ČOVJEK SNUJE, BOG ODREĐUJE

Back
Dylan

Dylan

Well-known member
PROLOG

Ovo je trebao biti opis putovanja do sasvim drugog kraja Europe.

Ove godine 13. Međunarodni susret Cagiva Elefant održavao se krajem lipnja u blizini Göteborga u Švedskoj. Kao i kod svakog putovanja, već mjesecima prije započeo sam planirati put, određivati rutu, dnevne etape i zanimljiva mjesta koja treba posjetiti. Moji njemački prijatelji odlučili su svoje Elefante do Kiela transportirati na prikolici da bi na taj način izbjegli njima dosadnu vožnju ravnom Sjevernom Njemačkom i pozivaju me da im se pridružim. Shvaćam njihov pristup, ali meni je on
neprihvatljiv, jer za mene je moto putovanje upravo i samo to: moto putovanje. Od prvog do poslijednjeg kilometra na motoru, ako je to moguće. I tako, moja bi me pomno planirana ruta vodila kroz Mađarsku, Češku, Njemačku i Dansku do odredišta u Švedskoj. Povratak bi se malo odužio jer sam želio posjetiti nekoliko mjesta u Švedskoj i Norveškoj, preploviti ili cestom obići Botnički zaljev te se preko Finske, baltičkih zemalja, Poljske, Slovačke i Mađarske vratiti kući. Ruta bi iznosila između 6 i 7 tisuća kilometara i trajala petnaestak dana.     

No, kako kaže naslov, čovjek snuje a Bog određuje.

Početkom šestog mjeseca dobio sam nova poslovna zaduženja koja su izostanak od dva tjedna činila posve nemogućim. Ništa od mog životnog putovanja Skandinavijom! Na Elefant forumu pratim kako raste putna groznica kako se datum susreta približava, Werner me redovito obavještava o svojim pripremama, a ja sam sve tužniji jer ću nakon tri godine izostati sa vrlo zanimljivog druženja zaljubljenika u kultni talijanski enduro motor. No, jednostavno si ne mogu pomoći.

Ili mogu?

Kad već ne mogu na sjever, možda bih mogao uhvatiti nekoliko dana za putovanje na Istok. Već nekoliko godina želja mi je posjetiti Rumunjsku i odvoziti Transalpinu i Transfagarašan koji su voditelji Top Geara proglasili najlijepšom cestom na svijetu.
Ponovo se bacam na planiranje: printam karte, radim rute, čitam putopise iz Rumunjske, istražujem zanimljive lokacije... i uskoro imam predodžbu kuda želim ići, što vidjeti, što odvoziti. Sad još samo treba uhvatiti rupu u vremenskom rasporedu.

Elefanti su odradili susret i vratili se kući pa gledam fotografije i video klipove. Bilo im je lijepo, koliko su im to vremenski (kišni) uvjeti dozvoljavali. Sad mi više nije toliko žao zbog propuštenog putovanja koje bi obilježila vrlo dugotrajna i snažna ciklona nad Skandinavijom.

Počinje i osmi mjesec, meni se gužva na poslu smanjila, novi posao se uhodao i postaje moguće izostati nekoliko dana bez da dođe do nekih poremećaja. Sad postaje bitna i dugoročna vremenska prognoza. Tražim vremenski okvir stabilnog vremena i on se otvara oko Velike Gospe: anticiklona će nekoliko dana pokrivati područje Karpata. Svjestan sam da to ne znači mnogo jer visoke planine imaju svoju vlastitu mikroklimu gdje je vrlo lako moguće da na jednoj strane planine bliješti sunce a na drugoj pljušti kiša, ali barem ću u ravnicama biti suh. Obavještavam Wernera o svom planu i on mi ubrzo odgovara: oko 20. 08. dolazi poslovno u Rumunjsku, motor mu je u Bukureštu a on će biti slobodan za vikend, pa ako ja mogu pomaknuti svoje putovanje za nekoliko dana mogli bi se sresti i dane vikenda provesti zajedno.

Da malo pojasnim onima koji to ne znaju iz mojih prethodnih putopisa: Werner iz Kölna s kojim prijateljujem već petnaestak godina je inženjer zaposlen u Fordu. Kako Ford ima tvornicu u Craiovi u Rumunjskoj, Werner vrlo često putuje tamo u svojstvu supervizora. Da bi iskoristio slobodno vrijeme za svoj najdraži hobi, u Bukureštu je kupio Cagivu Elefant (jednu od četiri koliko sada posjeduje!). Motor je registriran u Rumunjskoj i garažiran kod bivšeg vlasnika, Daniela koji, naravno, i sam posjeduje
Elefanta.

Opet provjeravam dugoročnu prognozu. Nije toliko povoljna kao ona od prije tjedan dana, vožnja poznatim planinskim prijevojima pasti će baš u dane vikenda što sam također želio izbjeći, ali imati ću priliku ponovo vidjeti starog prijatelja  i voziti s njim. Javljam Werneru da ću pomaknuti početak putovanja i da ćemo se sresti negdje u Rumunjskoj. Za mjesto susreta određujemo mjesto Novaci (Novači), južni početak Transalpine, u subotu oko 11 sati. Werner će tamo stići iz Craiove a pridružiti će nam se i Daniel koji će krenuti iz Bukurešta. Sa Danielom će doći i Lino, Talijan koji već 23 godine radi u Bukureštu, i koji, za divno čudo, ne vozi Elefanta nego KTM 990 Adv.
Mene planirana ruta kroz Mađarsku vodi do mjesta Sebes (Sebeš), sjevernog polazišta Transalpine. Tamo ću u petak prenoćiti i ujutro Transalpinom odvoziti 140 km do mjesta susreta.

U srijedu me supruga obavještava da će ona sutradan otputovati u Vinkovce pa ponovo mjenjam plan i umjesto da u petak odvozim svih gotovo 700 km do Sebeša, krenuti ću u četvrtak za njom u Vinkovce, prespavati kod njenih i u petak ujutro preko Srbije otići u Rumunjsku. Ovdje moram ubaciti opasku o svom zdravstvenom stanju: već gotovo dva mjeseca imam jake bolove u desnom koljenu zbog povrede meniskusa, koljeno ne mogu savinuti više od 90° jer ga blokira otkrhnuti komad meniskusa. Poslije te povrede odvozio sam samo jednu vožnju preko 400 km po Mađarskoj i uz bolove je izdržao, ali kako će
biti na planiranoj ruti u kojoj ću iz dana u dan voziti veliku kilometražu? Da bi si omogućio promjenu položaja bolne noge, prije polaska na crash barove montiram dodatne fuziće s nadom da će to bar malo pomoći.


Četvrtak

Čeka me samo 230 kilometara vožnje pa bez žurbe pakiram ono malo stvari što ću ponijeti. Supruga je krenula gotovo sat vremena prije mene tako da se neću morati vući za njom cijelim putem. Sama vožnja dobro poznatom Podravskom magistralom prolazi bez ikakvih događaja (i bez puno boli- pokazuje se da dodatni fuzići dobro služe svrsi) i stižem u Vinkovce. Posljepodne prolazi u razgovorima s šogoricom, ženom i tastom koji se unatoč 91 godine na plećima još sasvim dobro drži a um mu je bistar kao u mladića.







Petak






Ujutro krećem prema Srbiji. U Vukovaru stajem kod vodotornja i memorijalnog groblja pa nastavljam prema Iloku. Prelazim Dunav i prvi put nakon mnogo godina ulazim u Srbiju. Iskreno govoreći, nije mi svejedno, ne znam što da očekujem. Granični policajci ophode se vrlo ljubazno pa početna nervoza splašnjava. Vozim kroz Bačku Palanku i čini mi se da nitko posebno ne reagira na hrvatsku tablicu na mom motoru.

Ulazim u Novi Sad. Putokazi me vode kroz sami centar, u gužvu. Sad privlačim mnoge poglede na semaforima, ali ne zapažam neke negativne reakcije. Vozač automobila pored mene otvara prozor: " Ima li problema?"
Čekaj, kako to misliš, "ima li problema?" ili "ima li problema ustaša?".
- Nema problema. Idem prema Zrenjaninu pa onda u Rumunjsku.
- Na drugom semaforu skreni levo, a onda na... - tu staje i broji na prste, -...na petom skreni desno i samo pravo Temerinskim drumom!
- Hvala lijepa! - sad sam se već okuražio i namjerno ijekam.
- Molim. Srećan put!

Na slijedećem semaforu pored mene staje neka šklopocija, unutra dva tipa, face valjda ko u onih što su Isusa na križ razapinjali...tetovirani štemer otvara prozor. E, sad će biti sranja! Gledam da li se mogu provući između auta ispred mene, pa onda makar kroz crveno ako postane gusto... Podižem vizir.
- E, super ti je motor! I ja sam vozio Kawasaki, GPZ 550!
- Pa dobar je, služi me dobro već dosta godina...idem za Rumunjsku.
- Jelda? Ajd' onda srećno!
- Hvala!



Spomenik u Srpskoj Crnji

Temerinski drum me ravno kao strijela kroz ravnicu vodi prema Zrenjaninu. Okolo nepregledna polja kukuruza i nedavno požnjevene pšenice. Nalazim se na prelazu iz Bačke u Banat, obje pokrajine su žitnica Vojvodine.

Prolazim i Zrenjanin i tu radim navigacijsku pogrešku: umjesto prema Srpskoj Crnji i graničnom prelazu Jimbolia (Đimbolija)produžujem ravno prema Kikindi. Uskoro mi postaje jasno da sam napustio planiranu rutu ali cesta je dobra, brza pa ću već negdje skrenuti. Zaustavljam se na pumpi, prilazi mi djelatnik, ratni izbjeglica iz Tomislavgrada koji me ljubazno upućuje kuda dalje. Pitam ga kako živi, ogovara:"A jebi ga, živi se nekako...". Izbjegao je, kaže, na vrijeme, naglašava da "pušku nije u ruke primio". Rastajemo se uz stisak ruke i ubrzo sam na srpsko-rumunjskoj granici. Srpskog policajca zanima kud putujem pa mu odgovaram. I opet: "Srećno!"

Rumunje, njih troje koji se dosađuju na graničnom prelazu ne zanima kud putujem nego što nosim. Otvaram kofer u kojem je samo moja "civilna" odjeća. Ovlaš pogledaju i bez riječi mi vraćaju osobnu. Nema ni dobrodošlice ni "Drum bun". Što ti je Europa!

I evo me u Rumunjskoj. Očekujem katastrofalnu cestu, ali ova je sasvim pristojna. Kuće jesu skromne, električna mreža izgleda kako da su je u igri radila mala djeca, žice vise na sve strane, ali nije baš takva zabit kao što sam je mnogo puta gledao na slikama.

Ulazim u Jimboliu, malen gradić sa lijepom glavnom ulicom, odlazim u banku zamjeniti novac i ubrzo nastavljam cestom prema Timisoari (Temišvar). Cesta je brza, asfalt dobar i brzo se probijam kroz dosta gust promet. Ulazim u Timisoaru i kroz veliku gužvu po grbavim prigradskim ulicama krećem prema Lugoju (Lugož). Tamo napuštam ravničarski rumunjski Banat i ulazim u brdovito područje, a vožnja postaje lijepa. Cesta je dobra, brza, ali kod Deve postaje ono što od sad nadalje zovem "kamionska cesta", radi se o magistralnom pravcu preko kojeg ide sav tranzit prema Aradu i Mađarskoj. Tu me pere prva kiša, ali ne oblačim kišno odijelo nego se pouzdajem u nepromočivost svoje putne opreme.

Kiša ubrzo staje a ja se približavam svom odredištu, selu Pianu de Sus u kojem sam bukirao povoljnu sobu u pansionu . Desetak kilometara prije Sebeša skrećem s magistralne ceste i ulazim u dolinu koja se pruža paralelno s onom koja vodi na Transalpinu. Pronalazim Pensiunea Iedera u kome me već nestrpljivo čeka vlasnik, Liviu, inženjer šumarstva koji je sa suprugom Mariom koja je također iste struke pretvorio njenu staru porodičnu kuću u mali pansion okružen zelenilom.

Kod Liviu-a sam se od prvog momenta osjećao ne kao gost nego netko tko posjećuje dobrog prijatelja. Kako u selu nema restorana, Liviu mi je pripremio večeru, počastio domaćom voćnom rakijom koju on zove "vodka", a kasnije sam saznao da takvu brlju zovu i "cuika" i donio nekoliko Ursusa. Dugo smo sjedili uz pivo i razgovarali kao da se poznajemo cijeli život.
No, umor radi svoje, pa sam otišao na spavanje. Na brojčaniku mog Twistera stajalo je točno 750 km.










Pensiunea Iadera


Liviu


Max



Subota


Liviu mi u sedam sati poslužuje bogat domaći doručak, i upućuje me da se ne moram vraćati u Sebeš da bi došao na početak Transalpine (tamo sam namjeravao napuniti rezervoar do vrha), nego ovom dolinom do susjednog sela pa skrenuti lijevo na planinski prijevoj koji će me dovesti na Transalpinu. Benzin mogu uzeti u selu Sugag (Šugag), tu se nalazi jedina pumpa na Transalpini.


Početak Transalpine, rijeka Sebeš




Jezero Oasa


















 
Uskom cesticom preko planine uskoro dolazim na Transalpinu, Kraljevu cestu, kako je zovu domaći, jer počeo ju je graditi kralj Karol II. Ta poznata cesta, dugačka 140 km koja povezuje gradove Sebeš i Novači tek je prije nekoliko godina asfaltirana do kraja i time izgubila onu auru avanturizma koju je imala do tada. Prolazi preko nekoliko prijevoja na Karpatima od kojih je najpoznatiji onaj najviši, Urdele sa 2145 m. To je ujedno i najviši cestovni prijevoj u Rumunjskoj.













Transalpina svojim sjevernim dijelom u dužini od 90 km prati kanjon rijeke Sebeš i s nadmorske visine od cca 400 m/nv penje se na oko 1400 m/nv na svom jedinom križanju, gdje se odvajaju ceste za Pertošani na zapadu i jezero Vidra prema istoku. To je onaj dio koji je gradio poslijednji prijeratni kralj a nastavili graditi Nijemci kad su okupirali Rumunjsku. Tu ima svakakve podloge: od friško asfaltiranih dionica sa dugim zavojima, kao stvorenih za superbike, do kraćih komada bez asfalta, stare podloge na kojoj se drndaš. Tu cestu svaka zima uništava pa se praktički stalno obnavlja i dograđuje. Najgora dionica bila mi je jedna s solidnim asfaltom na kojoj su iskopali poprečne rovove cijelom širinom i tako svakih 20-30 metara. Očito su morali ispod ceste postaviti cijevi koje će u korito rijeke odvoditi vodu koja se slijeva s planine. No, te prekope nisu asfaltirali nego zatrpali zemljom koja se vremenom slijegla, pa tek što se zafuraš moraš kočiti, i tako kilometrima.

Drugi dio, četrdeset kilometara naglo se penje preko nekoliko prijevoja na visinu preko 2000 metara. Taj dio je kompletno novo asfaltiran, ali je ipak ostao jako zahtijevan za vožnju zbog velikog uspona, kratkih, strmih serpentina, a ponajviše zbog poprilično gustog automobilskog prometa vikendom. Rumunji su se poslijednjih godina motorizirali i otkrili čari svojih planina pa redovno odlaze na piknike i kampiranje u planine. Vrlo je nezgodno kad na super strmoj i super kratkoj serpentini dostignete auto koji gmiže i kuri kuplung s 2 kmh, a vi ga na slijepo prestižete u prvoj s 12 kmh. Mogu si samo zamisliti kako je uspon na Urdele izgledao prije asfalta, ja ga sigurno ne bih prošao sa svojim motorom i cestovnim gumama!

Na vrhu gužva, štandovi s drangulijama, domaćim sirom, medom, borovnicama. I oblak koji se s južne strane valja prema sjeveru. Nema mnogo motora, od jutra sam sreo tek nekoliko i to tek oko Urdelea. Pored mene stoji grupa Slovaka, na motorima imaju izvješene zastavice, oni će nastaviti putem kojim sam ja došao.





















Počinje spust lijepom, nešto lakšom dionicom, makar i na njoj ima strmih serpentina, do skijaškog centra Ranca, a onda spust skroz u dolinu do Novači.Za tih 140 kilometara trebalo mi je više od tri sata, pa kasnim desetak minuta na zborno mjesto gdje me moji suputnici već čekaju u kafiću uz cestu. Pozdravljam se srdačno s Wernerom i Danielom kojeg sam upoznao prije dvije godine u Njemačkoj, upoznajem se s Linom, inžinjerom koji je gradio željezničke pruge po Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, a poslijednje 23 godine to radi u Rumunjskoj. Nabrzinu popijemo piće i pojedemo uštipke i opet se vraćamo na Transalpinu. Ja ću ponovo odvoziti ovih 40 km preko Urdele, a onda ćemo skrenuti na istok i pored jezera Vidra i grada Brezoi izaći na magistralnu cestu broj 7 koja povezuje Ramnicu Valcea (Ramniču Vlčea) i Sibiu. Na kacigu stavljam kameru da snimim ovu lijepu planinsku dionicu. Poslije Rance ulazimo u oblak i kroz gustu maglu (vidljivost 5 metara- Werner koji je vozio prvi konfiguraciju ceste često je određivao na najvećem povećanju svog Zuma, mi ostali pratili smo štop svijetla onog ispred!). To mi je zorni pokazatelj kako se vrijeme u planini naglo mjenja jer ja sam se tuda spuštao po žarkom suncu! Na vrhu stajem i ustanovljavam da mi je kamera ugašena. Ponovo je palim, ali ona se gasi poslije nekoliko sekundi. Baterija je puna, na kartici ima dovoljno mjesta, kod kuće je sve radilo savršeno i nije mi jasno što sad ne valja. Srećom, i Werner i Lino također snimaju pa ću imati barem njihove snimke. No, strašno sam razočaran, veselio sam se svojim snimkama s Transalpine i Transfagarašana!

Taman smo stigli na križanje prema jezeru kad se spustila kiša. Srećom, tu je restoran, pa vrijeme dok pljušti koristimo za ručak. I dalje kroz kišu nastavljamo pored jezera Vidra zavojitom cestom, ali asfalt je djelomično vrlo loš. Veliki enduro motori mojih suputnika peglaju ga bez problema, ali moj Twister poskakuje poput jarca. Onda se asfalt popravi pa ih dostignem, i tek što se ponadam da će takav ostati opet krene grbava dionica. I tako cijelim putem do glavne magistralne ceste koja nas je povela na sjever prema gradu Sibiu gdje ćemo noćiti.

Smještamo se u hotelčić, peremo i presvlačimo za izlazak. Sibiu koji nosi i staro njemačko ime Hermannstadt je jedan od sedam srednjovjekovnih gradića u Transilvaniji koje su sagradili saski rudari (Siebenbürgen) koje je tadašnji vladar naselio u rudom bogato područje. Ti gradovi i danas imaju jak srednjoeuropski štih, a do prije 2. Svijetskog rata imali su i značajnu njemačku populaciju.


Most lažljivaca


Kuća koja gleda


Piata Mare


Legenda o Draculu


Autor ovih slika je Werner Bethke



Jedna od atrakcija grada je i "Most lažljivaca". Legenda kaže da će se srušiti kad prva osoba nešto slaže na njemu, pa za svaki slučaj nabrzinu prolazimo ispod njega! Grad ima dva krasna srednjovjekovna trga, Piata Mica (Mali trg) i Piata Mare (Veliki trg). U toku je srednjovjekovni festival pa se na oba trga odvijaju razne priredbe koje su privukle veliko mnoštvo koje očito uživa u performansima.
Na trgu se sastajemo s Viorelom Flesariu, jednim od organizatora Red Bull Romaniacs, kultnog enduro natjecanja koje se svake godine odvija u gradu i okolici, i na kojem već nekoliko godina nastupaju i naši vozači. Viorelu spominjem Prodana, koji je na svom premjernom nastupu osvojio mjesto na podiju, a on mi odgovara da mu je Marko dobar prijatelj i da često kontaktiraju. Viorel ima firmu koja se bavi organiziranjem enduro tura po Rumunjskoj i to je razlog zašto se susrećemo s njim, jer Werner pokušava dovesti bogate Nijemce u Rumunjsku koja je raj za enduro pa mu je potrebna uhodana logistika.

Sjedamo na terasu na trgu i dok Werner i Viorel izmjenjuju ideje mi pijuckamo i grickamo promatrajući muving. Za razliku od onoga što sam očekivao u jednoj zaostaloj postkomunističkoj zemlji, sivilo i ako ne smrknuta onda ravnodušna lica, oko sebe vidim samo dobro raspoložene ljude, a koloritu pridonose i atraktivne rumunjske ljepotice od kojih mnoge posjeduju vrlo egzotičnu ljepotu.

Na Velikom trgu počinje scenski prikaz života i smrti ikone rumunjskog srednjeg vijeka, čovjeka za kojeg zna cijeli svijet. To je knez Vlad Tepes (Cepeš) Dracul, okrutni vladar koji je irskog pisca Brama Stokera nadahnuo za lik Grofa Drakule. Gledamo kako kneza izdaju i pogubljuju njegovi podanici, kako se sile dobra i zla bore za njegovu dušu i kako se vraća preobražen u vampira da se okrutno osveti svojim krvnicima. Igrokaz je atraktivan, uz mnogo pirotehnike, moderne glazbe (prepoznajem teme iz Gospodara prstenova i Igre prijestolja) i plesa.
No, počinje kiša koja nas tjera s trga i bježimo u hotel uz nadu da sutra neće padati.
 
Nedjelja


Kiša prestaje pred jutro i ustajemo uz nebo gotovo bez oblačka. Poslije skromnog doručka koji me razočarao (no, istini za volju, hotel nije bio preskup) krećemo na put. Danas nam je cilj Transfagarašan, najpoznatiji rumunjski prijevoj. No, prije no što skrenemo na 90 kilometara dugu cestu preko karpatske planine Fagaraš posjetit ćemo istoimeni grad, poznat po velikoj
srednjovjekovnoj tvrđavi i grandioznoj novosagrađenoj crkvi.















Pred ulazom tvrđave parkirana je lijepo očuvana Yamaha TDM 850 švicarskih tablica. Mi slikamo a kad su se vlasnici motora vratili, zamolimo ih da poslikaju nas četvoricu pokraj naših motora. Zahvaljujemo se i ja pitam vozača kako to da su doputovali tako daleko, iz Švicarske. Čovjek me gleda u čudu i odgovara da nisu iz Švicarske nego iz Srbije. Sad sam ja u čudu, na tablici je švicarski grb i registracijske oznake Lozane. Aha, sigurno su gastarbajteri! Ma kakva Lozana, mi smo iz Loznice! Ispada da nihov grad ima isti grb kao Švicarska i to je bio uzrok zabuni. Upoznajemo se i pozivamo Vericu i Zorana da nam se pridruže na kavi da popričamo.

Pričaju o svom putovanju i planovima za dalje. Išli bi na Transfagarašan ali ih je loša prognoza odvratila od toga pa će prema Sibiu da razgledaju grad. Kad su čuli da mi ipak namjeravamo preko planine odlučuju da nam se pridruže. Danas će naša karavana brojiti pet motora i šest članova.

No prije odlaska na cestu za Transfagarašan posjećujemo poznati manastir Brancoveanu koji je sagradio svetac i mučenik princ Constantin Brancoveanu. Nedjelja je i lijepo uređeni manastir je prepun vjernika.


Verica i Zoran






Poslijednje dvije slike uslikali su Werner i Zoran

Polazimo za Transfagarašan. Ponovo palim kameru i krećemo zavojitom, mokrom cestom. Zastajemo na rubu prve planinske doline da poslikamo vodopad Balea, a ja ponovo ustanovljavam da mi je kamera ugašena.


Vodopad Balea


Porta Genistilor

Razočaran sam i ljut, Werner također jer ne može pronači rezervnu memorijsku karticu. Predlaže da mu ja posudim svoju karticu,a on će me snimati u vožnji. Ipak ću imati snimku s Transfagarašana! Sad tek kreće pravi uspon. No počinje i slaba kiša. Probijamo se kroz promet i stajemo kod prvog spomenika poginulim graditeljima, Porta Genistilor, kamenog stečka koji je ostao nakon miniranja. Drugi se nalazi dvijesto metara više, to je mramorni spomenik Porta Intalnirii.

Gradnja ceste je započela 1969., nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, kad se rumunjski diktator Čaušesku uplašio da je on slijedeći na redu, pa je naredio gradnju ceste za brzi transport trupa prema sjeveru. Za proboj ceste preko planine Fagaraš utrošeno je 6000 tona dinamita, a službeno je priznato da je prilikom gradnje poginulo 40 vojnika graditelja. Neslužbeno se govori da je pri gradnji ceste i brane na jezeru Vidraru stradalo više od 400 graditelja.

Nastavljamo vožnju. Kiša je slaba ali postojana. Dolazimo na plato ispod samog vrha i pred očima mi puca prizor koji sam toliko puta vidio na slikama i video klipovima: serpentine koje se uzdižu do prijevoja. Stajemo ispod samog vrha i kreće foto seansa. Nažalost, kiša i oblaci kvare vidljivost, ali prizor je ipak i više nego atraktivan.










Penjemo se još malo više, do jezera Balea. Iako je kišni dan, okolo se vrzma mnogo ljudi, a i sa druge strane jezera gdje se uzdiže jedan od viših rumunjskih vrhova na planinarskim stazama vidimo mnogo planinara.





Prelaz na drugu stranu planine vodi kroz najduži rumunjski tunel, 884 metra dug Tunelul Capra. Nije baš blistavo osvijetljen, vlažan je i spušta se na drugu stranu. A tamo ulazimo u oblak i opet pipamo put niz planinu. No uskoro oblak ostaje iznad nas a pred nama puca pogled na vijugavu cestu prema dolini duboko ispod nas, prekrasne planine svud naokolo (među njima je i najviši vrh Rumunjske Moldoveanu, visok 2544 metra). Stajemo i slikamo, a iz čopora konja u blizini odvaja se mlada kobila i dolazi žicati klopu. Lino joj daje šečer i naravno, rađa se ljubav, kobilica se više ne odvaja od njega. Nama je to isprva dobra tema za zezanciju, ali kad se ždrebica počela gurati između motora prisjelo nam je, no Veričini brusketi ipak su je odmamili na stranu.













Nastavljamo krasan spust odličnom cestom prema jezeru Vidraru. Uz jezero nas čeka dobrim dijelom loša cesta (kažu da je pokrpana, ako je tako, onda oslobodi bože kakva je bila prije!) i gust promet sve do velike brane. Spuštamo se ispod jezera i tu negdje propuštam zapaziti dvorac Poienaru koji se nalazi na visokoj litici iznad ceste. Kažu da je to bio pravi dvorac Vlada Cepeša, no, kako do njega vodi 1460 stepenica, sa ovakvom nogom penjanje gore bila bi nemoguća misija. Ali ipak mi je žao što ga nisam uslikao barem s ceste.







Cilj nam je Curtea de Arges (Arđeš). U njoj se nalazi restoran "Sarbesc" gazde Jankovića. Vjerovatno ste već čitali pohvale o njemu u Protectorovim putopisima i zbog toga sam ga predložio svom društvu. I Lino je već bio tamo pa je on preuzeo ulogu vođe puta. U restoranu nas je dočekao gazdin sin Dalibor koji govori tečni hrvatski. Smjestili smo se na terasi i pojeli ukusan obrok: bilo je tu mešanog mesa, Karađorđeve šnicle, Šopske salate, čorbe... Ovo su nam poslijednji trenuci zajedno jer Werner, Daniel i Lino odlaze u Bukurešt, Verica i Zoran prema Ramnicu Valcea i Sibiu, a ja prema Brašovu. No, gledam na
sat, već je kasno poslijepodne, do Brašova ima 135 kilometara ceste od kojih prvih 50 km lokalnih cesta (a to znači sumljive kvalitete) vodi preko nekoliko planina, još nisam pronašao smještaj u Brašovu u koji ću doći u mraku, a i noga me sve više boli... Restoran Sarbesc je ujedno i pansion pa pitam Dalibora da li imaju smještaj. Imaju, a za bikere daje poseban popust. Cijena je više nego povoljna pa donosim odluku (koja se pokazala odličnom) da ovdje prenoćim.







Ispraćam svoje društvo na put, pozdravljam se sa svima i ostajem sam. Smještam se u sobu, sređujem i presvlačim pa silazim na terasu i uz odlično pivo Timisoareana pijem već treći Ibuprofen 600 danas. Večer sam proveo na terasi, čitajući događanja na forumu i planirajući put za sutra. Koljeno još uvijek boli pa odlazim u sobu. Oko ponoći moram ustati jer počelo je pljuštati pa skupljam stvari koje sam ostavio na balkonu da se prozrače.
 
Ponedjeljak
       

Budim se rano, vani je oblačno, ne pada ali kiša visi u zraku. Motam se po sobi, pakiram ono malo stvari i pogledavam kroz balkon. Nebo se sve više bistri tako da poslije doručka gotovo da više nema oblaka.
Krećem prema Brašovu, a poslije desetak kilometara mi pada na pamet da imam manje po pola rezervoara goriva. To je sigurno dosta da prevalim kilometražu do Brašova, a na putu sigurno ima benzinskih, ali čisto da tu brigu skinem s uma odlučujem se vratiti nazad u grad i tankati. Da pronađem pumpu trebalo mi je pola sata jer slali su me s jedne strane grada na drugu, a kad sam je napokon našao vidio sam da sam od nje bio udaljen tek kojih stotinjak metara kad sam kretao.

Ponovo krećem i u prvom prigradskom naselju se skoro zabijam u šleper koji koči svom snagom da ne pogazi starca koji je jednostavno ispred njega zakoračio na cestu. Sva sreća da sam ipak pazio makar nisam držao razumno rastojanje od kamiona.

I onda kreće rock 'n' roll. Dolazim na planinsku cestu koja je uglavnom toliko grbava da ju gotovo cijelu prestojim na fuzićima jer to je bio jedini način da amortiziram poskakivanje i kontroliram motor. I to traje do pred grad Campulung, a onda počinje fantazija. Fantastična zavojita cesta koja se uzdiže uz planinu pa spušta u dolinu, pa se opet penje na slijedeći planinu, pa opet dole. Pejzaž kakav samo planine i sunčani dan mogu pokloniti. Ta prekrasna cesta vodi sve do Brana u kojemu se nalazi
navodni dvorac grofa Drakule, u kome je tolika gužva iako je ponedeljak da nemam volju stati. Osim toga, noga me trga a morao bih hodati i penjati se stepenicama. A Cepeš je tu proveo samo jednu noć...ako je i tu jednu. Odoh ja dalje!












Mladi par iz Debrecena na Suzukiju GSXR 1000




Bran

Rasnov


Uskoro prolazim pored Rasnova i njegovog dvorca na litici ali noga boli pa više nemam volju razgledati ništa. Umjesto šepesanja po memljivim stepeništima i podrumima dvoraca stajem pored jednog šumarka i jednostavno se ispružim na travi.

Sad kad sam donio odluku da više nema turističkog razgledanja odlučujem zaobići i Brašov. Ove lokacije kao i dvorac Peleš u Sinaiji ću razgledati prilikom eventualnog slijedećeg posjeta Rumunjskoj!

Opet sam na kamionskoj cesti od Brašova prema Sibiu. Vozim brzo i gledam samoubilačku vožnju mulca u Passatu koji pokušava pratiti moj tempo. Krelac je sigurno dvadeset puta uletio u škare gdje mu je dlaka falila da ga ne samelju šleperi! Na kraju sam se ja maknuo s ceste jer nisam želio biti okidač njegovim adrenalinskim nabojima.

Uskoro ulazim u crni oblak i pere me kiša. Obzirom da je oprema nepromočiva, skidam samo kožne rukavice i navlačim kišne i prašim dalje. Kamioni dižu oblake vodene prašine ali vizir koji sam preparirao nekom nano kemikalijom ostaje relativno čist. Uskoro cesta skreće sa puta oblaku i dolazim u Sibiu. Stajem na OMW tankati i nešto na brzinu pojesti. Parkiram pored velikog GSA rumunjskih tablica i sjedam na terasu. Tamo sjedi vlasnik, mladi biker i pred raširenom kartom proučava rutu. Sjedam za susjedni stol i častim se toplim sendvičem i kroasanom. Dečko odlaže kartu pa dolazim do njega i pitam ga da li je mogu posuditi na tren.
Radi se o odličnoj plastificiranoj karti i sad napokon jasno vidim i kvalitetu cesta i sve detalje koje nisam vidio na c/b kopijama karata iz mog auto atlasa mjerila 1:800000. Do sada nisam spomenuo da od sva tri navigacijska gadgeta koje nosim na put u Rumunjskoj nisam imao nikakve koristi: Cardinale Black Edition na HTC ima samo baznu mapu Rumunjske, krekirani Garmin na Nokiji jednostavno nije funcionirao u modu turn by turn, a CoPilot na tabletu sam shebao još kod kuće prilikom unošenja rute, pa sam instalirao novu verziju koja više nije besplatna, onda sam uzeo sedmodnevnu trial verziju s Rumunjskom koja mi je zbog odgode polaska istekla još kod kuće... ostalo mi je da se pouzdam u kopirani atlas i putokaze na cestama koji su, uzgred budi rečeno, u Rumunjskoj odlični i vrlo logični.

Mladi Rumunj dolazi do mene i pita da li može pomoći kakvom sugestijom. Započinjemo razgovor. On radi u Francuskoj i 1400 km do rumunjske granice prešao je za 12 sati, a za tristotinjak od granice do ovdje trebalo mu je četiri i pol sati kamionskom cestom, i to ga jako revoltira. On i žena su liječnici, on radi u hitnoj službi, a njegova žena 400 kilometara dalje pa se vide samo vikendom. Oboje zarađuju puno više nego kod kuće i ne namjeravaju se vratiti. Dosta mladih Rumunja je ulaskom u EU otišlo u pečalbu, i na cestama vidim dosta automobila sa talijanskim i španjolskim tablicama koje voze gastarbajteri.

Pričam mu o tome kako sam u ovih par dana doživio Rumunjsku, i da je viđeno i doživljeno mnogo lijepše nego ono što sam očekivao i da su pozitivne stvari daleko nadmašile one negativne. To nije obična kurtoazija, Rumunjska je prekrasna zemlja i mora samo poraditi da joj priroda i ljudi ostanu neiskvareni i nepotrošeni, a onih nekoliko ružnih stvari: smeće kraj cesta i poslijedično tome čopori pasa lutalica se daju vrlo jednostavno riješiti. Oni ubrzano obnavljaju i grade ceste, prirodnim i
povijesnim ljepotama i vrijednostima obiluju i neće proći mnogo dok ih Zapad ne otkrije, preplavi, a vjerojatno i iskvari. Zato tamo treba ići sada, dok su još prirodni, neiskvareni i jeftini. No, to više-manje vrijedi za cijelu istočnu Evropu i postkomunističke zemlje.

Pozdravljamo se, a Djordje mi poklanja kartu uz riječi: "Ovo je poklon rumunjskog naroda hrvatskom narodu:" Odgovaram:"Hrvatski narod zahvaljuje rumunjskom narodu!" i uz smijeh se rastajemo.




Vozim prema Sebešu iz kojega ću skrenuti na sjever prema Alba Iulia i opet u planine prema zimovalištu Zlatna. Djordje mi je rekao da su tamo krasne ceste i da bi to bilo šteta propustiti. Međutim, nebo na istoku se jako smračilo a ja idem prema tom crnilu. Kad sam došao do Sebeša bilo mi je jasno da ću uletjeti u veliku oluju. Bilo bi bedasto da satima moram čučati negdje pod nadstrešnicom kakve benzinske, a Liviu je tako blizu. Donosim odluku: idem opet u Pianu de Sus, prespavati ću kod Liviua. Za manje od pola sata smještam se kod Liviua i tek što sam se presvukao i izašao da pravim društvo njegovoj supruzi Mariuti (Mariuca, deminutiv imena Maria, skraćeno Uta- Uca) počinje strahovita oluja, nebo se otvorilo, grmi, sjeva, Liviu trči gore-dolje jer mu na jednom mjestu krov prokišnjava. No, atmosfera se ispucala, sad normalno pada i mi sjedamo uz večeru: prekrasni bijeli cijeđeni domaći sir, paradajz okusa kakav već dugo nisam osjetio i odlično crno domaće vino negdje iz Podunavlja blizu bugarske granice. Večera jednostavna, skromna, a za prste polizati!

Razgovaramo, prenosim Liviu dojmove s putovanja, pokazujem mu slike s prošlogodišnjeg puta u Poljsku i Slovačku i pričamo o svemu i svačemu. No, sutra je radni dan, Liviu mora na posao, ja na put pa odlazim na počinak.

U noći je još jednom naletila oluja, opet je Liviu morao škafovima skupljati vodu, ali do jutra se ispadalo i smirilo.
 
Utorak

Ujutro se opraštam sa Liviu-om sa željom da nam ovo nije poslijednji susret. Zaista, boljeg domaćina nisam mogao poželjeti i mogu biti sretan što sam preko booking.com naletio na njegov pansion i što je baš njegova cijena bila najpovoljnja!

Danas ću se vraćati gotovo istom rutom prema Vinkovcima, skrenuti ću samo da vidim Hunedoaru i Korvinov dvorac u njoj i Sarmizegetusa u kojoj se nalazi stari dacijski hram i centar rimske provincije Dacija.
Ovdje moram ubaciti anegdotu koju mi je ispričao Liviu, a ima sličnosti s čuvenim govorom "Pipl mast trast as!" Ingrid Antičević. Jedan rumunjski političar, govoreći u Europskom parlamentu o povijesti svoje zemlje i dva njena povijesna plemena, Dačanima i Tračanima koji su bili u sukobu, a vremenom su se izmješali i postali jedna nacija, želeći reći da se u svakom Tračanu nalazi i djelić Dačana izjavio je " There are Ducks in the Trucks!". Naravno da je ta rečenica i njegovo "znanje" stranog jezika odmah postalo predmetom sprdačine.   












U Hunedoari zbilja vole dvorce!

U Hunedoari posjećujem dvorac ugarskog kralja Korvina i isčuđavam se lokalnim arhitektonskim smjerovima, krasnom praznom cestom dolazim u Sarmizegetusa i šećem lokalitetom sa iskopinama rimskog naselja u kojem je bila palača upravitelja provincije. Tražim dacijski Stonehange koji bi trebao biti tu negdje ali ga ne pronalazim. Zaustavljam jednog mladića i pitam ga gdje je hram. Odgovara mi da sam očito nešto krivo shvatio jer se hram nalazi četrdestak kilometara odavde, u mjestu pored koga sam već prošao. Strašno mi je žao što sam to propustio, a o kakvom se hramu radi vidjeti ćete ako guglate
"Sarmizegetusa Regia". I ja sam guglao kad sam se vratio kući i ustanovio da do tog svetišta nije baš jednostavno doći jer se radi o planinarskim stazama koje vode tamo. Kako me iskustvo naučilo da moj motor nije stvoren za offroad, sumnjam da bih stigao do tamo, ali možda će se netko sa endurom odvažiti da donese vlastite fotografije dacijskog svetišta Suncu.













Sarmizegetusa Regia, slika potječe sa neta

Od sada samo prašim prema granici bez zaustavljanja, zadnjim leima punim rezervoar i želudac u Jimboliji, prošišam kroz Vojvodinu i evo me na granici u Iloku. Zaustavljam se kraj Dunava da protegnem noge, i uskoro parkiram u Vinkovcima.

Prepun utisaka, pričam tastu i šogorici što sam vidio i doživio, pričam, pričam, pričam...



Srijeda


Od Vinkovaca do Podravske Slatine vrijeme kišno, ružno, jesensko.
Od Slatine sunce, toplina, ljeto. Evo me doma.



EPILOG








Moj Kawić po običaju nije ni kihnuo. Nije potrošio kap ulja. Nije ispustio ni milibar iz guma. No, istini za volju, ni Elefanti ni KratkoTrajniMotor nisu nijednom krepali, jedino je Werner izgubio dva šarafa sa dekla kuplunga i dolio 8 deci ulja, a Lino nevoljko priznao da i on dolijeva oko 3 deci na 1000 km. Yamahaha se držala besprijekorno što sam od nje i očekivao jer TDM 900 je moj potencijalni slijedeći motor.

Moje koljeno je nekako izdržalo, ali ova teniska sezona je za mene završila.

2507 kilometara, prosječna potrošnja točno 5,01 l/100km. Obzirom na presporu vožnju planinskim cestama i prebrzu kamionskim cestama, mogu biti zadovoljan. Cijena goriva je oko 6 lei, dakle slično kao kod nas.

Spavanje: najskuplje u Sibiu, cca 18 eura, najjeftinije kod Liviu-a, 10 eura. U Sarbescu 12 eura. Hrana nešto jeftinija nego kod nas, piće dosta jeftinije. Pivo vrlo kvalitetno!

Obavezno posjetite Rumunjsku!



Zahvale


Protector: pomogao mi je mnogim dobrim savjetima iz prve ruke. Najbolji od svih bio je što me odgovorio od kampiranja jer je smještaj u Rumunjskoj prejeftin da bi se čovjek zamarao kampiranjem. Još uvijek važi moja ponuda: osim bubrega i prostate sad mogu dodati i menisk! Sve rabljeno, ali u odličnom stanju, nikad padano!  :mrgreen:

Liviu i Uta Muntean: topli, dragi i jednostavni ljudi nemjerljivog gostoprimstva. Posjetite "Pensiunea Iedera", Pianu de Sus, www.pensiuneaiedera.blogspot.com

Djordje: tipični biker, čovjek kojeg nikad prije nisi vidio i kojeg nikad ponovo nećeš sresti a koji je spreman posvetiti ti sat svog vremena i pomoći ti čak i kad pomoć ne tražiš!

Daniel, Lino, Verica i Zoran: bili ste odlično društvo s kojim bih volio ponovo putovati. Moja su vam vrata otvorena!

Werner: Čovjek ne bi održao prijateljstvo dugo petnaest godina s nekim s druge strane kontinenta da prema toj osobi ne osjeća iskrenu naklonost!
Nismo prekinuli tradiciju da svake godine nekoliko dana provedemo zajedno, a ti su dani uvjek užitak jer nas veže zajednička ljubav prema motorima i putovanju. 
 


Isprika


Svim čitateljima: što sam po običaju preopširan i iz jednog običnog malo dužeg izleta radim epsku priču. Zamislite da ko Lazići otputujem nekud na mjesec dana, "Rat i mir" bio bi ..čkin dim prema mojoj epopeji!

Strašilo: što nema slika egzotičnih rumunjskih ljepotica. S druge strane, onaj tvoj Monstrum ti ionako ne bi dao da ih gledaš...
P.S. ima filmića...


P.P.S. Slijedeći ponedjeljak idem na operaciju koljena. Nadam se da će završiti samo artroskopijom. Ali, kako je već netko rekao: čovjek snuje a Bog određuje!
 
Nek je sve bilo OK. Možda da ipak ne čekaš 100K na Twisteru?

Hvala na ponudi, ali već je riješeno  :D
 
Ovo je zbilja prvi putopis koji sam pročitao u cijelosti i jako mi se sviđa, sve lijepo opisano, slike su odlične, sve 5! (y)
 
Svaka cast, prelepo opisano. Kao da sam bio deo ekipe :)  (y)

P.S. Negde sam ranije bio napisao, a i ovde cu. Svi koji prolaze kroz Novi Sad ili okolinu, neka se slobodno meni jave za bilo sta da treba. Ako treba smestaj, moze i kod mene da se prespava, zivim u centru Novog Sada, imam i garazu za motore. Tako da sto se tice toga, ja stojim svima na raspolaganju za bilo sta. Pa makar i pice da popijemo  :piva:

Nikola - +38162770001
fb: https://www.facebook.com/nicky.gsxr?ref=tn_tnmn


 
Baš lijep put, lijep putopis, lijepe slike  (y)
Ovo mi definitivno ulazi u uži izbor za putovanje za sljedeću godinu  :)
 
super putopis i nema veze što je dugo trajao, bilo je pravi užitak čitati ga  (y)
 
Vidim te na nekom putnom enduru, to bi tebi sjelo ko kec na desetku ili ka budali triska, kako ti draze.  (y) (y)  (y)
 
Ma odlično, guštam čitat sve opise, odma mi se čini ko da sam tamo negdi... (y)
 
Hvala na trudu sto si sve detaljno preselio ne forum.

Ove godine je bila dvojba alpe ili transfargasan...
Odlucio sam se ipak za alpe,pisat cu kad stignem.

Bit ce ovo dobar salabahtet za 2014 g.
 
K_A_W_A said:
Svaka cast, prelepo opisano. Kao da sam bio deo ekipe :)  (y)

P.S. Negde sam ranije bio napisao, a i ovde cu. Svi koji prolaze kroz Novi Sad ili okolinu, neka se slobodno meni jave za bilo sta da treba. Ako treba smestaj, moze i kod mene da se prespava, zivim u centru Novog Sada, imam i garazu za motore. Tako da sto se tice toga, ja stojim svima na raspolaganju za bilo sta. Pa makar i pice da popijemo  :piva:

Nikola - +38162770001
fb: https://www.facebook.com/nicky.gsxr?ref=tn_tnmn



(y)
Click to expand...

(y)
 
Jako lijepo, svaka čast! (y) (y) Nadam se da je motor po povratku uspješno prošao Mačorovu inspekciju (zadnja slika)  :mrgreen:
 
You must log in or register to reply here.
Top Bottom