Vozi neko ovdje Triumph
- Thread starter Sredju
- Start date
gastajbarter
Well-known member
tommy71k
Well-known member
Jučer sam se malo provozao po poznatim talijanskim brdima Monferrato,gdje proizvode izvrsna svijetska poznata vina..Dan genijalan a i moj 16 godina star Triumph Tiger 1050 ide ko švicarska vurica❤️.
Hutterit mile
Member
Hutterit mile
Member
S obzirom da je tema mrtva, pokušat ću udahnuti dašak života u nju. Napravio sam prvih 1000 km na Triumph Street Scrambleru pa donosim nekoliko dojmova. Naime, sama ideja o vožnji motora se kod mene razvijala dugi niz godina, što je uključivalo čitanje, razmišljanje, proučavanje i naravno neizostavno maštanje o svijetu motociklizma. Kod mene je motociklizam neizostavno vezan za pojmovnik pop kulture kao dio mozaika koji uključuje film, glazbu, filozofiju. Ništa adrenalin. Dakle, motor ne mora biti samo funkcionalan, mora imati dušu. Što bi rekao moj prijatelj - "sonet a stroj". Bez toga, jebeš ti sve. Motor me mora činiti jednako zadovoljnim u vožnji i nakon vožnje. Motor mora biti i statment a ne samo puka materijalna činjenica u garaži. E sad, vođen svim navedenim u svom istraživanju Triumph se sve češće počeo pojavljivati na kraju puta kao logičan izbor. Dok sam istraživao vrištalo je Triumph, čim bi svoja razmišljanja razmijenio s (katkada i prekaljenim "bajkerima") drugima nastupilo bi odmahivanje rukom i negacija, nagovaranje da je Suzuki Bandit (jedan od primjera, bilo ih je pregršt) ono o čemu trebam razmišljati a ne nekakve Bonneville pizdarije. Potom bi naravno pod utjecajem toga revidirao svoje stavove, ali racionalnost, odnosno "pametan izbor" bi ubrzo eliminirali sve ono zbog čega želim voziti motor i priča o motociklizmu bi tada gubila smisao. To se najbolje ogledalo na primjeru Yamahe MT09. Njena CP3 mašina bila je neprikosnovena, tri filigranski precizna i pouzdana cilindra. Snaga. Ali.....fali nešto. Yamaha u oglas i u potragu za iskupljenjem. Prije Yamahe iskupljenje je imalo lice Moto Guzzija, nekakav pokušaj cjenovnog i duhovnog kompromisa, pakta s Đavlom. Tako je i ispalo. Loše održavan od prethodnog vlasnika V7 Classic donio je samo patnju i bol te je rezultirao već ranije spomenutim odigravanjem na sigurno i kupovinom MT09. Trebao sam mir i mir sam dobio, ali ne i dušu. Nakon prodaje Yamahe - konačno Triumph. Probna vožnja i tutnjava ispod dupeta koja je zauvijek promijenila sve. Bijeli princ je rođen. Do samog kraja bila je teška borba između Kawasaki Z900RS (caffe) i Triumph Street Scramblera, presudila je da budem iskren i činjenica koja govori kako Kawasaki zaslužuje da ga se vozi na način koji on to zaslužuje, a ja, nisam u stanju to pružiti. Barem ne u ovom trenutku. Upola manje konjskih snaga na Triumphu uz neprikosnoven izgled Steve McQueen klasike uz prekrasan topot iz bočnih auspuha te žbičane kotače....ljubav je rođena. Prvih 1000 kilometara se može staviti u dvije riječi - prekrasan stroj. Duša je mirna, a ja jednako zadovoljan u vožnji ili dok samo krajičkom oka vidim kako se kočoperi u dvorištu. Svaki detalj na njemu je djelić ostavštine i povijesti, često i glavom kroz zid ali uvijek poseban i svoj. Ako ste netko kome je kofer iza leđa obavezna stavka i treba vam neprikosnoveno pouzdan stroj, nećete u Triumphu naći svog suputnika. Da biste dobili dušu, nešto se mora dati za uzvrat. Ukoliko ste "lone rider" nešto iz Triumphovg kataloga klasika je izbor za vas. Dok vozite, osjećate kako ispod vas grmi tradicija. Kad stanete osjećaj zadovoljštine se razvija nepcem. I to je suština bilo čega što radite a da pričinjava sreću, pa i kod vožnje motora.
Podugačko, ali možda nekome pomogne.
Podugačko, ali možda nekome pomogne.
WraGG
Well-known member
U ovakvim situacijama bih volio da nisam grmalj od skoro 2m i 120kg pa da mogu voziti ovakve motore, jer i meni motor mora izgledati dobro, a samo retro okrugla lampa naprijed izgleda dobro. Na zalost, i neprezaljeni Bandit 1250N je ispod mene izgledao kao igracka tako da sam sa svojim gabaritima osudjen na choppere ako zelim ispod sebe nesto sto (meni!) dobro izgleda. Kod tog Triumpha mi se ne svidjaju auspusi tako da bih ja iz njihove ponude radije uzeo Thruxton 900, ali Z900RS mi je mljac!
Sa ovim trendom smanjivanja gabarita kod novih motora imam sve manje nade da cu naci takvo sto za sebe, tako da su mi trenutno zanimljivi eventualno Ducati Diavel i Yamaha MT01, ali i to je kompromis tako da za sada ostajem na kombinaciji Versys 1000 za svaki dan i za duze ture + Intruder M1800R2 (naked) za joyride sa otvorenom kacigom po okolici i za poziranje pred birtijom
Sa ovim trendom smanjivanja gabarita kod novih motora imam sve manje nade da cu naci takvo sto za sebe, tako da su mi trenutno zanimljivi eventualno Ducati Diavel i Yamaha MT01, ali i to je kompromis tako da za sada ostajem na kombinaciji Versys 1000 za svaki dan i za duze ture + Intruder M1800R2 (naked) za joyride sa otvorenom kacigom po okolici i za poziranje pred birtijom
Hutterit mile
Member
Truxton 900 mi je previše agresivan. Moja prva želja je bio T100....iako moram priznati meni su auspusi na Scrambleru lijepi. U ovom trenutku jedini next step bi bio Scrambler 1200.U ovakvim situacijama bih volio da nisam grmalj od skoro 2m i 120kg pa da mogu voziti ovakve motore, jer i meni motor mora izgledati dobro, a samo retro okrugla lampa naprijed izgleda dobro. Na zalost, i neprezaljeni Bandit 1250N je ispod mene izgledao kao igracka tako da sam sa svojim gabaritima osudjen na choppere ako zelim ispod sebe nesto sto (meni!) dobro izgleda. Kod tog Triumpha mi se ne svidjaju auspusi tako da bih ja iz njihove ponude radije uzeo Thruxton 900, ali Z900RS mi je mljac!
Sa ovim trendom smanjivanja gabarita kod novih motora imam sve manje nade da cu naci takvo sto za sebe, tako da su mi trenutno zanimljivi eventualno Ducati Diavel i Yamaha MT01, ali i to je kompromis tako da za sada ostajem na kombinaciji Versys 1000 za svaki dan i za duze ture + Intruder M1800R2 (naked) za joyride sa otvorenom kacigom po okolici i za poziranje pred birtijom
tommy71k
Well-known member
Kako ne potvrditi sve ovo što si napisao iako nisam nikad gledao tako duboko filozofski moje Triumphe.S obzirom da je tema mrtva, pokušat ću udahnuti dašak života u nju. Napravio sam prvih 1000 km na Triumph Street Scrambleru pa donosim nekoliko dojmova. Naime, sama ideja o vožnji motora se kod mene razvijala dugi niz godina, što je uključivalo čitanje, razmišljanje, proučavanje i naravno neizostavno maštanje o svijetu motociklizma. Kod mene je motociklizam neizostavno vezan za pojmovnik pop kulture kao dio mozaika koji uključuje film, glazbu, filozofiju. Ništa adrenalin. Dakle, motor ne mora biti samo funkcionalan, mora imati dušu. Što bi rekao moj prijatelj - "sonet a stroj". Bez toga, jebeš ti sve. Motor me mora činiti jednako zadovoljnim u vožnji i nakon vožnje. Motor mora biti i statment a ne samo puka materijalna činjenica u garaži. E sad, vođen svim navedenim u svom istraživanju Triumph se sve češće počeo pojavljivati na kraju puta kao logičan izbor. Dok sam istraživao vrištalo je Triumph, čim bi svoja razmišljanja razmijenio s (katkada i prekaljenim "bajkerima") drugima nastupilo bi odmahivanje rukom i negacija, nagovaranje da je Suzuki Bandit (jedan od primjera, bilo ih je pregršt) ono o čemu trebam razmišljati a ne nekakve Bonneville pizdarije. Potom bi naravno pod utjecajem toga revidirao svoje stavove, ali racionalnost, odnosno "pametan izbor" bi ubrzo eliminirali sve ono zbog čega želim voziti motor i priča o motociklizmu bi tada gubila smisao. To se najbolje ogledalo na primjeru Yamahe MT09. Njena CP3 mašina bila je neprikosnovena, tri filigranski precizna i pouzdana cilindra. Snaga. Ali.....fali nešto. Yamaha u oglas i u potragu za iskupljenjem. Prije Yamahe iskupljenje je imalo lice Moto Guzzija, nekakav pokušaj cjenovnog i duhovnog kompromisa, pakta s Đavlom. Tako je i ispalo. Loše održavan od prethodnog vlasnika V7 Classic donio je samo patnju i bol te je rezultirao već ranije spomenutim odigravanjem na sigurno i kupovinom MT09. Trebao sam mir i mir sam dobio, ali ne i dušu. Nakon prodaje Yamahe - konačno Triumph. Probna vožnja i tutnjava ispod dupeta koja je zauvijek promijenila sve. Bijeli princ je rođen. Do samog kraja bila je teška borba između Kawasaki Z900RS (caffe) i Triumph Street Scramblera, presudila je da budem iskren i činjenica koja govori kako Kawasaki zaslužuje da ga se vozi na način koji on to zaslužuje, a ja, nisam u stanju to pružiti. Barem ne u ovom trenutku. Upola manje konjskih snaga na Triumphu uz neprikosnoven izgled Steve McQueen klasike uz prekrasan topot iz bočnih auspuha te žbičane kotače....ljubav je rođena. Prvih 1000 kilometara se može staviti u dvije riječi - prekrasan stroj. Duša je mirna, a ja jednako zadovoljan u vožnji ili dok samo krajičkom oka vidim kako se kočoperi u dvorištu. Svaki detalj na njemu je djelić ostavštine i povijesti, često i glavom kroz zid ali uvijek poseban i svoj. Ako ste netko kome je kofer iza leđa obavezna stavka i treba vam neprikosnoveno pouzdan stroj, nećete u Triumphu naći svog suputnika. Da biste dobili dušu, nešto se mora dati za uzvrat. Ukoliko ste "lone rider" nešto iz Triumphovg kataloga klasika je izbor za vas. Dok vozite, osjećate kako ispod vas grmi tradicija. Kad stanete osjećaj zadovoljštine se razvija nepcem. I to je suština bilo čega što radite a da pričinjava sreću, pa i kod vožnje motora.
Podugačko, ali možda nekome pomogne.
Vozio sam dosta toga(ili barem probao) ali niti jedan motor mi nije tako ukrao dušu kao Triumph.Imao sam Bonneville SE,sad trenutno vozim T120 i kupio sam prošle godine Tiger 1050.Ali Bonny je fakat nešto posebno.
Uživaj i dalje u tvom Scrambleru,nadam se da ćeš napraviti još hrpu kilometara na njemu i uvijek osjećati isto kao što si opisao sada .
2023
2017
2023
Last edited:
gagi
Active member
Ljepo napisan tekst. Svaka cast! U potpunosti sam razumio sve sta zelis reci i da je motor "ono sta dusa pita". I meni su neki od Triumpha bili u uzem izboru. Nebitno o kojem brendu pricamo ovo je tekst napisan za svaku pohvalu i to je ono sta za mene znaci sjesti na motor i uzivati!S obzirom da je tema mrtva, pokušat ću udahnuti dašak života u nju. Napravio sam prvih 1000 km na Triumph Street Scrambleru pa donosim nekoliko dojmova. Naime, sama ideja o vožnji motora se kod mene razvijala dugi niz godina, što je uključivalo čitanje, razmišljanje, proučavanje i naravno neizostavno maštanje o svijetu motociklizma. Kod mene je motociklizam neizostavno vezan za pojmovnik pop kulture kao dio mozaika koji uključuje film, glazbu, filozofiju. Ništa adrenalin. Dakle, motor ne mora biti samo funkcionalan, mora imati dušu. Što bi rekao moj prijatelj - "sonet a stroj". Bez toga, jebeš ti sve. Motor me mora činiti jednako zadovoljnim u vožnji i nakon vožnje. Motor mora biti i statment a ne samo puka materijalna činjenica u garaži. E sad, vođen svim navedenim u svom istraživanju Triumph se sve češće počeo pojavljivati na kraju puta kao logičan izbor. Dok sam istraživao vrištalo je Triumph, čim bi svoja razmišljanja razmijenio s (katkada i prekaljenim "bajkerima") drugima nastupilo bi odmahivanje rukom i negacija, nagovaranje da je Suzuki Bandit (jedan od primjera, bilo ih je pregršt) ono o čemu trebam razmišljati a ne nekakve Bonneville pizdarije. Potom bi naravno pod utjecajem toga revidirao svoje stavove, ali racionalnost, odnosno "pametan izbor" bi ubrzo eliminirali sve ono zbog čega želim voziti motor i priča o motociklizmu bi tada gubila smisao. To se najbolje ogledalo na primjeru Yamahe MT09. Njena CP3 mašina bila je neprikosnovena, tri filigranski precizna i pouzdana cilindra. Snaga. Ali.....fali nešto. Yamaha u oglas i u potragu za iskupljenjem. Prije Yamahe iskupljenje je imalo lice Moto Guzzija, nekakav pokušaj cjenovnog i duhovnog kompromisa, pakta s Đavlom. Tako je i ispalo. Loše održavan od prethodnog vlasnika V7 Classic donio je samo patnju i bol te je rezultirao već ranije spomenutim odigravanjem na sigurno i kupovinom MT09. Trebao sam mir i mir sam dobio, ali ne i dušu. Nakon prodaje Yamahe - konačno Triumph. Probna vožnja i tutnjava ispod dupeta koja je zauvijek promijenila sve. Bijeli princ je rođen. Do samog kraja bila je teška borba između Kawasaki Z900RS (caffe) i Triumph Street Scramblera, presudila je da budem iskren i činjenica koja govori kako Kawasaki zaslužuje da ga se vozi na način koji on to zaslužuje, a ja, nisam u stanju to pružiti. Barem ne u ovom trenutku. Upola manje konjskih snaga na Triumphu uz neprikosnoven izgled Steve McQueen klasike uz prekrasan topot iz bočnih auspuha te žbičane kotače....ljubav je rođena. Prvih 1000 kilometara se može staviti u dvije riječi - prekrasan stroj. Duša je mirna, a ja jednako zadovoljan u vožnji ili dok samo krajičkom oka vidim kako se kočoperi u dvorištu. Svaki detalj na njemu je djelić ostavštine i povijesti, često i glavom kroz zid ali uvijek poseban i svoj. Ako ste netko kome je kofer iza leđa obavezna stavka i treba vam neprikosnoveno pouzdan stroj, nećete u Triumphu naći svog suputnika. Da biste dobili dušu, nešto se mora dati za uzvrat. Ukoliko ste "lone rider" nešto iz Triumphovg kataloga klasika je izbor za vas. Dok vozite, osjećate kako ispod vas grmi tradicija. Kad stanete osjećaj zadovoljštine se razvija nepcem. I to je suština bilo čega što radite a da pričinjava sreću, pa i kod vožnje motora.
Podugačko, ali možda nekome pomogne.
DiscoVolante
Well-known member
joya
Well-known member
Nisam čital dokraja, jebi ga puno si nadrobil, Ali nedaj soliti pamet od nekih lajbek bajkera koji ne vide dalje od Louis kataloga u kutu svoga WCa.
Dok je Triumf delal motore, Japanci su rezali bambuse
Twin od Triumpfa je jeden od najpouzdanijih motora uopče.
Triple (3 cilindra) je isto nepoderiv , pogotovo ovo od 955ccm pa nadalje.
Osim kvalitete, motori su legendarni, posebni, stilski, drze cijenu i nema ih na svakom uglu ko japanskih jogurta
Gdje god sam parkirao moj Triumpf, došli motoristi na razgovor…..
Dok parkiraš Homdu ili drugu konfekciju, ko da si parkirao kolica od Lidla. Nezanima nikoga
Buden stavil Par slika mojih Triumfa, mada mislim da bi morali biti u temi negdje…
@WraGG
Ako si tak velik, probaj Triumph Thundebird 1700
Ili Triumph Rocket
Oba su odurno velika…. Harleyi izgledaju kao Lego kockice pored
Dok je Triumf delal motore, Japanci su rezali bambuse
Twin od Triumpfa je jeden od najpouzdanijih motora uopče.
Triple (3 cilindra) je isto nepoderiv , pogotovo ovo od 955ccm pa nadalje.
Osim kvalitete, motori su legendarni, posebni, stilski, drze cijenu i nema ih na svakom uglu ko japanskih jogurta
Gdje god sam parkirao moj Triumpf, došli motoristi na razgovor…..
Dok parkiraš Homdu ili drugu konfekciju, ko da si parkirao kolica od Lidla. Nezanima nikoga
Buden stavil Par slika mojih Triumfa, mada mislim da bi morali biti u temi negdje…
@WraGG
Ako si tak velik, probaj Triumph Thundebird 1700
Ili Triumph Rocket
Oba su odurno velika…. Harleyi izgledaju kao Lego kockice pored
Srki
Well-known member
koja brija jbte.
od subote na motoru, danas akademičar, povjesničar, nobelovac🤣
Srki
od subote na motoru, danas akademičar, povjesničar, nobelovac🤣
Srki
wanderer
Well-known member
A kaj da je znal za Triton? makar za to i ovdje vjerojatno malo ljudi zna kaj je to, jer je staro ko od isusa . - E to bi bila next level titula i razgovori, s tim si ko predsjednik svemira, a i drži cijenu kao ulaganje ohoho.
WraGG
Well-known member
Acydoz
Member
tommy71k
Well-known member
drosa
New member
Da, slažem se, motor se ipak kupuje dušom i srcem, u ovom slučaju nažalost razum ne pobjeđuje...S obzirom da je tema mrtva, pokušat ću udahnuti dašak života u nju. Napravio sam prvih 1000 km na Triumph Street Scrambleru pa donosim nekoliko dojmova. Naime, sama ideja o vožnji motora se kod mene razvijala dugi niz godina, što je uključivalo čitanje, razmišljanje, proučavanje i naravno neizostavno maštanje o svijetu motociklizma. Kod mene je motociklizam neizostavno vezan za pojmovnik pop kulture kao dio mozaika koji uključuje film, glazbu, filozofiju. Ništa adrenalin. Dakle, motor ne mora biti samo funkcionalan, mora imati dušu. Što bi rekao moj prijatelj - "sonet a stroj". Bez toga, jebeš ti sve. Motor me mora činiti jednako zadovoljnim u vožnji i nakon vožnje. Motor mora biti i statment a ne samo puka materijalna činjenica u garaži. E sad, vođen svim navedenim u svom istraživanju Triumph se sve češće počeo pojavljivati na kraju puta kao logičan izbor. Dok sam istraživao vrištalo je Triumph, čim bi svoja razmišljanja razmijenio s (katkada i prekaljenim "bajkerima") drugima nastupilo bi odmahivanje rukom i negacija, nagovaranje da je Suzuki Bandit (jedan od primjera, bilo ih je pregršt) ono o čemu trebam razmišljati a ne nekakve Bonneville pizdarije. Potom bi naravno pod utjecajem toga revidirao svoje stavove, ali racionalnost, odnosno "pametan izbor" bi ubrzo eliminirali sve ono zbog čega želim voziti motor i priča o motociklizmu bi tada gubila smisao. To se najbolje ogledalo na primjeru Yamahe MT09. Njena CP3 mašina bila je neprikosnovena, tri filigranski precizna i pouzdana cilindra. Snaga. Ali.....fali nešto. Yamaha u oglas i u potragu za iskupljenjem. Prije Yamahe iskupljenje je imalo lice Moto Guzzija, nekakav pokušaj cjenovnog i duhovnog kompromisa, pakta s Đavlom. Tako je i ispalo. Loše održavan od prethodnog vlasnika V7 Classic donio je samo patnju i bol te je rezultirao već ranije spomenutim odigravanjem na sigurno i kupovinom MT09. Trebao sam mir i mir sam dobio, ali ne i dušu. Nakon prodaje Yamahe - konačno Triumph. Probna vožnja i tutnjava ispod dupeta koja je zauvijek promijenila sve. Bijeli princ je rođen. Do samog kraja bila je teška borba između Kawasaki Z900RS (caffe) i Triumph Street Scramblera, presudila je da budem iskren i činjenica koja govori kako Kawasaki zaslužuje da ga se vozi na način koji on to zaslužuje, a ja, nisam u stanju to pružiti. Barem ne u ovom trenutku. Upola manje konjskih snaga na Triumphu uz neprikosnoven izgled Steve McQueen klasike uz prekrasan topot iz bočnih auspuha te žbičane kotače....ljubav je rođena. Prvih 1000 kilometara se može staviti u dvije riječi - prekrasan stroj. Duša je mirna, a ja jednako zadovoljan u vožnji ili dok samo krajičkom oka vidim kako se kočoperi u dvorištu. Svaki detalj na njemu je djelić ostavštine i povijesti, često i glavom kroz zid ali uvijek poseban i svoj. Ako ste netko kome je kofer iza leđa obavezna stavka i treba vam neprikosnoveno pouzdan stroj, nećete u Triumphu naći svog suputnika. Da biste dobili dušu, nešto se mora dati za uzvrat. Ukoliko ste "lone rider" nešto iz Triumphovg kataloga klasika je izbor za vas. Dok vozite, osjećate kako ispod vas grmi tradicija. Kad stanete osjećaj zadovoljštine se razvija nepcem. I to je suština bilo čega što radite a da pričinjava sreću, pa i kod vožnje motora.
Podugačko, ali možda nekome pomogne.