liberty
Well-known member
Prvi skuter sam nabavio iz čiste potrebe.
Nisam imao auto, cura je bila udaljena od mene 5 km, a na parkingu ionako nikada nije bilo mjesta.
Povoljna prilika, uščuvan primjerak, 50 ccm za kojih ne treba A kategorija, povoljna cijena.
Već idući mjesec mi je tinjala želja kupiti nešto brže, nešto jače. Lijepo mi je bilo voziti se u dvoje.
Nije bio ni brz ni nov, ali svugdje se dalo s njime, a zagrljeni je bilo još i ljepše.
Čuvao sam ga kao oko u glavi i još dan danas čuvam tih 50 ccm kao prvoga dana.
iako možda ništa ne vrijede, meni je taj malo skuter ono prvo, ono uz što se vežeš.
Kovali su se planovi o nabavci većeg skutera ili motora, da se i ja otisnem u nepoznato, da stavim integralnu kacigu i navučem rukavice i vidim gdje su mi granice.
Gotovo dvije godine dumanja, štednje, rješavanja prioriteta i svega onoga što nas male ljude muči, veseli ili o ćem uopće ne razmišljamo, prošlo je i predamnom je osvanuo moj maxi skuter.
Čuvao sam ga još i više od malog skutera, ali mali skuter je i dalje bio parkiran pored njega. I danas je.
S većim skuterom sam prešao Istru uzduž i poprijeko nebrojeno puta, sam i u dvoje, po danu i noći, neovisno o vremenskim ne/prilikama.
Na njemu su mi motociklisti in odmahivali i neodmahivali, ali sa svakim zavojem je rastao adrenalin i raspoloženje - odmor za dušu.
Do Zagreba, posjetiti forumske kolege na partyu mi nije predstavljalo ni najmanji problem, po kiši i magli.
Ali već tada želja nije bila više ista.
Nikad nisam mislio da će me boljeti gubitak forumskog kolege i virtualnog prijatelja, čovjeka kojeg sam prije toga dvaput uživo vidio i neko vrijeme internetom kontaktirao.
Ali ništa više nije moglo vratiti Balkija.
Nekad razmišljam o tome više, nekad manje, ali sve češće dok sam na dva kotača.
ne bi rekao da je to strah, ali se pitam da li postoji nešto poslije, ako ne prođem zavoj ili ako mi se nešto nađe na putu. Ne želim da zamnom netko plaće i da me više nema ako me tko kome značim zatreba.
No dobro, reći ćete, kenjkav sam, o ćemu ja to pričam, pa vozim tek 22 ks, to je hbicikla u odnosu na neke brže, bolje jače.
Ali ja se sjetim Balkija, i ne mogu ga zaboraviti.
Prije nego sam kretao za Split po lošem vremenu, molio sam se za balkija i za sebe, nek me on čuva. Znao sam da ću u tih 1000 km Pula-Split-Pula svaki zavoj brže sječi i ni po kiši usporavati.
Znao sam da će me vući na brže, da ću se lažno osjećati siguran.
Po jakoj kiši sam se vratio i od Senja do Pule pretekao 54 automobila.
Sišao sam sa skutera mokar kao miš, ali gord i ponosan.
Nakon tog izleta, svaki zavoj je bio lak i sve sam manje stiskao kočnisu a sve sam se više utrkivao sa samim sobom. Sve me je manje bilo strahi sve bi se manje sjetio tuge Balkijevih bližnjih, onima kojima je stalo.
RIP teme su se sa sezonom pojavile.
Naši padovi teme su uskrsnule.
Počeo sam si razmišljati.
Shvatio sam da sam na dva kotača postao prenervozan. Da jurim cestama istre kojima sam bezbroj puta u ovih 1 godinu i 4 mjeseca prešao i natukao 19.000 km.
Shvatio sam da nisam nikad toliko iskusan da mogu zaboraviti da sam na dva kotača.
Malo sam interese preusmjerio na druga životna polja, čisto da razbistrim um, da vidim dal da dalje vozim 250 ccm ili dalje.
I ponovno sam se vratio onome koji me je vjerno čekao, ponovno se veselim ujutro ako moram zakurblati malog libertya jer se večer prije ipak malo presaugao.
A tamno sivi X9 mi sve više liči na opasnog morskog psa, neman koja me može oteti i koja ne oprašta.
Strah se uvukao u kosti.
Ovih dana mi stalno oduzimaju prednost, uvijek mi ima pjeska na cesti, ni u dvoje do Motovuna više nije to, jer ili sam prebrz ili sam prespor. Uhvatila me nerboza kao u vozača autobusa.
ALi je zato pored morskog psa, pored nečeg zbog čega se ledi krv u žili mojoj majci svaki put kad me vidi s integralkom i rukavicama, moj mali dupin moj Liberty - moja Sloboda, na kojem mi se uvijek vidi osmijeh jer je kaciga otvorena, koji nije nikad toliko brz da se otme kontroli, onaj na kojeg me i moja majka isprača sa smješkom.
Možda malo više vozim ponovno iz potrebe, jer sa mojom Slobodom otisnuti se imalo dalje od granica grada je pravi pothvat, ali veliki skuter je na prodaju.
Savršen je i jak, koči i skreće, ima puno opreme i nalik je na novog.
Ali je ipak na prodaju i u mom potpisu, i ne vozim ga tako često.
Možda će donijeti nekome drugome sreću. Možda ću ga ponovno vidjeti, ali moram i želim biti ponovno slobodan.
I sad, u ove sitne sate, kad neki od vas već spavaju, a kad se opet sjetim svog prijatelja Balkija, moj Liberty je pored mene i jedva čeka da me odveze još malo dalje.
I on je ponovno Slobodan.
Odustao sam jer želim i ja ponovno to biti s njime.
Nisam imao auto, cura je bila udaljena od mene 5 km, a na parkingu ionako nikada nije bilo mjesta.
Povoljna prilika, uščuvan primjerak, 50 ccm za kojih ne treba A kategorija, povoljna cijena.
Već idući mjesec mi je tinjala želja kupiti nešto brže, nešto jače. Lijepo mi je bilo voziti se u dvoje.
Nije bio ni brz ni nov, ali svugdje se dalo s njime, a zagrljeni je bilo još i ljepše.
Čuvao sam ga kao oko u glavi i još dan danas čuvam tih 50 ccm kao prvoga dana.
iako možda ništa ne vrijede, meni je taj malo skuter ono prvo, ono uz što se vežeš.
Kovali su se planovi o nabavci većeg skutera ili motora, da se i ja otisnem u nepoznato, da stavim integralnu kacigu i navučem rukavice i vidim gdje su mi granice.
Gotovo dvije godine dumanja, štednje, rješavanja prioriteta i svega onoga što nas male ljude muči, veseli ili o ćem uopće ne razmišljamo, prošlo je i predamnom je osvanuo moj maxi skuter.
Čuvao sam ga još i više od malog skutera, ali mali skuter je i dalje bio parkiran pored njega. I danas je.
S većim skuterom sam prešao Istru uzduž i poprijeko nebrojeno puta, sam i u dvoje, po danu i noći, neovisno o vremenskim ne/prilikama.
Na njemu su mi motociklisti in odmahivali i neodmahivali, ali sa svakim zavojem je rastao adrenalin i raspoloženje - odmor za dušu.
Do Zagreba, posjetiti forumske kolege na partyu mi nije predstavljalo ni najmanji problem, po kiši i magli.
Ali već tada želja nije bila više ista.
Nikad nisam mislio da će me boljeti gubitak forumskog kolege i virtualnog prijatelja, čovjeka kojeg sam prije toga dvaput uživo vidio i neko vrijeme internetom kontaktirao.
Ali ništa više nije moglo vratiti Balkija.
Nekad razmišljam o tome više, nekad manje, ali sve češće dok sam na dva kotača.
ne bi rekao da je to strah, ali se pitam da li postoji nešto poslije, ako ne prođem zavoj ili ako mi se nešto nađe na putu. Ne želim da zamnom netko plaće i da me više nema ako me tko kome značim zatreba.
No dobro, reći ćete, kenjkav sam, o ćemu ja to pričam, pa vozim tek 22 ks, to je hbicikla u odnosu na neke brže, bolje jače.
Ali ja se sjetim Balkija, i ne mogu ga zaboraviti.
Prije nego sam kretao za Split po lošem vremenu, molio sam se za balkija i za sebe, nek me on čuva. Znao sam da ću u tih 1000 km Pula-Split-Pula svaki zavoj brže sječi i ni po kiši usporavati.
Znao sam da će me vući na brže, da ću se lažno osjećati siguran.
Po jakoj kiši sam se vratio i od Senja do Pule pretekao 54 automobila.
Sišao sam sa skutera mokar kao miš, ali gord i ponosan.
Nakon tog izleta, svaki zavoj je bio lak i sve sam manje stiskao kočnisu a sve sam se više utrkivao sa samim sobom. Sve me je manje bilo strahi sve bi se manje sjetio tuge Balkijevih bližnjih, onima kojima je stalo.
RIP teme su se sa sezonom pojavile.
Naši padovi teme su uskrsnule.
Počeo sam si razmišljati.
Shvatio sam da sam na dva kotača postao prenervozan. Da jurim cestama istre kojima sam bezbroj puta u ovih 1 godinu i 4 mjeseca prešao i natukao 19.000 km.
Shvatio sam da nisam nikad toliko iskusan da mogu zaboraviti da sam na dva kotača.
Malo sam interese preusmjerio na druga životna polja, čisto da razbistrim um, da vidim dal da dalje vozim 250 ccm ili dalje.
I ponovno sam se vratio onome koji me je vjerno čekao, ponovno se veselim ujutro ako moram zakurblati malog libertya jer se večer prije ipak malo presaugao.
A tamno sivi X9 mi sve više liči na opasnog morskog psa, neman koja me može oteti i koja ne oprašta.
Strah se uvukao u kosti.
Ovih dana mi stalno oduzimaju prednost, uvijek mi ima pjeska na cesti, ni u dvoje do Motovuna više nije to, jer ili sam prebrz ili sam prespor. Uhvatila me nerboza kao u vozača autobusa.
ALi je zato pored morskog psa, pored nečeg zbog čega se ledi krv u žili mojoj majci svaki put kad me vidi s integralkom i rukavicama, moj mali dupin moj Liberty - moja Sloboda, na kojem mi se uvijek vidi osmijeh jer je kaciga otvorena, koji nije nikad toliko brz da se otme kontroli, onaj na kojeg me i moja majka isprača sa smješkom.
Možda malo više vozim ponovno iz potrebe, jer sa mojom Slobodom otisnuti se imalo dalje od granica grada je pravi pothvat, ali veliki skuter je na prodaju.
Savršen je i jak, koči i skreće, ima puno opreme i nalik je na novog.
Ali je ipak na prodaju i u mom potpisu, i ne vozim ga tako često.
Možda će donijeti nekome drugome sreću. Možda ću ga ponovno vidjeti, ali moram i želim biti ponovno slobodan.
I sad, u ove sitne sate, kad neki od vas već spavaju, a kad se opet sjetim svog prijatelja Balkija, moj Liberty je pored mene i jedva čeka da me odveze još malo dalje.
I on je ponovno Slobodan.
Odustao sam jer želim i ja ponovno to biti s njime.