Babylon said:
JE-BO-TE
Di je nastavak??
Di se može pročitat ostalo??
Ima samo jos jedan nastavak a da je sacuvan, deseti.
Napisao sam ja dosta toga na ovu temu, obicno kasno nocu, ali ako procitam tekst pre nego sto ga posaljem na forum, ucini mi se nekako bez veze, dosadan, predugacak i ogmah ga izbrisem. A ovih deset je i sacuvano tako sto su otisli na forum bez prethodnog citanja. U stvari, mislim da ima vise obrisanih delova nego ovih deset sacuvanih...
A evo onda i tog desetog nastavka da ne morate da trazite po drugom forumu:
Kljuc.
Krajem septembra prosle godine, par dana po povratku s mora, zove me jedno vece ona telefonom direktno, bez prethodne poruke.
- Pa gde si ti?
- Tu sam, preslazem motore po garazi, kupio sam sinu jos jedan auto, mali kabrio, pa da nekeko napravim mesta da stane…
- Hajde da se vidimo, na splavu sam, dodji.
- Dobro, dogovoricemo se, kazem ti da sam u guzvi ovih dana, da se cujemo kad sve pozavrsavam, tamo od nedelje…
- Ne. Dodji sada, imam nesto da ti dam, u stvari da ti vratim.
Znao sam da ce svako ubedjivanje s njom biti bezuspesno, presvucem se, sednem na Guzzi-ja i odvezem se na kej. Sedela je sama za stolom.
- Prekidas me u pola posla, daj da vidim to sto hoces da mi das pa da se vratim.
Spustila je saku na sto, otvorila je, a na belom stolnjaku sijao je mali kljucic sa logom Kawasakija.
- Evo ti tvoj kljuc!
Gledao sam ga par sekundi… to je… nije to… jeste… kljuc od mog Kawasakija Z-750 (L1) koga sam 1981. kupio novog u Austriji kod Tusera i dovezao kuci u kutiji na prikolici.
- Da li je moguce? Otkud kod tebe?
- Znas kad nisu mogli da ti naprave duplikat…
Onda sam se setio… Jednog dana sam bio iza zgrade sa strane gde je X gimnazija i pricao sa prijateljima, pokazivao im motor koji je tu bio parkiran, kada su kroz pasaz ispod zgrade stigla dva klinca na Poni-ekspresima, poslali ih sa Usca po mene jer je neko od nasih motorista imao cukanje sa autom pa da hitno dodjem jer sam blizu da vidimo koliko moze da se izvuce za stetu, na galamu. Bolje nego da dolazi milicija jer onda se trazi i saobracajna i vozacka i licna karta a retko ko od nas je tada imao sve to kompletirano.
Sednem odmah na Kawu onako samo u farmerkama i majici ali kljuc je ostao u stanu. Pogledam gore, kad otac slaze nesto na terasi, taman da ne gubim vreme viknem mu da mi baci kljuc iz jakne da uhvatim. Otac je iskusno zavio kljuc u list od novina da ga zastiti ali su se novine u padu razmotale vec kod treceg sprata, kljuc je zveknuo o asfalt i tu verovatno malo napukao.
Nisam ni primetio nekoliko dana, normalno je funkcionisao dok mi jedno vece kada sam kretao kuci nije ostao zalomljen u bravi ispred starog restorana Usce. Odguram motor do bandere da bolje vidim kakva je situacija i uspem malim ostrim srafcigerom da ga potkopam sa strane i podignem za milimetar da jedva viri iz ravni brave. Uspem od jedne gospodje koja je sedela u basti blizu motora da izmolim pincetu za cupanje obrva, pazljivo uhvatim vrh zalomljenog kljuca i nekako ga izvucem. Odmah smo drugim motorom otisli po rezervni i resili problem.
Sutradan odmah odem kod auto-bravara u ulici Zarka Zrenjanina (sada vojvode Supljikca), skroz u donjem delu blizu Bulevara kod ugla sa Sredackom. Mislim da i danas postoji ta radnja.
Nije tada kod nas bilo mnogo japanskih motora a jos manje blanko kljuceva za narezivanje za njih, ali bilo je sanse da se pogodi za japanska kola jer su se uvozili neki modeli Tojote i Mazde. Bilo je slicnih ali je bio uzak zljeb ili je kljuc debeo i slicno. Majstor je rekao da je nemoguce prilagoditi iako sam ja predlagao da obrusi svoj blanko kljuc na meru pa onda da nareze. Mrzelo ga je valjda da gubi vreme i zamajava se s tim.
Uvece, kada smo se svi nasli, ispricam da nema nista od novog kljuca, mozda bi i bilo ali majstor nece da se maltretira.
- Daj meni taj rezarvni da vidimo da li nece da se trudi. Ja cu lepo da ga zamolim… - kaze ona kroz smeh.
Njoj, tada, niko nista nije mogao da obije… Kasnije smo se svi odvezli do mene kuci da ostavim motor da bih mogao da joj dam kljuc…
Da ne duzim, sutra mi on donosi narezani duplikat da probam da li je dobar. Original je ostao kod nje, ako kopija ne valja da joj majstor odmah radi ponovo… Kljuc je bio dobar i na onaj originalni smo potpuno zaboravili. A i nije bio u nekom narocitom stanju jer je ko zna koliko puta posluzio kao oslonac ili poluga za otvaranje zatvaraca na pivskim flasama. Motor je kasnije i prodat sa tim duplikatom, a originalni je skoro cetiri decenije bio kod nje…
Odmah sam ga uzeo, stisnuo u saku da osetim sto bolje kao da to nije samo obican komad gvozdja. Verovatno sam podsvesno ocekivao da cu osetiti onu istu srecu i euforiju kao kad sam ga pre 37 godina prvi put uzeo u ruku. I osetio sam neko uzbudjenje, nije da nisam, ali to sto sam osecao onda moze da se oseti samo sa 20 godina ali ne i sa 60.
Odmah sam ga uslikao i poslao mu sliku na viber, cenio sam da je tamo vec jutro. Napisao sam kratko “Kljuc od moje Kawe, sad mi ga Lidija donela” i dobio odgovor “Ma ne zezaj… neverovatno!”.
Prisetili smo se ona i ja nekih detalja i peripetija oko kupovine tog Kawasakija (mozda sam i pisao o tome i na ovom forumu), popismo po par pica, prodje vreme, muzicari poceli da se zagrevaju i ona mi u sred price kaze da ga pitam sta hoce, koju pesmu da otpevaju – za njega. To je bila njena stara navika, ona ce da plati, ali ono sto bi neko od nas voleo da cuje.
- Nemoj Lidija molim te… pusti sad, treba i da krenemo…
- Pitaj ga kad ti kazem!
- Ma pitaj ga ti, kakve ja veze imam sa tim! – i odmah sam shvatio da je trebalo da cutim.
Jer, ona nije mogla da mu pise ili da ga zove kad hoce. Nikad se ne zna da li je u kuci ili ne, da li je u dvoristu sa decom ili sa zenom i ko ce od njih da mozda uzme telefon i pogleda. Samo je podigla oci ka meni i ovaj put sasvim tiho ponovila:
- Pitaj ga, kad ti kazem.
Sta da radim, napisem mu ukratko da ona insistira na nekoj pesmi koju bi on voleo da cuje kad bi bio sad sa nama i neka kaze koju… “Znas ti nju…” dodam na kraju.
Odgovor je stigao brzo, skoro odmah. Bacio sam pogled na ekran i ona je odmah pitala sta pise.
Samo je jos to trebalo, pomislio sam i odgovorio joj:
- Pise da ne treba nista, kad on ponovo dodje, bice prilike… Da idemo mi, zovi taksi…
- Zasto me lazes? Kazi mi sta je napisao?
Gledala me je pravo u oci i ja sam okrenuo ekran da pogleda. Kljuc je stajao i dalje na stolu i njegova slika na belom stolnjaku je u njenom oku bila jasna, bas kao sto je i pisalo u njegovoj poruci. Samo je stolnjak zbog boje oka bio plav…
Odmah je otisla do muzicara, izvadila plavu evro-novcanicu sto je bilo vise nego dovoljno da prekinu ono sto su vec poceli i pridju do nas… “ Dolazis ti, korak ti znam…” … i sve je bilo dobro do polovine prvog refrena. Tada je za nju bilo previse i briznula je u plac.
https://www.youtube.com/watch?v=aN1wjvBPWSY
- Eto vidis, jesam ti lepo rekao da idemo, znao sam…
- Nista ti nisi znao…
Zavrsi se nekako, muzika stoji i dalje, za te pare su verovato planirali bar sat da budu tu… pitaju sta cemo sledece.
- Ne treba nista, ljudi hvala vam, idemo mi…
- Samo jos jednu, molim te sacekaj – rekla je kroz suze.
- Dobro ‘ajde. Ali samo jos jednu…
- Koju? – pita jedan od muzicara.
- Istu… Slike u oku! – odgovorila je ona odmah.
Uh… Zavrsi se i ta druga nekako a s obzirom da je bila topla noc sednemo napolje na terasu da se malo dovede u red a i ja da razbistrim glavu, ipak treba vratiti Guzzi-ja nazad. Za nju je lako, ici ce taksijem.
Cutali smo, gledali u Savu i samo sam se pitao koliko ce tisina da traje i kada ce najzad da prsne. I nisam dugo cekao…
- Plasila sam se tada kada je otisao bez mena sta ce biti sa njim, kako ce trositi vreme, koga ce ljubiti, da li ce ta neka znati snove da mu oboji, da li ce mu prijati njeni poljupci kao moji…
Kako ce se smejati, odistinski kao sa mnom ili samo kad se mora, onako hladno… Da li ce blistati kad prodje sa njom pod ruku ili ce to biti bledo i jadno.
Da li ce joj zaboravljati rodjendan ili ce joj kupiti nesto lepo i vredno, mozda i prsten staviti na ruku…
Plasila sam se kako ce bez mene, ko ce ga ujutru buditi, kako ce mu zvucati njeno kad je navikao na moje ime…
Brinula sam da li ce je voleti, makar isto ako ne vise nego mene, da li ce ga nekad zaboleti kada se probudi i secanja krenu a na jastuku ugleda necije lice koje nije moje, kad misli pocnu da se pletu da li ce znati da ih sakrije…
Plasila sam se, znala sam da cu mu trebati tada a nece me biti…
Nisam je prekidao jer bi zvucalo glupo bilo sta da kazem. U neko doba odosmo najzad kucama.
*
Par nedelja kasnije pocnu ucestalo da mi stizu njegovi mejlovi, pise mi o nekim stvarima koje bas i nemaju veze sa mnom, ja odgovaram tek da nesto odgovorim, vidim da mu je izgleda dosadno pa kucka ta pisma tek da se nesto dogadja.
Kaze, dosao bi opet malo u Srbiju, pita da li sam tu, da li sam planirao negde da odem ili mozda imam nekih vaznih obaveza pa bi u tom slucaju on prilagodio vreme svog dolaska. Odgovorim mu da sam tu ceo decembar a i januar ako treba, i onako ne radim nista i da mi je potpuno sve jedno, kad god dodje dobro dosao je.
Medjutim to mu izgleda nije bilo dovoljno, nego je u istom stilu nastavio kroz par mejlova:
"Dobro onda, ali svratio bih i do vas, kuci. Kad vam odgovara? Popodne, uvece… ili pre podne? Vikendom?" – i sve tako me pita.
Ja mu odgovaram da moze kad god mu se uklopi, sve jedno mi je, i posle dva-tri puta ponovljenih slicnih pitanja, nisam vise izdrzao:
"Ti mene pitas kad mozes da svratis? Kad mi odgovara? Da mi slucajno ne poremetis dremku po podne? Kad smo se mi to najavljivali jedan drugom? Dodjemo samo pred zgaradu, proturiramo motor par puta - i to je to. Izidjes samo na prozor, pokazes rukom – silazim dole ili penji se gore – i gotovo.
Dodji kad hoces, kad god ti sleti avion. A i posle, kad god ti padne na pamet. Dodji u podne… ili u ponoc… dodji u 4 ujutru i zvoni dok me ne probudis. Sta, ja cu kao da ti zamerim?"
Posle pauze od par sati stigao je odgovor:
"Zar si bas morao sada to tako da mi napises? Ja ovde znam mali million ljudi, zemljaka, komsija, kolega sa posla koje nazivam prijateljima a i oni mene. Ali ni kod koga od njih ne mogu da dodjem kuci nenajavljen, kao eto tako, bilo mi dosadno pa svratio na pivo… smatrali bi me budalom.
Zato i nemam motor. .. Sta ce mi kad ne mogu nikom da svirnem ispred kapije kad sam u prolazu i zovnem ga da se provozamo zajedno do nekog kafica na obali ili dalje…
A ti mi pises… zvoni dok me ne probudis… Ne razume to ovde niko… Cak me i zena pita – A sta je to tamo u toj tvojoj Srbiji bolje nego ovde? Objasnio bih joj ja lako, samo kad bi mogla da shvati da prijatelju mozes tek tako da zvonis na vrata dok ga ne probudis…"
Znao sam ja da njega i nesto drugo muci, napisem mu da mora da bude tako, ovde je ovde, a tamo je tamo… Da je, uostalom, sam izabrao…
Onda je pokusao da mi objasni, ali bolje da nije, lakse bi mi bilo:
"Jeste, hteo sam da se vratim odmah, posle par nedelja ili par dana. Tada mi je bilo najteze… Plasile su me senke po zidovima iako sam znao da su moje… u praznoj sobi, noc, a bez nje… san nece na oci, tuga se razlije po celoj sobi i ne da snovima da udju, dok je ne ubije ko zna koja po redu flasa piva. U sebi sam je molio da izidje iz moje glave i da mi oprosti, da me ne progoni nocima i da me pusti da sanjam snove koje zelim… Uzalud…
I uvek mi se cinilo kao da je tek od juce nema a u stvari godina prosla i tako po ko zna koliko puta… u mojoj glavi je samo juce, kao da samo do tada postojim…
Posle je bilo lakse… ali opet me sada stiglo sve isto…
I kako samo noci bole kad navru secanja, poznate slike, sva ona obecanja… A bole i jutra kad se otvore oci i ne vide ono sto zele… Jer jutra samo zato i sluze da nocima daju predah, pa opet iz pocetka…"
*
I sta sad ja da mu kazem kad dodje? Kako da mu objasnim da zivot nema reprizu?