UNA STORIA ITALIANA

motoklasik said:
... Ona crnu Nolan N-31, prvu Nolanovu integralna kacigu iz 1979.g, a ja Arai - crnu sa zlatnim tankim trakicama, dizajniranu po ugledu na bolid Formule 1,  Lotos - John Player Specijal sa Ford Cosworth-om V8 koji je na trkama tih godina vozio Mario Andretti.
Ona vadi pare da plati obe, Roda nece da uzme - poklanja joj. Mi insistiramo, znamo kakva je situacija, Roda ne popusta - po cenu da Glavac produzi boravak u pritvoru...
e da i sad sam skužio, (jer mi je baš kaciga interesantna :LOL:)
ne bih te ispravljao, (to je u principu i nebitno), ali mislim da se ipak radi o Nolanovoj N24 kacigi  (y)
i ne znam da li je prva od Nolana, (meni je bila), ali ja sam je kao balavac vozio na 15ci i dobio iz Italije davno ;)
kad kacige nisu bile ni obavezne, ali naravno da je bila fora imati je 

(skužio po "grafikama" ) :mrgreen:  (y)
 
alpine said:
posla si čovika u garažu  :mrgreen:
:mrgreen: :LOL:

a JBGa, znaš kako se kaže: "prva se ne zaboravlja" (y)

evo pronašao sam nešto na internetu (kojeg tada još nije ni bilo :LOL:)
nisam ni znao da su bile i u crvenoj, bijeloj boji, a ja sam svoju crnu
dao čovjeku kad sam prodao elektronku  :)

TMCn7ZW.png
 
BTW

i ona crna je fotka s interneta koju sam si skinuo za uspomenu, jer tada ništa nisam fotkao
(nije bilo ni mobitela :LOL:) a nismo ni mislili da će vrijeme brzo proći

... baš mi je žao što si je nisam ostavio za uspomenu  (y)
 
alpine said:
posla si čovika u garažu  :mrgreen:

Naravno, odmah u garazu... sta bi drugo dokon covek...

Definitivno nije N31, moja greska, u pravu je Dado, ima drugaciji mehanizam zatvaranja vizira :




Ali nije ni N24, drugacija je grafika i drugacije kacenje vizira. Na ovoj pozadi pise N 09 ali takvu je na netu nemoguce pronaci. Evo jos par svezih slika:







Ovo je N24 sa neta, vide se razlike:




A iskoristio sam priliku da zagledam malo i Arai. Ovo K napred sam stavio ja umesto fabrickog loga, kada sam 1981. kupio novog Z-750 L1.
Vizir se kacio drikerima, a donji opseg (ili neka vrsta kedera) je za kacigu zakacen prosivanjem, kao kozni volan na autu.
Cak ni velicina nije oznacavana kao sada nago oznakama AA (56cm), A (58cm), B (60cm) i C (62cm). Ova moja je velicine A.











 
(y) zanimljivo,
i ja sam bio sretan, ma koja god je bila  :mrgreen:

teško je te stvari naći i lijepo što ih čuvaš,
kao i stare motore (y)
 
5. nastavak:


Cekaj me i ja cu sigurno doci.

S jeseni 1980.god. krenemo nas cetvoro u Osijek da pogledamo neki motor za jednog prijatelja. Vec smo obojica imali (za tadasnje prilike) ozbiljne japanske motore tako da je to trebalo da bude lep poludnevni izlet.
U Osijeku se zadrzasmo duze nego sto smo planirali i dogovorimo se da stanemo u povratku u Beocin da se malo odmorimo i da jedemo. Krenemo iz Osijeka kroz Vukovar i Ilok ka Beocinu. Granice kod Iloka naravno nije bilo niti smo znali da je Ilok kao dzep zavucen u Srbiju.

Naoblacilo se i zahladnelo ali odmah posle Nestina primetimo jednu cardu i resimo da stanemo tu, pre Beocina, da nas ne uhvati kisa pre nego sto jedemo. Ko ce u kafani da sedi mokar.
Ostavismo motore odmah pored kapije, u basti vec nije bilo nikog, svi se povukli unutra. Ulazimo, carda zadimljena, ocigledno je da za stolovima sedi lokalna postava, cigani muzicari prebiraju neke akorde onako za svoju dusu, izabrasmo jedan od par slobodnih stolova i smestismo se.

Svi pogledi su se odmah uprli u nas, u stvari u nju.

- Dobro vece ljudi, jel mozemo i mi malo kod vas, necemo dugo na putu smo kuci a izgleda da ce kisa, da ne kisnemo na motorima... - pocnem ja tek da malo razbijem tisinu jer su svi blenuli u nas.

Prilazi kelner a za njim i neki krupan covek, ocigledno gazda i vice jos sa pola kafane:

- Dobro dosli, samo izvolite, kad god vas put nanese...
- Sta bi ste popili - pita kelner uvezbano.
- Da uzmemo crno vino, da se ugrejemo? Moze... slozimo se svi.
- Imamo domace, ili ste za flasirano?
- Dajte to domace. Ali samo pola litra, da probamo prvo...

Gazda je pogledao u kelnera, znacajno podigao prst i rekao:

- Ono, iz malog bureta...

Kelner ubrzo donese mali bokal, podelismo mi svakom po nesto vise od pola one klasicne kafanske case od 2 deci. Popismo brzo jer je gazda gledao u nas sa nestrpljenjem, i kelner je jos stajao tu, a vino je bilo izvrsno.

- Dajte jos pola litre - porucim ja.
- Iz malog bureta - dobacuje ona i smeje se a kelner, mlad decko, samo je pocrveneo kad ga je pogledala u oci.

Kafana nas je prihvatila, cak smo i zvali jednu turu pica nekim momcima i devojci za stolom do nas. Oni odmah odgovaraju na cast i stize nam bokal, ovaj put od litre, sa onim nasim vinom.

- Ne, vratite to - kaze ona kelneru.

Zabezeknuli se svi - i oni koji su nam poslali pice i kelner i nas troje za stolom... zamor u kafani utihnuo.

- Donesite bokal od pola litre... pa kasnije drugu polovinu. Da se ne greje... a i da ne izgledamo nepristojno kao pijanci sa tom bokalcinom na stolu...

Kupila nas je sve u tom trenutku... tako je i proticala  ta noc u cardi, redjali su se bokalcici od po pola litre odlicnog crnog vina, nas dvojica bi smo od svakog popili po casu a njih dve po manje od pola, otprilike.

Hteli smo da jedemo ribu ali nam je gazda, s obzirom na vino koje smo pili preporucio gulas od divljaci. Seo je za nas sto, valjda je retko tu svracao neko sa strane i uglavnom se raspitivao oko motora. Ispostavilo se da je i on do pre par godina imao Trijumfa 650, prodao neki vinograd i kupio od nekog tipa, a motor je bio od onih sto je svojevremeno rasprodala milicija.

1961. godine stigao je jedan kontigent tih Trijumfa pred Konferenciju nesvrstanih drzava u Beogradu. Kruzile su nepotvrdjene price da BMW nije mogao da isporuci trazenu vanrednu kolicinu motora u kratkom roku, pa su nabavljeni Trijumfi.
Uvezeno ih je tada oko 100 komada od kojih su 5 bili modeli Bonnevill za predsednicku pratnju a ostali 6T.
Ovi na slici (slikano na Novom Beogradu 1961.) u pratnji reprezentativnog ZIL-a su ti 6T, karakteristicni po dubokim blatobranima.





Posle konferencijesu usli su u redovnu upotrebu, rasporedjeni po republickim SUP-ovima, ali panduri nisu mogli da se priviknu - menjac sa desne strane, pri tom motor znatno brzi od tadasnjih BMW-a, poceli su ucestali padovi zbog nabadanja menjaca umesto kocnice - uglavnom drzava to posle desetak godina rasproda i zameni BMW-ima serije /5, pa je jedan broj ljudi tako uspeo da docepa tih Trijumfa.

Posle je tog Trijumfa prodao kad je sirio kafanu a lepo se vozio sa njim, isao da Beograda, zna deda Voju Ivanisevica koji je tada vozio Nortona, zna Ota koji je imao Ariela i jos neke tada vec starije motoriste.

Mi iskoristimo priliku s obzirom da je vec pocinjala kisa da pitamo jel ima negde da se smeste motori.

- Ta udjite unutra u avliju, ionako niko ne sedi napolju, dogurajte ih tu pod trem do vrata...

Tako i to resismo.
Ali, vidimo vec da od povratka kuci te noci nema nista, bokalcici samo stizu, cigani poceli da prase, hajde da pitamo jel ima i da se prenoci negde...
Ima sve kod gazde... par soba je gore u potkrovlju, niko to i ne koristi, salje on odmah sankericu da pospremi malo, ne treba nista da platimo, eto, ako hocemo nju nesto da castimo ipak joj to spremanje soba nije posao...

Cigani se malo po malo pomerise skroz do naseg stola i posle jedne pauze da popiju pice kojim smo ih castili pocese da sviraju Rjabinusku. Pa posle jos neke ruske romanse. Uh, pomislih, mogli smo sasvim lepo da prodjemo i bez toga...

Ona poce da ih kiti novcanicama i da, tu i tamo, pevusi po neku strofu na ruskom, sa njima. Pesme je porucivala tako sto bi otpevala prvi stih nekom od cigana na uvo da niko ne cuje, a oni bi nastavljali.
I onda tajac... ona otpeva stih, oni ne znaju... pocinju nesto, ona odmahuje glavom. Primas je zove da pridje i otpeva njemu... saslusa je i lice mu se razvuce u osmeh, zna... Svetluca naravno i zlatan zub (kao u onoj pesmi "...sirok osmeh i zlatan zub...").

Violina je zaparala noc, ona je otpevala citavu strofu mozda i dve, a u pitanju je bila "Tamna noc" jedna jako tuzna ruska pesma (Тёмная ночь, только пули свистят по степи...)

Gazda se odusevljen vraca za nas sto, zove kelnera i trazi da nam odmah sracuna sve sto smo porucivali da kasnije ne bi doslo do zabune, jer od tada sve sto porucimo ide na njegov racun.
Znao sam da nece izici na dobro jos cim su cigani poceli te ruske balade a ona da peva sa njima... Lom... Carda samo sto se ne srusi... Posle nekog vremena ipak pustimo muziku da predje i u drugi deo kafane...

Noc je vec uveliko poodmakla, izgubili smo pojam o vremenu, kisa je napolju pljustala, trebalo je ipak i odspavati malo, valjda ce se ujutru razvedriti da krenemo kuci.


Ona se primakla do stola i nesto prica, mi svi takodje privukli stolice i glave da je cujemo, izgledalo je kao da kujemo neku zaveru, da ostali ne cuju.

- Sta kazes?
- Samo jos da cujete najlepsu ljubavnu pesmu na svetu, ikada napisanu. Napisao je veliki ruski pesnik Simonov 1943.g. tokom nemacke ofanzive u Otadzbinskom ratu (II svetskom, kako ga ostatak sveta zove) svojoj voljenoj dok su drugovi ginuli oko njega, jer je bio siguran da se nece vratiti...

Svi za stolom smo se pretvotili u uvo...

- Жди меня, и я вернусь... (Cekaj me i ja cu se vratiti...)

Nije dosla ni do pola a kafana se utisala, cigani prestali sa svirkom, samo je primas pustio violinu da tiho place...:



https://www.youtube.com/watch?time_continue=8&v=nF4oqiIMJxI



Slusao sam tu pesmu bezbroj puta u maestralnom izvodjenju Radeta Serbedzije (Cekaj me i ja cu sigurno doci) cak je i Toma Zdravkovic snimio svoju verziju, pred kraj zivota, one godine kada je i umro.
Ali to su bile samo kopije a original smo slusali samo tada, te pijane i mracne kisne noci u zadimljenoj cardi iza Nestina izgubljeni izmedju Dunava i suma Fruske gore.

Dosta godina kasnije vise puta sam prolazio tuda i pokusavao da nadjem tu cardu, da svratim. Ima ih na tom putu dosta ali mi ni jedna nije licila na onu nasu. Da li ja nisam mogao da se setim gde je tacno bila i kako je izgledala spolja ili se na neki neobjasnjiv nacin stvorila tu samo te nezaboravne noci i vise nikad, ko bi to znao.
Kako vreme prolazi, sve vise verujem da je ovo drugo...


 
(y)
 
5.nastavak:


Jakna.


Nisam joj se javljao neko vreme, racunam nije ni dobro za moju emocijalnu stabilnost da je cesto vidjam  :D  Ali, kada stigne poruka sa onim njenim "Pa gde si ti?" ne mogu da je ignorisem.

- Cao. Tu sam...
- Da, po televizijama si, ne stizes da se javis...
- Ma ne zezaj, bili smo na moru...

I onda se setim, bila je ona izlozba i revijalna trka oko Kalemegdana povodom godisnjice poslednje Grand prix trke u Evropi pre II svetskog rata, u Beogradu 1. septembra 1939. godine. Zvali i mene da dovezem neki od starih motora, da nas bude vise. Pri tome su me tamo nahvatali da kazem par recenica za neku od televizija i to je islo u program tih dana, to je videla.

- ... A da, to, par krugova, tek onako, da ispostujem ove moje iz kluba...
- Sta si vozio?
- Staru Yamahu RD-250, vazdusnu, dvotaktnu, sa zicama, model 352 iz '74. Imao je Lija takvu, samo zutu.
- A znam, secam se Lije, nosio je stalno neku maramu vezanu oko vrata... sta je sa njim?
- Tu je valjda i dalje u Savamali, ispod Brankovog mosta, retko ga vidjam. Evo, poslacu ti sliku motora. Cao.








Tog dana sam malo poranio da upalim motor posle duzeg vremena, ocistim platine, proverim zazor, sipam sveze gorivo i ulje. Stigao sam i da zamenim upravljac da se tamo ne brukam sa onim sirokim fabrickim i da prepakujem komande. Malo je jedino potrajalo dok nisam nasao odgovarajuci M-lenker "Magura" sa sirokim unutrasnjim rasponom da ne moram da skidam satove. Ostali koje sam imao bili su uski i zapinju cajgeri...








Mislio sam da je time razgovor zavrsen, ali posle nekog vremena stize poruka: "A jakna?"
Da ne bih kuckao rebuse zovnem ponovo:

- Sta jakna? Mora da bude neka retro, za takve prilike...
- To je njegova jakna.

Au, tacno. Tu jaknu mi je poklonio kada je odlazio. Nisam je godinama ni koristio dok nisam usao u ovu pricu sa skupovima i trkama oldtajmera. Kacigu i rukavice je ostavio drugaru koji ga je odvezao na aerodrom... Izgleda da jedino njoj nije ostavio nista, osim bola i uspomena...

- Halo, jel me cujes?
- Da, da, cujem te...
- Ja sam mu kupila tu jaknu. Videla u nekom vasem moto-casopisu i molila jednog ocevog prijatelja da mi je donese iz Nemacke. Stigla je taman kada mu je stigla i Honda. Pitao me je kako sam znala. Eto, znala sam sve i sta voli i sta mu treba, ali... sta vredi...

Jakna je bila "Hein-Gericke", gledali smo je tada, 1779. ili 1980. u nekom "Motorrad"-u. Vec sam se malo pribrao:

- Jeste, ostavio mi je tu jaknu, dugo je stajala, sada je obucem samo kada vozim neki od starih motora. Vraticu ti je...

- Ne, nikako. Tebi je ostavio. Meni nije ostavio nista...

Rekla je jos nesto ali nisam siguran da sam dobro razumeo jer je glas poceo da biva tisi i da drhti... ali brzo je nastavila:

- "Ajmo negde sa tim motorom, ali da obuces bas tu jaknu. Moze tamo gde smo onda zaglavili u onoj cardi, jel se secas? (ona carda iz prethpdnog nastavka)
- Mali je to motor za takve voznje. A i cardu sam kasnije trazio vise puta, nema je, mozda nikada nije ni postojala...
- Nije mali motor. Kako smo se vozili na Tomosima? Tada je i bilo najlepse... A za cardu si mozda u pravu i ja sam se cesto pitala da li je ikada i postojala...

*

Nikako mi se nije islo sa tom Yamahom. Star je to motor, jos malo pa pola veka, treba ga sacuvati za neke lagane voznjice do kafica na pivo, ili, jos bolje, za neku trku classic-a.

Cuidna su sorta ti motori. Zivotni vek im je obicno dosta kraci od ljudskog ali uz malo odrzavanja i dosta ljubavi mogu da traju skoro neogranicano. Ova Yamaha je sada u 44. gogini. Ko zna, mozda ce neki momak koji se sada jos nije ni rodio da je odveze na neku izlozbu ili zavrti koji krug po stazi a ljudi ce sa cudom slusati nervozni zvuk rasnog dvotaktnog motora i sa nevericom gladati karburatore, platinsko paljenje...
Kako je krenulo, mozda ce i dvotaktol biti zabranjen ili ce se kupovati uz specijalno odobrenje, kao kada se kupuje municija uz oruzni list, jer miris sagorelog dvotaktola lako stvara zavisnost, narocito kod tinejdzera, od koje gotovo da i nema izlecenja... ja bar to dobro znam...

Nije da sam paranoik, ali dve kutije po 12 litara sintetickog "Agip"-a stoje u garazi... plus jos nekoliko litara istog, ali sa dodatkom ricinusa, sto bi se reklo - za svecane prilike  :mrgreen: Sacuvao sam ga posle zatvaranja jedne prodavnice, ostalo je rasprodato. Racunam, da imam da zamastim bar 1000 litara goriva. Valjda se sintetika nece ubajatiti, a uvek moze da se zamesa i malo masnije ako treba. Ne treba mi toliko mada imam jos nekoliko "cvaja" u garazama, retko ih i vozim, ali vozice ih neko valjda i posle mene, pa neka se nadje...

Po nekad mi se ucini da u nozdrvama jos osecam miris trkackog "Castrola 747". Tesko se do njega dolazilo, najcesce su ga iz Amerike donosili drugari koji su leteli u JAT-u. Kad ga se dokopas prvo ga okreces u rukama i zagledas sa svih strana kao neku relikviju, a pre sipanja, kad se cep vec odvrne, obavezno se prinese nosu i duboko udahne...
Evo, bas ovakav, slika je iz garaze jednog mog prijatelja. A ovo na cemu stoji flasa je masina Benelli-ja, i to onog... "sei".







Posebni su ti sportski dvotaktni motori, napisao sam vec negde, odvrnes gas i neko vreme kazaljka obrtometra se polako penje... nista... i onda, centimetar pre crvenog, odjednom, sve... E sad, ko moze i zna da ga vozi tako da kazaljka malo udje pa malo izidje iz crvenog polja - veselje je onda neopisivo.

Podsetio sam se u tih par krugova oko Kalisa i na zaboravljeni nacin voznje "cvaje"... kad tura malo opadne lakse je i brze malo pritisnuti kvacilo da obrtaji porastu pa odmah pustiti, motor ubrza kao da mu je prikljucen turbo, u stvari kako smo tada govorili - izvuces ga na "zvaku". Uglavnom, za sportsku primenu, efikasnije je od spustanja u nizu brzinu pa onda opet u visu.


*


- Pa sa cime cemo onda?
- Sa nekim od vecih, novijih motora. Evo, stavicu na Harley-a topkejs sa naslonima za ledja i ruke... da se vozimo kao ljudi... ova druga dva italijanska motora su ti manje udobna...

Uglavnom, dogovorimo se da odemo u Sremske Karlovce, auto-putem do iz Indjije, pa poprecimo na stari novosadski put i onda jos malo tim putem - taman pogodno za lagano kruziranje RoadKingom.
Nadjemo se u Zemunu ispred kuce neke njene rodjake, nisam ni stigao da izvadim telefon da javim da sam tu, a ona vec izlazi, sigurno se motor sa otvorenim izduvima cuo jos sa pocetka ulice.

- A jakna?
- Tu je, u bisagi, vruce je i ovako, taman jos i jaknu da oblacim. Pusti sad, vidrces je kad stignemo tamo, da se sad ne zadrzavamo.

Racunam, da krenemo sto pre da ne pravimo ovde pred kucom neke zaplete jos i sa jaknom. kud joj i poslah tu sliku...

Stignemo tamo, restoran je odmah desno prema Dunavu, preko pruge, pored onog velikog nekadasnjeg drzavnog restorana.
Sta da pijemo? Restoran je poznat po ribljim specijalitetima i ona odmah pita sta ima od belih vina, pa cemo bokalcic od pola litre, za pocetak. Kelner nabraja neka i predlaze sardone iz porodicne vinarije "Mr....." (da ne ispadne da je reklama). Ja zedan, jeste septembar ali je bas pripeklo, na sta bi licilo da popijem litar-dva vina i zato se ipak odlucim za pivo... 2-3 piva i nije strasno jer ipak je po zakonu za voznju motora propisana nulta tolerancija, treba se pridrzavati toga koliko se moze.

Stigne porudzbina, vino joj se jako svidelo, ja kazem da je podrum iu proizvodjac tu gore, iznad gimnazije, kupovao sam tu vec par puta kad smo dolazili porodicno, a i cene su korektne.
Super, trebalo bi njoj desetak litara kad smo vec tu, ali crnog, da odnese na neku proslavu kod sestre.

- Moze, velike su bisage a ima i kofer, hajde da skoknemo odmah da posle ne bude mnogo kasno - predlozim ja i javimo kelneru da se brzo vracamo, samo da trknemo gore do vinarije.

Dodjemo gore, sidjemo sa gazdom u podrum, kazemo sta nam treba i posle krace degustacije izabere ona kaberne. Usput, pohvali i sardone koji joj je posluzen u restoranu, a ja kazem da je i roze dobar, kupovao sam vec.
Plati ona, pri tome bogato zaokruzi cifru koja je trazena i gazda odmah napuni po flasu vec pomenutih sardonea i rozea - na poklon.
Vec je to ozbiljna tezina, bolje da flase rasporedim u bocne bisage, bice nize teziste motora nego da trpam gore u kofer i otvorim bisagu da izvadim jaknu da je prebacim gore. U delicu sekunde mi je istrgla iz ruke, izmakla se par koraka i zagnjurila glavu u nju. U unutrasnju stranu, gde je postava. Moglo je lepo da se cuje kako duboko udise vazduh, kroz nozdrve...

- 'Ajde nemoj ovde, molim te. Pa dao mi je tu jaknu pre 35 godina, ja se par puta znojio u njoj na trkama oldtajmera, sta ces ti sada da osetis? Vidi, ceka covek da zatvori kapiju...

Uopste nije obracala paznju ni na mene ni na to sto pricam. Posle nekog vremena je samo rekla:

- Sta ti znas sta cu ja da osetim...

Ko zna u kakav mozaik su se sklopile kockice tuge, bola i uspomena u njenoj glavi tog trenutka. Mi koji nismo toliko senzibilni bolje da se i ne trudimo da to shvatimo...
Spustio sam ruku na njeno rame i lagano je privukao ka motoru.

- Stavi jaknu ovde u kofer. Idemo...
- Dobro, ali ja cu je obuci u povratku...
- Pa vidi kolika je... - znao sam da pricam u vetar.

Sidjosmo do restorana, malo pijuckali, jeli, pricali o kojecemu i onda u sred price o tome kako smo se zena i ja proveli na moru, pitanje:

- Jel dolazi skoro?
- Pa ne znam, mozda, nista nije javio...

Znam da uvek primeti kad je lazem. Trebalo bi da dodje sa nekim kolegama poslom u Budimpestu pa kad zavrse, on da ostane par dana, plus vikend, znaci bice nekoliko dana ovde. Ali lakse mi je da je slazem, jer sta ako uopste ne bude pitao za nju? Ona to ne bi prezivela, a od njega se sve moze ocekivati.

- Da krenemo mi, pada mrak i zahladnece brzo napolju - to mi je bio najbolji nacin da pokusam da prekinem pricu oko toga i dalja njena pitanja.

Placamo, ustajemo i krecemo ka vratima a muzika upravo pocinje...

- Sacekaj malo, daj da porucimo bar jednu pesmu, koju bi ti?

Vidim, stare navike je jos nisu napustile. Ona ce da poruci i plati ali ono sto ostali iz drustva vole. Ne razmisljajuci, odgovorim kao iz puske:

- Dobro, ali samo jednu. Eto, "Pukni zoro".

Ona se malo trgla i cak pokusala da se nasali:

- Pa gde bas tu, najskuplju... Nemoj tu, molim te. Ta pesma se ne slusa u kafani, nego kuci gde moze da se place...
- Dobro, onda nista, bolje da idemo...
- Ne moze sad, nista - reklla je i vec stigla do primasa i prvi taktovi su se razlegli kroz kafanu...

Vidim... upropasticemo se ako ostanemo... ali briga nju... i za noc i za hladnocu... vazno je da je tu jakna koja ce je grejati do kuce, bas ona koju mu je poklonila 1980. godine, pa kad god da krenemo. A ja... nije ni vazno, kao da sam jednom zaglavio negde i smrzao se posle u povratku, ne motoru...

Raspisao sam se o nevaznim stvarima. U stvari, pisao sam dok je trajala flasa onog rozea koji joj je u Karlovcima poklonio gazda vinarije a ona ga, kad smo stigli ostavila meni. Zapamtila da sam rekao da mi se svidja...



 
motoklasik said:
A naslov teme inace stoji na prednjem blatobranu Guzzija V11 LeMans-a:


Naslov teme stoji i na boci Moretti-a  :mrgreen:

220px-Birra_Moretti_Logo_2015.jpeg
 
7. nastavak:


Molim te...


Kao sto je tokom leta i najavio, sredinom oktobra je dosao u Budimpestu. Zavrsili su poslove do srede a on je odlozio povratak kuci, da spoji sa vikendom, uzeo rentakar, rezervisao hotel i dosao u Beograd, kao da malo obidje rodbinu mada gotovo da i nema koga da obilazi.

Cim se smestio dosao je do mene. Dok smo se pozdravljali u predsoblju, kroz malo odskrinuta vrata jedne sobice koju koristim kao ostavu ugledao je police sa mojim peharima, medaljama, plaketama i slikama sa trka drzavnog prvenstva u klasi starovremenskih motora.
Odmah je usao da pogleda izbliza i poceo da cita sta pise na postolju svakog pehara, gde je bila trka, kada, koje mesto na podijumu itd.
Posle sam morao potanko da mu prepricavam detalje, koji motor je vozen na kojoj stazi, ko je jos ucestvovao, jer je neke i licno poznavao. I morao sam da mu pokazujem sve slike sto sam imao u kompjuteru i posle da ga vodim dole u garaze da i uzivo vidi te motore. Vidim, bilo mu je jako krivo sto je sve to propustio...





Doneo je na poklon flasu viskija nekog retkog, u drvenoj kutiji sa plisanom podlogom unutra, cenim da sama ta ambalaza kosta vise od klasicnog viskija... Otvorim odmah, donesem odgovarajuce case, led, da nazdravimo. On odmah pita kakav je viski. Kazem, odlican je, otpijem ostatak "da se ne baci", ustanem i donesem pola flase rakije od divlje kruske koju inace pijem kao lek samo kad sam bolestan, ali ovo je ipak izuzetna prilika. I naravno, stare rakijske casice od debelog stakla.

- Probaj sad ti ovo.
- Uh, sto je dobra...

Sklonih viski jer je odmah pao u drugi plan. A taman i da imam kad dodju neki fini gosti.

- Gde ima ovo da se kupi? Posto je?
- Oko deset tih vasih sarenih dolara. I manje.
- Deset puta manje od ovog viskija sto ja pijem...a deset puta bolja. Nije sve u novcu... Vidis, nemam ni motor a mogu da kupim ceo salon da ne osetim...
- Pa zasto ne kupis?
- Sta ce mi, kad nemam sa kim da se vozim.

Na koga li je mislio da nema sa kim da se vozi, na staro drustvo ili na nju? Ali, bolje da ne pitam.

- Pa dobro, zato imas sve drugo, cak si i decu obezbedio, tesko bi to da si ostao ovde.
- Jeste. Ali sad vidim da je cena bila previsoka, neprihvatljiva.
- Ma nadoknadices sada, ne moras vise toliko da radis i ne moras vise sve sam.
- Ne razumes ti... nema popravke... proziveo sam zivot bez nje...

To je izgleda bila sustina price. Eh, kud i iznesoh onu rakiju... Njegov viski ga sigurno ne bi toliko uzdrmao, na njega je navikao.

- Daj telefon da ti okrenem broj, pa da se cujete.
- Nemoj, nemam vise ni snage ni hrabrosti za to, bolje je ovako.
- Ma ne zezaj, obradovace se.
- Kome? Nekom ko je upropastio i njen i svoj zivot...?

A ona me je bas zvala par dana ranije da se vidimo na Uscu pa da odemo bar do zemunskog keja jedno popodne dok traju topli oktobarski dani.
Ostalo je na tome da se cujemo, nisam znao u tom trenutku kako da je eskiviram jer me svako vidjenje s njom nekeko rastuzi, kao da me ozraci nekom tugom i nostalgijom.
E, ovo je bas prilika da se vidimo - svo troje. Odem u drugu sobu da me on ne cuje i pitam je jel moze da bude u starom restoranu na Uscu posle rucka, u 4 sata. Moze naravno, dogovoreno.

On i ja krenemo na rucak u jedan od restorana na novobeogradskom keju pored blokova, peske, da se malo izbistrimo. Tokom rucka padne mi na pamet - a sta cu i ja na Uscu?

- Vidi, da mi ucinis nesto... Iskrsle su mi neke obaveze popodne a obecao sam jednoj prijateljici da se provozamo malo, bice ona u restoranu kod muzeja. Uzmi motor i otidji ti...
- Kako, ne mogu... ne znam ni kako izgleda...?
- Kako izgleda? Nasih je godina ali u odnosu na nas izgleda kao avion... Nosice neku staru crnu kacigu u ruci, obicno dodje ranije pa sedi tamo, stani odmah uz ogradu baste i prici ce ona, prepoznace moj motor. Ne mozes da je promasis nikako...
- Ma ne mogu, tek tako...
- Zasto ne mozes? Nista posebno, provozajte se malo, moze samo i do zamunskog keja, casti je picem i to je to... tek da je ne ispalim kad sam obecao. A ja cu javiti da sam u guzvi i da ce doci jedan moj drug isto sa motorom...

Naravno, nije mi padalo na pamet da ista javljam.
Pristade on nekako, vratimo se do mene, hteo je da ide sa Ducatijem ali sam mu objasnio da taj motor nije bas udoban za suvozaca i da ide sa Harlijem.

- Neka ti auto stoji tu na parkingu dok se ne vratis. I javi mi se da znam jeste li se nasli...

Nije se javljao celo popodne... ni celo vece. Ni celu noc.
Sutradan ujutru suncan dan, moji se vec razisli svako svojim poslom, ja polako pripremam dorucak i razmisljam da li bi trebalo vec da se zabrinem i da ga zovem, kad niz ulicu sa garazne strane prepoznam jos u daljini potmulo brundanje velikog americkog twina.
Izadjem na terasu da mu kazem da samo ostavi motor tu pored auta i da cu ja kasnije da ga ubacim u garazu i da dodje na dorucak. Pra nego sto sam ista rekao pogledao je gore i doviknuo mi:

- Ti nisi normalan! Zurim sad, dodji kasnije do mene u hotel pa idemo na rucak... - sede u auto i ode.

*

Kasnije sam, malo od nje a malo od njega saznao kako je bilo...
On je kasnio nekoliko minuta, kaze upao je u guzvu, a tamo kod njih valjda nije obicaj da se pretice kolona na semaforu i staje prvi. Stao je odmah uz ogradu baste ali mu je menjac ostao u brzini pa je jos neko vreme sedeo na motoru pokusavajuci da nadje ler preko klackalice, petom, umesto da potkopa prednju polugu prstima kao kod klasicne poluge menjaca...
Ona je tek bila sela i jos nije ni porucila pice, videla moj motor kako stize, moja jakna i kaciga, ali ne silazim sa motora i pomislila je da hocu odmah da idemo da i ne sedimo tu. Ustala je odmah i prisla mu s ledja.

- Pa gde si ti?

Da je prisla sa prednje strane, cuteci, trebalo bi mu sigurno nekoliko trenutaka da je prepozna, promenula se ipak posle toliko godina. Ali, cuo je samo glas, a glas je ostao isti, karakteristican, mekan, neponovljiv. I ono tvrdo "i" na kraju sa blagim preizvukom ruskog slova "ы".
Nemoguce, pomislio je. Odmah se pribrao, procenjujuci da ona moja rakija jos nije izvetrila i poceo da raskopcava i skida kacigu ne okrecuci se.

- Hoces odmah da idemo na Gardos, gore do kule, lep je pogled? - nastavila je ona polako prilazeci napred do pola motora.

Tada je vec morao da okrene glavu da vidi ko je. Sreca da je vec izbacio copu jer mu je motor ispao iz ruku i samo se naslonio na nju.
Ona mu se obesila oko vrata i stegla ga najjace sto moze... dugo nisu progovorili ni rec. Rekao mi je da bi za taj zagrljaj bez razmisljanja menjao ceo zivot

Posle mi je pricao sta je sve video kod nje. I pisma koja mu je pisala svakodnevno u nadi da ce ih poslati kad dobije adresu, i jednu njegovu majicu sa malim logom Honde koja je nekim slucajem ostala kod nje, cak i stari nagoreli klip od CZ-250 Enduro koji smo nosili u Trst kao uzorak da kupimo nov... Dala mu je i nekoliko zajednickih slika da ponese jer on nije sacuvao ni jednu.
Cak sam mu i ja dao neke svoje slike ali sa njegovim motorom, da ima.









*

Nije proslo ni pet minuta od kako je otisao sa parkinga, stize sms poruka:
"Kак сегодня прекрасный день... приятный даже для того, чтобы умереть".  (Kako je danas lep dan, lep cak i za umiranje.)
Zovnem je, ne javlja se...iskljucen telefon... Uh, jebote... Nadam se u sebi da je to samo stih iz neke melanholicne pesme jednog od njihovih pesnika. Ipak, zovnem ga odmah:

- Gde si sada?
- Tu, kod toplane...
- Gde je ostala jutros?
- Kuci kod nje. Zasto?
- Idi brzo tamo, pozuri...
- Zasto? Dogovorili smo se da se vidimo kasnije.
- Pozuri, kad ti kazem!

Posle dvadesetak minuta stize poruka "preplatnik je ponovo dostupan" a odmah potom i  "Sad smo se dogovorili, ja vas vodim na rucak...". Uh, dobro je... i sta meni sve ovo treba... Kasnije sam javio da sam u guzvi i da ne mogu da dodjem. Sta cu im ja?...

Tih par dana dok je on bio ovde proveli su uglavnom zajedno. Imali su o cemu da pricaju, siguran sam.
Samo jednom smo se provozali on i ja do Fruske gore. Odusevio se Ducatijem. Setio se i one noci u cardi na Dunavu (iz 5. nastavka ove price na prethodnoj strani). Kaze, milion puta se pitao zasto nam je tada odrecitovala bas tu pesmu, imala je neki predosecaj, sigurno...

U nedelju se vracao nazad u Budimpestu mada je let imao tek u ponedeljak, preko Londona pa kuci.
Dogovorimo se da se nadjemo i pozdravimo u kaficu preko puta Arene da moze odmah direktno na auto-put. Popricasmo jos dobra dva sata o starim vremenima i dogodovstinama. Kaze, obavezno da mu se kupi motor, kad dodje ovde da ga ceka spreman, neki Ducati da mu nadjem, video je da ima salon tu odmah pored auto-puta. Ja mu objasnjavam da ima kod mene uvek po nesto u visku, videcemo, da ne zurimo...
Najzad je krenuo, na kruznoj petlji kod Arene se iskljucio gore prema Zmaju a ja obrnuo pun krug pa prema Uscu na pivo, uz dug pozdrav sirenom.

Odsedim tamo jos sat-dva, vratim se kuci, rucam i posle nekog vremena zvoni telefon, zove ona:

- A da izidjemo negde veceras, zajedno svo cetvoro, bilo bi bas lepo, jel mozete vi...?
- Kako veceras, zajedno... s kim... kako... ne znam, videcu... javicu ti jos...

Au, da li je moguce? Ne mogu da verujem da je na sledecoj perlji okrenuo auto i vratio se. 'Ajde i to sto se vratio, ali da mi se nije javio... nemoguce.
Da dalje ne razbijam glavu sa tim zovnem ga, kao opusteno:

- Cao, gde si sada?
- Pred granicom, nije guzva, hteo sam da te zovnem cim stanem u red, da ti objasnim...

Telefon samo sto mi nije ispao iz ruke. Nisam ga vise ni cuo sta prica. Da li je moguce da je otisao a nije se pozdravio sa njom, ona je mislila da ide tek sutra. Prekinuo sam vezu i srucio se u fotelju. Ne znam koliko je vremena proslo, verovatno nije mnogo, a telefon je zazvonio:

- Jesi li tu?
- Zasto joj nisi rekao, zasto se nisi pozdravio sa njom?
- Ne znam, nisam mogao, bila je tako srecna ovih dana, sigurno bi plakala a ja bih... ja bih umro kad bih je video da place.

Eh, budale. Koliko je samo dana, meseci i godina preplakala za njim... A i zivela je samo zbog nade da ce ga mozda videti jos jednom u zivotu.

- Bolje da nisi ni dolazio. Zvala me je da izidjemo veceras svi cetvoro. Sta ces sada da joj kazes?
- Objasni joj ti ... znas da ja ne mogu... molim te.
- Sta da joj objasnim? Mogu jedino da joj kazem da si slina, kreten, idiot i smrad kakvog nigde nema...
- Kazi... i bices potpuno u pravu. Ucini mi... molim te.

Lako je reci: "Kazi... i bices potpuno u pravu." A mene je cekao najneprijatniji telefonski razgovor u zivotu... Mislio sam da ga otkacim i da mu kazem da zove sam.
Ipak, znao sam da ne mogu... zamolio me je. Znao je i on...
... jer, zajedno smo prvi put u zivotu, kao klinci, stelovali platine na Tomosu,
... zajedno smo kod mene u sobi otvorili neku njegovu raspalu "cetrnaesticu" da ubacimo zubcanike pete brzine, crtali gde sta stoji jer nije bilo digitalnih foto-aparata i sklopili je da radi tek iz vise pokusaja,
... delili smo flase Castrola za mesavinu na pola, kad ga se dokopamo, bez obzira ko ga je, odakle i po kojoj ceni nabavio,
... lazno smo vise puta svedocili jedan u korist drugog kod sudija za prekrsaje u vezi nekih saobracajnih prijava,
... ja mu polozio sociologiju na fakultetu, a on meni matematiku II,
... i jos mnogo toga se dogadjalo, da ne nabrajam, neki dogadjaji ostavljaju neizbrisiv trag do kraja zivota i dovoljno je bilo to "molim te..." na kraju da uradim sta god trazi.

A njoj mozda bolje da objasnim licno, da ipak budem tu kad cuje...



 
pročitao u dahu.
Napeto, tužno, svi mi imamo neke stare ljubavi za koje se pitamo kako bi bilo da nismo prekinuli....

Da li si razmišljao o tome da to staviš u neku knjigu?
 
To su me pitali i na nasem forumu gde je ovo bilo izvorno napisano...

Pisanje ipak nije moj zanat... a ima samo nekoliko postova u ovoj prici. Doduse, napisao sam ih ja mnogo vise, ali najcesce pritisnem "delete" kad treba da postavim post, ucini mi se da je bez veze da smaram na forumu sa svojim pricama. Ovih par postova sto ste citali i par sto cete nadam se citati su jedini preziveli...

Nema tu materijala za knjigu i je sve nekako nabacano. Gramatickih gresaka mozda i nema toliko, ali gresaka u sintaksi i sintagmi recenica ima koliko hoces. A knjiga je ozbiljna stvar...retko ko je tome dorastao.
 
motoklasik said:
To su me pitali i na nasem forumu gde je ovo bilo izvorno napisano...

Pisanje ipak nije moj zanat... a ima samo nekoliko postova u ovoj prici. Doduse, napisao sam ih ja mnogo vise, ali najcesce pritisnem "delete" kad treba da postavim post, ucini mi se da je bez veze da smaram na forumu sa svojim pricama. Ovih par postova sto ste citali i par sto cete nadam se citati su jedini preziveli...

Nema tu materijala za knjigu i je sve nekako nabacano. Gramatickih gresaka mozda i nema toliko, ali gresaka u sintaksi i sintagmi recenica ima koliko hoces. A knjiga je ozbiljna stvar...retko ko je tome dorastao.

ljepota je u oku promatraca
 
motoklasik said:
To su me pitali i na nasem forumu gde je ovo bilo izvorno napisano...
Ovih par postova sto ste citali i par sto cete nadam se citati su jedini preziveli...

piši kako se sjetiš, izmisli nove, nebitno , šteta bi bilo da priče ne ostanu zapisane jer su dobre, odustati je uvijek najlakše ;)
a za čitače ne brini , ima ih , samo se srame priznati  :mrgreen:
 
motoklasik said:
To su me pitali i na nasem forumu gde je ovo bilo izvorno napisano...

Pisanje ipak nije moj zanat... a ima samo nekoliko postova u ovoj prici. Doduse, napisao sam ih ja mnogo vise, ali najcesce pritisnem "delete" kad treba da postavim post, ucini mi se da je bez veze da smaram na forumu sa svojim pricama. Ovih par postova sto ste citali i par sto cete nadam se citati su jedini preziveli...

Nema tu materijala za knjigu i je sve nekako nabacano. Gramatickih gresaka mozda i nema toliko, ali gresaka u sintaksi i sintagmi recenica ima koliko hoces. A knjiga je ozbiljna stvar...retko ko je tome dorastao.

Ma OK, svatko ima te neke fobije da li će ili neće, ali ako se svidi samo jednome čovjeku, već je puno, aima nas par tu koji  sa guštom čitamo tvoje riječi.
Nego ovo na slici koja je slikana bočno, moram biti iskreni ne znam o kojem se motoru radi, trapezice su zakon :)
 
Na slici za koju pitas a i na onoj iznad nje je stari CZ-250 Enduro, znas sigurno, samo rezervoar nije originalni pa te to mozda zbunilo.
 
Evo i osmog nastavka:



Samo da je zagrlim.

Dogadjaj sa njegovim nenajavljenim odlaskom podnela je bolje nego sto sam ocekivao. Rekla je nesto u smislu – nije vazno, bitno je da ga je ipak videla i to joj mnogo znaci, itd. itd. Jedina vidljiva reakcija je bila da je odmah otisla u Rusiju, na skoro dva mececa. Po tome sam znao da i nije bas tako kao sto je pokusavala meni da objasni.
Pocetkom decembra stigla je samo kratka poruka da se vratila. Ja nisam ni odgovorio, racunao sam – bolje da se sve malo slegne.

Onda je dan pred docek Nove godine stigla poruka da je sa nekim svojim drustvom na jednom splavu na savskom keju i zove me da dodjem. Odgovorim da sam tek usao u kucu, malo bih da odmorim, mozda drugi put… Odmah je zvala:

- Ma to ti je tu blizu, tvojom ulicom pravo do Save, izidji na kej i zovni, ja cu izici, videces me odmah.

Znao sam da nema svrhe bilo sta objasnjavati, obucem jaknu i uputim se tamo. Ugledao sam je odmah, vec me je cekala, mahnem i uvede me ona na splav.
Atmosfera je tamo bila vec vesela, spojili su par stolova, osim nje bili su tu jedan stariji par i jos dva para srednjih godina. Predstavi me ona, a po njihovim imenima sam odmah shvatio da su svi Rusi, kasnije se ispostavilo iz ambasade.

Muzicari rasporedjeni oko njih a ostali u kafani sede za svojim stolovima i gladaju ka njima. Muziku kao da su oni doveli ili se vec dobro znaju od ranije, u dve reci se za cas dogovore sta sledece da se svira. Pevacica sedi za stolom i pije sa njima jer uglavnom peva jedna od one dve mladje Ruskinje… kako ih pogleda, muzicari pogode sta treba da sviraju…

Posle izvesnog vremena im je nekim cudom ponestalo para. Nudim ja koliko sam imao kod sebe, oni odbijaju. Nije problem, platice ceh karticom, ali nemaju vise da muziku svaki cas kite novcanicama…

Par stvari sam to vece video i cuo prvi put u zivotu…

Zovu kelnera, traze da im napravi nekakav racun na desetak hiljada dinara, van onoga sto su do tada pili i jeli, da to odmah plate karticom, a kelner da im da te pare… naravno uz krupnu novcanicu kao napojnicu. I onda opet imaju za muziku… I tako vise puta…
Kad god kelner prodje zovnu ga i nude da i on popije nesto na njihov racun. Ako ne moze, neka stavi na racun pa ce kasnije… Vidi se da su pripiti, ali kelnerima i muzici se obracaju sa uvazavanjem i na – vi.

Redjaju se pesme, Ruskinja peva ruske a pevacica kad dodje na red otpeva po neku nasu.
Drustvo dva stola dalje jedva se po nekad izbori dfa se nesto odsvira i otpeva i za njih.

U neko doba uspem da se izvucem, ipak se sladece vece ceka Nova godina, ne bi me iznenadilo da su tokom noci potopili splav… Ostavim auto tamo na parkingu, taman da se malo izbistrim – dvadesetak minuta peske do kuce.


*

Putem do kuce se prisetim kada smo u jesen 1979. Godine isli motorima u Vrsac, valjda na proslavu berbe grozdja.
Neke stvari se dogadjaju usput, neplanirano, a posle ih pamtimo ceo zivot.

Bilo je toplo tog dana i preduvece u povratku iz Vrsca skrenemo u Staru Palanku (odakle ide skela za Ram) u riblji restoran da pojedemo sveze spremljenu ribu i posedimo malo.
Njih dvoje su bili sa njegovom CZ Enduro, bili jos neki drugari sa Jawama, jedan BMW R69 i ja sa MZ 250 TS.
Upravo sam mu bio stavio “fastbek” umesto sedista i zadnjeg blatobrana, neki odlivak od fiberglasa, sad kad gledam slike lici mi kao da je kalup bio skinut sa nekog Bol ‘d ora ali malo modifikovan. Ofarbao sam ga u zuto i crno u skladu sa bojom motora. Odlivak je bio dugacak (jer je MZ bio kratak) ali ga nisam kratio da bi mogla da sedne i devojka pozadi, tako da je duzinom taman pratio predugacki MZ-ov auispuh. Stop lampu sam stavio cetvrtastu, od kamp prikolice “Treska”. Iz sadasnjeg ugla gledano – uzas…
Ali zato su moigavci bili CEV, novi, italijanski, specijalni sa ugradjenim katadiopterima bocno. Isli su tada na neke modele Guzzija, Benellija i sl. Na njih sam bio posebno ponosan. I da… mali smesni oboreni volan.
Sramota me i da kacim sliku, ali dobro… tako je to tada bilo pre skoro 40 godina.





Oduzila se ta nasa pauza, kelneri zatvorili kafanu, muzicari otisli, a mi ostali da sedimo ispred na terasi sa harmonikasem. Izvadimo domace vino koje smo kupili u Vrscu, krenu price, covek na harmonici svira neke tuzne melodije a mi sedimo tu na mesecini na obali Velikog kanala i Dunava.
Nadrealnu sliku u toj vukojebini dopunjavalo je to sto je harmonika bila Settimio Soprani, vrednija od svih nasih motora zajedno… zvuk neverovatan, kao ziv…
Mi smo ga slusali kako svira i gasili mesecinu u vinu…
Tek pred jutro smo krenuli kuci.

Sve me to nekeko rastuzilo, da sam krenuo  autom kuci ne bih se setio ni Stare Palanke, ni MZ-a, ni harmonike…niceg. I bilo bi bolje…

*

I onda, par dana posle sv.Jovana, tek sam se malo oporavio od teske prehlade, zove me on. Stigao u Beograd potpuno nenajavljeno, iznajmio auto na aerodromu i vec je tu na Ledinama. Kaze da sidjem u kafic preko puta mene, samo da se vidimo jer zuri…

Do ulaza u kafic smo stigli skoro istovremeno, on pita jel ima BIP pivo (ej… BIP pivo, gde ga se samo setio), slatko me nasmejao. Pitam ga koliko ostaje, gde ce da bude, jel rezervisao hotel, moze i kod mene ako hoce ima mesta, a sve pazim da nju ne spomenem nikako – dosta je bila ona glupost  kad je bio jesenas.

- Ne ostajem, veceras se vracam na aerodrom.
- Pa zasto si uopste i dolazio cak odande, na pola dana?
- Onako… samo da je zagrlim…

Uh…imao sam posle ovoga million pitanja za njega ali nisam ga pitao nista. I onako odgovore ne bih razumeo.

- Idi onda, pozuri, ja cu sacekati kelnericu. Javi se veceras pre ulaska u avion… ako se setis…