Karavana Prevlaka-Vukovar je nešto posebno ma koliko se u njoj učestvovalo,zna se kome u toj karavani je mjesto,a kome nije,to nije moto susret na koji je svatko dobro došao,u ovoj koloni se vozi pod nekim drugim kolorima,u ovoj koloni nije bitno šta je na leđima već šta je u srcu,u ovoj koloni je pomješan ponos i tuga,tuga zbog toga jer se u Vukovar idemo pokloniti žrtvi toga grada kao simbola svih patnji,kakva bi to tek bila karavana da se ide slaviti pobjeda i oslobađanje tog herojskog grada...
Pratim dosta toga vezano uz karavanu i nekad zastanem i pitam se,zar je toliko teško reći bravo organizatorima i nositeljima ideje ovog projekta,zar je teško reći hvala svima koji su zaslužni što imamo privilegiju biti dio nećega o čemu ćemo pričati djeci i unucima jednog dana kada nebudemo imali snage voziti ali sječanja će nam biti kao da smo dio toga bili juče,mnogi su nas u prolazu pozdravljali sa suzama na licu,ja se iskreno nadam da ću i ja star i nemoćan moći mahnut karavani Prevlaka-Vukovar koja će još i tada ponosno voziti svojom cestom uz legendu o jednoj grupi motorista koja je jednom davno rekla IDEMO,DA SE NE ZABORAVI,ZAJEDNO U RATU-ZAJEDNO U MIRU,poklonimo se žrtvama bitke za Domovinu OD PREVLAKE DO VUKOVARA...hvala vam što ste se toga sjetili jer kada dođete do Slavonije i pogledate kolika je kolona iza vas znate sve i ništa se tu više nema kazati