24 prijevoja za produženi vikend (06/2023)

[hornet28]

U proljeće 2023 sam prodao svoj "stari" R1200RS i kupio novi R1250RS... obavio prvi servis na 1000 km i reko sad sam spreman, dogovaramo se gospođa (CB650R) i ja kud bi mogli, kaže ona Tirol... i ajmo Tirol, pravo mjesto za sprijateljiti se s motociklom... tako sam ja prve ozbiljne kilometre na novom motociklu proveo u Tirolu... o prijevojima stavljam coppy/paste s njezinog osobnog bloga... ipak njoj pisanje bolje leži...
Pa krenimo....
Naš prošlogodišnji susret s Tirolom bio je neočekivano grub – Južni Tirol nas je zasuo kišom austrijskog utjecaja u našoj obožavanoj Italiji, a mi smo mu prkosno uzvratili odbijanjem i ponosnim razgovorima na talijanskom jeziku. Odlučili smo mu se ispričati i iskupiti jednim znatno produženim vikendom (21.-26.06.2023.) na njegovom teritoriju. I u njegovom susjedstvu – otkrili smo najzapadniju austrijsku regiju – Vorarlberg – i zaljubili se.

Tirol je povijesna regija, koja je danas podijeljena između Austrije i Italije. Savezna austrijska država Tirol sastoji se od Sjevernog i Istočnog Tirola, koji su fizički razdvojeni teritorijem savezne austrijske države Salzburg. Njihove južne granice ipak povezuje njihov povijesni brat Južni Tirol, sastavni dio Italije. Danas administrativno razdvojeni dijelovi Tirola dugo su zajedno rasli kao jedinstvena regija, prvenstveno zahvaljujući predivnom, iako ne baš pitomom krajoliku.

Ovaj produženi vikend provodimo u povijesnoj regiji Tirol i ne marimo za granice niti jezik, zahvalni na mirnom razdoblju inače vrlo nemirne europske povijesti, u kojem imamo privilegiju živjeti. A kako to obično biva, ceste su nas odvele i u susjedne regije pa smo i njih malo istražili. Kad smo već tu…
Naše putovanje prevelo nas je preko 24 različita alpska prijevoja, a u našu bilježnicu budućih planova sletjelo je još barem toliko nedodirnutih prijevoja koji nas dozivaju. Kako smo u nešto nižem dijelu Alpa, većina prijevoja je ispod 2.000 m nadmorske visine, ali onih nekoliko koji prelaze tu visinu su, kao i obično, očaravajući.

Klikneš na kartu pa možeš detaljnije pogledati...

1. Nassfeld pass / Passo di Pramollo (1.530 m), Karnijske i Gailtalske Alpe, Koruška
2. Gailtal Strasse i Kartitischer Sattel (1.525 m), Karnijske i Gailtalske Alpe, Istočni Tirol
3. Passo Cimabanche (1.529 m), Dolomiti, Južni Tirol
4. Passo Falzarego (2.105 m), Dolomiti, Veneto
5. Passo Valparola (2.192 m), Dolomiti, Veneto
6. Grödner Joch / Passo Gardena (2.121 m), Dolomiti, Južni Tirol
7. Jaufenpass / Passo Giovo (2.094 m), Istočne Retijske Alpe, Južni Tirol
8. Brennerpass (1.370 m), Istočne Retijske Alpe | Westliche Tauernalpen, Južni Tirol | Sjeverni Tirol
9. Timmelsjoch Hochalpenstrasse: Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m), Istočne Retijske Alpe, Sjeverni Tirol | Južni Tirol
10. Reschenpass / Passo di Resia (1.504 m), Istočne Retijske Alpe | Zapadne Retijske Alpe, Južni Tirol
11. Holzleitensattel (1.110 m), Nordtiroler Kalkalpen, Sjeverni Tirol
12. Fernpass (1.212 m), Nordtiroler Kalkalpen, Sjeverni Tirol
13. Engpass (946 m), Nordtiroler Kalkalpen, Sjeverni Tirol
14. Hochtannbergpass (1.676 m), Nordtiroler Kalkalpen, Vorarlberg
15. Faschinajoch (1.489 m), Nordtiroler Kalkalpen, Vorarlberg
16. Wolfgang pass (1.631 m), Zapadne Retijske Alpe, Grisons
17. Flüelapass (2.383 m), Zapadne Retijske Alpe, Grisons
18. Arlbergpass (1.793 m), Zapadne Retijske Alpe | Nordtiroler Kalkalpen, Vorarlberg | Sjeverni Tirol
19. Flexenpass (1.773 m), Nordtiroler Kalkalpen, Sjeverni Tirol | Vorarlberg
20. Lossenpass (1.139 m), Vorarlberg
21. Silvretta Hochalpenstrasse, Bieler Höhe (2.037 m), Zapadne Retijske Alpe, Vorarlberg
22. Grossglöckner Hochalpenstrasse, Fuscher Törl (2.428 m), Westliche Tauernalpen, Salzburg
23. Grossglöckner Hochalpenstrasse, Hochtor (2.504 m), Westliche Tauernalpen, Salzburg | Koruška
24. Wurzenpass / Korensko sedlo (1.073 m), Koruško-Slovenske Alpe, Koruška

Gailtal Strasse i Kartitischer Sattel (1.525 m), Karnijske i Gailtalske Alpe, Istočni Tirol​

Rijeka Gail (slovenski Zilja) najveća je desna pritoka rijeke Drave. Izvire u Istočnom Tirolu, istočno od Kartitischer sedla, i teče prema istoku, a u Dravu se ulijeva u Koruškoj, kod Villacha. Dolina rijeke Gail prirodna je granica između Karnijskih i Gailtalskih Alpa, a gotovo cijeli njen tok prati Bundesstraße 111 (B111), poznatija kao Gailtal Straße.

Krenuvši od Arnoldsteina prema zapadu, Gailtal Straße vodi kroz znatno širu, donju dolinu rijeke Gail – Gailtal, a nakon malog trgovišta Kötschach-Mauthen zalazi u užu, bajkovitu gornju dolinu – Lesachtal. Dolinu su početkom sedmog stoljeća naselili karantanski Slaveni, koji se smatraju precima današnjih Slovenaca. Iako je germanizacija ovog kraja vrlo rano započela, još i danas se u lokalnom dijalektu njemačkog jezika jasno ističu riječi slavenskog porijekla. To se očituje i u samom nazivu doline Lesachtal – Lesna dolina. B111 ovdje povezuje mnoštvo manjih i većih sela, kao što su Birnbaum, Liesing, St. Lorenzen i Maria Luggau. Cesta i većina naselja smješteni su na sjevernoj obali, više od 300 m iznad samog riječnog kanjona. Maria Luggau posljednje je veće naselje u Koruškoj, prije nego ulazimo u Istočni Tirol.

Lesachtal je dugačka dolina s pitomim brežuljcima nad koje se nadvijaju oštri alpski vrhovi, a povremeno s juga kroz manje pokrajnje doline na nas izviruje glavni greben Karnijskih Alpi. Monte Coglians (Hohe Warte, 2.780 m) ovdje je najviši vrh, a zapadno od njega proteže se skupina Monti di Volaia (Biegenbirge), koja se sastoji od 6 glavnih vrhova. Na slici se u daljini vide 3 od njih 6 – s lijeva na desno Cresta di Chianaletta (2.472 m), Sasso Nero (2.468 m) i Monte Volaia (Wolayer kopf, 2.470 m). Tim grebenom prolazi i granica Austrije i Italije.

Lesachtal kod Birnbauma, u pozadini Monti di Volaia (Biegenbirge)

Gailtal Straße se sa 600 m nadmorske visine polagano uzdiže do 1.525 m na prijevoju Kartitischer Sattel. Samo sedlo nije posebno označeno tako da je teško i primijetiti trenutak prelaska, ali cijela ta dionica od Kötschach-Mauthena je divna, zavojita, čas šumovita, čas brežuljkasta, čas uska, čas široka. S prijevoja se cesta nešto strmije spušta u dolinu rijeke Drave, 110 km zapadnije od ušća rijeke Gail u Dravu, tek 8 km istočno od graničnog prijelaza s Italijom i Južnog Tirola.

 

[hornet28]

Strada statale 51 di Alemagna i Passo Cimabanche (1.529 m), Dolomiti, Južni Tirol​

Pratimo dolinu Drave na zapad, u Italiju, odnosno Južni Tirol. Ovdje je to široka dolina, Val Pusteria (Pustertal). Osim što razdvaja Središnje istočne Alpe i Južne vapnenačke Alpe, točnije Westliche Tauernalpen od Karnijskih i Gailtalskih Alpi i Dolomita, geografska specifičnost ove doline je i što jedan kraj doline pripada crnomorskom slivu (Drava – Dunav), a drugi kraj doline jadranskom slivu (Rienza – Eisack – Adige). Izvor rijeke Drave upravo je ovdje u Južnom Tirolu, nedaleko od Toblacha (Dobbiaco) i teče na istok, a rijeka Rienza izvire desetak kilometara južnije, u Dolomitima, i teče na zapad.

U tom malenom, značajnom, ali slabo poznatom Toblachu započinje (zapravo završava) SS51, državna cesta di Alemagna, povijesno vrlo značajna cestovna veza između Venecije i centralne Europe. Vrlo je popularna, jer sasvim jednostavno zalazi u srce Dolomita, a od nje dalje vode pravci prema vrhovima Tre Cime di Lavaredo (Drei Zinnen, najviši 2.999 m) i Monte Cristallo (Kristallspitze, 3.221 m) i jednako popularnom kristalnom jezeru Lago di Misurina. Cesta najprije prati rijeku Rienzu, dolinom Val di Landro (Höhlensteintal), uz modrozeleno alpsko jezero Lago di Dobbiaco, a na mjestu gdje se cesta udaljava od rijeke uređen je vidikovac s kojega se za lijepog vremena vide popularni Drei Zinnen. Da malo ponovimo kako je talijanski jezik milozvučan, a njemački specifično zvučan, talijanski naziv vidikovca je Vista Panoramica Tre Cime Lavaredo, a njemački Aussichtspunkt auf die Drei Zinnen. A ako znate gdje gledati, Tre Cime di Lavaredo vide se i sa same ceste. Ovdje su sasvim blizu, tek 5 km zračne udaljenosti, a pogled na njih otvara se zahvaljujući kanjonu rijeke Rienze koja se ovdje spušta od svog izvora prema jezeru Dürensee (Lago di Landro). U nešto manje kristalnom Lago di Landro odražava se planinska skupina Cristallo, s najvišim vrhom Monte Cristallo (Kristallspitze, 3.221 m).

Lago di Landro (Dürensee), Monte Cristallo (Kristallspitze, 3.221 m)

Lago di Landro i Monte Cristallo

Nakon Lago di Landro, SS51 nastavlja podno Monte Cristallo i prema Cortini d’Ampezzo preko prijevoja Cimabanche (1.529 m). Na prijevoju na kratko izlazimo iz Južnog Tirola i ulazimo u talijansku regiju Veneto. Sa samog prijevoja se i ne pružaju neki spektakularni pogledi, ljepota ove dionice SS51 leži u gustom šumskom krajoliku, odličnoj cesti za opuštenu moto vožnju, i povremenim pogledima na Monte Cristallo i Croda Rossa d’Ampezzo (3.146 m). Na prijevoju se nalaze i tri jezera – Lago Bianco, Lago Nero i Lago de Rufiedo. Najatraktivniji dio prijevoja su njegovi zadnji zavoji iznad kanjona rijeke Boites s pogledom na karakteristične dolomitske vrhove, prije nego se spustimo u dolinu.

SS51 dovodi nas u Cortinu d’Ampezzo i nastavlja svojim putem, a mi odlazimo dalje na zapad, prema možda i najpopularnijim dolomitskim prijevojima.

---

Passo Falzarego (2.105 m) i Passo Valparola (2.192 m), Dolomiti, Veneto​

Uspon od Cortine d’Ampezzo prema prijevoju Falzarego je šarolik, nekad užom nekad širom cestom, nekad lošim nekad savršenim asfaltom, nekad kroz šumu nekad kroz goleti i visoravni, nekad bez prometa nekad krcat autima, biciklima, motociklima… Otprilike nakon prve trećine puta odvaja se cesta za, u našim krajevima poznatiji, Passo Giau, ali njega ostavljamo za neki sljedeći dolazak u Dolomite.

Passo Falzarego (2.105 m)

Passo Falzarego (2.105 m), Sass de Stria (2.477 m)

Averau (2.649 m) i Croda Negra (2.518 m), pogled s prijevoja Falzarego (2.105 m)

Dolomiti Ampezzane – Lagazuoi (2.835 m) i Tofane di Rozes (3.225 m), pogled s prijevoja Falzarego (2.105 m)

Na samom prijevoju križaju se tri ceste – ona kojom smo stigli, ona koja vodi na prijevoj Valparola, i treća koja se spušta, pa ponovno uspinje na prijevoj Passo Pordoi (2.239 m) i prekrasne visove planinske skupine Marmolada, ‘Kraljice Dolomita’, gdje je i najviši vrh Dolomita Punta Penia (3.343 m).

Passo di Valparola nalazi se odmah iznad Falzarega, i još je ljepši i astroštrumpfniji. Asfalt je nov, a vidik neometan na dolinu Val Badia i na dojmljive vrhove i stijene planinskih skupina Dolomiti Ampezzane (3.244) i Cir (3.025), te osamljeni Sass de Putia (Peitlerkofel, 2.875 m). Spuštajući se s prijevoja Valparola vraćamo se u Južni Tirol.

Ovaj dio Južnog Tirola (provincija Bolzano), kao i susjedni djelovi talijanskih provincija Trento i Belluno dio su povijesne alpske regije Ladinia. Obuhvaća pet dolomitskih dolina: Val Badia, Val Gardena, Val di Fassa, Valle di Fodóm i Valle d’Ampezzo. Iako je ladinski jezik prisutan u cijeloj regiji, samo u provinciji Bolzano je službeni, ravnopravan u trojezičnom sustavu s talijanskim i njemačkim. Ladini su drevni retoromanski narod koji je naseljavao krajeve od švicarskih kantona Ticino i Grisons do slovenskih Julijskih Alpi. Ladinski jezik (ladino) dio je skupine retoromanskih jezika u koju se ubrajaju i romaški (romanš) kojim govore švicarski Retoromani, i furlanski (friulano) kojim govore talijanski Retoromani iz Furlanije. Specifičan planinski položaj sigurno je pridonio opstanku ovih zajednica, a jedini trag koji prosječnog putnika podsjeća na njihovo postojanje su dvojezični ili trojezični natpisi na kojima se ladinske riječi jasno razlikuju od talijanskih i njemačkih.

 

[hornet28]

Grödner Joch / Passo Gardena (2.121 m), Dolomiti, Južni Tirol​

Prijevoj Gardena povezuje doline Val Badia i Val Gardena, prolazeći između planinskih skupina Cir (3.025 m) i Sella, čiji je najviši vrh Piz Boè (3.152 m), čudesno zelenim obroncima i pašnjacima koje sa svih strana nadvisuju moćni dolomitski grebeni. Istovremeno pitom i surov, zelen i siv, plišan i grub. Prostran, miran, čaroban.

Passo Gardena / Grödner Joch, planinska skupina Sella

Passo Gardena / Grödner Joch, u pozadini Dolomiti Ampezzane (3.244)

Passo Gardena / Grödner Joch

Passo Gardena / Grödner Joch (2.121 m), pogled prema Sassolungo / Langkofel (3.181 m)

Spuštamo se s prijevoja i vozimo prema Bolzanu, gdje se opraštamo od Dolomita i zalazimo u Istočne Retijske Alpe (Alpi Retiche Orientali).

Prije večeri i dolaska u Seefeld in Tirol prelazimo još dva prijevoja – Jaufenpass (2.094 m), s njegovim prostranim pašnjacima išaranima brojnim kravicama, i Brennerpass (1.370 m) koji razdvaja Istočne Retijske Alpe i Westliche Tauernalpen i vrlo je važan prometni pravac jer je zapravo dugačka dolina i najniži značajni cestovni prijevoj u ovom dijelu Alpi. Zato i ne ostavlja neki dojam, vrlo prometan, uglavnom pravocrtan, bez zavoja i serpentina. Jedini atraktivni dio je već pred Innsbruckom, u kanjonu rijeke Sill.

 

[hornet28]

Timmelsjoch Hochalpenstrasse: Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m), Istočne Retijske Alpe, Sjeverni Tirol | Južni Tirol​

Cesta preko prijevoja Timmelsjoch (talijanski Passo Rombo) povezuje austrijsku dolinu Ötzal s talijanskom dolinom Val Passiria. Timmelsjoch Hochalpenstrasse naziv je sjevernog, austrijskog dijela cestovnog prijevoja. S te sjeverne, austrijske strane cesta se najprije lagano uspinje dolinom Ötzal, prolazi Soelden, od kojeg se odvaja cesta prema skijalištima pod samim najvišim vrhom Istočnih Retijskih Alpi – Wildspitze (3.772 m), a onda se uz pomoć desetak serpentina penje do zadnjeg naselja Hochgurgl (2.154 m).

1 km iznad Hochgurgla vrijeme je za prvo stajanje. Ovdje se nalazi Top Mountain Crosspoint (2.175 m), gdje na jednom mjestu možete pronaći najviši europski moto muzej, restoran s panoramskom terasom koji poslužuje hranu isključivo sa svježim namirnicama, donju stanicu žičare, prvu od 6 arhitektonskih instalacija The Experience – Walkway, i naplatnu postaju Hochgurgl.

Austrijska dionica, do granice s Italijom, uređena je i puštena u promet 1955.g. i prati povijesni transportni put. Zanimljivo je da se samo austrijska strana naplaćuje – posljednjih (najatraktivnijih) austrijskih 7 km možete vidjeti tek ako platite cestarinu. S druge pak strane nema naplate, tako da ako dolazite iz Italije možete prijeći prijevoj (granica između država je na samom prijevoju) i voziti još 7 km prema Hochgurglu. Jedino se u tom slučaju ne možete spustiti u austrijske doline, osim ako platite.

Top Mountain Crosspoint, Hochgurgl, Timmelsjoch Hochalpenstrasse – naplatna postaja i Walkway

Walkway je prva od 6 skulptura raspoređenih uz cestu, zajedničkog naziva The Experience, koje pričaju priču o ovom cestovnom prijevoju – o prirodi u koju se utisnuo, povijesti i kulturi, lokalnoj zajednici. Na najudaljenijoj točki Walkwaya smjestila se još jedna instalacija – gorski kristal, simbol mira u svijetu. Postavila ga je obitelj Scheiber iz Hochgurgla, uz jednostavnu poruku – “Nehmen Sie diesen Frieden in Ihrem Herzen mit und tragen Sie Ihn vom Top Mountain Crosspoint in die Welt” – ponesite ovaj mir u svom srcu i odnesite ga u svijet.

Walkway nudi neometan pogled na dolinu Ötzal i okolne vrhove, uglavnom više od 3.000 m. Nama se, zahvaljujući kišnom jutru, vrhovi vješto skrivaju u oblacima, ali to ne umanjuje doživljaj.

dolina Ötzal, pogled s Walkwaya, Top Mountain Crosspoint, Hochgurgl, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Top Mountain Motorcycle Museum, moto muzej na najvećoj nadmorskoj visini u Europi (2.175 m), proteže se na 3.000 m², i sadrži oko 350 različitih motocikala oko 100 različitih proizvođača, i poneki rijetki automobil.

Top Mountain Motorcycle Museum, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Muzej je prvotno izgrađen 2015.g., ali 18.1.2021. veliki požar uništio je muzej i oko 230 motocikala, među njima i velik broj vrlo rijetkih povijesnih primjeraka, 10 povijesnih automobila, i mnoštvo memorabilije. Vlasnici muzeja i eksponata koje su skupljali cijeli život, braća Scheiber, nakon požara najavili su brzu obnovu, a mnogi kolekcionari iz cijelog svijeta u kratkom su roku obećali dostaviti svoje povijesne motocikle kako bi muzej čim prije ponovno zasjao.

Novi muzej otvoren je 18.11.2021., točno deset mjeseci nakon požara. 70 % današnje kolekcije muzeja pripada braći Scheiber, a ostali su na posudbi.

Značaj obitelji Scheiber za ovaj kraj zapravo se proteže i dalje u prošlost – djed braće Scheiber, Angelus Scheiber, bio je pionir turizma ovog kraja, zaslužan za razvoj skijališta, ali i za izgradnju Timmelsjoch Hochalpenstrasse 1955. – 1959.g., naravno uz podršku lokalne samouprave. Danas možete na više mjesta pronaći informaciju da je obitelj Scheiber vlasnik ceste, vjerojatnije se to odnosi samo na koncesiju, ali kako god – obitelj Scheiber i dan danas brine se za uređenost i atraktivnost austrijske strane ovog prijevoja.

Top Mountain Motorcycle Museum, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Top Mountain Motorcycle Museum, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Honda sekcija, Top Mountain Motorcycle Museum, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

restoran Top Mountain Crosspoint, Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Do samog prijevoja, odnosno do granice s Italijom, vodi 7 km odlične ceste. Nakon naplatnih kućica cesta se za kratko spušta i ulazi u dolinu rijeke Timmelsbach. Ovdje, uz mostić kojim cesta prelazi Timmelsbach, stoji druga od 6 Experience skulptura – The Smuggler (Krijumčar, 2.101 m). Tu se spaja povijesna krijumčarska staza koja je vodila od Zwieselsteina preko Timmelsjoch prijevoja, a koju su stoljećima pješice prelazili brojni krijumčari. Prijevoj su prelazili uglavnom noću, natovareni robom, po teškom terenu, često na vrlo niskim temperaturama, uz konstantnu prijetnju lavina i odrona. Takav put trajao je više od 10 sati, a osim nepovoljnih prirodnih uvjeta, opasnost su predstavljali i carinici, odnosno tadašnji organi vlasti koji su sprječavali krijumčarenje.

 

[hornet28]

Timmelsjoch Hochalpenstrasse, Timmelsbach

Nakon mostića cesta se najprije lagano uspinje prateći Timmelsbach uzvodno, a na kraju 6 ne baš širokih, ali ugodnih serpentina vodi do ‘vrha’. Ovdje se zadržalo još i ponešto snijega pa se malo i grudamo.

Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m)

Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m)

Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m)

Na prijevoju se nalazi još jedna Experience skulptura – Pass Museum. Muzej, koji doslovno seže iz Sjevernog Tirola u Južni Tirol, ispričat će vam priču o dugoj povijesti ove Alpske ceste.

Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m), Pass Museum

Timmelsjoch / Passo Rombo (2.474 m), pogled prema Val Passiria (Passeiertal)

Talijanska strana je više surova i gola, strmija, a cesta uska, toliko da je zabranjen promet kamionima, autobusima, kamperima… Ovdje je između dva svjetska rata Italija proširivala drevnu stazu, ali su radovi zaustavljeni 1939.g. Cestu su do 60-ih godina koristili uglavnom šumski radnici, a 1968. je dovršena i otvorena za promet. Cesta se s pomoću 16 serpentina, postepeno kroz sve više zelenila, spušta u Val Passiriu, dolinu iz koje započinje i uspon na ranije spomenuti Passo Giovo (Jaufenpass).

Timmelsjoch Hochalpenstrasse, Val Passiria (Passeiertal)

Timmelsjoch Hochalpenstrasse

Iako je austrijska strana uređenija i ‘voznija’, talijanska strana je ipak nekako monumentalnija, astroštrumpfnija i izaziva veće strahopoštovanje.

Val Passiria vodi nas ponovno u Merano, a od Merana pratimo rijeku Adige dolinom Val Venosta, koja razdvaja Istočne i Južne Retijske Alpe, ujedno i Središnje istočne Alpe od Južnih vapnenačkih Alpi. Ovdje započinje i cesta preko prijevoja Stelvio, ali mi se vraćamo u Središnje istočne Alpe i preko prijevoja Reschen natrag u Austriju.

Reschenpass (Passo di Resia, 1.504 m) nije posebno uzbudljiv, otprilike kao i Brennerpass, osim što ima specifično ‘razvučene’ serpentine preko dugačke, ali blage padine. Na prijevoju je Reschensee, akumulacijsko jezero čijom je izgradnjom 1950.g. potopljeno selo Graun. Zvonik potopljene crkve i danas izviruje iz jezera, i predstavlja simbol Grauna, novog naselja izgrađenog na obali novonastalog jezera. Reschenpass nas dovodi u Nauders, nedaleko od tromeđe Italije, Švicarske i Austrije. Mi ovdje skrećemo s glavnog pravca jer nam se na karti sviđaju serpentine koje se spuštaju u Švicarsku pa tako ne nastavljamo po austrijskoj strani već ulazimo na kratko u Švicarsku prešavši Inn, pratimo ga po njegovoj švicarskoj obali. Ovdje je to zapravo lijep kanjon, iako njegovu surovost dosta umanjuju tuneli i galerije izgrađeni za brzo i komotno prometovanje. Sutra ćemo ponovno ovdje proći kada ćemo se spustiti s prijevoja Flüela, a onda ćemo se popeti istim tim serpentinama natrag u Nauders kako bi ipak vidjeli i austrijsku obalu Inna, gdje se cesta nalazi 200 m iznad ove švicarske dionice.

Rijeka Inn izvire u švicarskim Alpama na visini od 2.564 m, nedaleko od najvišeg vrha Istočnih Alpi Piz Bernina (4.048 m). Ovdje čini prirodnu granicu između Švicarske i Austrije, protječe kroz Austriju i naravno Innsbruck, odlazi u Njemačku, gdje zadnje kilometre svog toka čini prirodnu granicu između Njemačke i Austrije, i nakon 518 km ulijeva se u Dunav u Passau. Na Innu su trenutno aktivne 24 hidroelektrane.

 

[hornet28]

Hochtannbergpass (1.676 m), Nordtiroler Kalkalpen, Vorarlberg​

Danas preko tri manja prijevoja (Holzleitensattel (1.110 m), Fernpass (1.212 m) i Engpass (946 m)) stižemo u Reutte. Ta dionica od Telfsa do Reuttea je vrlo prometna, jedan od glavnih prometnih pravaca kojim Nijemci putuju na godišnji odmor, pa se tako mučimo u tim nepreglednim kolonama sporih automobila i kampera. U Reutteu se upoznajemo s divnom rijekicom Lech i družimo se s njom dok nas ona polako vodi prema Vorarlbergu, najzapadnijoj austrijskoj državi. Rijeka Lech izvire na visini od 1.870 m upravo u Vorlalbergu, i nakon 255 km ulijeva se u Dunav u Njemačkoj kod Donauwörtha. Na njoj su trenutno aktivne 33 hidroelektrane.

Dolina rijeke Lech, Lechtal, ovdje se pruža se na 1.100 m nadmorske visine, okružena alpskim špicevima, borovim šumama i pašnjacima. Prateći rijeku prolazimo kroz mnoga austrijska sela, potpuno uronjeni u ovu iznenadnu bajku.

Polako se uspinjemo na prijevoj Hochtannberg, jedan od najsjevernijih alpskih prijevoja, koji čini sjevernu granicu Nordtiroler Kalkalpen. Uspon na prijevoj je lagan bez većih strmina i serpentina, ali čupavi zeleni obronci koji ga okružuju, i poneki goli vrhovi, divni su. Ovdje se Lechtal polako uzdiže na 1.300 m, ispunjen jarkim zelenim nijansama koje presijeca ledeni plavi Lech.

Lech nas napušta skrenuvši na jug (iako ga zapravo pratimo uzvodno), a mi nastavljamo prema zapadu i ulazimo u Vorarlberg, koji nas je odmah iznenadio, začudio, naveo da se zaljubimo u njega. Vorarlberg je najzapadnija austrijska savezna država i druga najmanja po populaciji i po površini, čiji je glavni grad Bregenz. Zapadna granica Austrije, ujedno i granica Vorarlberga, je rijeka Rajna.

Započinjemo lagani uspon na prijevoj Hochtannberg. Iako je Tirol već neopisivo lijep, odjednom smo se našli okruženi još ljepšim zelenijim, šarenijim pašnjacima. Brežuljci koju nas okružuju su sve strmiji, sada već ozbiljne planine, ali jarko jarko zelene, šarene, prekrivene pašnjacima i cvjetnim livadama. Ovaj krajolik nas je toliko zaokupio da smo već i zaboravili na bajkoviti Lech, ali srećom sutra ćemo se ponovno susresti, pa će nas još jednom očarati i podsjetiti da smo se već jednom susreli.

Großer Widderstein (2.533 m), Hochtannbergpass, Vorarlberg

Stajemo na prijevoju, gdje iz tih pitomih brežuljaka izviruje Großer Widderstein (2.533 m). S našeg položaja izgleda malen, lagan, pristupačan, kao da možeš doskakutati do njega između brojnih kravica. Ali njegova surova snaga i monumentalnost nalaze se s druge strane, gdje ne postoje zeleni obronci koji se lagano uspinju prema vrhu. S druge strane padina je strma, gola, hladna, ispunjena velikim siparima, uvijek u sjeni. A s te druge strane, pod tim strmim liticama proteže se najprije bajkoviti Gemsteltal, a zatim dalje prema sjeveru Kleinwalsertal, austrijska dolina u koju je cestom moguće doći samo iz Njemačke – s ostatkom Austrije povezana je samo pješačkim stazama. Tek smo ušli u Vorarlberg, a već se želimo ovdje vratiti…

Hochtannbergpass (1.676 m)

Hochtannbergpass (1.676 m), pogled prema Lechtaler Alpen, gdje izvire rijeka Lech

Hochtannbergpass (1.676 m), pogled prema Tirolu i dolini rijeke Lech

Polako se spuštamo s prijevoja, a spust je još ljepši, strmiji, s nekoliko odličnih serpentina, dok se ispred nas uzdižu ti zeleni zidovi, svjetlo zeleni pašnjaci prošarani tamno zelenim linijama visoke crnogorice. Kupamo se u tim ljepotama Vorarlberga, prelazimo još jedan čarobno zeleni prijevoj Faschinajoch (1.489 m) i polako se spuštamo u Lihtenštajn. Vratit ćemo se još sutra u ovu najzapadniju i bajkovitu austrijsku regiju.

Lihtenštajnom samo prolazimo, prisjećajući se našeg povratka iz Španjolske, bez vrludanja. Glavni prometni pravac ovdje je savršen, cesta ispeglana, dolinska, time i malo dosadnjikava, ali razgledavamo planine koje okružuju dolinu rijeke Rajne, u kojoj se Lihtenštajn smjestio. Ipak, malen kakav je, kratko traje, i uskoro ulazimo u Švicarsku.

 

[hornet28]

Flüelapass (2.383 m), Alpi Retiche Occidentali, Grisons​

U Švicarskoj se dolina Rajne nastavlja, ali mi u Landquartu skrećemo u kanjon rijeke Landquart. Cesta je i dalje brza, dolinska, ali i blago zavojita, a krajolik zanimljiviji – dolina na dnu kanjona je taman toliko široka da uz korito rijeke stanu još željeznička pruga i cesta. Nakon izlaska iz kanjona, dolina se širi, a cesta postaje još brža, tunelizirana i opet malo dosadnjikava. Rijeku Landquart prelazimo atraktivnim mostom Sunniberg, poznatim i priznatim u inženjerskim krugovima cijelog svijeta zbog svoje strukturalne ljepote i tehničke inovacije – “umjetničko djelo građevinskog inženjerstva”, i nakon još jednog dosadnog tunela započinje zanimljiva dionica. Najprije zagrijavanje preko pristojnog Wolfgang passa (1.631 m), vožnja uz jezero Davos (Davosersee), kraj kojega kratko zastajemo odmoriti, a onda počinje moćni prijevoj Flüela.

Flüelapass (Pass dal Flüela, 2.383 m) čini granicu između planinskih skupina Albula (najviši vrh Piz Kesch, 3.418 m) i Silvretta (Piz Linard, 3.410 m), unutar Alpi Retiche Occidentali (čiji je najviši vrh Piz Bernina, 4.050 m, ujedno i najviši vrh Istočnih Alpi). Prijevoj prelazi i preko razvodnice Sjevernomorskog i Crnomorskog slijeva, odnosno preko granice porječja Rajne i Dunava.

Prijevoj Flüela je lijep, astroštrumpfni, na početku jarko zelen, livadni, mjestimično s velikim odlomljenim stijenama koje izviruju iz trave. Zelena boja polako postaje zagasita, prošarano žuto smeđim stijenama, a najviši tamno sivi vrhovi su mjestimično zabijeljeni snijegom koji se ne želi otopiti. Cesta je dobra i zavojita, s ponekim serpentinama, a često do nje doskakuće i planinski potočić izuzetne snage za svoju širinu – Flüelabach. Izvire na samom prijevoju, iz jezera Schotten (Lai da la Scotta), putem prikuplja veće i manje pritoke s obje strane doline (Flüelatal), i nakon 12 km toka ulijeva se u jezero Davos, čije vode dalje teku u Rajnu.

Flüelapass (2.383 m), potok Flüelabach

Flüelapass (2.383 m), u pozadini Flüela Wisshorn (3.085 m, Silvretta Alpen)

Kako se uspinjemo, tlo postaje sve više grubo, prekriveno odlomljenim gromadama stijena, ponegdje je trava potpuno prekrivena morem stijena, a zagasita zelena poprima nijanse mahovinasto, lišajasto zelene, pljesnivo zelene, maslinasto zelene… Malo me podsjeća na prijevoj Gavia, iako je Flüela dosta pitomija, dostupnija, posjećenija, a cesta uređenija i održavanija. Za razliku od prijevoja Hochtannberg, koji je cijeli jedan meki tepihić, ovdje je teren grub i nespretan.

Flüelapass (2.383 m), Schottensee

Flüelapass (2.383 m)

Spuštanje i dalje astroštrumpfno, kad pomisliš da si sve vidio ponovno te iznenade neke nove vizure. Te stijene smandaljene s grebena ne jenjavaju. Na drugu stranu sada nas prati rijeka Susasca, pritoka Inna (Dunavski slijev, za razliku od Flüelabacha koji s prijevoja odlazi u slijev rijeke Rajne). Na zadnjem dijelu dionice strmo se spušta prema dolini rijeke Inn, što cesta ne može tako lako pratiti, pa dolazimo do zadnjih serpentina, s kojih se pruža prekrasan pogled na kanjon.

Susasca nas dovodi do svog ušća u Inn, a njega zatim pratimo cijelim putem do Telfsa. Inn je ovdje prekrasan, ledeno plav, žustar i bistar, planinski. Na granici s Austrijom penjemo se istim onim serpentinama u Nauders, iz kojeg se spuštamo natrag do Inna austrijskom obalom, onom dionicom 200 m iznad švicarske dionice.

Od Landecka do Telfsa već smo kao kod kuće, ovdje svaki dan prolazimo i zagledavamo Oilers69 (Haiming), burger bar u stilu američkog dinera na benzinskoj stanici, u čijem dvorištu razbacani počivaju razni tipično američki modeli vozila, namjerno prepušteni hrđi i vegetaciji. Ovdje večeramo burgere i osvježavamo se uz voljeni Almdudler.

---

Zadnji dan našeg vrludanja ponovno smo u Vorarlbergu. Prelazimo Arlbergpass (1.793 m), kada smo se vraćali iz Španjolske smo ga prešli, i tada smo oduševljeno shvatili da se tu križaju dva prijevoja – Arlbergpass i Flexenpass (1.773 m), i da je tu baš divno i da se moramo vratiti. Evo vratili smo se. I stvarno je divno kako i pamtimo, čak i divnije, zelenije. Ali o Arlbergpassu ću pisati kada ću pisati o povratku iz Španjolske. Možda.

Na silasku s Flexenpassa ponovno se susrećemo s bajkovitim Lechom, a u gradiću Lech i zastajemo doručkovati, popiti kavu, biti uz rijekicu Lech. Imam već nekoliko mojih najdražih rijekica, ali Lech danas čvrsto zasjeda na prvo mjesto. Dionica od Lecha do Wartha, gdje opet odlazimo na prelijepi Hochtannbergpass, je posebna, uska, okupana jarkim zelenim nijansama, prolazi kroz kanjon Lecha. Postepeno se kanjon produbljuje – da li se to mi penjemo ili se Lech spušta? Prema topografskoj karti mi se samo malo pred kraj uspinjemo, dok većinu posla odrađuje Lech, polako ali sigurno produbljujući svoj kanjon. A sa strmih, čudesno zelenih litica, spuštaju se brojni bujni potoci koji prihranjuju moj Lech. Ovdje ću bez puno razmišljanja ponovno navratiti prvom prilikom. Moram li napomenuti da smo ponovo u Vorarlbergu?

 

[hornet28]

Silvretta Hochalpenstrasse, Bieler Höhe (2.037 m), Alpi Retiche Occidentali, Vorarlberg​

Silvretta Hochalpenstrasse je jedan od najpopularnijih austrijskih prijevoja, povezuje Vorarlberg i Sjeverni Tirol. Kao i Grossglockner i Timmelsjoch, i Silvretta se naplaćuje, zahvaljujući čemu se i redovito održava. Dionica je duga 22,3 km, i ovdje se često održavaju različiti sportski događaji kao što su Silvretta Classic Rallye Montafon – reli povijesnih vozila (nije test brzine već test preciznosti), te razne biciklističke utrke.

Uspinjemo se uskim serpentinama, dok se vegetacija polako mijenja iz listopadne u crnogoričnu, sve rjeđu i rjeđu, čime se otvaraju pogledi na obronke i vrhove Silvretta Alpi (najviši vrh Piz Linard, 3.410 m). Nismo brojali, ali kažu da s ove strane uspon savladavaju ukupno 32 serpentine.

Silvretta Hochalpenstrasse (2.037 m)

Dok drveće gotovo potpuno posustaje, stižemo do brane i tirkiznog jezera Vermunt, koje bojom baš odskače od okolnog zelenila. Još jednom zastajemo, a u pozadini se izdižu snijegom prošarani vrhovi. Nastavljamo uspon među te stijene, sve je šareno, zeleno, sivo, bijelo, iscrtano ledenim potocima… Puno divnih krajolika smo već vidjeli na ovom putovanju, ali opet nam zastaje dah, pa i mi stajemo udahnuti Silvrettu. Tu se cesta malo i proširuje, ali mi od tog krajolika cestu ni ne vidimo.

Silvretta Hochalpenstrasse (2.037 m)

Krajolik je nekako između onog na Hochtannbergu i onog na Flüelli – pitomiji od Flüelle, ali ipak ozbiljniji od onog mekog tepihića na Hochtannbergu. Ovdje se izmjenjuje puno više nijansi zelene, i žute, ali i sive i smeđe. Ali i dalje je jarko zelen. I zagasito zelen. I siv. I grub. I mekan. Sve je.

Prva dionica Silvretta Hochalpenstrasse uređena je prilikom izgradnje akumulacije za Vermunt hidroelektranu na rijeci Ill. Prije 1925. g. postojao je kolni put od Partenena do jezera Vermunt i taj je neasfaltirani put proširivan kako bi kamioni mogli dovoziti građevinski materijal za izgradnju brane. Brana i akumulacijsko jezero dovršeni su 1930.g., a 1938.g. je započelo produljenje trase do prijevoja Bielerhöhe, gdje je planirano novo akumulacijsko jezero na Illu – Silvretta. Kako to obično biva u to vrijeme, cestu su izgradili ratni zarobljenici, a povijesni prijevoj Zeinisjoch koji je do tada povezivao naselja Partenen i Galtür izgubio je na važnosti. I danas je moguće prijeći Zeinisjoch, iako možda isključivo na dva kotača. Ili pješice. Ne znam, morat ćemo isprobati.

Daljnje proširenje hidroelektrane zahtijevalo je pojačani transport materijala, zbog čega je 1947.g izgrađena i zadnja dionica, od prijevoja Bielerhöhe preko Kleinvermunta do Galtüra, povijesnom stazom kojom su seljaci vodili stoku. Najteži zahvat – rekonstrukciju strmog puta na zapadnoj strani, od Partenena do jezera Vermunt – niti jedna građevinska firma nije htjela prihvatiti. Sasvim drugi problem predstavljao je veliki bager zaostao na prijevoju iz vremena izgradnje brane Silvretta. I tada su došli do genijalnog rješenja – umjesto da ga rastave i spuste u dijelovima u Partenen žičarom, kao što je bio i prevezen na prijevoj desetak godina ranije, bager se od 1951. do 1954. spuštao niz strminu probijajući sam sebi put do Partenena, čime je položio temelje današnje rute (već spomenute 32 serpentine). Te iste 1954. godine cesta je otvorena za promet, a 1961.g. u punoj dužini je proširena za dvosmjeran promet.

Silvretta Hochalpenstrasse (2.037 m)

Silvretta Hochalpenstrasse (2.037 m)

Akumulacijsko jezero Silvretta nalazi se na samom prijevoju. Izvor rijeke Ill je oko 5 kilometara južnije od jezera, a nekada, prije izgradnje brana, Ill je blizu prijevoja ponekad promijenio smjer, i umjesto da teče na zapad prema Rajni, povremeno bi tekao na istok, u Inn. Takvim ponašanjem Ill je birao kojem slijevu pripada, češće bi odlazio do Sjevernog mora, a ponekad bi zavirio i do Crnog mora. Sada reguliran, uvijek odlazi u Rajnu, i dalje u Sjeverno more. Već znate, kao i Flüelapass, Silvretta Hochalpenstrasse prelazi preko razvodnice Sjevernomorskog i Crnomorskog slijeva.

Silvretta-Stausee, Bielerhöhe (2.037 m), Silvretta Hochalpenstrasse, u pozadini Kleine Piz Buin (Piz Buin Pitschen, 3.256 m)

Nalazimo se u srcu Silvretta Alpi, većina vrhova viša je od 3.000 m, okružena ledenjacima, zbog čega se ovo područje naziva i ‘plava Silvretta’. Piz Buin (3.312 m) nije najviši vrh Silvrette (najviši je Piz Linard, 3.410 m), ali je najviši vrh Vorarlberga i popularniji od Linarda jer je lako dostupan laganim usponom. Ako prošećete oko jezera otvorit će vam se pogled na njega, ali s ceste, i s točke na kojoj mi stojimo, preko jezera se vidi susjedni Kleine Piz Buin (Piz Buin Pitschen, 3.256 m). Iza njega prolazi Flüelapass koji smo jučer razgledavali, a nama s leđa je Bielerspitze (2.545 m). Zadržavamo se uz jezero još samo malo duže, pomalo tužni jer sa spustom izlazimo iz Vorarlberga, posljednji put na ovom putovanju, a time počinje i naš povratak kući.

Spust u Tirol je svejedno divan, iako s ove strane postoje tek dvije serpentine, ali spuštamo se bez riječi, upijajući sve te boje, sve te planine, sve te nijanse, to prostranstvo…

Silvretta Hochalpenstrasse, Silvretta Alpe

 

[hornet28]

Grossglöckner Hochalpenstrasse (2.504 m), Westliche Tauernalpen, Salzburg​

Kući se vraćamo preko našeg Grossglöcknera, o kojem smo se raspisali prošle godine, ali evo još par novih slikica, dan je bio prekrasan…

I to je to... uživajte!

 

[hondimir]

 

[Dakar]

Grossglöckner Hochalpenstrasse (2.504 m), Westliche Tauernalpen, Salzburg​

Kući se vraćamo preko našeg Grossglöcknera, o kojem smo se raspisali prošle godine, ali evo još par novih slikica, dan je bio prekrasan…

I to je to... uživajte!

Wow! Već dugo vremena nisam pročitao kvalitetniji putopis na forumu! Odlične fotografije, karte, mnoštvo korisnih podataka i opisa, zanimljivo napisano... pitam se da li sam što propustio? Dio spomenute rute i sam sam provezao, pa sam zaista uživao čitajući i prisječajući se mojih putovanja tim prelijepim krajevima. Za one članove foruma koji namjeravaju u ovaj dio Alpa, ovaj putopis bi trebala biti "obvezna lektira". Pozdrav Stršljenu i njegovoj gospođi!