Freshman
Active member
Naslov topica mogao je biti i 8. internacionalni V-Strom meeting, ali kako je mojoj zakonitoj i meni put na meeting samo biti povod da obiđemo i neka druga odredišta, stoga je primjereniji naslov kakav stoji.
Sada već tradicionalni susret vlasnika ovih čudnih vozila u organizaciji njemačkog V-Strom foruma ovoga puta zbio se u njemačkom Altreichenau, na tromeđi Njemačke, Austrije i Češke, cca 40 km od Passau-a. Do tamo smo odabrali put preko Maribora, rutom 69 do Lavamunda, pa lokalnim cestama preko Wolfsberga i Judenburga do Hoherntauerna.
Iako je jutro bilo sunčano, odmah nakon prolaska rutom 69 navlače se oblaci, i kada je trebalo postati zabavno vozeći zavojitim cestama Hoherntauerna, počinje kiša. Premda se u koferima nalazila kompletna waterproof obleka, moja kriva procjena da ćemo stići do prvog natkrivenog mjesta kako bismo navukli kišnjake dovodi do toga da su u slijedećih 5 minuta jake kiše naše gore-tex jakne i hlače promočile, i kad su napokon kišnjaci bili na nama, više nisu imali previše smisla.
S tako natopljenim jaknama i hlačama, vozimo dalje zavojitim cestama prema Triebenu, gdje zaključujemo da vožnja takvom cestom po kiši i mokroj cesti i nije neka zabava. Stoga se odlučujemo daje autocestom prema Passau, da bismo na odredište stigli nešto prije 22 sata, promrzli i gladni, jer smo ručak odlučili preskočiti kako bismo u što normalnije vrijeme stigli do cilja. Dok smo bezuspješno proučavali kako doći do mjesta okupljanja, u daljini primjećujemo svostruka kosooka svjetla motocikala, bez sumnje V-Stromova. Bračni par Danaca (on na hiljadarki, ona na 650) koji je također upravo stigao, pomažu nam da nađemo recepciju, gdje nam dalje daju detaljne instrukcije o organizaciji, smještaju te obrocima. Na večeru stižemo taman nešto prije završetka gdje srećemo ostatak HR ekipe koja je došla drugom rutom, a prije odlaska na zasluženi počinak, pribilježujemo se za sutrašnju organiziranu vožnju po okolici koja prolazi i kroz Češku i Austriju.
Slijedeće jutro počinje oblacima, ali manje sivim i gustim nego što su bili prethodnog dana, ali s jakim vjetrom. Naš vodič, simpatičan Nijemac iz okolice Hannovera sa ženom, već je okupio ostala 5 motora s posadama i čekalo se samo nas da se krene. Vodio nas je zanimljivim krajolicima, ali nažalost uz premalo stajanja, tako da sam zapravo požalio što ovu rutu nismo odradili sami. Npr. iz cijelodnevne vožnje tim krajem uspio sam „opaliti“ svega 10-ak fotki, i to mahom na parkinzima gdje su bile čik-pauze. Ostala je nažalost nezabilježena dolina Vltave s prekrasnim krajolicima i Lipavskim jezerom koje je napravila brana, kao i dolina Dunava u Gornjoj Austriji. Blagodat ujedinjene Europe je ta što, ako ništa drugo, a ono bez zustavljanja prelazite iz zemlje u zemlju, i tako par puta dnevno. I taj dan je bilo nešto lokalnih pljuskova, ali se vrijeme do kraja dana ipak popravilo.
Jedna od postaja ipak je bila na vrku jedne planine u Gornjoj Austriji gdje je sagrađen metalni toranj Moldau-Blick visok 24 metra, koji je u doba hladnog rata služio kao osmatračnica prema "istočnom bloku", a danas služi kao turistička atrakcija. Pogled odozgo koji puca na jezero Lipno je prekrasan, a u poptunom užitku ometao nas je jak vjetar koji je dobrano ljuljao toranj.
Napokon, subotnje jutro osvanulo je sunčano i vedro, s puno manje vjetra. Tek ujutro vidimo koje more motora i motorista iz svih krajeva Europe je stiglo na susret, čini se preko 200 stromova.
Iako je V-Strom skup trajao do nedjelje, mi nažalost, zbog naših juniora moramo danas prema kući. No, s obzirom da je bitmo stići do kraja dana, pada mi na pamet ideja da idemo još dužom varijantom prema Zagrebu, onom preko Salzburga, Bischofshofena, te da ponovno posjetimo Grossglockner. Gross je već teška konfekcija, al' šta mogu kad mi je stvarno prirastao srcu. Zadnji puta sam tamo bio prije dvije godine i jedva sam čekao ponovnu priliku da ponovno odem. Na Gross dolazimo tek oko 15 sati, ali vrijeme je predivno i naprosto se ne možeš tako lako odvojiti od tih prizora. Motora ima nevjerojatno mnogo, kao i uvijek, i sve je na toj cesti podređeno motoristima, pa onda biciklistima i kamperima.
S obzirom na kasno kretanje prema kući, već vidim da će nas noć zateknuti na putu, ali ipak odlučujemo ne mijenjati plan i stići danas do Zagreba. Planirali smo povratak preko Lienza i Villacha, ali u Lienzu greškom skrećemo na krivu stranu i nakon 40-ak kilometara, na naše veliko iznenađenje ulazimo u....
...Italiju !.
Shvaćam grešku jer Italija nije, poput Njemačke, Češke, Austrije i Slovenije, bila na popisu zemalja koje treba ovaj puta posjetiti, pa se okrećemo i srećom nakon 10-ak kilometara nailazimo na skretanje prema Villachu, ali alpskom cestom 111 preko Kotschacha i Hermagora, koja mi je ostala u izvrsnom sjećanju od prošle godine kada sam se tuda vraćao s Dolomita. Cesta je predivna, no mi sporo napredujemo, i tek oko 20:30 stižemo u Villach.
Tu nam nema druge nego iskoristiti austrijsku (4,5 EUR) i slovensku (17,5 EUR) vinjetu, te autoputem preko Ljubljane do Zagreba, kuda stižemo nešto prije ponoći i s cca 800 kilometara odvaljenih toga dana.
Sada već tradicionalni susret vlasnika ovih čudnih vozila u organizaciji njemačkog V-Strom foruma ovoga puta zbio se u njemačkom Altreichenau, na tromeđi Njemačke, Austrije i Češke, cca 40 km od Passau-a. Do tamo smo odabrali put preko Maribora, rutom 69 do Lavamunda, pa lokalnim cestama preko Wolfsberga i Judenburga do Hoherntauerna.
Iako je jutro bilo sunčano, odmah nakon prolaska rutom 69 navlače se oblaci, i kada je trebalo postati zabavno vozeći zavojitim cestama Hoherntauerna, počinje kiša. Premda se u koferima nalazila kompletna waterproof obleka, moja kriva procjena da ćemo stići do prvog natkrivenog mjesta kako bismo navukli kišnjake dovodi do toga da su u slijedećih 5 minuta jake kiše naše gore-tex jakne i hlače promočile, i kad su napokon kišnjaci bili na nama, više nisu imali previše smisla.
S tako natopljenim jaknama i hlačama, vozimo dalje zavojitim cestama prema Triebenu, gdje zaključujemo da vožnja takvom cestom po kiši i mokroj cesti i nije neka zabava. Stoga se odlučujemo daje autocestom prema Passau, da bismo na odredište stigli nešto prije 22 sata, promrzli i gladni, jer smo ručak odlučili preskočiti kako bismo u što normalnije vrijeme stigli do cilja. Dok smo bezuspješno proučavali kako doći do mjesta okupljanja, u daljini primjećujemo svostruka kosooka svjetla motocikala, bez sumnje V-Stromova. Bračni par Danaca (on na hiljadarki, ona na 650) koji je također upravo stigao, pomažu nam da nađemo recepciju, gdje nam dalje daju detaljne instrukcije o organizaciji, smještaju te obrocima. Na večeru stižemo taman nešto prije završetka gdje srećemo ostatak HR ekipe koja je došla drugom rutom, a prije odlaska na zasluženi počinak, pribilježujemo se za sutrašnju organiziranu vožnju po okolici koja prolazi i kroz Češku i Austriju.
Slijedeće jutro počinje oblacima, ali manje sivim i gustim nego što su bili prethodnog dana, ali s jakim vjetrom. Naš vodič, simpatičan Nijemac iz okolice Hannovera sa ženom, već je okupio ostala 5 motora s posadama i čekalo se samo nas da se krene. Vodio nas je zanimljivim krajolicima, ali nažalost uz premalo stajanja, tako da sam zapravo požalio što ovu rutu nismo odradili sami. Npr. iz cijelodnevne vožnje tim krajem uspio sam „opaliti“ svega 10-ak fotki, i to mahom na parkinzima gdje su bile čik-pauze. Ostala je nažalost nezabilježena dolina Vltave s prekrasnim krajolicima i Lipavskim jezerom koje je napravila brana, kao i dolina Dunava u Gornjoj Austriji. Blagodat ujedinjene Europe je ta što, ako ništa drugo, a ono bez zustavljanja prelazite iz zemlje u zemlju, i tako par puta dnevno. I taj dan je bilo nešto lokalnih pljuskova, ali se vrijeme do kraja dana ipak popravilo.
Jedna od postaja ipak je bila na vrku jedne planine u Gornjoj Austriji gdje je sagrađen metalni toranj Moldau-Blick visok 24 metra, koji je u doba hladnog rata služio kao osmatračnica prema "istočnom bloku", a danas služi kao turistička atrakcija. Pogled odozgo koji puca na jezero Lipno je prekrasan, a u poptunom užitku ometao nas je jak vjetar koji je dobrano ljuljao toranj.
Napokon, subotnje jutro osvanulo je sunčano i vedro, s puno manje vjetra. Tek ujutro vidimo koje more motora i motorista iz svih krajeva Europe je stiglo na susret, čini se preko 200 stromova.
Iako je V-Strom skup trajao do nedjelje, mi nažalost, zbog naših juniora moramo danas prema kući. No, s obzirom da je bitmo stići do kraja dana, pada mi na pamet ideja da idemo još dužom varijantom prema Zagrebu, onom preko Salzburga, Bischofshofena, te da ponovno posjetimo Grossglockner. Gross je već teška konfekcija, al' šta mogu kad mi je stvarno prirastao srcu. Zadnji puta sam tamo bio prije dvije godine i jedva sam čekao ponovnu priliku da ponovno odem. Na Gross dolazimo tek oko 15 sati, ali vrijeme je predivno i naprosto se ne možeš tako lako odvojiti od tih prizora. Motora ima nevjerojatno mnogo, kao i uvijek, i sve je na toj cesti podređeno motoristima, pa onda biciklistima i kamperima.
S obzirom na kasno kretanje prema kući, već vidim da će nas noć zateknuti na putu, ali ipak odlučujemo ne mijenjati plan i stići danas do Zagreba. Planirali smo povratak preko Lienza i Villacha, ali u Lienzu greškom skrećemo na krivu stranu i nakon 40-ak kilometara, na naše veliko iznenađenje ulazimo u....
...Italiju !.
Shvaćam grešku jer Italija nije, poput Njemačke, Češke, Austrije i Slovenije, bila na popisu zemalja koje treba ovaj puta posjetiti, pa se okrećemo i srećom nakon 10-ak kilometara nailazimo na skretanje prema Villachu, ali alpskom cestom 111 preko Kotschacha i Hermagora, koja mi je ostala u izvrsnom sjećanju od prošle godine kada sam se tuda vraćao s Dolomita. Cesta je predivna, no mi sporo napredujemo, i tek oko 20:30 stižemo u Villach.
Tu nam nema druge nego iskoristiti austrijsku (4,5 EUR) i slovensku (17,5 EUR) vinjetu, te autoputem preko Ljubljane do Zagreba, kuda stižemo nešto prije ponoći i s cca 800 kilometara odvaljenih toga dana.
