UNA STORIA ITALIANA

9. nastavak:

Ima i gorih smrti.

Negde pocetkom juna mi se javio i rekao da ide na svetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiju sa jos nekim prijateljima, da gleda i da navija za nese, da vidi malo ruske gradove itd… Tamo ce se vec rasporediti u zavisnosti od toga gde koja reprezenracija igra tj. koga koja utakmica interesuje… a prvo ce u Lenjingrad…
Naravno, svo vreme nije mrdnuo iz Lenjingrada (koji se nekada davno zvao a i sada se ponovo zove Sankt Peterburg) mada nasi tu uopste nisu igrali utakmice.
Ona je nasledila stan u Lenjingradu i neku kucicu u okolini (inace, u njihovim relacijama, sve u krugu od 100km se smatra okolinom). Hteo sam da je zovem da pitam hoce li i ona biti tamo ali nisam… osecao sam da je vec tamo.

Da li je odgledao bar neku od utakmica koja se tamo igrala, nisam ga ni pitao. Javio mi se pred kraj prvenstva da kaze da ce mi u Harleyevoj radnji kupiti rukavice sa logom i doneti. Iako sam mu rekao da imam vec i da ne treba on je insistirao a u stvari je samo trazio izgovor da dodje jer mogao je te rukavice da posalje i po njoj.

- Dobro, donesi, taman malo i da se provozamo okolo. Guzzi je registrovan, ako ostajes malo duze registrovacu i Ducatija pa uzmi koji hoces.
- Videcu, ne verujem da cu duze…

Racunam, za to malo onda moze i neregistrovan.
Kroz par dana je dosao, doneo pored rukavica i flasu neke luksuzno pakovane votke, ja taman poceo da otvaram da probamo (mada votku i ne volim narocito)

- Nemoj, je lima one tvoje, od kruske?
- Ima… nesto vise od pola flase.
- Daj onda, bice dovoljno…

Pitao sam se za sta li ce biti dovoljno? Trebalo je da flasa dodje do pred kraj da bih dobio odgovor na to pitanje. Mozda ne bih ni tada da ga nisam pitao kako je bilo u Rusiji…

… Jedne veceri ga je pitala jel moze ponovo da se zaljubi u njega, kao ranije na prvi pogled, kao dete u cokoladu, ne mora on u nju, nece mu ona smetati. Mozei i da je neguje kao ruzu a moze i da je oduva kao maslacak, samo da je pusti da ga bar malo voli… Da joj dozvoli da bude na njenim slikama, ne mora ni da misli o njoj, samo da bude tu, da ne nestane… samo da je pusti da ga voli i da joj tece kroz vene…

Rekao joj je da se uozbilji, da neke stvari vise nisu moguce kao nekada. Dugo je cutala a onda je pitala jel moze bar da ga sanja, da ga bar u snovima voli, eto, samo nesto da joj dozvoli… da svoje beskrajne noci oboji makar mastom i da umre sa nadom da ce nekada zauvek doci…

Znao sam ja da ga sad razjeda to sto je onako otisao, sto je svima terao inat odlukom da svojima dokaze da ce u zelji da sklone nju u stvari izgubiti njega. A njh vise nema I sta sad, kome je dokazivao?

- Bili smo sad u Rusiji zajedno danima, nismo se razdvajali. Ali, ipak smo to bili samo ona i samo ja, a nekada smo bili mi…

Sve ja to znam, ali sta da mu kazem? Da me je tada kada je odlazio pitao sta da radi, mozda bih i znao sta da mu kazem.

A ona je tada, da je probudis u pola noci, onako snena znala kog dana su se prvi put sreli, znala je dan prvog poljupca, dan kada je vodio na prvu kafu, kada su se prvi put posvadjali, pomirili, znala je i datum kada joj je prvi put rekao da je voli.
On nije obracao paznju na te sitnice o kojima je ona i kasnije celog zivota razmisljala, koje su joj znacile i bile joj drage.
I onda je otisao…

Trebalo je skoro cetiri decenije da mi prizna da sada, i njega u pola noci da probudis, zna tacan datum i vreme kada je poslednji put video, koji je dan bio, kakvo je vreme bilo napolju… koliko je noci, dana i godina proslo od onda, seca se svih reci izgovorenih tada i sta je nosila na sebi, taj poslednji put… A noci i dane bez nje broji i dalje. I sve zna… Sta vredi sto zna? Jer, od tada je pocelo neko drugo vreme, ostala mu je samo praznina i secanje na te njihove zajednicke male sitnice.
Najteze mu je uvece, tada mu se cini da je dan samo na cas izvirio iz neke rupe i prosao bez njih…

I ko zna sta bih ja sve saznao te noci da mu nije zazvonio telefon i odmah posle mi rekao da je kasno i da mu zovem taksi.

- Vidimo se sutra, javicu ti se ujutru.
- Samo zovi, ja cu malo poraniti da pripremim motore i bicu spreman. Da se vozimo malo…

Sutra ujutru su dosli zajedno, dao sam im Guzzija jer je udobnije i sediste i polozaj sedenja. A i boraviste mu nije u Srbiji pa bi mozda neki revnosni pandur mogao da ga vodi kod dezurnog sudije za prekrsaje umesto obicnog pisanja prijave. Bolje da ja vozim ovaj koji nije registrovan.  Naravno, pripremio sam i njegovu staru jaknu (o kojoj je bilo reci u jednom od prethodnih postova... #265)
Na kraju se postavilo pitanje gde cemo da idemo?

- Idemo ovde – i vadi iz tasnice crno-belu fotografiju na kojoj smo bili on i ja pored svojih motora, na nekoj livadi, a iz nas ona i moja devojka na klupicama pored drvenog stola. On je bio sa novom Hondom CB400N a ja bas tih dana kupio Yamahu XS500, ovu na slici na trrotoaru izmedju zgrade u kojoj sam stanovao i Desete gimnazije:





- Jel znate gde je ovo slikano? – i pokazuje nam tu staru sliku gde smo sso cetvoro.

On gleda i naravno, pojma nema. Meni je ostalo u secanju, mozda i zato sto sam kasnije bio tu vise puta, odatle smo polazili na voznje krosevima po pescari. Devojacki bunar.


*

Jednog proleca neke davne godine smo otisli tamo da se provozamo. Nije bilo kafica i kafanica kao sada, samo livada, drvene klupe, suma okolo i taj bunar na sredini, pivo se nosilo sa sobom da ima sta da se popije.
Ubrzo se oko nas skupila grupa klinaca iz obliznjeg Banatskog Karlovca, svi na nekim drljavim Tomosima ili Poni ekspresima, verovatno su videli kako skrecemo ka Bunaru pa krenuli za nama da vide jer su japanski motori tada bili retkost.
Zapitkuju klinci kojesta u vezi motora, mi se iz dosade upustili u pricu sa njima cak smo im i dali par flasa piva sto smo ostavili za kasnije, mozda je bilo po flasa za dvojicu da podele. Skupimo prazne flase (konzerve su tada bile retkost) da posaljemo nekog od njih da ode do sela u prodavnicu i donese da imamo i za kasnije jer smo planirali da ostanemo tu do uvece.
Jedan od njih koji je bio ocigledno glavni u grupi se ponudio da ode on, da nam ucini, a vozio je neku olupanu cetrnaesticu (T-14) sa podovima i nekakvom korpom pozadi. Jedva je upalio motor, trokira, ne prima gas, vidimo da je mala sansa da nam stigne pivo.

- Jel imas tu nesto od alata? – pitamo ga.
- Imam – kaze klinac i otvara one male plehane bisage izmedju zadnjeg tocka i sedista (koje su fabricki isle na T-14 i T-12 u varijanti sa patosima) pune zardjalih kljuceva, srafcigera klesta itd.
- Daj da ti namestimo taj motor…

Tada nam je jos bilo sveze iskustvo oko cackanja Tomosa, skinemo prvo kurblu, pa levi bocni dekl i ventilator sa magneta, ocistimo i podesimo platine, svecicu, nesto malo posarafimo i po karburatoru, uglavnom motor proradi da ga ne prepoznas. To smo tada znali na Tomosu i vezanih ociju da uradimo.
Klince smo tim potezom definitivno kupili. Nisu vetovali da momci koji su dosli iz Beograda sa novim japanskim motorima i lepim devojkama, hoce da zamaste ruke i znaju da srede motor.

Ubacimo one flase pozadi u korpu na Tomosu i dajemo im pare, nece da uzmu, ipak su oni popili vise od pola tog piva a i namestili smo im motor da lepo radi. Malo se pomerili u stranu i sakupljaju sitnis koji su imali.
Ona im prilazi, vadi krupnu novcanicu i kaze:

- Evo, nije samo za pivo, kupi i nesto za grickanje, da se pojede, sta nadjes u radnji… - stavlja mu novac u dzep i tapse ga po ramenu.
- Pa ne znam…sta…sta da kupim, sta volite…koliko… - zamuckivao je tako zbunjeni decko citav minut dok se na kraju nije osmelio da pita:
- A da podjete i Vi sa mnom, da Vas povezem, pa da izaberete sta hocete…

Ostali klinci se ucutali zateceni idejom da se takva riba vozi sa nekim od njih na motoru. Nije nama bilo tesko da upalimo neki od nasih motora i trknemo do Banatskog Karlovca ali njoj je ovo verovatno bilo zanimljivije.
Bila je u tesnoj majici i raskopcanoj koznoj jakni, u uskim farmerkama uvucenim u visoke cizme sa stiklom. I na prvi i na svaki sledeci pogled je izgledala jako seksi a tak kad joj se jos zamrsi kosa na vetru na motoru… tesko je to opisati.
Sela je iza zbunjenog decka na cetrnaesticu, obuhvatila se za njega iako je mogla da se drzi za korpu pozadi i namignula nam. Kada su posli okrenula se naglo da nam mahne i osinula ga kosom po licu i vratu.
Danas bi taj dogadjaj sigurno bio okvalifikovan kao seksualno uznemiravanje maloletnog lica.  Cheesy

Kada su videli da ide sa njihovim drugarom i ostali su poceli da pale svoje motorcice, niko nije hteo da propusti priliku da bude vidjen u B.Karlovcu sa njom u drustvu.
Posle nam je pricala da su obisli sve ulice okolo i popreko da ih svi vide dok nisu dosli do prodavnice da kupe pivo. Bilo je samo vrsacko “Sampion”.
Od klope je kupila jedino hleb jer su svratili do dede jednog od odecaka, mali se popeo na tavan, odsekao kais slanine, sa zice skinuo dva-tri para suvih kobasica – da se pocastimo kao ljudi. Deda je dodao i teglicu tursije, da se nadje ako neko voli.


*

Uzeo sam sliku u ruku, pogledao je malo tek da se prisetim ovog gore napisanog, vratio joj i rekao:

- Moze,idemo. Mi cemo napred, pratite nas.
- Pa jel znas gde?
- Znam. Mozda sraetnemo i nekog od onih decaka. Nema sanse da te je i jedan od njih zaboravio… Sad tamo ima i kafic i dobar restoran pored, ne treba da nosimo ni pivo ni da trazimo slaninu i kobasice po selu…

I tako svi zajedno odemo ponovo na Devojacki bubar u Pescaru…
U povratku, popodne, pre izlaska na glavni put naidjemo na sprovod. Stanemo da propustimo povorku i ugasimo motore da bukom ne remetimo tisinu.

Ona se zagledala u kovceg koji je promicao ispred nas i nisam je bas najbolje cuo jer je govorila tiho, nesto u smislu kako ne znaju ljudi da je lepse gore, da smrt u stvari najmanje boli, da ima i gorih smrti kao kada te ostavi neko koga volis a tvoj svet nastavi oko njega da se vrti, to je prava smrt, e to boli, a ova obicna dodje tiho i zaplace samo po neko ili niko i ne osecas vise ni bol ni tugu… I jos je rekla…

Ali bolje da ne pisem vise...



 
Da nezna pisat  :misli:, gle samo kako si nam ostavio završetak ovog nastavka a i koroz cjeli nastavak je puno upitnika a nakraju može priča otić u bilo kom smjeru. No ti znaš kamo ide... Meni je priča jako jako dobra. A sentiment da može te dignut ali i danima držat zatočenog u podrumu  :embarrassed:
 
Citao ove price na drugom forumu,podsetio se na ovom..,od ovog moze da se rikne!!  Zivot,emocije,iskustvo,sreca,razocarenje,motocikli ..,sve u par strana,i rijeci.. 
 
Nisam dugo pročitao nešto lijepše vezano uz motore.

Čovjek inače piše tu - https://www.motomanijaci.com/index.php?topic=19805.500
 
Babylon said:
JE-BO-TE
Di je nastavak??
Di se može pročitat ostalo??

Ima samo jos jedan nastavak a da je sacuvan, deseti.
Napisao sam ja dosta toga na ovu temu, obicno kasno nocu, ali ako procitam tekst pre nego sto ga posaljem na forum, ucini mi se nekako bez veze, dosadan, predugacak i ogmah ga izbrisem. A ovih deset je i sacuvano tako sto su otisli na forum bez prethodnog citanja. U stvari, mislim da ima vise obrisanih delova nego ovih deset sacuvanih...

A evo onda i tog desetog nastavka da ne morate da trazite po drugom forumu:


Kljuc.

Krajem septembra prosle godine, par dana po povratku s mora, zove me jedno vece ona telefonom direktno, bez prethodne poruke.

- Pa gde si ti?
- Tu sam, preslazem motore po garazi, kupio sam sinu jos jedan auto, mali kabrio, pa da nekeko napravim mesta da stane…
- Hajde da se vidimo, na splavu sam, dodji.
- Dobro, dogovoricemo se, kazem ti da sam u guzvi ovih dana, da se cujemo kad sve pozavrsavam, tamo od nedelje…
- Ne. Dodji sada, imam nesto da ti dam, u stvari da ti vratim.

Znao sam da ce svako ubedjivanje s njom biti bezuspesno, presvucem se, sednem na Guzzi-ja i odvezem se na kej. Sedela je sama za stolom.

- Prekidas me u pola posla, daj da vidim to sto hoces da mi das pa da se vratim.

Spustila je saku na sto, otvorila je, a na belom stolnjaku sijao je mali kljucic sa logom Kawasakija.

- Evo ti tvoj kljuc!

Gledao sam ga par sekundi… to je… nije to… jeste… kljuc od mog Kawasakija Z-750 (L1) koga sam 1981. kupio novog u Austriji kod Tusera i dovezao kuci u kutiji na prikolici.

- Da li je moguce? Otkud kod tebe?
- Znas kad nisu mogli da ti naprave duplikat…

Onda sam se setio… Jednog dana sam bio iza zgrade sa strane gde je X gimnazija i pricao sa prijateljima, pokazivao im motor koji je tu bio parkiran, kada su kroz pasaz ispod zgrade stigla dva klinca na Poni-ekspresima, poslali ih sa Usca po mene jer je neko od nasih motorista imao cukanje sa autom pa da hitno dodjem jer sam blizu da vidimo koliko moze da se izvuce za stetu, na galamu. Bolje nego da dolazi milicija jer onda se trazi i saobracajna i vozacka i licna karta a retko ko od nas je tada imao sve to kompletirano.
Sednem odmah na Kawu onako samo u farmerkama i majici ali kljuc je ostao u stanu.  Pogledam gore, kad otac slaze nesto na terasi, taman da ne gubim vreme viknem mu da mi baci kljuc iz jakne da uhvatim. Otac je iskusno zavio kljuc u list od novina da ga zastiti ali su se novine u padu razmotale vec kod treceg sprata, kljuc je zveknuo o asfalt i tu verovatno malo napukao.

Nisam ni primetio nekoliko dana, normalno je funkcionisao dok mi jedno vece kada sam kretao kuci nije ostao zalomljen u bravi ispred starog restorana Usce. Odguram motor do bandere da bolje vidim kakva je situacija i uspem malim ostrim srafcigerom da ga potkopam sa strane i podignem za milimetar da jedva viri iz ravni brave. Uspem od jedne gospodje koja je sedela u basti blizu motora da izmolim pincetu za cupanje obrva, pazljivo uhvatim vrh zalomljenog kljuca i nekako ga izvucem. Odmah smo drugim motorom otisli po rezervni i resili problem.

Sutradan odmah odem kod auto-bravara u ulici Zarka Zrenjanina (sada vojvode Supljikca), skroz u donjem delu blizu Bulevara kod ugla sa Sredackom. Mislim da i danas postoji ta radnja.
Nije tada kod nas bilo mnogo japanskih motora a jos manje blanko kljuceva za narezivanje za njih, ali bilo je sanse da se pogodi za japanska kola jer su se uvozili neki modeli Tojote i Mazde. Bilo je slicnih ali je bio uzak zljeb ili je kljuc debeo i slicno. Majstor je rekao da je nemoguce prilagoditi iako sam ja predlagao da obrusi svoj blanko kljuc na meru pa onda da nareze. Mrzelo ga je valjda da gubi vreme i zamajava se s tim.
Uvece, kada smo se svi nasli, ispricam da nema nista od novog kljuca, mozda bi i bilo ali majstor nece da se maltretira.

- Daj meni taj rezarvni da vidimo da li nece da se trudi. Ja cu lepo da ga zamolim… - kaze ona kroz smeh.

Njoj, tada, niko nista nije mogao da obije…  Kasnije  smo se svi odvezli do mene kuci da ostavim motor da bih mogao da joj dam kljuc…
Da ne duzim, sutra mi on donosi  narezani duplikat da probam da li je dobar. Original je ostao kod nje, ako kopija ne valja da joj majstor odmah radi ponovo… Kljuc je bio dobar i na onaj originalni smo potpuno zaboravili. A i nije bio u nekom narocitom stanju jer je ko zna koliko puta posluzio kao oslonac ili poluga za otvaranje zatvaraca na pivskim flasama. Motor je kasnije i prodat sa tim duplikatom, a originalni je skoro cetiri decenije bio kod nje…

Odmah sam ga uzeo, stisnuo u saku da osetim sto bolje kao da to nije samo obican komad gvozdja. Verovatno sam podsvesno ocekivao da cu osetiti onu istu srecu  i euforiju kao kad sam ga pre 37 godina prvi put uzeo u ruku. I osetio sam neko uzbudjenje, nije da nisam, ali to sto sam osecao onda moze da se oseti samo sa 20 godina ali ne i sa 60.

Odmah sam ga uslikao i poslao mu sliku na viber, cenio sam da je tamo vec jutro. Napisao sam kratko “Kljuc od moje Kawe, sad mi ga Lidija donela” i dobio odgovor “Ma ne zezaj… neverovatno!”.





Prisetili smo se ona i ja nekih detalja i peripetija oko kupovine tog Kawasakija (mozda sam i pisao o tome i na ovom forumu), popismo po par pica, prodje vreme, muzicari poceli da se zagrevaju i ona mi u sred price kaze da ga pitam sta hoce, koju pesmu da otpevaju – za njega. To je bila njena stara navika, ona ce da plati, ali ono sto bi neko od nas voleo da cuje.

- Nemoj Lidija molim te… pusti sad, treba i da krenemo…
- Pitaj ga kad ti kazem!
- Ma pitaj ga ti, kakve ja veze imam sa tim! – i odmah sam shvatio da je trebalo da cutim.

Jer, ona nije mogla da mu pise ili da ga zove kad hoce. Nikad se ne zna da li je u kuci ili ne, da li je u dvoristu  sa decom ili sa zenom i ko ce od njih da mozda uzme telefon i pogleda. Samo je podigla oci ka meni i ovaj put sasvim tiho ponovila:

- Pitaj ga, kad ti kazem.

Sta da radim, napisem mu ukratko da ona insistira na nekoj pesmi koju bi on voleo da cuje kad bi bio sad sa nama i neka kaze koju… “Znas ti nju…” dodam na kraju.
Odgovor je stigao brzo, skoro odmah. Bacio sam pogled na ekran i ona je odmah pitala sta pise.
Samo je jos to trebalo, pomislio sam i odgovorio joj:

- Pise da ne treba nista, kad on ponovo dodje, bice prilike… Da idemo mi, zovi taksi…
- Zasto me lazes? Kazi mi sta je napisao?

Gledala me je pravo u oci i ja sam okrenuo ekran da pogleda. Kljuc je stajao i dalje na stolu i njegova slika na belom stolnjaku je u njenom oku bila jasna, bas kao sto je i pisalo u njegovoj poruci. Samo je stolnjak zbog boje oka bio plav…

Odmah je otisla do muzicara, izvadila plavu evro-novcanicu sto je bilo vise nego dovoljno da prekinu ono sto su vec poceli i pridju do nas… “ Dolazis ti, korak ti znam…” … i sve je bilo dobro do polovine prvog refrena. Tada je za nju bilo previse i briznula je u plac.


https://www.youtube.com/watch?v=aN1wjvBPWSY


- Eto vidis, jesam ti lepo rekao da idemo, znao sam…
- Nista ti nisi znao…

Zavrsi se nekako, muzika stoji i dalje, za te pare su verovato planirali bar sat da budu tu… pitaju sta cemo sledece.

- Ne treba nista, ljudi hvala vam, idemo mi…
- Samo jos jednu, molim te sacekaj – rekla je kroz suze.
- Dobro ‘ajde. Ali samo jos jednu…
- Koju? – pita jedan od muzicara.
- Istu… Slike u oku! – odgovorila je ona odmah.

Uh… Zavrsi se i ta druga nekako a s obzirom da je bila topla noc sednemo napolje na terasu da se malo dovede u red a i ja da razbistrim glavu, ipak treba vratiti Guzzi-ja nazad. Za nju je lako, ici ce taksijem.
Cutali smo, gledali u Savu i samo sam se pitao koliko ce tisina da traje i kada ce najzad da prsne. I nisam dugo cekao…

- Plasila sam se tada kada je otisao bez mena sta ce biti sa njim, kako ce trositi vreme, koga ce ljubiti, da li ce ta neka znati snove da mu oboji, da li ce mu prijati njeni poljupci kao moji…
Kako ce se smejati, odistinski kao sa mnom ili samo kad se mora, onako hladno… Da li ce blistati kad prodje sa njom pod ruku ili ce to biti bledo i jadno.
Da li ce joj zaboravljati rodjendan ili ce joj kupiti nesto lepo i vredno, mozda i prsten staviti na ruku…
Plasila sam se kako ce bez mene, ko ce ga ujutru buditi, kako ce mu zvucati njeno kad je navikao na moje ime…
Brinula sam da li ce je voleti, makar isto ako ne vise nego mene, da li ce ga nekad zaboleti kada se probudi i secanja krenu a na jastuku ugleda necije lice koje nije moje, kad misli pocnu da se pletu da li ce znati da ih sakrije…
Plasila sam se, znala sam da cu mu trebati tada a nece me biti…

Nisam je prekidao jer bi zvucalo glupo bilo sta da kazem. U neko doba odosmo najzad kucama.

*

Par nedelja kasnije pocnu ucestalo da mi stizu njegovi mejlovi, pise mi o nekim stvarima koje bas i nemaju veze sa mnom, ja odgovaram tek da nesto odgovorim, vidim da mu je izgleda dosadno pa kucka ta pisma tek da se nesto dogadja.
Kaze, dosao bi opet malo u Srbiju, pita da li sam tu, da li sam planirao negde da odem ili mozda imam nekih vaznih obaveza pa bi u tom slucaju on prilagodio vreme svog dolaska. Odgovorim mu da sam tu ceo decembar a i januar ako treba, i onako  ne radim nista i da mi je potpuno sve jedno, kad god dodje dobro dosao je.

Medjutim to mu izgleda nije bilo dovoljno, nego je u istom stilu nastavio kroz par mejlova:

"Dobro onda, ali svratio bih i do vas, kuci. Kad vam odgovara? Popodne, uvece… ili pre podne? Vikendom?" – i sve tako me pita.

Ja mu odgovaram da moze kad god mu se uklopi, sve jedno mi  je, i posle dva-tri puta ponovljenih slicnih pitanja, nisam vise izdrzao:

"Ti mene pitas kad mozes da svratis? Kad mi odgovara? Da mi slucajno ne poremetis dremku po podne? Kad smo se mi to najavljivali jedan drugom? Dodjemo samo pred zgaradu, proturiramo motor par puta  - i to je to. Izidjes samo na prozor, pokazes rukom – silazim dole ili penji se gore – i gotovo.
Dodji kad hoces, kad god ti sleti avion. A i posle, kad god ti padne na pamet. Dodji u podne… ili u ponoc… dodji u 4 ujutru i zvoni dok me ne probudis. Sta, ja cu kao da ti zamerim?"

Posle pauze od par sati stigao je odgovor:

"Zar si bas morao sada to tako da mi napises? Ja ovde znam mali million ljudi, zemljaka, komsija, kolega sa posla koje nazivam prijateljima a i oni mene. Ali ni kod koga od njih ne mogu da dodjem kuci nenajavljen, kao eto tako, bilo mi dosadno pa svratio na pivo… smatrali bi me budalom.
Zato i nemam motor. .. Sta ce mi kad ne mogu nikom da svirnem ispred kapije kad sam u prolazu i zovnem ga da se provozamo zajedno do nekog kafica na obali ili dalje…
A ti mi pises… zvoni dok me ne probudis… Ne razume to ovde niko… Cak me i zena pita  – A sta je to tamo u toj tvojoj Srbiji bolje nego ovde? Objasnio bih joj ja lako, samo kad bi mogla da shvati da prijatelju mozes tek tako da zvonis na vrata dok ga ne probudis…"

Znao sam ja da njega i nesto drugo muci, napisem mu da mora da bude tako, ovde je ovde, a tamo je tamo… Da je, uostalom, sam izabrao…
Onda je pokusao da mi objasni, ali bolje da nije, lakse bi mi bilo:

"Jeste, hteo sam da se vratim odmah, posle par nedelja ili par dana. Tada mi je bilo najteze… Plasile su me senke po zidovima iako sam znao da su moje… u praznoj sobi, noc, a bez nje… san nece na oci, tuga se razlije po celoj sobi i ne da snovima da udju, dok je ne ubije ko zna koja po redu flasa piva. U sebi sam je molio da izidje iz moje glave i da mi oprosti, da me ne progoni nocima i da me pusti da sanjam snove koje zelim… Uzalud…
I uvek mi se cinilo kao da je tek od juce nema a u stvari godina prosla i tako po ko zna koliko puta… u mojoj glavi je samo juce, kao da samo do tada postojim…
Posle je bilo lakse… ali opet me sada  stiglo sve isto…
I kako samo noci bole kad navru secanja, poznate slike, sva ona obecanja… A bole i jutra kad se otvore oci i ne vide ono sto zele… Jer jutra samo zato i sluze da nocima daju predah, pa opet iz pocetka…"

*

I sta sad ja da mu kazem kad dodje? Kako da mu objasnim da zivot nema reprizu?



 
Jbt evo te!  :mrgreen: Jučer sam prvi put otvorio ovaj topic, počeo čitat jer mi bilo dosadno, taman slučajno mi je Jutub neki novovalni mix vrtio i krenuo Mandić Dođe mi da vrisnem tvoje ime...pa onda pomagajte drugovi, vreme za ljubav...njega nisam nikad slušo u životu i nisam imo pojma da ima tako dobre srcedrapalice, i ono, jbt to svira i čitam tvoju temu priču za pričom, pomak vremena teški zamišljam Begeš u to vrijeme, idem u Zlatni Papagaj na cugu da se saberem.  :mrgreen:

Ja bi apelirao da pišeš i objavljuješ kad ti dođe, ne mora bit nužno vezano uz fatalnu ruskinju, može bit bilo šta iz tog vremena, čisto da kroz te tvoje odlične tekstove probamo malo na par minuta zamislit kako je to bilo u svijetu prije zombija. To bi mogla bit ko neka nužna doza humanosti u moru sterilnih izraubanih moto-priča o najboljim čevapima, kamerama, gumama i "poznatim bajkerskim cestama".
 
naletih, pročitah......
stari moj.... ovo ti je dobro....
teška nostalgija......

triba bi češće pisat ovod...........

 
ja upravo procitao,mogu reci da sam odusevljen,ovo je nesto najbolje sto sam procitao u svome zivotu. (y)
 
a ono, soul buddy....  kako se ljudi iz nekog laznog ponosa i nerazumljivih razloga protrate vrime umisto da ga provedu s ljudima koje vole... vecini ljudi je zivot samo samo suma propustenih prilika..


s tobom bi se tribalo zapit (sta bi mi bilo drugi ili treci put u zivotu jer ne pijem) :mrgreen:
 
da !
 
Sinna said:
Ovo je odlično! Ja bih slike Dukca i malo o njemu. :wink: :)

Ako mislis na mog 800SS, pisao sam vec na ovom forumu po nesto u vezi s njim.
Da ne opterecujemo ovu temu, ima ovde:  https://www.motori.hr/forum/index.php?topic=254349.0