Epizoda 16: Riga – Warszawa / Barače Obama, teško tebi s nama!
https://www.viamichelin.com/web/Routes?departure=R%C4%ABga&departureId=31NDIxNXExMGNOVFl1T1RRMk1qTT1jTWpRdU1UQTBNamM9&arrival=Warszawa&arrivalId=31NDF6NmkxMGNOVEl1TWpNME9UZz1jTWpFdU1EQTRORGs9&index=0&vehicle=4&type=0&distance=km¤cy=EUR&avoidClosedRoad=false&motorway=false&toll=false&vignette=false&orc=false&crossing=true&fuelCost=1.36&allowance=0&corridor=&departureDate=&arrivalDate=
S Rigom se na rastanku izljubismo kao stare Matrjoške, i obećamo joj, uplakanoj, da ćemo se vratiti. Grcajući u suzama za nama, veselo nam maše svojim zastavama na vjetru koji jebeno ne prestaje još od Nordkappa. Krećemo put Poljske, Litvu ćemo pregaziti u ponešto izmjenjenoj formaciji 1-1-1 te joj nećemo ništa jer je i onako nikakva. Ove dvije zemlje, Estonija i Latvija se vidi iz podmornice da su prebogate, itaju se novcem od kojeg sve pršti na sve strane. I to je evidentno tim više kad ulijećemo u Kaunas idući za svojim gladnim trbusima jer je vrijeme ručka, gdje se odmah osjećamo kao doma jer je sve ka' u nas, po čemu je ovo mjesto i dobilo ime.
Sivo, tmurno, skromno ka' u nas, ljudi besciljno bauljaju po ulicama koje su raskopane ka' u nas i tako dalje. You get the picture. Bježimo iz ovog mjesta koje izgleda sablasno poznato između ostalog jer su nam se i crni kišni oblaci nadvili nad kacigama, i okrećemo naše motore u smjeru Poljske. Crni oblaci nas presreću, kišnjake koje smo se nadali da više nećemo koristiti, ponovno navlačimo na sebe. Baltičko more u našem smjeru odlučuje poslati jake snage olovnih oblaka, spremnih da po nama pišaju cijelim putem do Warszawe. No, nisu svjesni naše otpornosti koju smo do sad izgradili i mi im arogantno pokazujemo srednji prst te nastavljamo dalje naš put u nepoznato. Kako to obično biva u ovakvim situacijama a sve zbog onog idiota Murphya, okolnosti se neminovno akumuliraju, osobito one otegotne, pa tako zbog nepovjerenja u ispravnost đipiesove odluke o ruti, biramo pratiti znakove uz cestu i nesvjesno činimo grešku. Idemo kraćim putem, ali naravno – dužim. Jer nije svaka kratica ujedno i najbrži put između dvije točke, što bi rekao naš pajdo Pitagora.
I tako kisnući na kiši i sušeći se na vjetru i suncu koji se izmjenjuju, kasno navečer potpuno pogrešnim putem dolazimo do glavnog grada Pljoske, pardon, Poljske. Grad je stvarno ogroman, pravi socrealistički megalopolis sa ogromnim građanima, što bi rek'o TimTomTumb Grešković. Opet imamo neki fini apartmanić u nekom finom kvartu i kao fina gospoda, naručujemo taxi da naše fine guze sad već zgužvane od miljardu kilometara u sedlu odvede u centar zbivanja.
Glad ponovno promalja svoju odvratnu glavu koju možemo odsjeći jedino gomilom mesine i upućujemo se cipelcugom duž jedne od glavnih ulica u centar. Mijenjamo eure i deru nas za kurs jedno 20%, i polako počinjemo biti svjesni da ipak moooožda ovoliki broj policajaca koji nas čuvaju od poludjelih obožavateljica, nije tu samo zbog nas. U gradu je i predsjednik Svijeta, mr. Barrack Obama koji je tu kako bi zločeste ruse ubo prstom u oko u vidu nuklearnog štita koji namjerava postaviti na vanjskim granicama ne svoje, nego tuđih država članica NATO-a. Izgleda da se zločesti drug Putin na to naljutio, pa je poslao tenkovsku diviziju na gotovs. A nas tri nedužna vikinga smo se možda našli, ni krivi ni ružni, usred potencijalnog nuklearnog rata. Kolebljivim cerekom odbacujemo takve sulude mogućnosti, jer nas daleko konkretniji problemi muče: gdje u 22:30 usred Warszawe pronaći dobar biftek? Bauljajući tako gradom duhova i interventne policije, dolazimo na jedan lijepi trg usred centra i simpatični debeli poljak nas vabi u svoj poluprazan restoran a mi mu, darežljivi kakvi već po cijelom tijelu jesmo, dozvoljavamo da nas gađa tim biftecima, šampinjonima u umaku i zapečenim povrćem.
Siti i napiti, a već je kasno, konfisciramo prvi slobodan taxi i on nas za manje od 5 eura vodi na skroz drugi kraj grada u naše odaje za tu noć. Ovaj put je Josip dobio nagradnog mene jer je Pale imao prvenstvo izbora ležaja, pa smo nakon svakovečernjeg rituala stavljanja baterija na punjenje zaspali snom obamrlog vikinga crni pojas 16. dan više ne znam gdje sam...
