Voda

Back
Dylan

Dylan

Well-known member
Moj literarni prvijenac već je objavljen na stranici motori.hr.

http://www.motori.hr/VODA_1520.html

VODA 
 
1520Rastoke_6.JPG


U danu kad živa u termometru pokazuje preko 35 stupnjeva u hladu, svako živo biće traži vodu.
Toga jutra zaželio sam se vožnje, imao sam dovoljno vremena, a imao sam i jedno pitanje za svog servisera, Darija iz KMS-a (Kazea sa foruma), pa sam odlučio posjetiti ga. Boravak u servisu bio je kratak, Dario mi je otklonio neke nedoumice, i tako mi je ostalo dovoljno vremena za izlet do mjesta gdje bih mogao potražiti osvježenje uz vodu. Iako sam bio u Karlovcu, gradu na četiri prekrasne rijeke, nisam se zadovoljio onom koju taj grad ima u izobilju, već me je želja za vožnjom prekrasnom vijugavom cestom ponukala da odem na jedno meni drago mjesto koje kao da je ostatak nekog drugog vremena, kad ritam čovjekovog života nije određivalo pulsiranje mašine već žubor vode.

1520rastoke1.JPG


To krasno mjesto su Rastoke, nekadašnje naselje mlinica, a danas etno selo i odredište koje mami turiste da zastanu koji trenutak kad putuju ka moru. Smještene su ispod gradića Slunja na kaskadama i slapovima Slunjćice na utoku u Koranu.

Iskoristio sam priliku da popijem čašu hladne vode, da prošećem stazicama kraj malenih jezeraca i umočim ruke u hladnu, bistru vodu, da drvenim mostićima prođem preko, između mlinica, da sjednem na klupicu u hladovini i da se na trenutak odmorim u miru oplemenjenom mirisom stabala, žuborom slapića i svježinom koju u ovaj vreli dan može isijavati samo voda koja razigrano teče.

Gore iznad mene, na vreloj cesti, civilizacija kojoj i ja pripadam huči i bruji pogonjena mašinama, žuri da negdje drugdje uhvati trenutke mira, nesvjesna da mir kakav traže gotovo nepomućen postoji već vijekovima u ovoj sedrenoj dolini koja kao da se skriva ispod njih.

1520rastoke3.JPG


Ustajem pomiješanih osjećaja. Tužan što moram iza sebe ostaviti ovaj rajski mir, ovaj sklad čarobne prirode i ljudskog graditeljstva, a sretan što sam barem na kratko opet imao priliku uživati u njemu. Ali, čeka me moj motor koji me i doveo ovamo, i ponovo me čeka zavojita cesta, jedna sasvim druga vrsta užitka. Na rastanaku prisjećam se poruke jednog drugog namjernika, Adolfa Vebera Tkalčevića, hrvatskog filologa i putopisca kojima je davne 1860. opisao ovo vilinsko mjesto:
„Odosmo do vodopadah. Nemogu opisati miline tih prizorah, bljeskajućih se u debeloj mjesečini. Putniče, dođi ter vidi!“

1520Rastoke_7.JPG


Opet tražim vodu. Stara Karlovačka dovodi me do skretanja za Krašić i Dolinu Kardinala, a to je za mene do sada neistražena cesta i jedan kutak naše lijepe domovine koji do sad nisam upoznao.

Pitomo mjestašce, a u dolini iza njega, na putu za Metliku, golf teren, jedan sasvim drugačiji zahvat čovjekove ruke u prirodu. I zato neprirodno djeluje rezultat rada motorne kosilice na kojoj radnik doslovno brije travu na greenu. I tu ima vode, ali ova uz šištanje izlijeće iz mlaznica i natapa teren.

Nije to prizor koji tražim i idem dalje. Nekoliko stotina metara dalje seljak traktorskom kosom kosi livadu a iza njega se uredno slažu otkosi visoke trave. To je prizor koji mi je poznat i prirodan, i u njega se uklapaju dvije rode koje spokojno koracaju svježe pokošenim tlom u potrazi za hranom.

Vraćam se u Krašić. Cesta me vodi prema tamnozelenim šumovitim obroncima Žumberačkog gorja. I opet pronalazim vodu koja žubori u sjeni drevnih stabala. Riječica Kupčina me dovodi do ulaza u park prirode Žumberak i Samoborsko gorje. Cilj mi je doći do Samobora ovim novim, neistraženim putem.

Nesvjestan stvarne udaljenosti svog cilja vozim cestom koja je čas odlična, čas loša, cijelo vrijeme zavojita, čas prolazi kroz duboke riječne doline omeđene tamnim gorskim vrhovima, čas uz korita potočića, čas se strmo uspinje uz šumovite padine brda, pa se strmo spušta u novu dolinu, čas se izdigne i prolazi gorskom kosom sa koje puca prekrasan pogled unaokolo. I nema joj kraja. U tolikom obilju prirode na trenutak pomislim da sam jedino ljudsko biće koje remeti stoljetni mir ove duboke šume, da bi se već iza slijedećeg zavoja zacrvenjeli krovovi kuća. I stvarno, uz tu cestu koja toliko vijuga dubodolinama i brijegovima žive ljudi. I to ljudi dobrodušni i srdačni koji su spremni dati informaciju zalutalom putniku. Tako saznajem da me čeka još tridesetak kilometara vožnje ovom cestom do Bregane. Dok se vozim kroz gustu mračnu šumu s nelagodom pogledavam stablima obraslu strminu koja se spušta i preko stotinu metara duboko odmah uz rub uske, oštećene i sipinom zasute ceste. Da slučajno padnem, ne bi me dragi Bog pronašao u tim klancima. A što ako Kawa krepa? A i s benzinom sam tanak... Sjetim se smijeha domaćih kad sam pitao za benzinsku:
" Ima u Bregani, 31 kilometar odavde. Ali, benzin vam neće ni trebati... niz brijeg...“

1520Zumberak_2.jpg


I tako, uz dašak avanturizma uspinjem se i spuštam, sve dok cesta ne izbije na gorsku kosu s koje se pruža fantastičan pogled kilometrima okolo. Tamna brda na sve strane, tamo iza Gorjancih na slovenskoj strani nazire se ravnica. Tamna brda i svjetlije doline. I krovovi. Razbacani nasumice, u nakupinama od desetak ili nešto više, neki na vrhu brda, neki na padini, neki u dolini. Pa što svi ti ljudi rade ovdje? Od čega žive tu, Bogu iza leđa? Od šume? Poljoprivrede? Bogami, ne zavidim nimalo svom kolegi veterinaru koji obilazi ova sela... Cesta i dalje vijuga. Posve sam izgubio predodžbu kuda će me odvesti. I opet stajem i pitam. Da, na dobrom sam putu, još dvadesetak kilometara. Nešto kasnije šumarski radnik me ponovo upućuje: samo ravno cestom ( kako ravno, pa nema ni metra ravnog na ovoj cesti!?!), do Bregane je dvanaest kilometara. Susrećem sve više vozila, većinom kamiona, i treba dobro paziti na ulasku u uske, nepregledne zavoje pune sipine, pogotovo u šumi. Ali cesta se spušta i polako dobija jedan određen smjer kojeg se drži. I opet se pojavljuje riječica, Bregana, ulazim u njenu dolinu i napokon izbijam nazad u civilizaciju, taman iznad graničnog prijelaza.

Prošao sam krajem koji bi mi se učinio nepristupačnim i gotovo divljim da nije ceste i ljudi koji tu žive. A ljudi tu žive vijekovima i čak ni ove nepristupačne gore nisu ih sačuvale od ratnih zbivanja kroz povijest, o čemu svjedoče ruševine srednjovjekovnih utvrda u Žumberku, masovna grobnica u jami Jazovki i kasarna na Svetoj Geri. O tome govore i zavjetne kapele u selima, te veliki križ, spomenik domoljubima.

1520Vodenica_Zumberak.JPG


Danas je cijelo područje Žumberačkog gorja, pa i njemu pripadajućeg mada jasno odvojenog Samoborskog gorja park prirode koji obiluje prirodnim ljepotama, bogatstvom flore i faune i mnoštvom vodotokova. Preko dvije stotine pedeset izvora, nekoliko stotina potoka i riječica veliko su bogatstvo ovog kraja. Nekad je na desetke vodenica mljelo žito i prehranjivalo žitelje, a i danas ćete uz cestu naići na pokoju više ili manje sačuvanu vodenicu. Sada su uz cesti pri Bregani česti restorani koji nude kvalitetnu pastrvu, a ako ste ribič, i sami možete uhvatiti svoj ručak na komercijalnim pastrvskim ribnjacima.

1520Zumberak1.JPG


I ovdje završava moja priča o vodi. Dalje su me čekale užarene ceste i vrućinom sluđeni vozači. I flaširana voda s benzinske pumpe koja navodno potječe iz dubina gorja sa kojeg sam se spustio.

Koja, onako sterilna, nažalost u sebi ne sadrži one senzacije, one mirise, okuse, boje koje su mi danas okupirale čula. Ali nema veze, ipak su mi ostale neizbrisivo urezane u sjećanju kao prijatni doživljaj koji ću ponoviti.

A ostao mi je i prijatan umor koji sada osjećam. I petstotinjak kilometara više na brojaču...

Dylan
 
jednom riječju : prekrasno . slikice također  (y)
 
Bravo  (y)
Hvala što si nas podsjetio na ljeto u ove tmurne dane!
 
Prekrasno, nego mi smo se već par puta spremali tamo i nikak doć, najdalje smo stigli do Karlovca!  (y) :wink:
 
Dylan said:
Hvala!

Zamisli samo dan na +35°C i ovaj prizor:
Click to expand...

gemišt  (y)

Pitbull said:
Prekrasno, nego mi smo se već par puta spremali tamo i nikak doć, najdalje smo stigli do Karlovca!  (y) :wink:
Click to expand...

Kupi motor pa MOŽDA I USPEŠ DOJTI DO TAM  :mrgreen:
 
NOCKBERG, VRŠIČ I DOLINA SOČE​

Nekima od nas cilj je brzina koja prožima adrenalinom, nekima je cilj druženje, nekima je cilj zavojita cesta i novi vidici, ali jedno je sigurno: svima nama motocikl je sredstvo da se otrgnemo od svakodnevnice i da ispunimo san o slobodi.

Moj cilj i moj užitak su putovanja, ali razne okolnosti mi ne dozvoljavaju da taj cilj ostvarim na meni zadovoljavajući način pa se moja putovanja uglavnom svode na jednodnevne vožnje. Na svojem prvom višednevnom putovanju mogu zahvaliti svom prijatelju Werneru iz Kölna koji me je pozvao da zajedno posjetimo međunarodni susret motocikala Cagiva Elefant koji se održao na Afritzer See, u austrijskoj pokrajini Koruška, u blizini Villacha. O samom susretu pisao sam u članku koji je objavljen na http://www.motori.hr/cgi-bin/cl.rr?id=1946 .




Plan je bio da Werner iz Kölna dođe kod mene u Rasinju u srijedu popodne, da četvrtak iskoristimo za odmor i kraću vožnju te da u petak ujutro krenemo u Austriju. Povratak će uslijediti u nedjelju ujutro.

U srijedu popodne Termignoni Wernerovog Elefanta zagrmio je ispred moje kuće. Ujutro tog dana Werner je krenuo iz Ljubljane, u kojoj je prespavao, rutom preko Zagorja i Varaždina tako da nije bio previše umoran. Dio popodneva proveli smo promatrajući mimohod prirodnih ljepota izvaljeni na štekatu  kafića na gradskom trgu u Koprivnici, a večer uz roštilj i piće te kovanje planova za sutrašnji dan.

Naš prvi moto susret uslijedio je prije dvije godine, tada je dogovor bio da se nađemo na Grobniku kad se Werner vraćao s ture po jadranskoj obali s prijateljem Uweom (BMW 1200 GS). Ja sam tamo stigao na svom skuteru Honda Dylan 150 na veliko čuđenje Njemaca kojima je bilo nepojmljivo da sam bio spreman odvaliti put od 600 kilometara u jednom danu na skuteru sa samo 16 KS. No Hondica je taj put odvalila bez ikakvih problema. Problemi su uslijedili tri dana poslje, kad sam stradao u prometnoj nesreći koja me na skoro godinu dana odvojila od motora. Uglavnom, tada smo Werner i ja zajedno odvozili samo nekoliko kilometara pa je cilj ove sutrašnje planirane vožnje bio da vidimo kako će funkcionirati naše prvo pravo putovanje motorima.




Ujutro smo lokalnim cesticama krenuli prema Križevcima, a poslije kratkog razgledanja tog starog kraljevskog grada (u kojem sam proveo djetinjstvo) otputili smo se na Kalnik. I ovdje sam iskoristio priliku da prilikom razgledanja stare tvrđave prijatelju održim sat povijesti i ispričam mu kako su lokalni seljaci šljivama od gladi spasili kralja Belu IV kojeg su na Kalniku opsjedali Mongoli i za to bili nagrađeni plemstvom, pa se još i danas  u kalničkom kraju njeguje tradicija plemenitaša- šljivara. Kad sam već i ovdje zaglibio u povijesne pričice dodati ću još jednu crticu. Zanimljivo je da je ta provala Mongola u Ugarsko – hrvatsko kraljevstvo u 13. stoljeću imala svoj epilog na mjestu dobro znanom svim motoristima: Jelenskom polju. Na njemu je u krvavoj bitci mongolska sila doživjela konačan poraz, a zbog ogromnog broja tjelesa koja su poslije bitke ostala ležati na bojištu u narodu su tom polju nadjenuli novo ime: Grobničko polje!

Kalniku se prilazi živopisnom zavojitom cestom koja prolazi kroz potkalnička sela,  vinograde i polja, ali treba biti pažljiv jer ljepota prizora vam ne smije odvratiti pažnju sa ceste koja je često nepregledna a mnogi zavoji su „ukrašeni“ šljunkom. To pogotovo važi za poslijednje kilometre vrlo strmog uspona na Kalnik, no ljepota krajolika obilato nadoknađuje nešto manji užitak vožnje tom cestom. Meni osobno, koji sam se godinama budio s pogledom na Kalnik to je jedan od najljepših vidika, zato svima preporučam da posjete Kalnik i uživaju u prekrasnoj prirodi. Oni sa avanturističkim duhom tamo mogu uživati  i u adrenalinskim sportovima: slobodnom penjanju i zmajarstvu.

Poslije osvježenja u planinarskom domu uslijedio je povratak u Koprivnicu, ponovo piće na gradskom trgu i u mom teniskom klubu te vožnja do Šoderice, Prekodravlja te posjet Legradu i povratak kući.

Cilj vožnje je bio ostvaren, uspostavili smo ritam i pravila vožnje kojih ćemo se pridržavati slijedećih dana a usput smo obišli i znamenitosti Podravine i Prigorja i nagledali se prekrasnih vizura: na malenom prostoru Podravine i Prigorja izmjenjuju se pejsaži skroz različitih geomorfoloških osobina, no ta iznimna raznolikost ovog kraja nije iznimka kad znamo da se cijela Hrvatska odlikuje iznimnom raznolikošću.To je naša velika vrijednost koju treba znati iskoristiti i kapitalizirati i to ne samo kroz turizam, no ujedno treba imati dovoljno pameti i znanja da se taj prostor ekološki sačuva što je u stvari zadaća onog što u poslovnom svijetu nazivamo sintagmom „održivi razvoj“.


 
U petak ujutro krenuli smo na put. Sama ruta i kilometraža nisu bile naročito zahtijevne, Afritz am See udaljen je svega nekih tristotinjak kilometara, no vremenska prognoza nije nam bila naklonjena, već desetak dana vrijeme je bilo iznimno nestabilno, svakih nekoliko dana sa zapada su prodirale vlažne fronte donoseći pljuskove u naše krajeve, a pogotovo u Alpsko područje kuda smo se uputili. No, na polasku ispratilo nas je sunce i sve je ukazivalo da će vožnja biti ugodna.

I bila je, osim naravno magistralnom cestom od Rasinje prema Varaždinu, cesta je loša, zagušena prometom i gotovo neprestalno prolazi kroz naselja. Od Varaždina do graničnog prelaza Dubrava Križovljanska gdje smo ušli u Sloveniju vožnja je bila ugodnija, osim jedne dionice od nekoliko kilometara prije granice  gdje se vrši rekonstrukcija ceste pa smo vozili još nedovoljno ugaženim tucanikom. Vožnja od Ptuja do Maribora bila je prava mora, moj prijatelj iz Njemačke je street legal orijentiran pa kroz gust promet gotovo da nismo koristili prednosti motocikla nad limenim kantama . Tek kad smo se izvukli iz Maribora počeo je pravi užitak; pojurili smo predivnom i kvalitetnom zavojitom cestom koja prati korito rijeke Drave prema Dravogradu. To mi je bila prva vožnja tom cestom i uživao sam u svakom kilometru. Promet nije bio gust i i mogao sam si dati oduška bez straha od rigorozne slovenske prometne policije jer je od Maribora Werner preuzeo vodstvo.


Oldtimer na ulici u Dravogradu

Poslije kraćeg odmora uz piće u Dravogradu napustili smo Sloveniju i blizu Bleiburga ušli u Austriju, dalje će nas put voditi pokrajinskim austrijskim cestama kojima je odlika vrhunski asfalt, bezbrojna ograničenja brzine i kružni tokovi. Tu je opet do izražaja došla ona disciplinirana strana mog njemačkog prijatelja što sam i ja, ustrašen pričama o drastičnim kaznama austrijskih žandara bez pogovora prihvatio. Tako smo lagano krujzali kroz Štajersku sve dok nas nije prestigao par na Yamahinom Dragstaru, tad je i Werneru dojadilo i malo više je otvorio gas. Ulaskom u pokrajinu Korušku sretali smo sve više motora koji su sve brže vozili pa je i naš ritam postao dobrano življi. U nekoliko navrata počela je padati kiša, no nijednom dovoljno jako da bi nam ozbiljnije zasmetala. Zaobilazeći veće gradove tako smo stigli do Afritza i kampa na obali jezera Afritzer gdje se održavao međunarodni susret vlasnika Cagiva Elefant. O samom susretu već sam pisao, ali moram još jednom spomenuti izvanredno gostoprimstvo i druželjubivost domaćina i svih sudionika susreta.

Naravno, ponovo je nad Alpe dojurila ciklona koja se nad Afritzom izlila oko četiri  popodne i tako nam onemogućila planiranu vožnju. Zato nam je omogučila da na kartama Tromeđe (Koruške, Slovenije i Italije) kojima su nas opskrbili ljubazni domaćini, a na kojima su već ucrtane razne motociklističke rute isplaniramo sutrašnju vožnju. Odabrali smo rutu koja je vodila kroz Nacionalni park Nockberg, poznatu Nockalm Strasse.


Slike s Nockalmstrasse

Nockalm i Twister na offroadu

Odmor u gradiću Ramingsteinu, dvorac koji stoji na grebenu ponad Ramingsteina

U subotu prije podne krenuli smo u vožnju, pridružio nam se Wernerov poznanik, Nijemac Florian, a na benzinskoj gdje smo stali napuniti rezervoare i dvojica Engleza, Paul i John, otac i sin od kojih je prvi na BMW GS A. Ulaz u park se plaća 7 Eura i tu smo doživjeli jedinu manju nezgodu: s pokrajnje ceste se prema nama sjurio KTM čiji vozač očito nije očekivao nečiju prisutnost na tom križanju. Kad se jedva jedvice uspio zaustaviti izgubio je ravnotežu i motor ga je poklopio. Naravno, priskočili smo mu u pomoć i podigli motor i njega. Srećom, dečko je bio dobro potkožen i jedina poslijedica proistekla iz te nezgode bilo je njegovo posramljeno lice. Prolaskom kroz naplatnu rampu započela je moja prva vožnja alpskim cestama, do sada sam imao vrlo malo iskustva na planinskim cestama, najviša i najduža dionica mi je bila uspon na vrh Biokova (1774 m) mojim Dylanom. Taj uspon na Biokovo bio je tehnički zahtijevniji od vožnje na Nockberg no zbog izrazito lošeg asfalta prema Sv. Juri gotovo da se gmiže. Asfalt na Nockalm Strasse je uglavnom kvalitete kakvu mi imamo samo na autocestama i po austrijskim Alpama se naprosto juri. U društvu sa tri Cagive Elefant sa 83 KS i BMW GSA sa 100 KS moj ER-5 sa ubogih 50 KS bio je na velikim mukama ali se hrabro držao.  Kad smo se zaustavili na prvom prevoju Paul mi je prišao i pohvalio Twistera rekavši da nije vjerovao da će motorić od 500 kubika moći držati takav tempo. Siguran sam da bi Twister mogao i bolje da ga nije sputavalo moje neiskustvo i, što da krijem, moje neznanje.

Uz jednu kraću ali za mene jezovitu ofroad dionicu, napravili smo 185 kilometara cestama Nockberga, Turracher Höhe i Ossiacher See. Nažalost, poslijepodne je ciklona opet odlučila izliti svoj sadržaj na nas, ovaj puta baš kad smo bili na najzahtijevnoj dionici, reklo bi se ovlaš asfaltiranoj šumskoj cesti koja bi bila dovoljno gadna i bez bujica vode koje su se slijevale njom. No i to smo pregurali svi osim Wernerovog Elefanta koji je prvo desetak minuta neprestalno trubio zbog kratkog spoja u konatktu a onda mu je pregorio glavni osigurač. Srećom, pokazalo se da je zlatno pravilo da se na put kreće s istovrsnim motorima zbilja zlatno, sa još dvije Cagive Elefant u grupi našao se i rezervni osigurač i sretno smo se dokoturali u kamp.
 
Nedjeljno jutro donijelo nam je i rastanak. Werner je odlučio taj dan voziti do mjesta Zell am See gdje će ostaviti motor jer se već za dva tjedna vraća u austrijske Alpe, ovaj put sa prijateljom iz studentskih dana Uweom koji iz Chicaga gdje radi dolazi na godišnji odmor. Kako se poslije ispostavilo, Werneru se boravak u Afritzu toliko svidio da je i za tu ponovnu turu odabrao Afritzer See kao bazu.

Ja sam se jedno vrijeme bavio mišlju da krenem prema Grossglockneru, nekih dvije stotine kilometara udaljenom mitskom mjestu alpskog motociklizma. Gross je najviša asfaltirana cesta Europe i mjesto koje svatko tko jednom proba vožnju Alpama jednostavno mora posjetiti. No, pogled na kartu pokazao mi je da bi jednodnevna vožnja na Grossglockner i nazad kući, nekih 750 km, ipak bila preveliki zalogaj zbog ipak niskih brzinskih prosjeka koji se mogu postići na planinskim cestama, a osim toga i zaustavljanja za okrijepu, odmor ili slikanje uzimaju dosta vremena, uz sve to ni vremenska prognoza nije bila obećavajuća. Ne, bolje je da si postavim neki realniji cilj.

Već dugo nisam posjetio zelenu ljepoticu, Soču. Upoznao sam je u dječačkoj dobi zahvaljujući činjenici da moja strina potječe iz Mosta na Soči, malog mjesta nedaleko od Tolmina. Već tada me očarala lijepota kanjona te brze planinske rijeke, njena gotovo neprirodno zelena boja, njeni srebrni sprudovi. I bogatstvo ribom. Sjećam se da sam kao dječak sa mosta gledao ogromnu ribu kako se skrivajući se iza hridi u vodi naizgled gotovo bez napora odupire snažnoj struji. Kasnije sam naučio da je to bila Soška postrv (Salmo trutta marmoratus), endem te vode koja je uz nju bogata mladicom, kraljicom salmonidnih riba i najvećim ribolovnim trofejom svakog varaličara te lipljanom, vjerojatno najljepšim od svih mušičarskih trofeja. Naravno i ostale pastrvske vrste su bogato zastupljene u Soči zahvaljujući razumnom gospodarenju Zavoda za ribištvo slovenskog Ministarstva poljoprivrede, uostalom neću pogrešiti ako kažem da njima i naše najbolje salmonidne vode mogu zahvaliti na svom bogatstvu jer se salmonidna mlađ kojom se poribljavaju dobrim dijelom nabavlja u Sloveniji.

Dakle, spustit ću se dolinom Soče do Tolmina a onda uz kanjon rijeke Idrijce do Idrije i Vrhnike pa preko Ljubljane, Celja i Slovenske Bistrice do Ptuja, Varaždina i kući. Taj put će me voditi preko prijevoja Wurtzenpass koji je granica sa Slovenijom te prevoja Vršič.

No prije svega moram izbjeći Villach. Zbog toga sam odredio malo zaobilaznu rutu preko Faaker See, također motorističkog svetišta gdje se svake godine, u gradiću Faak am See na najvećem europskom susretu okupljaju vlasnici motocikala Harley Davidson.

Jutro je svanulo okupano suncem i tako razriješilo moje dileme kako se opremiti za prelazak dva prevoja. Pozdravio sam se s Wernerom i nekolicinom novostečenih poznanika, trubom pozdravio Glinzner Fischerhof koji me je ugostio protekla dva dana i krenuo na put,ovaj put sam, nepoznatim cestama i morati ću se osloniti na vlastite sposobnosti orijentiranja po karti. Već poslije dvadesetak kilometara jedno me pogrešno skretanje dovelo tamo gdje nisam želio biti: naravno, ušao sam u Villach. Srećom, na svakom semaforu mogao sam pratiti oznake za Faaker See tako da je moja pogreška na kraju ispala odličnim potezom jer sam kroz u nedjeljno jutro uspavani grad prošao bez zastoja i našao se na cesti za Faak am See. I samo jezero se ubrzo pokazalo ispred mene, začudilo me koliko je maleno i koliko je turistički izgrađeno. Motociklista a pogotovo biciklista bilo je sve više, zanimljivo je da je rekreativni biciklizam daleko više razvijen u tim brdovitim krajevima nego u ravničarskim! Očito je da i biciklisti prekrasne brdske ceste doživljavaju na isti način kao i motociklisti.

Jedan od njih pomogao mi je uputivši me na pravi smjer kad sam se zbog rekonstrukcije ceste našao na obilaznici na kojoj nije bilo putokaza. Desetak kilometara kasnije skrenuo sam u lijevo prema planini koja je granica između Austrije i Slovenije i započeo uspon prema Wurtzenpassu. Na usponu sam sustigao dva para na BMW RT i u njihovom društvu bez ikakve kontrole prošao granični prelaz. Uslijedilo je spuštanje prema Kranjskoj gori i iz nje uspon na Vršič. I ovdje sam susretao mnogo biciklista kojima se divim na izdržljivosti i uopće na hrabrosti da se suoče sa zahtijevnim usponom. Osim njih mnogo je trekera i a među njima dosta onih čije se godine više ne mogu nazvati ni srednjima.

Ulazak u Kranjsku Goru


Redom: Prisojnik, Koča na Gozdu, 1226 mnv, Ruska kapelica

O Vršiču ste mnogo mogli čitati pa ću ovdje samo ukratko o njemu. Cestu su granitnim kockama gradili ruski zarobljenici za vrijeme Prvog svijetskog rata jer su se u ovim visokim planinama koje su razgraničavale Austro-Ugarsku i Italiju vodile strahovito teške bitke, bilo je angažirano nebrojeno mnogo snaga i s jedne i s druge strane i u vojne svrhe sagrađeno je mnogo fortifikacija koje su zaraćenim stranama trebale osigurati prevlast. Koliko je života ugrađeno u taj sraz sila ne znam, ali znam da je svaki od njih izgubljen uzalud. I mnogo Rusa koji su gradili cestu na Vršič ostavilo je svoje kosti na njoj i njima u slavu stoji Ruska kapelica koju mnogi putnici niti ne vide jer stoji povučeno i čuva mir onih po kojima je dobila ime. Danas se cesta renovira, većim djelom je asfaltirana no one najteže serpentine su još sada prekrivene kockama. Na nekoliko mjesta su vidikovci jer se svakim zavojem otvaraju sve ljepši vidici koji mame na zaustavljanje. I sam vrh prevoja je takav ali su se poduzetni Slovenci dosjetili i naplaćuju zaustavljanje i fotografiranje. Kako se sa Vršiča otvara pogled prema mnogim vrhovima Julijskih Alpi, mnogo je onih koji staju i na vrhu vlada stalna gužva.

Spust na drugu stranu je daleko manje zahtijevan, asfalt je bolji, cesta šira a pogled spektakularan. No, kad bih se zaustavljao, skidao kacigu, vadio fotoaparat i slikao svaki lijepi prozor koji sam vidio vjerojatno bih još i danas bio negdje na putu ka podnožju.




A tu me je dočekao potočić u kojem (da nije bilo table s imenom) uopće ne bi prepoznao Soču jer ništa osim boje nije pokazivalo onu snagu i silinu kojom ova rijeka sebi probija put kroz planine. Razigrani slapić odmah iza mosta gdje sam je prvi put prešao, potočić koji bih pregazio u dva- tri koraka da voda nije jezivo ledena, stijena koja razdvaja tok.

Ali taj potočić svakim kilometrom sve više raste, sve više jača hranjen vodom koja se slijeva sa planina i uskoro postaje onakva Soča kakvu poznajem, koja huči i stenje i propinje se stiješnjena u procijepu planina da bi već malo dalje veselo ali nezaustavljivo probijala svoj put kroz naplavine koje već eonima nosi sa sobom i taloži ih u dolinama. A boja joj je sve dublja, sve bogatija, sve nestvarnija. Tu boju ne znam opisati, tu boju ne može dočarati niti fotografija koju slikam, tu boju morate sami doživjeti i spremiti je u dubinu vaših sjećanja, toliko je prozračna a duboka, toliko je gusta a prozirna, toliko je bogata a iskričava. Da sam djevojka volio bih da mi netko tko me voli pokloni dragi kamen takve boje jer sam siguran da se ona osim u Soči krije samo u fasetama kakvog zelenog dragulja.



Nebrojeno puta stajem i divim se lijepoti kakvu svatko samo može poželjeti upoznati. I nisam jedini, cestom stalno bruje motori, pozdravljamo se bez iznimke, sjedinjeni ne samo u ljubavi prema motorima već i u ljepoti ove iznimne rijeke.

Stajem u Bovecu. Put mi se zbog mnogih stanki do sada već odužio a od Bovca vodi cesta prema Mangartu, najvišem asfaltiranom prevoju Slovenije. Računam koliko bi trajao uspon i povratak i sa žaljenjem (jer sad kad sam tu prilika je koja se možda skoro neće ponoviti!) odustajem. Mangart i Paso del Predil ću ipak morati upoznati nekom drugom prilikom.



Pred samim Tolminom dešava mi se mala neugodnost koja mi diže tlak. Mladac u nabrijanom Polu kojega sam prestigao na zavojitoj cesti u kanjonu i koji od me tog trena nastoji prestići, na ravnici koristi priliku kad popuštam gas da ga skinem s one stvari i prestiže me ali se na potpuno praznoj cesti ubacuje ispred mene tako da bi me pogodio posred kotača da nisam oštro kočio. Pojurio sam za njim i kad sam ga sustigao počastio sam ga cijelokupnim arsenalom verbalne i neverbalne komunikacije koji posjedujem. Dečko je samo tupo buljio pred sebe i na prvom skretanju pobjegao na neku sporednu cesticu. Smirio sam se. Ma ne daj da ti svaka budala pokvari dan! A opet kad se sjetim da ima kretena koji vozilo upotrebljavaju kao oružje... Ako ništa drugo, i danas mu se sjećam tablice...

Zastajem na mostu pred Tolminom. Da pušim sad bi bila prilika da zapalim jednu da se smirim. Dolje na sprudu sunčaju se klinci. Ne vidim da se netko kupa, što me ne čudi jer ne znam da li mrzla Soča mjeri i petnaest stupnjeva. Mostom prolazi skupina motorista. Nijemci na GS-ovima. Pozdravljam ih, lijep je prizor vidjeti preko pola tuceta ovih močnih strojeva.

Ponovo stajem u Mostu na Soči. Zagledam u rijeku, one divovske pastrve više nema, nema ni one stijene iza koje je ležala, sve je nekako drugačije, kao da se sve smanjilo iz moje percepcije danas, četrdesetak godina poslije. No ,samo mjesto je naraslo, mnogo je drugačije i na znam da li bih danas našao onu strmu cestu koja vodi do rodne kuće moje strine.



Skrećem prema Idriji i ubrzo ulazim u kanjon druge bistre rijeke, Idrijce. Cesta je dobrano uža i nešto lošija nego do sada, zavoji su mnogo nepregledniji i kraći nego oni uz Soču i usporavam tempo. Sustiže me Honda CBR koju propuštam i od tada vozim na njenom repu, motor ima lokalne tablice pa pretpostavljam da vozač poznaje cestu. Vozim njegovim ritmom, ubrzavam kad on ubrzava, kočim kad on koči, prestižem kad on prestiže. Pred samom Idrijom stajem, vrijeme je za ručak i vrijeme da dopunim rezervoar. Upoznajem mladog bikera na R6, razgovaramo o cesti, upozorava me na uobičajene (njima poznate, meni ne) punktove policije. Pozdravljamo se, on se u trkačem kombinezonu sa grbom otpravlja u Tolmin.

Cesta prema Vrhniki penje se u brda, asfalt postaje odličan i vožnja poprima sportska obilježja. Jasno mi je zašto me mladi Slovenac upozorio na radarske zasjede, ja srećom ni na jednu nisam naletio. Od Vrhnike koja je poprilično raskopana cesta kroz drvored vodi prema Ljubljani, tom starom cestom sam kao djete putovao na ljetovanja i ekskurzije, i danas je jedan (srećom kraći) dio pokriven onim treskavim betonskim blokovima kojih se vi stariji sigurno sjećate s tadašnje auto ceste Zagreb- Ljubljana. Sad se tom starom cestom približavam Ljubljani nastojeći da pretjerano ne kršim ograničenja.

Nadomak Ljubljane penjem se na auto cestu da obiđem grad. Silazim kod Domžala i starom cestom se vozim prema Celju. Opet ograničenja koja umjereno kršim prolazeći kroz mirna slovenska mjestašca. Vrijeme je objedu i promet je slab.

Ne osjećam umor, vožnja mi paše, motor radi odlično, lagano meditiram kako to obično radim na dugim usamljenim vožnjama, smišljam moguće rute no ipak se držim one koju sam si unapred odredio. Trojane, Žalec, Celje, Slovenska Bistrica, tu napuštam smjer prema Mariboru i skrećem prema Ptuju. I ponovo se vraćam na Dubravu Križovljansku gdje me ljubopitljivi slovenski carinik zasipa pitanjima, ali ne onim koja sam očekivao i koja mu posao nalaže  več o mom putovanju i motoru koji vozim. Petnaestak minuta smo razgovarali prije nego što sam ga pozdravio i otpravio se na našu stranu. Ovdje sam bio pozdravljen mahanjem ruku i prošao maltene bez zaustavljanja. Ovih zadnjih pedesetak kilometara do kuće osjećam kao neki antiklimaks, kao da je putovanje već završilo. I zbilja, uskoro me u mom dvorištu dočekao razdragan lavež i mahanje repova mojih labradora, Arčija i Foggyja.

Tisuću kilometara u tri dana. I nije neka rekordna kilometraža ali ljepota koju sam vidio i bogatstvo dojmova koje sam ponio ono su što je važno. I naravno, zadovoljstvo da ih ovim člankom mogu podjeliti s vama.

P.S. Nedavno sam dobio e-mail od Wernera koji vam želim prepričati.
Werner kaže ovako: „ Udovica Alexa Fishera (Nijemca koji je organizirao prve susrete vlasnika Cagiva Elefant, uređivao internetsku stranicu i forum posvećen Elefantima, a koji je umro od raka nekoliko tjedan prije susreta u Afritzu) prodaje njegova dva Elefanta. Motori su iznimno sređeni i ozbiljno se bavim mišlju da kupim jedan od njih. U tom slučaju  ja bih tada imao dva Elefanta. Što kažeš na ideju da slijedeće godine ti dođeš do mene u Köln pa da se nas dvojica sa Elefantima otputimo na 8.susret u Francusku, u Biarritz?“ 


Dylan
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom