Dylan
Well-known member
Četvrtak je. Jutro toplo i obasjano suncem. Motor friško tankiran, servisiran, registriran, opran, natovaren, ukratko: spreman za putovanje. Putovanje koje će me odvesti u Njemačku, u Gornju Bavarsku, u park prirode Altmühltal, na 11. Međunarodni susret Cagiva Elefant, motora koje voze moji prijatelji Werner iz Kölna i Uwe iz Münchena, i na kojem ću, kao gost, sudjelovati po treći put, poslije Afritza am Zee u Austriji 2007. i Canobbia na Lago Maggiore u Italiji prošle godine. Susret počinje u petak, 17.06. i traje do nedjelje, 19.06., a održava se na motokros stazi u blizini sela Gräfensteinberg.
Kako Werner posjeduje dva Elefanta (drugim se do sada služio Uwe), a Uwe je u međuvremenu kupio svoj Elefant 750, Werner je predložio da u Münchenu uzmem njegov drugi motor i da, kako se izrazio „na susret Elefanta dođem jašući na Elefantu“. To je odredilo moj plan putovanja, jer sam i na polasku i na povratku morao uključiti München.
Pa kad već ne idem izravnom linijom, zašto ne bih krenuo koji dan ranije, pa posjetio Dolomite koje sam samo okrznuo prošle godine, na povratku kući. I tako, u plan putovanja crtam liniju koja preko Mangarta vodi u Arabbu, u srce Dolomita, pa onda u Bolzano i gore prema Njemačkoj. Odlično! Sad još samo da provjerim dugoročnu prognozu... Šit! Dan za danom neprekidna kiše u Alpama! Ali, nema veze, Alpe mogu odraditi i na povratku kući!
Stiže Wernerov mail: „Uweov motor ima problem s vilicom, neće ga stići popraviti, pa me zamolio da li može ponovo koristiti moj motor. Kako sam ga već obećao tebi, na tebi je da odlučiš!“ Meni je više-manje svejedno pa javljam Werneru da nema problema, neka Uwe uzme drugi motor.
Sad kad više ne moram planirati putovanje preko Münchena, a Dolomiti su magloviti i mokri, ponovo gledam kartu i smišljam novu rutu. Osamstotinjak kilometara do mjesta susreta, a nastojati ću ne koristiti niti metra autocesta, prestavlja poveliki zalogaj za jednodnevnu vožnju, a opet, malo premali za dva dana. Osim toga, prognoza za istok je mnogo bolja nego za zapad, pa počinjem gledati moguće odredište negdje sjevernije. Vidi, tu se nešto zeleni na rubu Češke, neki nacionalni park prirode... to bi moglo biti zanimljivo! Narodni park Šumava nalazi se na jugozapadu Češke, a veže se na isto tako šumovita područja u Austriji i Njemačkoj, s kojima čini tromeđu. I neko veliko jezero je tu, malo sjevernije su Češke Budejovice i Plzen, znači, neće nedostajati ni odlične hmeljne kapljice...
Jezero je velika akumulacija Lipno, kraj je izrazito atraktivan, s bogatstvom turističke ponude i infrastrukture, pa donosim odluku da otputujem tamo i prespavam jednu noć. A onda ću još na sjever, prema Plzenu, pa tek onda skrenuti na zapad, u Njemačku.
Vratimo se na početak, u toplo i sunčano jutro, kad sjedam na motor, palim navigaciju, brojač kilometara postavljam na nulu i krećem. Već poslije nekoliko kilometara obuzima me onaj osjećaj radosnog uzbuđenja koje donosi putovanje u nepoznat kraj.
U Ormožu ulazim u Sloveniju i gotovo praznom pokrajinskom vijugavom cestom vozim prema Radencima te u Bad Radkersburgu ulazim u Austriju. Neću ići prema Grazu nego istočnije, brzom „Bundesštrase“ prema Gleisdorfu u dolini Raabe, pa prema Bruck an den Mur, a onda ulazim u najistočniji ogranak Kalk Alpen (Vapnenjačke Alpe) prema Eisenerzu. U kojemu se upravo danas, u nedjelju, dok ovo pišem, vozi jedna od najpoznatijih hard enduro utrka na svijetu, Erzberg Rodeo! A zanimljivo je da se također danas, ali na drugoj strani svijeta, u Americi, vozi Pikes Peak Hill Climb, druga super atraktivna brdska utrka.
Užitak je voziti brzim cestama kroz Austriju koja je uzorno zbigecana, kultivirana, ma skoro kao retuširana fotografija. Kuće slatko pofarbane, svaka travka uredno podšišana, kravice zadovoljno preživaju... ali, nigdje nikoga na ulicama, a parkirališta različitih proizvodnih pogona krcata su automobilima, slično kao parkirališta trgovačkih centara kod nas... oni rade, a mi kupujemo...
Kanjon riječice Raab
Približavam se Vapnenjačkim alpama
Pogled na poznati površinski kop Erzberg
Šteta što sam uranio desetak dana...
Stajem iznad Eisenerza, na parkiralištu s pogledom na rudnik, poprište utrke. Pored mene Nijemac, naravno na GSA 1200, popričamo malo i uzajamno se usklikamo. Cijelo vrijeme pogledom pratim crn oblak koji se nadvio nad obližnjom planinom, i naravno, čim sam se spustio u Eisenerz počelo je pljuštati. Ispod nadstrešnice autobusne postaje navlačim kišno odijelo i nastavljam put. Put me vodi vijugavim kanjonom rijeke Erzbach, no cesta je mokra pa desetak kilometara dugačku lijepu motociklističku dionicu vozim polako i oprezno. Kiša staje, sunce ponovo sije pa zastajem skinuti kišnjak. Ulazim u novu dolinu, ovaj put pratim rijeku Ens i približavam se gradu Steyru u kojemu gotovo nisam povjerovao svojim očima kad sam na jednom travnjaku ugledao kamile.
Dvogrbe deve u srcu Austrije...
... atrakcija su za staro i mlado...
Uskoro ulazim u vrevu Linza u kojem se totalno gubim. Moj GPS koji me sve do sada besprijekorno navodio, uporno me pokušava odvesti na auto cestu, što ja još upornije nastojim izbjeći. U tom sukobu čovjeka i tehnologije, stroj iscrtava sve nove i nove rute a ja ih uporno izbjegavam slijediti. Napokon odustajem, pa pomoć tražim na benzinskoj pumpi. Prodavač mi daje upute, čak mi skenira kartu Linza, ali upute su toliko komplicirane da vidim da to tako neće ići. I taman kad sam odlučio popustiti i popeti se na auto cestu, na pumpi staje mladić s Triumph Daytonom. „Dobar dan, imam takav i takav problem, možeš li mi pomoći?“ I dečko se uhvatio objašnjavati mi skretanja, a kad je vidio moj izbezumljeni pogled odmahnuo je rokom. „Voliš li zavojitu cestu?“ Potvrdio sam. „Idemo. Prati me!“
Izreka kaže da su stranci ustvari prijatelji koje još nismo susreli! Andreas me izvodi na obronke iznad grada i tu Daytona počinje peglati zavoje. Pretovareni Twister je s mukom prati, ali ipak, prati je! Ta brza, sportska vožnja traje dvadesetak kilometara, sve do poslijednjeg mjesta pred (danas nepostojećom) austrijsko-češkom granicom. Stajemo u Bad Leonfeldenu, parkiramo motore i pješke odlazimo na trg gdje Andyja častim odličnim sladoledom. Sjedili smo barem sat vremena i razgovarali, i naravno, ispostavilo se da je Andy prije našeg susreta namjeravao u skroz drugom smjeru. Zahvalio sam mu na pomoći i ispričao sam se zbog toga što sam mu poremetio planove. Nažalost, nemam sliku ni njega ni njegovog motora jer nisam bio svijestan da ću se toliko udaljiti od motora, pa nisam uzeo tank torbu u kojoj se nalazio ne samo foto aparat nego i putovnica... Andy, znam da ovo nečeš pročitati, ali još jednom hvala!
Brana akumulacije Lipno
Hidrocentrala Lipno
Ulazim u Češku. I da nema tabli osjetio bih promjenu pod kotačima. Nema više onog besprijekornog asfalta koji me pratio kroz cijelu Austriju, u kojem svijetlucaju čestice kvarca i koji drži gumu do iznemoglosti.
Druga su promjena oskudno obučene djevojke koje stoje na benzinskoj, hrpa noćnih klubova uz cestu, a ni uz njih ne nedostaje vise ili manje atraktivnih nuditeljica čari... i drveni kiosci u kojima se prodaje bofl roba, a hit su nekakve fluorescentno kričave kugle veličine lopti koje su očito vrlo popularne i tražene u Češkoj.
Poslije nekih desetak kilometara prelazim branu na jezeru Lipno i uskoro ulazim u Lipno nad Vltavou, turističko središte tog kraja. Odlazim do hotela koji sam odabrao i sa zaprepaštenjem ustanovljujem da su vrata zaključana, da recepcija radi do 17 sati, a poslije se naziva telefonom pa će se recepcioner pojaviti... ili neće, kako se ispostavilo, jer na poziv nitko nije odgovarao! Odlazim do drugog resorta koji ima bungalove do samog jezera... i tu je recepcija zatvorena. Odlazim dalje, do sportskog centra, tu recepcija radi, ali nemaju odgovarajući smještaj. No ljubazna djevojka na recepciji upućuje me do pansiona koji drži njena poznanica, gdje mjesta sigurno ima i cijena je umjerena, jedini nedostatak je što se moram vratiti nekoliko kilometara nazad, u Loučovice. To mi ne igra nikakvu ulogu pa odlazim u pansion „Pod Lipou“ koji vodi mlada dama imenom Petra. B&B je oko 18 eura, mogu dobiti i večeru po bagatelnoj cijeni, Gambrinus je manje od eura, Budwaiser par centi više. Smještam se i ispijam prvu čašu odličnog piva, a onda ipak odlazim u Lipno na večeru u preporučenu pizzeriju. Petra me upozorava da u Češkoj vlada suhi režim vožnje, no kako smo mi Hrvati uspješno apsolvirali naših 0,0°% odlučujem riskirati tih nekoliko kilometara. U Lipnu dobru pizzu zalijem s još jednim Budwaiserom, a društvo mi u pizzeriji rade isključivo Austrijanci koji se sudeći po broju krigli na stolovima ni najmanje ne obaziru na vozačku prohibiciju.
Navečer se vraćam se „Pod Lipu“, na još jednu čašu prije spavanja. Ne osjećam naročit umor ali ipak relativno rano odlazim u sobu.
Kako Werner posjeduje dva Elefanta (drugim se do sada služio Uwe), a Uwe je u međuvremenu kupio svoj Elefant 750, Werner je predložio da u Münchenu uzmem njegov drugi motor i da, kako se izrazio „na susret Elefanta dođem jašući na Elefantu“. To je odredilo moj plan putovanja, jer sam i na polasku i na povratku morao uključiti München.
Pa kad već ne idem izravnom linijom, zašto ne bih krenuo koji dan ranije, pa posjetio Dolomite koje sam samo okrznuo prošle godine, na povratku kući. I tako, u plan putovanja crtam liniju koja preko Mangarta vodi u Arabbu, u srce Dolomita, pa onda u Bolzano i gore prema Njemačkoj. Odlično! Sad još samo da provjerim dugoročnu prognozu... Šit! Dan za danom neprekidna kiše u Alpama! Ali, nema veze, Alpe mogu odraditi i na povratku kući!
Stiže Wernerov mail: „Uweov motor ima problem s vilicom, neće ga stići popraviti, pa me zamolio da li može ponovo koristiti moj motor. Kako sam ga već obećao tebi, na tebi je da odlučiš!“ Meni je više-manje svejedno pa javljam Werneru da nema problema, neka Uwe uzme drugi motor.
Sad kad više ne moram planirati putovanje preko Münchena, a Dolomiti su magloviti i mokri, ponovo gledam kartu i smišljam novu rutu. Osamstotinjak kilometara do mjesta susreta, a nastojati ću ne koristiti niti metra autocesta, prestavlja poveliki zalogaj za jednodnevnu vožnju, a opet, malo premali za dva dana. Osim toga, prognoza za istok je mnogo bolja nego za zapad, pa počinjem gledati moguće odredište negdje sjevernije. Vidi, tu se nešto zeleni na rubu Češke, neki nacionalni park prirode... to bi moglo biti zanimljivo! Narodni park Šumava nalazi se na jugozapadu Češke, a veže se na isto tako šumovita područja u Austriji i Njemačkoj, s kojima čini tromeđu. I neko veliko jezero je tu, malo sjevernije su Češke Budejovice i Plzen, znači, neće nedostajati ni odlične hmeljne kapljice...
Jezero je velika akumulacija Lipno, kraj je izrazito atraktivan, s bogatstvom turističke ponude i infrastrukture, pa donosim odluku da otputujem tamo i prespavam jednu noć. A onda ću još na sjever, prema Plzenu, pa tek onda skrenuti na zapad, u Njemačku.
Vratimo se na početak, u toplo i sunčano jutro, kad sjedam na motor, palim navigaciju, brojač kilometara postavljam na nulu i krećem. Već poslije nekoliko kilometara obuzima me onaj osjećaj radosnog uzbuđenja koje donosi putovanje u nepoznat kraj.
U Ormožu ulazim u Sloveniju i gotovo praznom pokrajinskom vijugavom cestom vozim prema Radencima te u Bad Radkersburgu ulazim u Austriju. Neću ići prema Grazu nego istočnije, brzom „Bundesštrase“ prema Gleisdorfu u dolini Raabe, pa prema Bruck an den Mur, a onda ulazim u najistočniji ogranak Kalk Alpen (Vapnenjačke Alpe) prema Eisenerzu. U kojemu se upravo danas, u nedjelju, dok ovo pišem, vozi jedna od najpoznatijih hard enduro utrka na svijetu, Erzberg Rodeo! A zanimljivo je da se također danas, ali na drugoj strani svijeta, u Americi, vozi Pikes Peak Hill Climb, druga super atraktivna brdska utrka.
Užitak je voziti brzim cestama kroz Austriju koja je uzorno zbigecana, kultivirana, ma skoro kao retuširana fotografija. Kuće slatko pofarbane, svaka travka uredno podšišana, kravice zadovoljno preživaju... ali, nigdje nikoga na ulicama, a parkirališta različitih proizvodnih pogona krcata su automobilima, slično kao parkirališta trgovačkih centara kod nas... oni rade, a mi kupujemo...
Kanjon riječice Raab
Približavam se Vapnenjačkim alpama
Pogled na poznati površinski kop Erzberg
Šteta što sam uranio desetak dana...
Stajem iznad Eisenerza, na parkiralištu s pogledom na rudnik, poprište utrke. Pored mene Nijemac, naravno na GSA 1200, popričamo malo i uzajamno se usklikamo. Cijelo vrijeme pogledom pratim crn oblak koji se nadvio nad obližnjom planinom, i naravno, čim sam se spustio u Eisenerz počelo je pljuštati. Ispod nadstrešnice autobusne postaje navlačim kišno odijelo i nastavljam put. Put me vodi vijugavim kanjonom rijeke Erzbach, no cesta je mokra pa desetak kilometara dugačku lijepu motociklističku dionicu vozim polako i oprezno. Kiša staje, sunce ponovo sije pa zastajem skinuti kišnjak. Ulazim u novu dolinu, ovaj put pratim rijeku Ens i približavam se gradu Steyru u kojemu gotovo nisam povjerovao svojim očima kad sam na jednom travnjaku ugledao kamile.
Dvogrbe deve u srcu Austrije...
... atrakcija su za staro i mlado...
Uskoro ulazim u vrevu Linza u kojem se totalno gubim. Moj GPS koji me sve do sada besprijekorno navodio, uporno me pokušava odvesti na auto cestu, što ja još upornije nastojim izbjeći. U tom sukobu čovjeka i tehnologije, stroj iscrtava sve nove i nove rute a ja ih uporno izbjegavam slijediti. Napokon odustajem, pa pomoć tražim na benzinskoj pumpi. Prodavač mi daje upute, čak mi skenira kartu Linza, ali upute su toliko komplicirane da vidim da to tako neće ići. I taman kad sam odlučio popustiti i popeti se na auto cestu, na pumpi staje mladić s Triumph Daytonom. „Dobar dan, imam takav i takav problem, možeš li mi pomoći?“ I dečko se uhvatio objašnjavati mi skretanja, a kad je vidio moj izbezumljeni pogled odmahnuo je rokom. „Voliš li zavojitu cestu?“ Potvrdio sam. „Idemo. Prati me!“
Izreka kaže da su stranci ustvari prijatelji koje još nismo susreli! Andreas me izvodi na obronke iznad grada i tu Daytona počinje peglati zavoje. Pretovareni Twister je s mukom prati, ali ipak, prati je! Ta brza, sportska vožnja traje dvadesetak kilometara, sve do poslijednjeg mjesta pred (danas nepostojećom) austrijsko-češkom granicom. Stajemo u Bad Leonfeldenu, parkiramo motore i pješke odlazimo na trg gdje Andyja častim odličnim sladoledom. Sjedili smo barem sat vremena i razgovarali, i naravno, ispostavilo se da je Andy prije našeg susreta namjeravao u skroz drugom smjeru. Zahvalio sam mu na pomoći i ispričao sam se zbog toga što sam mu poremetio planove. Nažalost, nemam sliku ni njega ni njegovog motora jer nisam bio svijestan da ću se toliko udaljiti od motora, pa nisam uzeo tank torbu u kojoj se nalazio ne samo foto aparat nego i putovnica... Andy, znam da ovo nečeš pročitati, ali još jednom hvala!
Brana akumulacije Lipno
Hidrocentrala Lipno
Ulazim u Češku. I da nema tabli osjetio bih promjenu pod kotačima. Nema više onog besprijekornog asfalta koji me pratio kroz cijelu Austriju, u kojem svijetlucaju čestice kvarca i koji drži gumu do iznemoglosti.
Druga su promjena oskudno obučene djevojke koje stoje na benzinskoj, hrpa noćnih klubova uz cestu, a ni uz njih ne nedostaje vise ili manje atraktivnih nuditeljica čari... i drveni kiosci u kojima se prodaje bofl roba, a hit su nekakve fluorescentno kričave kugle veličine lopti koje su očito vrlo popularne i tražene u Češkoj.
Poslije nekih desetak kilometara prelazim branu na jezeru Lipno i uskoro ulazim u Lipno nad Vltavou, turističko središte tog kraja. Odlazim do hotela koji sam odabrao i sa zaprepaštenjem ustanovljujem da su vrata zaključana, da recepcija radi do 17 sati, a poslije se naziva telefonom pa će se recepcioner pojaviti... ili neće, kako se ispostavilo, jer na poziv nitko nije odgovarao! Odlazim do drugog resorta koji ima bungalove do samog jezera... i tu je recepcija zatvorena. Odlazim dalje, do sportskog centra, tu recepcija radi, ali nemaju odgovarajući smještaj. No ljubazna djevojka na recepciji upućuje me do pansiona koji drži njena poznanica, gdje mjesta sigurno ima i cijena je umjerena, jedini nedostatak je što se moram vratiti nekoliko kilometara nazad, u Loučovice. To mi ne igra nikakvu ulogu pa odlazim u pansion „Pod Lipou“ koji vodi mlada dama imenom Petra. B&B je oko 18 eura, mogu dobiti i večeru po bagatelnoj cijeni, Gambrinus je manje od eura, Budwaiser par centi više. Smještam se i ispijam prvu čašu odličnog piva, a onda ipak odlazim u Lipno na večeru u preporučenu pizzeriju. Petra me upozorava da u Češkoj vlada suhi režim vožnje, no kako smo mi Hrvati uspješno apsolvirali naših 0,0°% odlučujem riskirati tih nekoliko kilometara. U Lipnu dobru pizzu zalijem s još jednim Budwaiserom, a društvo mi u pizzeriji rade isključivo Austrijanci koji se sudeći po broju krigli na stolovima ni najmanje ne obaziru na vozačku prohibiciju.
Navečer se vraćam se „Pod Lipu“, na još jednu čašu prije spavanja. Ne osjećam naročit umor ali ipak relativno rano odlazim u sobu.
