Sad ču malo o mojoj bombi.Ne ,nije ručna al se upravlja sa dvi ruke. Moj stari CBR 600 PC 23.Kupljena kod mog prijatelja ,agenta Honde u Bellinzoni u CH. Prvi izlazak na cestu je bila utrka Gera Piano --Medoscio.Trka uz brdo.Prika je sa njom postavio rekord u klasi. Onda sam je ja kupio i registrirao ,prvi.Bili su to lipi dani.Šoldi nije falilo ,vrimena je bilo a i ostale stvari o kojima nečemo nije nedostajalo. Jedva se čekala subota.Poslipodne suboton san bija svugdi samo ne u radioni.Priša san sve planinske prelaze po ko zna koliko puta.Tamo san i naučija di mi je zadnja točka kočenja .Tribalo je dobro ocjenit jer greška bi me vjerovatno vratila tamo odakle san krenija prije desetak minuta. Ako Marin ovo čita znat če bolje nego iko na šta mislin.Živija Marine.Naš čovik Šibenčanin. Često je bilo i istraživanje okolice tako da san nekad vikendom bija u Italiji nekad u Hrvatskoj ili u Austriji.Ma važno je bilo kretat se jer me ponediljak uvik čekala radiona.Mala bomba je sva maltretiranja podnila bez problema,ona na auto putu kroz Italiju i pogotovo ova naša strana od granice do Ši.E to je uvik bila trka sa samim sobom.Nije se puno razmišljalo a često san dolazija samo za vikend..Ma ko je to moga platit.Tako je jadna sa svojin kaubojem na leđima prišla ,do sad, 308 000 km.Sad stoji ,spremna za vožnju ,u maloj radioni u društvu druge Honde,Gold Wing 1000.Društvo im pravi W Max od mog sina.Čekaju ostvarenje osnivanja oldtimer kluba ,našeg ,pa da ih registriran kao povijesno vozilo.PŠrva i jedina nezgoda ,mislim na kvar, se dogodija na autoputu u Italiji .Nakon dolivanja goriva upalila i stala nakon 500 metara.Uzrok,ne radi više pumpa goriva.Sriča da nije na ubrizgavanje pa san odspoija cjev i zaobiša punpu a gorivo je slobodnim padom dolazilo svejedno iako bi na velikim brzinama znalo malo falit..Toliko o kvarovima.Mislim mehaničkim. Ostale joj je priuštija gazda svojim vožnjama ponekad nemilosrdnim ,ponekad divljin,izgledalo je ka da bižin od nekog. Ali nisan biža nego san uvik tija stič onoga koga san vidija isprid sebe.Bolest kojoj nema lika,tableta.traje i sad kad bi bilo vrime za molat.Dobro ,valjda ču i ja nekad na čopera.
To uvik govori moja žena koja bi bila najsritnija da prominin vrstu prometala.Čoperaši škužajte ,nije da vas ne cjenim al još uvik volin leč ,skoro do kolina.Iman slajdere al kad dođen do blizu njih dignen kolino da ne zaderen.
.Više puta je jadna ona sa svojin vlasnikom završila i tamo di nije tribala.
Ma nije ona kriva nego magare na njoj šta je uvik ganja pa onda ,kad se dogodi nešto nepredvidivo,završi na podu.Grobnik dva puta imagistrala jedan put.Pored svega toga šta je propatila opet je u komadu,ima po sebi tragove i rane ,puna je plastičnih vezica i ostalih sredstava koja je drže zajedno.Radi ,pali ,funcionira ko sat.Svaki put kad uđem u malu radionu pogledam je i pogladim po sicu i rezervaru uz uvik istu izjavu :: bravo stara moja :: .Čekamo papire oldtajmer kluba za registraciju pa da opet krenemo u đir.