Easy rider
Member
LAGO DI GARDA – Stari rimljani, pernata čeljad & bajkerski romantizam
Već smo se nekoliko puta prilikom posjeta Gardalandu dotakli jezera i svaki puta kad bi se spustili na obalu, u najbliže mjesto Lazise, opetovano je padao identičan zaključak : ovo bi vrijedilo detaljnije vidjeti i proći sa motorom !! I eto, uz zrnce strpljenja...nakon nekoliko prijestupnih godina, napokon je došao i taj dan. Reklo bi se u narodu : strpljen-spašen !!
Kako sam *dublje zalazio u problematiku* i neobavezno po jezeru šuljao internetom, tako sam malo po malo došao do zaključka da nema šanse sve to koliko-toliko temeljito obići u nepuna dva dana vikenda. Inače nismo bajkeri onog tipa koji u jednom danu prevale xxx rekordnih kilometara, te praktički osim asfalta, središnje crte, auspuha šlepera i autobusa ne vide ništa drugo, već volimo ležeran tip vožnje (protumačite to kako god hoćete...) u kojem se može barem donekle uživati u panorami, svakako malo skrenuti pogled, ponešto vidjeti, posjetiti, napraviti kakva dobra fotka i naravno... na miru i bez presinga prezalogajit kakvu domaću spizu, mrknut orošenu pivu, ohanut na kakvoj terasi s pogledom... Uvažavajući činjenicu da na samom jezeru postoji, ni manje ni više, nego 27 što većih, što manjih mjesta i potencijalno zanimljivih destinacija za zaviriti, svakako će biti potreban koji dan više od nepuna dva dana golog vikenda. Dakle...ženo....uzimaj GO... barem petak...
Procijenivši dnevne rute, smještaj smo unaprijed rezervirali preko *booking.com* sa planom da jezero obiđemo u smjeru kazaljke na satu. Čisto iz razloga da vozimo po traci bliže obali i kad smo već tamo, da imamo barem za nijansu bolji pogled na taj vodeni dio priče. Cijeli đir oko jezera dugačak je tek oko 200-tinjak kilometara, dakle očekuju nas kratke dionice, puno manovre, parkiranja, silazaka sa motora...nešto poput hop on-hop off razgledavanja...
PETAK
Da ne bi sve išlo glatko, po starom dobrom običaju, pobrinula se moja bajkerska karma u vidu vremenske prognoze. Ne znam što sam tako teško u nekom prošlom ili pak ovom životu zgriješio, ali zaista se ne sjećam niti jedne (ali doslovno!!) iole duže ture a da me barem parcijalno nije oprala kiša. S obzirom na okolnosti, vjerovatno bi mi puno bolje pasao nick Rain Man nego Easy Rider !! Usprkos ranojutarnjim nedaćama, ipak krećemo u petak rano ujutro (06:00) po već, rekao bih, uhodanom i vrlo dobro poznatom planu B, odnosno plan A + navučena kišna odijela. Umjesto planiranih jet kaciga, uzimamo zimske lifterice, navlačimo wind stopere, termo čarape, jakne sa podstavom i zimske rukavice. Pari da idemo na Grossglockner. Ranojutarnja temperatura kroz Sloveniju je tek 6-7stupnjeva. Svi resursi grijanja na GW su upaljeni pa je ipak guzica na toplom i vožnja podnošljiva...a konac je mjeseca Svibnja!! Užas je moja furka i gotovo!! Kiša nas povremeno pere sve do Monfalcone-a, gdje kratko zastajemo na benzinskoj, na neizaobilazni talijanski kafucino i croasan, standardno prokušani recept za sigurno otapanje krmelja i poboljšanje jutarnje cirkulacije putnika namjernika. Nebo je sada tek nešto manje smrknuto, ali je ipak prestalo padati pa kišna odijela sa veseljem pospremamo u kofere. Kao nužno zlo, do Verone pičimo autoputom, čisto iz razloga da ušparamo koji sat dragocjenog vremena i do večere ga iskoristimo za obilazak dijela planirane rute oko jezera. Povremeno me po nekoliko kapi kiše podsjeća da očito još nisam dobio cijelu vikend porciju padalina !! Petkom je autoput u Italiji doslovno prekrcan nepreglednim kolonama šlepera, koji gotovo u potpunosti zauzimajući desnu traku, podosta usporavaju promet, tako da od korištenja tempomata nije bilo niti *T*. Ipak, zbog relativno zanimljivih i djelomično urbanih okolnih pejzaža, sama vožnja autoputom i nije baš toliko nezanimljiva, kao recimo kroz našu pustinju od Like . Izlazimo na izlazu Pesciera, onom većini poznatom izlazu za Gardaland i plaćamo 20.5 EUR-a cestarine.
Ulazimo u Pescieru, najzapadnijie mjesto regije Veneto i tu nam je prvi dodir sa jezerom. Grad je kompletno opasan kanalima, a povijesni centar sa zidinama, koje su čak i malo skrenule prirodni tok rijeke. Povijesni nalazi datiraju još iz brončanog doba tako da je cijeli gradić zanimljiv spoj povijesnih, tradicionalnih i ponešto vješto uklopljenih modernih detalja. Ta će nas kombinacija detalja više-manje pratiti i na cijelom ostatku proputovanja oko jezera. Upadaju u oči lijepo uređena marina i mandrać (lokalna lučica). Jako uredni, romantični i nadasve koloristički mandraći biti će nam suputnici i zanimljivi foto motivi tokom cijelog vikenda. Netko pametan još davno reče da slike govore puno više od riječi, pa onda krenimo redom :
Napuštajući Pescieru nailazimo i na prvu jezersku plažu koja se ne bi posramila ni kakve mondenije destinacije na moru :
Odmah kroz prve kilometre uzduž jezera upada u oči i impresionira broj i koncentracija hotela kao i svih ostalih smještajnih kapaciteta u vidu privatnih pansiona, kampova.... Sve (ali doslovno sve!!) je uređeno do zadnjeg detalja, travnjaci, fasade, fontane, cvijeće, do bola uređeni i njegovani okoliši, kako hotela tako i privatnih kuća. Sve u svemu, jedan zaista totalno pozitivan, pomalo neočekivan, te gotovo bajkovit prvi dojam i impresija.Slijedeći zaključak koji se nameće sam po sebi i pada na pamet : ovdje su turizam ozbiljno shvatili. Evo nekoliko nasumce, u vožnji uhvaćenih motiva :
Kratka dionica od tek 10-ak kilometara do Sirmione-a prolazi (pre)brzo, čovjek bi zaista poželio kroz takve fantastično uredne krajolike, makar su i urbani, voziti satima... Smješten na 4 km dugom poluotoku koji doslovno strši kao igla u jezero, Sirmione je najjače turističko odredište na jugu jezera. Sam poluotok ima oko 30 metara nadmorske visine i pruža odličan panoramski pogled na sve strane jezera. Parkiramo na označeni moto parking ispred ulaza u stari dio grada koji je praktički pješačka zona, osim za goste hotela unutar zidina i naravno, preostale stanovnike. Uočavamo, za Italiju pomalo bolestan red u prometu, kako na cesti, tako naročito po pitanju parkinga. Nema za vidjeti nepropisno parkiranog niti skutera, a kamoli automobila. Očito ovdje *mrkva i batina* uredno, a i zasigurno vrlo ažurno funkcioniraju. Isto tako, još je puno, puno zanimljivija brzina prilagodbe rvacke bajkerske duše kad se nađe u takvom uređenom i nadasve nepoznatom okruženju !! Eeee...da me mama vidi....kako bi bila ponosna. Stara gradska jezgra je zaista idilična, isprepletena neravnomjerno raspoređenim trgovima i starim uskim uličicama, voltama, prepunim kojekakvih dućana, slastičarnica, restorana. Naravno, sve je podređeno turizmu, ali na jednom, rekao bih, ponešto višem i prilično profinjenijem nivou nego što je to nažalost (pre)često slučaj na našoj strani Jadrana. Kako je ovo jedno od zanimljivijih i većih odredišta na jezeru, tako ćemo se tu i sa fotografijom malo više zadržati :
Šetajući uličicama nailazimo na jedan omanji hotelski parking sa nekoliko zanimljivih oldtimera. Pa kad su već nama bili besplatno izloženi, pogledajte i vi bez naplate:
Sjedamo na turistički vlakić (1 EUR po osobi) i dok od urnebesne brzine kose vijore, a oči suze...vozimo se na vrh poluotoka gdje se nalaze ostaci stare rimske vile / ljetnikovca *Grote di Catullo*, a i pruža se izuzetan pogled na jezero u svim smjerovima.
S obzirom da je ograda nezgodna, šiljasta i nadasve visoka, ipak se odlučujemo na plaćanje ulaznice po 6 EUR-a. Krećemo u obilazak, a za početak, tu je mali muzej u kojem nailazimo na zanimljivu povijest jezera. Naime, pred 250 tisuća godina prostor na kojem je danas Lago di Garda bio je dio velikog ledenog glečera koji se prostirao gotovo do mora. Otapanjem glečera kroz povijest, ostala je doslovno rupa/udubina na kojoj je danas jezero, a uredno se dopunjava otapanjem leda i pritocima sa sjevera. Zanimljiva je i činjenica da jezero više-manje ima stalni nivo vode, bez značajnih sezonskih oscilacija. Među starim zidinama dominiraju stotine tisućljetnih njegovanih maslina u sklopu programa obnove i zaštite starih maslina, a kako kaže izložena tabela, sve potpomognuto iz fondova EU. He, he, pametni znaju čemu služi novac iz fondova EU i kako ga iskoristiti.
Ovako bi to nekako izgledalo iz ptičje perspektive u letu:
A ovako iz perspektive iste te ptice sa nogama čvrsto na zemlji :
Sa uzvisine poluotoka lijepo se može vidjeti i nautički dio panorame :
Nekoliko sati u Sirmioneu proletilo je doslovno brzinom munje. Napuštamo ga sa i sa određenom dozom tuge, jer dalo bi se u tom idiličnom okruženju sasvim lijepo i opušteno provesti koji dan. Zamalo je na rastanku i pokoja suza kanula...I dok mi unutarnji glas govori : be a men...don*t cry...kiša lagano počinje sipiti podsjećajući nas da nismo sasvim zaboravljeni s njene strane. Sjedamo na motor, praktički nismo ni krenuli, a već smo se nakon prvog upaljenog žmigavca našli na ulazu u Desenzano Del Garda :
Tražimo parking za motore u centru, sve zauzeto, radimo dva kruga. Nailazimo na jedan slobodan parking za skutere, GW prilično strši i djeluje pomalo smiješno među 125-icama, ali nemamo drugu opciju. Šetnica, venecijanska arhitektura, mandrać i marina dominiraju užim centrom. Zbog karakteristične pozicije iz mjesta puca pogled doslovno na cijelo jezero u punoj dimenziji. Mjesto datira još iz brončanog doba, a u prvom i drugom stoljeću postaje i rezidencija imućnih rimljana. U centru je smješten srednjovjekovni dvorac sa malim šiljastim tornjevima. Šljunčane plaže zvučnih imena “Desenzanino”, Spiaggia d’Oro” i “Spiaggia di Rivoltella” upotpunjavaju turističku ponudu i zaokružuju okolicu mjesta. Kiša počinje kvariti idiličnu šetnju, pa nažalost samo na brzinu radimo nekoliko fotografija u najužem centru :
Opet slijedi ono moje neizbježno brisanje mokrog sica uz pokoji izvorno- književni *rvacki komentar* na pripadajuću situaciju. Krećemo dalje po sada već mokrom i savršeno razmrljanom kolniku...nema što, dobitna bajkerska kombinacija... Slijedeće odredište je Salo, najveći gradić na zapadnoj obali (10000 stanovnika) i slovi za glavni grad ovoga dijela obale. Tu je i najduži *Lungo mare* na cijelom jezeru koji povezuje omanje plaže okružene borovom šumom. Gusta mreža uličica i malih trgova karakteristična je za ovo mjesto, a katedrala *Santa Maria Annunziata* slovi za najvažniju crkvu na jezeru. Nalost, kiša nam djelomično kvari obilazak. Parkiramo i čekajući da današnja porcija padalina prestane, sjedamo na terasu na obali, na kavu i osvježenje. Kiša nam je oduzela zadovoljstvo šetnje, ali nam ne može oduzeti savršeni pogled na rivu i turističke brodove. Prilaze nam pitome patke i rutinski žicaju neki zalogaj. Kako sam od malih nogu velikodušan i široke ruke kad je društvo u pitanju...uslišavam njihove molitve. Gotovo u svakom mjestu na rivi obitavaju jata pitomih pataka koja nonšarlatno šetaju među stolovima kafića tražeći besplatan zalogaj. Večer se već pomalo bliži a treba se i smjestiti u hotel koji je u slijedećem mjestu pa okidamo tek nekoliko fotografija na rivi i krećemo dalje. Naravno, uz već sasvim rutinsko brisanje mokrog sica.
Sitna kišica prati nas do današnjeg posljednjeg odredišta, Toscolano Maderno gdje imamo rezervirano noćenje u hotelu. S obzirom na dosadnu kišu, obilazak simpatičnog obalnog centra ostavljamo za sutra ujutro u nadi da će vrijeme ipak biti barem nešto bolje.
Smještaj u hotelu i ona dobitna kombinacija za dušu umornog i pokislog bajkera : utičnica 220V, topla voda, opuštena atmosfera, večera, boca vina, petak..........da...baš tim redom...
Već smo se nekoliko puta prilikom posjeta Gardalandu dotakli jezera i svaki puta kad bi se spustili na obalu, u najbliže mjesto Lazise, opetovano je padao identičan zaključak : ovo bi vrijedilo detaljnije vidjeti i proći sa motorom !! I eto, uz zrnce strpljenja...nakon nekoliko prijestupnih godina, napokon je došao i taj dan. Reklo bi se u narodu : strpljen-spašen !!
Kako sam *dublje zalazio u problematiku* i neobavezno po jezeru šuljao internetom, tako sam malo po malo došao do zaključka da nema šanse sve to koliko-toliko temeljito obići u nepuna dva dana vikenda. Inače nismo bajkeri onog tipa koji u jednom danu prevale xxx rekordnih kilometara, te praktički osim asfalta, središnje crte, auspuha šlepera i autobusa ne vide ništa drugo, već volimo ležeran tip vožnje (protumačite to kako god hoćete...) u kojem se može barem donekle uživati u panorami, svakako malo skrenuti pogled, ponešto vidjeti, posjetiti, napraviti kakva dobra fotka i naravno... na miru i bez presinga prezalogajit kakvu domaću spizu, mrknut orošenu pivu, ohanut na kakvoj terasi s pogledom... Uvažavajući činjenicu da na samom jezeru postoji, ni manje ni više, nego 27 što većih, što manjih mjesta i potencijalno zanimljivih destinacija za zaviriti, svakako će biti potreban koji dan više od nepuna dva dana golog vikenda. Dakle...ženo....uzimaj GO... barem petak...
Procijenivši dnevne rute, smještaj smo unaprijed rezervirali preko *booking.com* sa planom da jezero obiđemo u smjeru kazaljke na satu. Čisto iz razloga da vozimo po traci bliže obali i kad smo već tamo, da imamo barem za nijansu bolji pogled na taj vodeni dio priče. Cijeli đir oko jezera dugačak je tek oko 200-tinjak kilometara, dakle očekuju nas kratke dionice, puno manovre, parkiranja, silazaka sa motora...nešto poput hop on-hop off razgledavanja...
PETAK
Da ne bi sve išlo glatko, po starom dobrom običaju, pobrinula se moja bajkerska karma u vidu vremenske prognoze. Ne znam što sam tako teško u nekom prošlom ili pak ovom životu zgriješio, ali zaista se ne sjećam niti jedne (ali doslovno!!) iole duže ture a da me barem parcijalno nije oprala kiša. S obzirom na okolnosti, vjerovatno bi mi puno bolje pasao nick Rain Man nego Easy Rider !! Usprkos ranojutarnjim nedaćama, ipak krećemo u petak rano ujutro (06:00) po već, rekao bih, uhodanom i vrlo dobro poznatom planu B, odnosno plan A + navučena kišna odijela. Umjesto planiranih jet kaciga, uzimamo zimske lifterice, navlačimo wind stopere, termo čarape, jakne sa podstavom i zimske rukavice. Pari da idemo na Grossglockner. Ranojutarnja temperatura kroz Sloveniju je tek 6-7stupnjeva. Svi resursi grijanja na GW su upaljeni pa je ipak guzica na toplom i vožnja podnošljiva...a konac je mjeseca Svibnja!! Užas je moja furka i gotovo!! Kiša nas povremeno pere sve do Monfalcone-a, gdje kratko zastajemo na benzinskoj, na neizaobilazni talijanski kafucino i croasan, standardno prokušani recept za sigurno otapanje krmelja i poboljšanje jutarnje cirkulacije putnika namjernika. Nebo je sada tek nešto manje smrknuto, ali je ipak prestalo padati pa kišna odijela sa veseljem pospremamo u kofere. Kao nužno zlo, do Verone pičimo autoputom, čisto iz razloga da ušparamo koji sat dragocjenog vremena i do večere ga iskoristimo za obilazak dijela planirane rute oko jezera. Povremeno me po nekoliko kapi kiše podsjeća da očito još nisam dobio cijelu vikend porciju padalina !! Petkom je autoput u Italiji doslovno prekrcan nepreglednim kolonama šlepera, koji gotovo u potpunosti zauzimajući desnu traku, podosta usporavaju promet, tako da od korištenja tempomata nije bilo niti *T*. Ipak, zbog relativno zanimljivih i djelomično urbanih okolnih pejzaža, sama vožnja autoputom i nije baš toliko nezanimljiva, kao recimo kroz našu pustinju od Like . Izlazimo na izlazu Pesciera, onom većini poznatom izlazu za Gardaland i plaćamo 20.5 EUR-a cestarine.
Ulazimo u Pescieru, najzapadnijie mjesto regije Veneto i tu nam je prvi dodir sa jezerom. Grad je kompletno opasan kanalima, a povijesni centar sa zidinama, koje su čak i malo skrenule prirodni tok rijeke. Povijesni nalazi datiraju još iz brončanog doba tako da je cijeli gradić zanimljiv spoj povijesnih, tradicionalnih i ponešto vješto uklopljenih modernih detalja. Ta će nas kombinacija detalja više-manje pratiti i na cijelom ostatku proputovanja oko jezera. Upadaju u oči lijepo uređena marina i mandrać (lokalna lučica). Jako uredni, romantični i nadasve koloristički mandraći biti će nam suputnici i zanimljivi foto motivi tokom cijelog vikenda. Netko pametan još davno reče da slike govore puno više od riječi, pa onda krenimo redom :
Napuštajući Pescieru nailazimo i na prvu jezersku plažu koja se ne bi posramila ni kakve mondenije destinacije na moru :
Odmah kroz prve kilometre uzduž jezera upada u oči i impresionira broj i koncentracija hotela kao i svih ostalih smještajnih kapaciteta u vidu privatnih pansiona, kampova.... Sve (ali doslovno sve!!) je uređeno do zadnjeg detalja, travnjaci, fasade, fontane, cvijeće, do bola uređeni i njegovani okoliši, kako hotela tako i privatnih kuća. Sve u svemu, jedan zaista totalno pozitivan, pomalo neočekivan, te gotovo bajkovit prvi dojam i impresija.Slijedeći zaključak koji se nameće sam po sebi i pada na pamet : ovdje su turizam ozbiljno shvatili. Evo nekoliko nasumce, u vožnji uhvaćenih motiva :
Kratka dionica od tek 10-ak kilometara do Sirmione-a prolazi (pre)brzo, čovjek bi zaista poželio kroz takve fantastično uredne krajolike, makar su i urbani, voziti satima... Smješten na 4 km dugom poluotoku koji doslovno strši kao igla u jezero, Sirmione je najjače turističko odredište na jugu jezera. Sam poluotok ima oko 30 metara nadmorske visine i pruža odličan panoramski pogled na sve strane jezera. Parkiramo na označeni moto parking ispred ulaza u stari dio grada koji je praktički pješačka zona, osim za goste hotela unutar zidina i naravno, preostale stanovnike. Uočavamo, za Italiju pomalo bolestan red u prometu, kako na cesti, tako naročito po pitanju parkinga. Nema za vidjeti nepropisno parkiranog niti skutera, a kamoli automobila. Očito ovdje *mrkva i batina* uredno, a i zasigurno vrlo ažurno funkcioniraju. Isto tako, još je puno, puno zanimljivija brzina prilagodbe rvacke bajkerske duše kad se nađe u takvom uređenom i nadasve nepoznatom okruženju !! Eeee...da me mama vidi....kako bi bila ponosna. Stara gradska jezgra je zaista idilična, isprepletena neravnomjerno raspoređenim trgovima i starim uskim uličicama, voltama, prepunim kojekakvih dućana, slastičarnica, restorana. Naravno, sve je podređeno turizmu, ali na jednom, rekao bih, ponešto višem i prilično profinjenijem nivou nego što je to nažalost (pre)često slučaj na našoj strani Jadrana. Kako je ovo jedno od zanimljivijih i većih odredišta na jezeru, tako ćemo se tu i sa fotografijom malo više zadržati :
Šetajući uličicama nailazimo na jedan omanji hotelski parking sa nekoliko zanimljivih oldtimera. Pa kad su već nama bili besplatno izloženi, pogledajte i vi bez naplate:
Sjedamo na turistički vlakić (1 EUR po osobi) i dok od urnebesne brzine kose vijore, a oči suze...vozimo se na vrh poluotoka gdje se nalaze ostaci stare rimske vile / ljetnikovca *Grote di Catullo*, a i pruža se izuzetan pogled na jezero u svim smjerovima.
S obzirom da je ograda nezgodna, šiljasta i nadasve visoka, ipak se odlučujemo na plaćanje ulaznice po 6 EUR-a. Krećemo u obilazak, a za početak, tu je mali muzej u kojem nailazimo na zanimljivu povijest jezera. Naime, pred 250 tisuća godina prostor na kojem je danas Lago di Garda bio je dio velikog ledenog glečera koji se prostirao gotovo do mora. Otapanjem glečera kroz povijest, ostala je doslovno rupa/udubina na kojoj je danas jezero, a uredno se dopunjava otapanjem leda i pritocima sa sjevera. Zanimljiva je i činjenica da jezero više-manje ima stalni nivo vode, bez značajnih sezonskih oscilacija. Među starim zidinama dominiraju stotine tisućljetnih njegovanih maslina u sklopu programa obnove i zaštite starih maslina, a kako kaže izložena tabela, sve potpomognuto iz fondova EU. He, he, pametni znaju čemu služi novac iz fondova EU i kako ga iskoristiti.
Ovako bi to nekako izgledalo iz ptičje perspektive u letu:
A ovako iz perspektive iste te ptice sa nogama čvrsto na zemlji :
Sa uzvisine poluotoka lijepo se može vidjeti i nautički dio panorame :
Nekoliko sati u Sirmioneu proletilo je doslovno brzinom munje. Napuštamo ga sa i sa određenom dozom tuge, jer dalo bi se u tom idiličnom okruženju sasvim lijepo i opušteno provesti koji dan. Zamalo je na rastanku i pokoja suza kanula...I dok mi unutarnji glas govori : be a men...don*t cry...kiša lagano počinje sipiti podsjećajući nas da nismo sasvim zaboravljeni s njene strane. Sjedamo na motor, praktički nismo ni krenuli, a već smo se nakon prvog upaljenog žmigavca našli na ulazu u Desenzano Del Garda :
Tražimo parking za motore u centru, sve zauzeto, radimo dva kruga. Nailazimo na jedan slobodan parking za skutere, GW prilično strši i djeluje pomalo smiješno među 125-icama, ali nemamo drugu opciju. Šetnica, venecijanska arhitektura, mandrać i marina dominiraju užim centrom. Zbog karakteristične pozicije iz mjesta puca pogled doslovno na cijelo jezero u punoj dimenziji. Mjesto datira još iz brončanog doba, a u prvom i drugom stoljeću postaje i rezidencija imućnih rimljana. U centru je smješten srednjovjekovni dvorac sa malim šiljastim tornjevima. Šljunčane plaže zvučnih imena “Desenzanino”, Spiaggia d’Oro” i “Spiaggia di Rivoltella” upotpunjavaju turističku ponudu i zaokružuju okolicu mjesta. Kiša počinje kvariti idiličnu šetnju, pa nažalost samo na brzinu radimo nekoliko fotografija u najužem centru :
Opet slijedi ono moje neizbježno brisanje mokrog sica uz pokoji izvorno- književni *rvacki komentar* na pripadajuću situaciju. Krećemo dalje po sada već mokrom i savršeno razmrljanom kolniku...nema što, dobitna bajkerska kombinacija... Slijedeće odredište je Salo, najveći gradić na zapadnoj obali (10000 stanovnika) i slovi za glavni grad ovoga dijela obale. Tu je i najduži *Lungo mare* na cijelom jezeru koji povezuje omanje plaže okružene borovom šumom. Gusta mreža uličica i malih trgova karakteristična je za ovo mjesto, a katedrala *Santa Maria Annunziata* slovi za najvažniju crkvu na jezeru. Nalost, kiša nam djelomično kvari obilazak. Parkiramo i čekajući da današnja porcija padalina prestane, sjedamo na terasu na obali, na kavu i osvježenje. Kiša nam je oduzela zadovoljstvo šetnje, ali nam ne može oduzeti savršeni pogled na rivu i turističke brodove. Prilaze nam pitome patke i rutinski žicaju neki zalogaj. Kako sam od malih nogu velikodušan i široke ruke kad je društvo u pitanju...uslišavam njihove molitve. Gotovo u svakom mjestu na rivi obitavaju jata pitomih pataka koja nonšarlatno šetaju među stolovima kafića tražeći besplatan zalogaj. Večer se već pomalo bliži a treba se i smjestiti u hotel koji je u slijedećem mjestu pa okidamo tek nekoliko fotografija na rivi i krećemo dalje. Naravno, uz već sasvim rutinsko brisanje mokrog sica.
Sitna kišica prati nas do današnjeg posljednjeg odredišta, Toscolano Maderno gdje imamo rezervirano noćenje u hotelu. S obzirom na dosadnu kišu, obilazak simpatičnog obalnog centra ostavljamo za sutra ujutro u nadi da će vrijeme ipak biti barem nešto bolje.
Smještaj u hotelu i ona dobitna kombinacija za dušu umornog i pokislog bajkera : utičnica 220V, topla voda, opuštena atmosfera, večera, boca vina, petak..........da...baš tim redom...