flâner
New member
Moj bajker koji piše ljubavna pisma
Putujem na motoru, osjećam kovitlajući zrak i razmišljam kako sam dospjela ovdje. „Nije da već nisam upoznala bajkera“, rekla sam mu još pri početku. Jesam. Jedan me vozio, sebično pokazujući svoju umješnost u zavijanju zavoja. Drugi me nikada nije želio povesti. Možda me nije dovoljno volio za takvo što. U kojem trenu bajkeri počnu prevažati svoje družice (pod uvjetom da i one same ne jašu nekog motornog konja)? Jel' to tek kad se sjedine njihova tijela ili je ipak u igri i duhovna povezanost?
Kad smo se nas dvoje sreli, bio je sve samo ne bajker. Kao uostalom i ja. Odjeven je bio kao pravi uredski podanik surovog kapitalizma, kao unajmljen radnik velike korporacije. Njegova uniforma: hlače na crtu, košulja, kravata. I ta luda kuštrava kosa. Trebala sam već tada pretpostaviti krivulju otkačenosti u njegovoj krvi, ali nisam. Ako ćemo iskreno, učinio se neprimjetan – poput stotine, gomile uredskih službenika punih kredita i loših osrednjih brakova.
Ja, s druge strane, iako tek pri početku stvaralačkog zanosa, glumila sam ozbiljnu bibliotekarku, odolijevajući svojom beskrajno dosadnom i klasičnom odjećom nekim tustim ljigavim urednicima kojima bih – da se nisam čuvala – poslužila poput čačkalice nakon fine masne prepelice u umaku od borovnice i kadulje. Ta odjeća ostarjele usidjelice, koja živi s majkom u malom trošnom stanu zagrebačkog predgrađa; bijaše moja uniforma. Što li je tek on pomislio o meni ?!
Pa ipak, naša ludost prepoznala se i pod maskama. Sjeli smo u kafić u hladno kišno poslijepodne. Unutar je zaudarao duhan. Tada sam još pušila. Od nervoze, od dosade, od želje da barem nečime trujem svakodnevicu i time ju učinim manje prolaznom, pa makar to bila i obična cigareta.
Kako se ono psi susreću na cesti? Vlasnik pozdravi vlasnicu. Đukac pomiriši đukicu. Ali gdje? Intimni dijelovi odmah u nos! To je životinjski imperativ, zar ne? Vlasnik se kao zgražanjem podsmjehne. Vlasnica se kao od stida zacrveni. Moralne norme su se održale. Ali što je sa životinjama? One ne osjećaju srama, jer se privlače. Oni i zacvile, jer ih opet razdvajaju, a tako su lijepo započeli udvaranje. Nos pod rep pa u krug. I sad ih tu tjeraju doma… koje razočarenje!
Moj bajker i ja, ozbiljno zamaskirani u uniforme građanskog ćudoređa, zasjeli smo u separe jeftinih presvlaka, naručili piće i promatrali se. Možda tek časak. A onda sam brzinom koju se ne može pretpostaviti, gurnula nos pod njegov pazuh i pomirisala ga. Zagrlio me sasvim spontano i naša životinjska priroda znala je konačno nešto čudesno, po prvi put: pronašli smo divlji par!
Tad smo tek postali opušteni. Pričali, pijuckali, smješkali se, dodirivali, šaputali, mrsili kosu i pogledavali. ON je bio tu. ONA je bila tu. Ne treba više tražiti. Zar zaista?
Pisali smo ljubavna pisma. Krali poslijepodneva. Sjedali na motor i odvažali se na suhe strme stazice koje ni divokoze od vrsnih planinara ne bi iskušavali. Ali to je bilo poslije.
Taj prvi put, sasvim me kavalirski odveo do svoga automobila, sjela sam na hladnu stolicu, zatvorila vrata, ostala u tami. Njegovo veliko tijelo sjelo je pored mene i dječački me promatrao. Tada sam samo sjedila i očekivala sljedeći dodir. Hoće li biti nježan? Velike ruke prišle su mome licu, cijeloga ga obujmile i poljubio me. Nježno poput latica. Njegova mala ženska duša nasuprot mene. Ja, nježan muškarac, nasuprot nje. Naši rodovi su se izmiješali. Jer ljubav u tome trenu nije imala nazivnik. Bio je to najnježniji čovjek na svijetu, u tome snažnom tijelu, malom automobilu i pod zamagljenim hladnim prozorima.
Pisao je najljepša ljubavna pisma. I baš nikako nisam povezivala motorčinu što smrdi po benzinu i zaudara na zakoreno blato uz te lijepe pjesničke riječi.
Sljedeći put smo zajedno uprljali čizme na savskom nasipu.
A tada smo počeli vožnje. Veliki dugi predjeli puni zelenih livada na kojima još nije sazrjelo zrnje. Golema kukuruzišta. Živa voda sa planinskih proplanaka. I ta zvučna kulisa koja nas svugdje prati, kloparanje vrelog stroja, kao što me nekad uspavljivao zveket vlačnih tračnica. Njegove vlažne rukavice, tople ruke, znojna prsa pod sintetičkim kombinezonom. Prčvarnice gdje ekipe gutaju pivu i sjeckaju premasne ćevape kao da ih duše lišavaju. Miris luka koji podsjeća na mog djeda poslije polja. Obvezno podrigivanje. Sva ta muška klika koja me prima „kao jednu od njih“, iako ih gledam sa strane, a opet uronjena u njihov svijet. Tišina kojom gledamo zvijezde dok otvaramo prozor u jeftinom motelu. Tišina koja svetačkim žarom obavija naša srca dok ležimo negdje po putu, u vreći za spavanje, „samo da mrvu odmorimo oko“.
Jutarnja magla, njegovi teški kapci koji me prisjećaju da je život već iza njega, da je moj proveden u knjigama. Usne bez riječi, koje znaju da smo već previše toga prošli da bismo bili djeca.
A onda se opet i opet (reći će on: naivno) zapitam: Zašto ne bismo smjeli, ta tko nam brani, zašto doista ne bismo smjeli započeti novi život, ti i ja, dušo, iako iza nas postoji šuma stereotipa i polovičnih rješenja? Zašto ne bismo smjeli biti tek trava i put, đukac i đukica, ljubavnik i ljubavnica? Zašto ne bismo smjeli istrošiti te tvoje gume i kupiti nove, utonuti na neke nove putove, ostaviti ove dosadašnje iza nas i postati jedno?
Bi li se naša divljina od jutra do mraka zajedno izdivljala? Toga se ti bojiš. Da ne postanemo tek sjena onog poznatog zvuka motora.
Pa što i da postanemo? Ne bismo li do tada iživjeli sve puteljke, sve strmine, sve kosine i mogli zajedno uzviknuti da smo svijet omirisali u svome stvarnome doživljaju? Ne bismo li tada mogli reći da je sreća nastupila kad smo se nas dvoje sreli, već ukalupljeni u kalupe prosjeka? Ne bismo li tada mogli reći: kalupe smo svoje uništili!
Vjetar me zavija na toj dalekoj cesti, jurimo prema moru, ali baš me briga što ti misliš. Ta tvoja kuštrava kosa i smeđe oči čine me zaljubljenom djevojčicom. I neka sam. Držim se za tvoja prsa i upirem u sliku zajedničkog bivanja. Jer ti si samo moj bajker. Koji pišeš ljubavna pisma – meni. Iako pripadaš njoj.
Putujem na motoru, osjećam kovitlajući zrak i razmišljam kako sam dospjela ovdje. „Nije da već nisam upoznala bajkera“, rekla sam mu još pri početku. Jesam. Jedan me vozio, sebično pokazujući svoju umješnost u zavijanju zavoja. Drugi me nikada nije želio povesti. Možda me nije dovoljno volio za takvo što. U kojem trenu bajkeri počnu prevažati svoje družice (pod uvjetom da i one same ne jašu nekog motornog konja)? Jel' to tek kad se sjedine njihova tijela ili je ipak u igri i duhovna povezanost?
Kad smo se nas dvoje sreli, bio je sve samo ne bajker. Kao uostalom i ja. Odjeven je bio kao pravi uredski podanik surovog kapitalizma, kao unajmljen radnik velike korporacije. Njegova uniforma: hlače na crtu, košulja, kravata. I ta luda kuštrava kosa. Trebala sam već tada pretpostaviti krivulju otkačenosti u njegovoj krvi, ali nisam. Ako ćemo iskreno, učinio se neprimjetan – poput stotine, gomile uredskih službenika punih kredita i loših osrednjih brakova.
Ja, s druge strane, iako tek pri početku stvaralačkog zanosa, glumila sam ozbiljnu bibliotekarku, odolijevajući svojom beskrajno dosadnom i klasičnom odjećom nekim tustim ljigavim urednicima kojima bih – da se nisam čuvala – poslužila poput čačkalice nakon fine masne prepelice u umaku od borovnice i kadulje. Ta odjeća ostarjele usidjelice, koja živi s majkom u malom trošnom stanu zagrebačkog predgrađa; bijaše moja uniforma. Što li je tek on pomislio o meni ?!
Pa ipak, naša ludost prepoznala se i pod maskama. Sjeli smo u kafić u hladno kišno poslijepodne. Unutar je zaudarao duhan. Tada sam još pušila. Od nervoze, od dosade, od želje da barem nečime trujem svakodnevicu i time ju učinim manje prolaznom, pa makar to bila i obična cigareta.
Kako se ono psi susreću na cesti? Vlasnik pozdravi vlasnicu. Đukac pomiriši đukicu. Ali gdje? Intimni dijelovi odmah u nos! To je životinjski imperativ, zar ne? Vlasnik se kao zgražanjem podsmjehne. Vlasnica se kao od stida zacrveni. Moralne norme su se održale. Ali što je sa životinjama? One ne osjećaju srama, jer se privlače. Oni i zacvile, jer ih opet razdvajaju, a tako su lijepo započeli udvaranje. Nos pod rep pa u krug. I sad ih tu tjeraju doma… koje razočarenje!
Moj bajker i ja, ozbiljno zamaskirani u uniforme građanskog ćudoređa, zasjeli smo u separe jeftinih presvlaka, naručili piće i promatrali se. Možda tek časak. A onda sam brzinom koju se ne može pretpostaviti, gurnula nos pod njegov pazuh i pomirisala ga. Zagrlio me sasvim spontano i naša životinjska priroda znala je konačno nešto čudesno, po prvi put: pronašli smo divlji par!
Tad smo tek postali opušteni. Pričali, pijuckali, smješkali se, dodirivali, šaputali, mrsili kosu i pogledavali. ON je bio tu. ONA je bila tu. Ne treba više tražiti. Zar zaista?
Pisali smo ljubavna pisma. Krali poslijepodneva. Sjedali na motor i odvažali se na suhe strme stazice koje ni divokoze od vrsnih planinara ne bi iskušavali. Ali to je bilo poslije.
Taj prvi put, sasvim me kavalirski odveo do svoga automobila, sjela sam na hladnu stolicu, zatvorila vrata, ostala u tami. Njegovo veliko tijelo sjelo je pored mene i dječački me promatrao. Tada sam samo sjedila i očekivala sljedeći dodir. Hoće li biti nježan? Velike ruke prišle su mome licu, cijeloga ga obujmile i poljubio me. Nježno poput latica. Njegova mala ženska duša nasuprot mene. Ja, nježan muškarac, nasuprot nje. Naši rodovi su se izmiješali. Jer ljubav u tome trenu nije imala nazivnik. Bio je to najnježniji čovjek na svijetu, u tome snažnom tijelu, malom automobilu i pod zamagljenim hladnim prozorima.
Pisao je najljepša ljubavna pisma. I baš nikako nisam povezivala motorčinu što smrdi po benzinu i zaudara na zakoreno blato uz te lijepe pjesničke riječi.
Sljedeći put smo zajedno uprljali čizme na savskom nasipu.
A tada smo počeli vožnje. Veliki dugi predjeli puni zelenih livada na kojima još nije sazrjelo zrnje. Golema kukuruzišta. Živa voda sa planinskih proplanaka. I ta zvučna kulisa koja nas svugdje prati, kloparanje vrelog stroja, kao što me nekad uspavljivao zveket vlačnih tračnica. Njegove vlažne rukavice, tople ruke, znojna prsa pod sintetičkim kombinezonom. Prčvarnice gdje ekipe gutaju pivu i sjeckaju premasne ćevape kao da ih duše lišavaju. Miris luka koji podsjeća na mog djeda poslije polja. Obvezno podrigivanje. Sva ta muška klika koja me prima „kao jednu od njih“, iako ih gledam sa strane, a opet uronjena u njihov svijet. Tišina kojom gledamo zvijezde dok otvaramo prozor u jeftinom motelu. Tišina koja svetačkim žarom obavija naša srca dok ležimo negdje po putu, u vreći za spavanje, „samo da mrvu odmorimo oko“.
Jutarnja magla, njegovi teški kapci koji me prisjećaju da je život već iza njega, da je moj proveden u knjigama. Usne bez riječi, koje znaju da smo već previše toga prošli da bismo bili djeca.
A onda se opet i opet (reći će on: naivno) zapitam: Zašto ne bismo smjeli, ta tko nam brani, zašto doista ne bismo smjeli započeti novi život, ti i ja, dušo, iako iza nas postoji šuma stereotipa i polovičnih rješenja? Zašto ne bismo smjeli biti tek trava i put, đukac i đukica, ljubavnik i ljubavnica? Zašto ne bismo smjeli istrošiti te tvoje gume i kupiti nove, utonuti na neke nove putove, ostaviti ove dosadašnje iza nas i postati jedno?
Bi li se naša divljina od jutra do mraka zajedno izdivljala? Toga se ti bojiš. Da ne postanemo tek sjena onog poznatog zvuka motora.
Pa što i da postanemo? Ne bismo li do tada iživjeli sve puteljke, sve strmine, sve kosine i mogli zajedno uzviknuti da smo svijet omirisali u svome stvarnome doživljaju? Ne bismo li tada mogli reći da je sreća nastupila kad smo se nas dvoje sreli, već ukalupljeni u kalupe prosjeka? Ne bismo li tada mogli reći: kalupe smo svoje uništili!
Vjetar me zavija na toj dalekoj cesti, jurimo prema moru, ali baš me briga što ti misliš. Ta tvoja kuštrava kosa i smeđe oči čine me zaljubljenom djevojčicom. I neka sam. Držim se za tvoja prsa i upirem u sliku zajedničkog bivanja. Jer ti si samo moj bajker. Koji pišeš ljubavna pisma – meni. Iako pripadaš njoj.
