VOZILI SU SE MOTORI I RANIJE

motoklasik

Member
Jednog dogadjaja sa Usca (tradicionalnog okupljalista motociklista u Beogradu) se cesto setim, mada i nije bio tako davno.

Pre nekoliko godina dodjem dosta rano, restoran u kome sedimo se jos nije otvorio, pa sednem na kraj zidica, ocekujuci da ce brzo jos neko naici.
Motor sam parkirao pored, a dosao sam tada sa Yamahom YZF1000 R ThunderAce.

Sedim, niko od drustva ne dolazi i odnekuda se pojavi stariji covek, deda, verovatno je setao pesackom stazom dok je jos ujutru svezije. Stade pored motora, zagleda, kucka po oklopu i rezervoaru, valjda da vidi sta je plasticno a sta metalno. Oklopi dosta skrivaju masinu, on zaviruje da vidi, pita po nesto a ja odgovaram onako preko volje. Gleda satove, ThunderAce izgraviran do 300 - cinilo mi se da ce svakog trenutka da pita ono poznato “a koliko juri na sat?”

Licio mi je nekako na one dosadne matorce iz zgrade dok sam stanovao u ranijem stanu i nisam imao garazu, koje sam omrzao i koji su stalno organizovali sastanke “kucnog saveta” da mi izbace motor iz zajednicke prostorije u ulazu.
Takodje su me stalno prijavljivali ocu, kad god ukradem kljuceve da provozam auto po kraju. Imali smo tada NSU 1200, koga sam ja posebno voleo, prvo sto je NSU pravio i motore, a posebno sam bio ponosan na modele TT i TTS koji su imali nekih dodirnih tacaka sa tim nasim. Cak sam od dzeparca odvojio pare i kupio obrtomer za njega (italijanski “veglia”, a caletov drug ga je ugradio) da gledam kako se “vrti” dok otac vozi i da ga opomoinjem da uvek rano saltuje i “gusi” masinu.

Imajuci to sve u glavi, ovom dedi na Uscu sam na pola pitanja odgovarao prako volje, mrmljajuci sebi u bradu, ostalu polovinu sam i precutao.

Covek je sigurno to primetio, odmakao se od motora, okrenuo se i krenuo dalje (prema vojsci). Onako polu okrenut rekao je tiho:
  -Imao sam ja NSU 500, 1956. godine…

U trenutku sam se osetio lose. Pa covek je vozio motore dok se ja jos nisam ni rodio! Mislim da se nikad u zivotu nisam osecao tako postidjeno, da je moglo, najvise bih voleo da me nema, uzasno mi je bilo tesko sto sam se do tada tako odnosio prema njemu. Ustao sam sa zidica i pitao:

  -Jel’ Konzula?
  -Jeste, Konzula, kako znas ? – okrenuo se dedica prema meni, onako poguren i sitan, ali video sam dobro, oci su mu zasijale.

Eh, kako ga ne bih znao? Kao klinac sam cesto svracao kod nekog Miljka u ulicu Franca Rozmana (kod Autokomande, paralelna sa Juznim bulevarom). Ja sam tada pocinjao sa Tomosima (APN, T-15…), a taj Miljko je vozio neke vece motore, ali u stanu u jednoj sobi je godinama sklapao jedan NSU Consul 500. Kako mi je tada izgledao ogromna ta masina koja je stajala sa strane, van rama, cini mi se da mu je pogon bregaste isao sa desne strane, preko kraljevske osovine…sate sam ja provodio kod Miljka, diveci se tom, iako rasklopljenom Konzulu.

  -Ma znam – kazem - imao je davno jedan moj drug takvog.

U medjuvremenu se otvorio restoran, zovem dedu da sednemo, da ga castim picem, on nece, ja opet insistiram ne bi li nekako uspeo da odagnam onaj mucan utisak koji me jos uvek drzao sto sam bio onako neprijatan prema njemu.
  -Ma, po jedno pivo da popijemo? – on nece.  –Sok? – on opet nece. Ja insistiram, on na kraju kaze:
  -Rado bih ali ne smem, zabranili su doktori, i pivo i sve sa secerom…

Jedva ga nagovorim na kiselu vodu, samo da jos malo posedi sa mnom. Povede se prica o motorima, dedici ne izlazi onaj sjaj iz ociju.

  -Imao sam posle i Horeksa 400 – kaze.
  -Jel Reginu ili Imperatora – pitam ja, a on iznenadjen, baca pogled na onaj plasticni motor sa kojim sam dosao, nema mu nesto dodirnih tacaka sa onim sto je on vozio, pogleda me dugo u oci i kaze:
  -Imperatora, sine…

Sedeli smo jos neko vreme, pricao mi je o svom drugaru (iz Novog Sada valjda, ali nisam siguran) koji je imao Ariela i kako su njih dvojica isli zajedno sa motorima na more, sve gore do Istre, a asfaltnih puteva gotovo da i nije bilo.
Pominjao je i neke stare beogradske majstore za koje sam ja znao uglavnom po onome sto sam ranije cuo, ali znao sam gde su im bile radnje, pa kad on spomene ja pitam – jel onaj sto je imao radnju tu i tu… vidim, drago mu sto se to jos pamti. Pricao mi i o deda Voji Ivanisevicu i o trkama oko Kalemegdana pre II sv. rata na koje ga je njegov otac vodio kao decaka.

Onda ustade da ide, ja ga zadrzavam, on kaze – rado bih sedeo, da sam znao da ponesem lekove, vec sam okasnio da ih uzmem, zena se sigurno vec brine…
Kazem mu da sam cesto tu, kad god bude u setnji neka pogleda, videce me, pa da opet pricamo, neka nosi i te lekove u dzepu pa da ne mora da zuri. Ponudim, kad vec kasni, da ga povezem bar gore do semafora (gde je sada trzni centar Usce), dedica se ozario, kaze:

-Hajde sine, moze, bar jos jednom da sednem dok… - nije zavrsio recenicu.

Na tom semaforu je sisao, rukovali smo se, opet ga podsetim da sam i sutra tu, i celo leto, skoro svaki dan. Doci ce suigurno, obecao je, samo da zavrsi neke preglede.

Nikad vise nije dosao, a ja i sada uvek obratim paznju kad iz daljine vidim nekog ko pojavom podseca na njega. I dan danas mi je krivo sto sam u pocetku kad je stao da zagleda motor bio i odbojan prema njemu, sto nisam uzeo bar neki telefon, otisao bih ja do njega ako on ne moze da seta…

...........................................................................

Znao sam i do tada, ali od tada ni jednog trenutka nisam smetnuo sa uma: motori i motociklisti su postojali i pre nego sto smo mi koji se sada vozimo kupili motor, procitali par testova u moto casopisima i mislimo da smo, sto se tice motora – eksperti za sve.

Bar na forumu gde sam jedan od osnivaca se trudim da u glavama motociklista ne prevlada iluzija koja je podosta vec uzela maha, posebno medju novopecenim motociklistima, mladjim ili starijim po godinama – sve jedno, da motociklizam pocinje sa pojavom moto-foruma i njihovim ucescem na njima.


 
  • Like
Reactions: NaMi and Luke
ovo je jedna od priča koju bih pročitao u dahu sve i da je na 10 stranica pisana...  (y) (y)
 
super priča svaka cast. steta sto nije vise dosao :?
 
Pročitao dva puta  (y)
 
Malo me rastužila ova priča, ali lijepo od tebe što si je podijelio sa nama  (y)
 
(y)
 
Svaka cast za pricu majstore, skoro si me rasplakao... (y)
 
stvarno super , a ujedno i tužno  :embarrassed: