AirPower22-Zeltweg

[Harkonnen]

Na Airpower u Zeltweg planiram već neko vrijeme. Prvi pokušaj je bio, ako me sjećanje ne vara, 2019. Sve je već bilo rezervirano, međutim vrijeme je bilo grozno pa je to propalo. Sljedećih nekoliko godina je aeromiting mirovao jer su i piloti očito bili u bedu zbog Covida. Ove godine su se planete konačno poklopile pa je tu ovaj mali putopis za one koji vole aviončiće i motorčiće.
Iako obično putujem sam, ovaj puta idem u društvu svog kumašina. Spor sam, volim slikati, a i nisam fan grupnih vožnji, ali ako se ide u manjoj grupi i s ljudima kojima nije do skidanja brzinskih rekorda, onda može. Prvotno sam planirao napraviti petodnevnu turu, ali kumu nije bilo zgodno uzimati još godišnjeg, pa smo onda sve skratili na tri dana, petak plus vikend. Sam airshow se održavao u petak i subotu (2. i 3. rujan).

I dan

Krenuli smo iz Zagreba oko 9h.

Vrijeme je odlično (takvo je bilo i sljedeća 3 dana). Da stignemo do Zeltwega u neko „normalno“ vrijeme idemo autoputom do Šentilja. Srećom su prijatelji iz Slovenije omogućili online kupovinu vignete, koja se sad ne mora ni lijepiti na motkas. Na granici nije neka izrazita gužva, malo se još i preguramo i u Sloveniji smo. Malo nafukavanja oko Maribora i skidamo se s autoputa u Šentilju. Dalje idemo lokalnim cestama. Pošteno smo se napatili da dođemo u „visinu“ Graza, a onda još malo do Voitsberga (ovo je bila uvjerljivo najgora dionica na ovom putu). Da, možda smo trebali potegnuti skroz do Zeltwega autoputom, ali nisam računao da će ovaj dio biti baš tako naporan s obzirom da smo se vozili u vrijeme kad pošten narod radi i privređuje. Mislio sam da ti Austrijanci nekaj i delaju, ali ni Austrija nije što je nekad bila.
U Voitsbergu konačno sjedamo na kavu, taman na penzički „happy hour“. Gospođe opasno pogledavaju kuma pa kidamo dalje, konačno na „dionicu dana“. „Peglam“ ja tako, a onda me k'o od šale prešiša jedan, pa drugi, pa i peti. Bilo bi ih možda i više, ali to su valjda svi koji su krenuli iz Voitsberga unutar pola sata za nama. Zapravo, pokazao bi ja svima njima samo da nisam ovdje kako bih gledao avione, a ne utrkivao se. Kumašin ni kriv ni dužan, trpi ista „poniženja“, iako bi barem s nekima bio ravnopravan, ako ne i bolji. Malo pokisli, ali ne od kiše stižemo u Zeltweg. Inače, na dionici te ceste, okrenutoj prema Zeltwegu, nalazi se nekoliko ugibališta s kojih se odlično vidi dolina u kojoj je Zeltweg, pa puno ljudi s tih mjesta gleda događanja na aeromitingu. Uglavnom, nakon malo „motanja“ po Zeltwegu, nalazimo nekakav parking za motkase, relativno blizu aerodroma. Naravno, sve je puno policije koja regulira promet, ali nitko od njih da bi nas uputio na službeni parking za motore, na samom ulazu u aerodrom. Tako smo eto pješačili više nego je ustvari trebalo. O samom aeromitingu neću, neka slike pričaju. Reći ću samo da su mene osobno, od svega najviše oduševile Red bull Blanik (školske) jedrilice, koje svoj program izvode uz pratnju klasične muzike. Niti sam ljubitelj, a nažalost još manje poznavatelj klasične muzike, ali ovdje to uz nastup „bešumnih“ jedrilica jednostavno paše. Naletjeli smo (a kako drukčije) i na nastup naših „Krila oluje“, koji su za svoj nastup dobili lijepi pljesak. Svuda okolo je bilo puno vojske, naoružane dugim cijevima. Pretres na ulasku. Puno ljudi s dekicama, vikend stolcima, kobase, hambići i šećerna vuna. Austrijska verzija vašara.

 

[Harkonnen]

Krila Oluje

Red Bull Blanik ekipa

 

[Harkonnen]

Nakon par sati gledanja aeromitinga, zaključujemo kako nas već bole ramena i vratovi i da je vrijeme za odlazak u Graz, gdje smo rezervirali smještaj. Prije toga još jedna vožnjica Zeltweg-Voitsberg.

Gaberl Pass

Dio od Voitsberga do Graza je opet patnja, ali i to nekako prolazi. Obavezna posjeta Louisu. Kum gleda neku kacigu, ali još nije siguran. Sobe su u predgrađu, a na recepciji naravno tip iz Kustošije koji prepoznaje moju adresu sa susjednog brega. Tuširanje, pa opet na motkase, na večeru. U Grazu sam bio više od nekoliko puta, ali slabo u zadnjih 7-8 godina. Zgodan gradić i lijepo se vratiti. Večera je u pivnici, kak se šika.

Povratak u hotel i još po jedan pivkan za lakši san.

 

[fawlty82]

Ja sam bio 2016. (ne motorom) i super je to manifestacija za odgledat.
Oni ti i tako to organiziraju svake 3 godine, tako da covid njima nije nista znacio.

 

[Harkonnen]

II dan

Budimo se oko pola 8 i idemo na doručak u susjednu zgradu. Sve je puno vojske. Izgleda da se radi o ekipi koja radi na organizaciji i osiguranju aeromitinga, kako je u Zeltwegu i okolici sve zauzeto, dio njih mora spavati u Grazu. Odvaljujemo doručak, plaćamo i gibamo. Kum je dobar dio noći razmišljao o boji nove kacige pa je do jutra „već“ imao spremnu odluku. Dakle, pravac Louis.

Sve je on to ekspresno obavio, ali čim bi mi van, kaciga krene svirati. Na kraju je to trajalo jedno 15-ak minuta, prije nego su uspjeli pronaći taj čip. U međuvremenu nas prodavačica pita gdje smo bili i gdje idemo dalje. Kažemo da smo bili na tom aeromitingu, a ona će s neskrivenim prezirom da tamo samo kure benzin i preseravaju se. Halo!? Koza „Stop the oil“ kao da radi u Bio&Bio, a ne u Louisu. Ništa, kumašinka mi je sva preslatka „z novo čelado“, pa palimo dalje prije nego nas ova frikuša ne zalije juhom ili se ne zalijepi nekom za motkas.
Moj prvi plan je da idemo gore do Schladminga, do Dachstein ledenjaka i do onog sela (Ramsau am Dachstein) gdje snimaju Gorske spašavatelje (Austrijska „planinska“ sapunica koju sam ovo ljeto za vrijeme osmodnevne bure u Novom Vinodolskom gladao u popodnevnim satima za uspavljivanje, a i zato kaj sam „sucker“ za romanse u planinama J), ali jutarnja prognoza kaže da bi tamo moglo biti kiše pa u hotelu prije polaska kreiram novu rutu. Idemo ponovo do Voitsberga pa se spuštamo dolje prema Wolfsbergu. U predgrađu Wolfsberga skrećemo opet prema gore, pa preko malog skijališta Klipitztorl idemo na Altofen i Gurk, a onda se spajamo na cestu za Turracherhohe. Napravimo mali krug pa se opet spustimo na Innerkrems i tu uštekamo na Nockalmstrasse. Nakon toga preko Bad Kleinkirchheima odradimo spust u Villach.

No da, dan je na kraju bio odličan za vožnju. Više-manje sunce, nije bilo ni neke gužve, sve u svemu prava uživancija, a tu su i slike.
Na putu prema Wolfsbergu...

Klipitztorl pass i odmor u Seetalerhutte

dvorac Strassburg na putu prema Gurku

Turracher Hohe

Spust s Turracher Hohe-a i put prema Innerkremsu

Innerkrems

Ulaz na Nockalmstrasse

 

[mr.mee]

fora su te utrke, to je bilo par puta u Istri jel tak?

 

[Harkonnen]

Nockalmstrasse

Eisental Hohe (navodno najviša točka Nockalmstrasse)

Glockenhutte

 

[Harkonnen]

fora su te utrke, to je bilo par puta u Istri jel tak?

Mislim da si to zamijenio s Red Bull Air Race-om. Ovo je baš aeromiting, stacionarni postav na zemlji i letački program. Uglavnom i Air Race je zabavan, pogotovo vjerujem da je super ako se prati uživo.

 

[Harkonnen]

Spust s Nockalm Pass-a

Kasnije popodne smo došli u Villach, obavili večeru u pivnici gdje obično ručam u povratku sa skijanja u Nassfeldu i potražili smještaj.

Villach

Brauhof

Pogled na okolne vrhove

U Villachu ima još samo hoh smještaja, „pregrubog“ za moj novčanik, pa odabiremo smještaj u Faak Am Seeu. Po dolasku upoznajemo gazdaricu, naravno, iz famoznog „regiona“. Muž vozi motkas negdje po Hrvatskoj, a ona priprema kuću za okupljanje Harleyevaca, koje srećom počinje tek sutra (ništa protiv ekipe, nego pretpostavljam da zbog toga vlada gužva epskih razmjera). Bilo kako bilo, gazdarica donese svakom po pivkana, a ona se vraća svom poslu. Još malo kao vodimo neki jako intelektualni razgovor, a ustvari jedva čekamo baciti se u krevet. Ovaj put imamo zajedničku sobu i pomalo vlada napetost jer se još uvijek ne zna koji jače hrče, ali na kraju to nismo uspjeli saznati jer smo obojica prebrzo zaspali.

 

[mr.mee]

Mislim da si to zamijenio s Red Bull Air Race-om. Ovo je baš aeromiting, stacionarni postav na zemlji i letački program. Uglavnom i Air Race je zabavan, pogotovo vjerujem da je super ako se prati uživo.

tako je, tako je zamijenio sam to dvoje. Hvala na ispravci

 

[Harkonnen]

III dan

Budimo se „na vrijeme i s voljom“. Soba je okrenuta na suprotnu stranu od ceste pa ak' su cure i dečki s Harleyima i turirali mašine, mi ih nismo čuli. Uglavnom, doručka nema pa smo nabrzinu pojeli par keksa i malo čokolade pa srknuli kavu kojom nas je počastila vrijedna gazdarica i polako gibamo. Sunce i ponešto magle koja se lijeno razvlači između okolnih vrhova mami na vožnju.

Provlačimo se još pustim selima, pa smo preko Korenskog sedla začas na drugoj strani u Sloveniji. Cesta je i dalje užasna (onaj dio u Austriji), ali na granici nema nikog. Prvi cilj su jezera podno Mangarta s talijanske strane (Lago di Fusine Inferiore i Superiore). Cijeli današnji dan sam već odradio 2-3 puta (motkasom i autom), ali uvijek mi je tuda gušt proći. Odvojak s glavne ceste Kranjska Gora – Tarvisio prema jezerima je kriminalan. Bio je kriminalan i kad sam tu zadnji put bio motorom, ali se tada to „zadovoljstvo“ nije naplaćivalo. Ništa, idemo prema gore kad smo već tu. Da sam znao da je „Superior“ odnosno Gornje jezero tako prazno, ne bismo ni išli gore.

No dobro, to smo obavili. „Inferiorno“ ilitiga Donje jezero izgleda ipak ljepše, ali kavu smo nedavno popili pa gibamo dalje.

Sljedeća postaja – Mangartska cesta. Prolazimo Tarvisio pa dijelom ceste gdje se može življe voziti brzo dolazimo do Lago del Predil, a onda i do početka Mangartske ceste, koja se i zadnji put naplaćivala kao i sad, što naravno podržavam jer volim kad se njeguje tradicija. Kuma puštam naprijed da ga svojom sporošću negdje ne zaštopam. Ima tu dosta „top heavy“ motorčinu pa nije zgodno kad mora stati na nekoj uskoj serpentini velikog nagiba. Uglavnom, siromak je to jedva dočekal pa začas nestaje iz vidokruga. Bio sam ovdje i autom i motorom. Kad sam prvi put išao motorom, bio sam toliko „našpanan“, da sam pola puta prema gore odvozio pod ručnom (da, imam ručnu na motkasu zato kaj je DCT u pitanju). Ovaj put znam kaj me čeka, pa bez puno stresa dolazim do gore. Ne znam, mislim da me kum nije čekao više od sat, sat i pol J jer bi sigurno bio bijesan. Mislio sam da ćemo odvoziti i onu petlju, skroz do gore, ali je bio nekakav odron pa je taj dio zatvoren.

Tu sam prije par godina bio sa suprugom pa smo se penjali na Mangart. Gore po Slovenskom smjeru (ferata-zelo zahtevna pot), a dole po Talijanskom smjeru (zahtevna pot). No da, dani slavne prošlosti, nešto manje godina i u mom slučaju puno manje kilograma.
Foto session je gotov, pa gibamo u smjeru Vršića. Krećem prvi jer kum još uvijek nemre vjerovati da je ovaj debeli s kojim se vozi bio na vrhu Mangarta. Na kraju Mangartske ceste mu priređujem jednu foto-sačekušu.

Na križanju s kojeg smo se uputili prema Mangartu sad skrećemo lijevo u smjeru Bovca, a malo prije Bovca skrećemo prema Kranjskoj Gori, odnosno prijevoju Vršić. Često ovdje budu gužve u oba smjera, ali srećom ovaj put je u tom pogledu sasvim pristojno pa u lijepom ritmu uskoro stižemo na prijevoj.

 

[Harkonnen]

Kum je ovdje prvi put, ako se ne varam pa smo stali i krenuli u kratki obilazak. S lijeve stranu u smjeru Kranjske Gore je Mala Mojstrovka. I za nju vrijedi isto što i za Mangart, „Veni, vidi vici“, ali u neka pradavna vremena (da ne ispadne kako sam samo ja planinario, moram reći da je kumek i tu bolji, a da ne spominjem kako je još uvijek i poprilično aktivan planinar, za razliku od mene). S desne strane su Tičarjev dom i Poštarski dom, odnosno početak planinarske staze za Prisank i Razor i ostale vrhove Julijskih Alpa. Mi smo krenuli prema Poštarskom domu jer se na tom 15 minutnom putu nalazi prirodni fenomen Ajdovska deklica. Vremenske prilike i neprilike uz pogodnu morfologiju, ocrtale su u licu stijene lik djevojke s rupcem na glavi. Nastavljamo još par minuta do Poštarskog doma, pa tu odlučujemo maznut po (To)Jotu i pivicu. Vjetrić piri i hladi uznojene planinare i motoriste i mada nam je tu sasvim ugodno, vrijeme je za pokret. Kavu ćemo riješiti negdje u Kranjskoj Gori ili sl.

Mala Mojstrovka

Tičarjev dom

Ajdovska Deklica

Na stazi za Poštarski dom

Poštarski dom

Vrijeme se do kraja razvedrava i uz reski planinski zrak brzo smo u Kranjskoj Gori. Svugdje su gužve, pa odlučujemo kavu popiti negdje drugdje. Kod Jesenica izlazimo na autoput i vozimo se njime do Ljubljane. Tamo skrećemo na cestu koja prateći rijeku Savu, preko Litije, Zidanog Mosta i Krš(h)kog vodi domeka. U međutku u Radeču stanemo na kratku rekapitulaciju, rekuperaciju i naravno kavu. Ostatak vožnje prolazi nekako mehanički u stilu „samo da se odradi“. Iako smo vozili svega tri dana, iako ni kilometraža nije neka, ipak je bilo sadržajno i zapravo, bilo nam je dosta za ovaj put.

Kava u Radeču na Savi