega.

- Fenomenalno nam je... hvala na pitanju...





 
podsjetio si me na jednog drugog forumskog pisca koji je nažalost pokojni
i na moju nolanicu  (y)  :LOL:

41JYyj2.png