zx-6r
New member
Ovo nije pravi putopis nego dijeljenje informacija o granicama, cestama i slično. Nadam se da će nekome biti korisno.
Prošlo ljeto ('12) sam odlučio otići na Yaltu, ali cesta me odvela u Krakow (makar sam proveo par dana u Ukrajini). Za ovo ljeto planirao sam opet ići na Yaltu, ali ovaj put sam završio u Moldovi
Ovako je izgledala ruta:
Zagreb-Budapest-Cluj Napoca-Chisinau-Odessa
Od Zagreba do granice s Rumunjskom više manje sve poznato (Mađarsku sam prošao već puno puta tako da odlučujem ne stajat). Mijenjanju se sunce, kiša i vjetar cijelim putem tako da sam bio prilično mokar. Nakon prelaska granice stvari postaju zanimljive.
Od hrvatske granice do Cluja treba promijeniti točno 4 ceste (3 autoceste i cesta koja vodi do rumunjske granice).
Ovo me dočekalo:
Nakon toga odlučio sam se malo rashladiti u rudniku soli u Turdi
U stari rudnik soli ugurali su teren za nogomet, stolove za bilijar, stolove za stolni tenis, igralište za djecu, kazalište, par staza za kuglanje, pikado, ringišpil i ne sjećam se što još. Udaljen je svega 50km od Cluja tako da je šteta ne posjetiti ovo zanimljivo mjesto. Preko vikenda je jako velika gužva, preporučam dolazak preko tjedna.
Vrijeme je za povratak na površinu, dočekao me konj sa svinjom i psom
Cluj je studentski grad koji se isplati posjetiti za vrijeme produženog vikenda.
Nastavljam dalje preko rumunjskih planina do Iasija.
Cesta postaje sve gora i gora, par puta sam se pitao što mi je to trebalo i razmišljam da krenem u nekom drugom smjeru, ali nedam se tako lako.
Na Moldavskoj granici procedura je jako jednostavna, prometna, putovnica, platiš eko takse/vinjetu i vozi dalje. Ostao sam iznenađen kako je sve dobro organizirano. Vjerojatno bi bilo teže bez mojeg skromnog znanja ruskog.
Kišinjev je grad bez puno znamenitosti, ali itekako se osjeća da ovo nije naša svakodnevnica. Od tržnice na cesti na kojoj možeš kupiti sve i svašta, do autobusnog kolodvora koji podsjeća na neke male kolodvore u Rusiji.
Svi preporučaju otići vidjeti neke od rekordnih vinskih podruma, ali ja to ostavljam za drugi put. Ljudi su jako ljubazni i svi žele pričati o nečemu.
Prema Odesi odlučujem ići kroz Moldovu i brzo dolazim do granice, iz Moldove se izlazi jednako lako kao što se i ulazi, ali ovaj put bez plaćanja.
Ukrajinska granica je već par puta opisana u nekim putopisima, ali da još jednom spomenem. Prvo vojnik zapisuje reg. broj i daje ti taj papirić. Onda ti daš taj papirić i putovnicu i prometnu nekome, onda druga osoba kaže da uzmeš dokumente i doneseš njemu, i na kraju sretan dobiješ papire i za čas (cca 30 minuta) si u Ukrajini. I još jednom na izlasku daješ taj papirić drugom vojniku. Moram priznat da mi nije jasna svrha tog papira, ali valjda im služi za nešto.(isto je bilo i prošle godine na ulasku iz Poljske u Ukrajinu) Na ukrajinskoj granici se ne treba ništa plaćati niti me itko tražio da mu dam neki poklon.
Ceste sad postaju katastrofa, znači rupe od kojh pola metra bez asfalta, pa odjednom cijela cesta prokopana bez asfalta. Treba biti jako oprezan i uvijek gledati što je na cesti ispred (znači ili cijelo vrijeme pretjecati ostale ili si ostaviti dosta mjesta između auta ispred). Prije dolaska u Odesu prolazim još neko vojno područje za koje mi ni danas nije jasno što je. Dobivam isti papirić kao na granici s brojem tablice, i kad sam izlazio iz tog područja vraćam taj papir drugom vojniku (nisu pregledavali ni putovnicu ni ništa).
Odesa
Vrijeme je za povratak. Odlučujem ići kroz Transnistriju, makar sam čitao neka loša iskustva ostalih putnika. Transnistrija je odmetnuta i nepriznata država unutar Moldave. Imaju svojeg predsjednika, valutu i vojsku koja je '92. u kraćem oružanom sukobu oslobodila svoj teritorij od Moldove. Štiti ih Rusija, ali zanimljivo nisu ih priznali.
Upravo zbog toga što su nepriznati ne smiju lupati svoj žig u putovnicu.
Prilikom ulaska u Transnistriju moja putovnica i prometna je prošla više manje kroz 15 ruku, upisivali su 4 puta podatke u kompjuter, 2 puta sam nešto plaćao (službeno), ispunjavao 2 kratka formulara, i čekao jako dugo na ništa.
Ulazio sam s Ukrajinske strane, i to je trajalo ni više ni manje nego 2 sata. U tijeku je bio neki sastanak pa sam okolo lovio ljude koji nisu na sastanku da malo ubrzam proceduru, bez toga bi vjerojatno čekao i duplo duže. Na samom kraju ostao mi je još jedan potpis nekog graničara na formular i čovjek me krene ispitivati što sam radio u Moldavi, zašto sam išao u Ukrajinu, i zašto prije nisam išao kroz Transnistriju i zašto sad idem. I pita jel imam mali dar za njega. Nakon dva sata mislim si mogu ti dati samo šamar, ali sam bio miran i rekao mu da ne razumijem o čemu priča. Nakon toga smo se prebacili na engleski da mi bolje razjasni, nakon što sam mu ponovno odgovorio da nemam ništa preko volje je stavio potpis i rekao mi doviđenja.
U Transnistriji se držim glavne ceste, zato jer na ostale ni ne mogu. Svako malo vojnici s tenkom čuvaju prolaz prema nigdje. Jednom sam došao do vojnika da pitam dal sam na dobrom putu i dal me pusti skraćenim putem. Bili su veseli da je netko došao, malo smo si popričali i rekli da se držim glavne ceste.
Ovako izgleda autocesta
Na izlasku iz Transnistrije mi nisu ni pogledali putovnicu. Samo me čovjek pozvao kod sebe u kućicu i počeo priču da mi treba neki papir koji mi on može dati, inače ću platiti 150 eura kazne na ulasku u Rumunjsku. To je naravno priča za malu djecu. Traži otvoreno ni manje ni više nego 10 eura za taj papir. Kažem mu da nemam ništa love i da mu mogu dati karticu. Njemu ništa jasno i počinje da će zvati komandira ili da me neće pustiti. Još jednom velim da ću platiti tih 150 eura sa karticom kad dođem tamo. Ali on se ne da tako lako i kaže neka idem na drugi prijelaz. Malo pomalo dolazimo do zaključka da je najbolje da odem na benzinsku u Moldovu pokupiti tih deset eura i da se onda vratim. Cijelo vrijeme je imao moju putovnicu i pitam ga da mi vrati putovnicu prije nego odem. Srećom mi je vratio putovnicu i tu je bio kraj našeg kratkog 20 minutnog druženja.
Dolazim do prve vojnikinje poslije njega i pitam ju naivno zašto onaj tip hoće 10 eura, ona se samo nasmije i kaže mi da dođem kod nje u kućicu. Za minutu je upisala podatke s putovnice u kompjuter i rekla da se ne trebam vraćati.
Tu sam sreo čovjeka iz Daruvara na BMW-u, kažem mu svoje iskustvo i savjetujem da ide okolo kroz Moldovu (nije puno duže). Ali veli da će to biti zanimljivo iskustvo i kad je već došao ovdje ide probati.
Brzo sam opet do Kišinjeva i dalje u Rumunjskoj.
Pozdravljam se s Rumunjskom i kažem vidimo se opet!
Ukupno 9 dana i 3400km i puno zabavnih trenutaka (ali takve priče više volim pričati uživo - mađarski rođendan u rumunjskoj, čovjek s konjem dao ženi da čuva konja ispred birtije i otišao unutra po pivu, rumunjske cure i cure iz moldave jako jako vole motore, transnistrijski moto policajac, zrće u odessi, jastreb negdje u ukrajini, krava nasred ceste oko ponoći negdje u rumunjskoj, pranje grožđa u kišinjevu, transilvanijska glumica...).
Nadam se da će ovaj kratki tekst potaknuti nekog da ode u ovom smjeru, i isto tako da će poneke informacije biti korisne prilikom priprema.
Sretno!
Prošlo ljeto ('12) sam odlučio otići na Yaltu, ali cesta me odvela u Krakow (makar sam proveo par dana u Ukrajini). Za ovo ljeto planirao sam opet ići na Yaltu, ali ovaj put sam završio u Moldovi
Ovako je izgledala ruta:
Zagreb-Budapest-Cluj Napoca-Chisinau-Odessa
Od Zagreba do granice s Rumunjskom više manje sve poznato (Mađarsku sam prošao već puno puta tako da odlučujem ne stajat). Mijenjanju se sunce, kiša i vjetar cijelim putem tako da sam bio prilično mokar. Nakon prelaska granice stvari postaju zanimljive.
Od hrvatske granice do Cluja treba promijeniti točno 4 ceste (3 autoceste i cesta koja vodi do rumunjske granice).
Ovo me dočekalo:
Nakon toga odlučio sam se malo rashladiti u rudniku soli u Turdi
U stari rudnik soli ugurali su teren za nogomet, stolove za bilijar, stolove za stolni tenis, igralište za djecu, kazalište, par staza za kuglanje, pikado, ringišpil i ne sjećam se što još. Udaljen je svega 50km od Cluja tako da je šteta ne posjetiti ovo zanimljivo mjesto. Preko vikenda je jako velika gužva, preporučam dolazak preko tjedna.
Vrijeme je za povratak na površinu, dočekao me konj sa svinjom i psom
Cluj je studentski grad koji se isplati posjetiti za vrijeme produženog vikenda.
Nastavljam dalje preko rumunjskih planina do Iasija.
Cesta postaje sve gora i gora, par puta sam se pitao što mi je to trebalo i razmišljam da krenem u nekom drugom smjeru, ali nedam se tako lako.
Na Moldavskoj granici procedura je jako jednostavna, prometna, putovnica, platiš eko takse/vinjetu i vozi dalje. Ostao sam iznenađen kako je sve dobro organizirano. Vjerojatno bi bilo teže bez mojeg skromnog znanja ruskog.
Kišinjev je grad bez puno znamenitosti, ali itekako se osjeća da ovo nije naša svakodnevnica. Od tržnice na cesti na kojoj možeš kupiti sve i svašta, do autobusnog kolodvora koji podsjeća na neke male kolodvore u Rusiji.
Svi preporučaju otići vidjeti neke od rekordnih vinskih podruma, ali ja to ostavljam za drugi put. Ljudi su jako ljubazni i svi žele pričati o nečemu.
Prema Odesi odlučujem ići kroz Moldovu i brzo dolazim do granice, iz Moldove se izlazi jednako lako kao što se i ulazi, ali ovaj put bez plaćanja.
Ukrajinska granica je već par puta opisana u nekim putopisima, ali da još jednom spomenem. Prvo vojnik zapisuje reg. broj i daje ti taj papirić. Onda ti daš taj papirić i putovnicu i prometnu nekome, onda druga osoba kaže da uzmeš dokumente i doneseš njemu, i na kraju sretan dobiješ papire i za čas (cca 30 minuta) si u Ukrajini. I još jednom na izlasku daješ taj papirić drugom vojniku. Moram priznat da mi nije jasna svrha tog papira, ali valjda im služi za nešto.(isto je bilo i prošle godine na ulasku iz Poljske u Ukrajinu) Na ukrajinskoj granici se ne treba ništa plaćati niti me itko tražio da mu dam neki poklon.
Ceste sad postaju katastrofa, znači rupe od kojh pola metra bez asfalta, pa odjednom cijela cesta prokopana bez asfalta. Treba biti jako oprezan i uvijek gledati što je na cesti ispred (znači ili cijelo vrijeme pretjecati ostale ili si ostaviti dosta mjesta između auta ispred). Prije dolaska u Odesu prolazim još neko vojno područje za koje mi ni danas nije jasno što je. Dobivam isti papirić kao na granici s brojem tablice, i kad sam izlazio iz tog područja vraćam taj papir drugom vojniku (nisu pregledavali ni putovnicu ni ništa).
Odesa
Vrijeme je za povratak. Odlučujem ići kroz Transnistriju, makar sam čitao neka loša iskustva ostalih putnika. Transnistrija je odmetnuta i nepriznata država unutar Moldave. Imaju svojeg predsjednika, valutu i vojsku koja je '92. u kraćem oružanom sukobu oslobodila svoj teritorij od Moldove. Štiti ih Rusija, ali zanimljivo nisu ih priznali.
Upravo zbog toga što su nepriznati ne smiju lupati svoj žig u putovnicu.
Prilikom ulaska u Transnistriju moja putovnica i prometna je prošla više manje kroz 15 ruku, upisivali su 4 puta podatke u kompjuter, 2 puta sam nešto plaćao (službeno), ispunjavao 2 kratka formulara, i čekao jako dugo na ništa.
Ulazio sam s Ukrajinske strane, i to je trajalo ni više ni manje nego 2 sata. U tijeku je bio neki sastanak pa sam okolo lovio ljude koji nisu na sastanku da malo ubrzam proceduru, bez toga bi vjerojatno čekao i duplo duže. Na samom kraju ostao mi je još jedan potpis nekog graničara na formular i čovjek me krene ispitivati što sam radio u Moldavi, zašto sam išao u Ukrajinu, i zašto prije nisam išao kroz Transnistriju i zašto sad idem. I pita jel imam mali dar za njega. Nakon dva sata mislim si mogu ti dati samo šamar, ali sam bio miran i rekao mu da ne razumijem o čemu priča. Nakon toga smo se prebacili na engleski da mi bolje razjasni, nakon što sam mu ponovno odgovorio da nemam ništa preko volje je stavio potpis i rekao mi doviđenja.
U Transnistriji se držim glavne ceste, zato jer na ostale ni ne mogu. Svako malo vojnici s tenkom čuvaju prolaz prema nigdje. Jednom sam došao do vojnika da pitam dal sam na dobrom putu i dal me pusti skraćenim putem. Bili su veseli da je netko došao, malo smo si popričali i rekli da se držim glavne ceste.
Ovako izgleda autocesta
Na izlasku iz Transnistrije mi nisu ni pogledali putovnicu. Samo me čovjek pozvao kod sebe u kućicu i počeo priču da mi treba neki papir koji mi on može dati, inače ću platiti 150 eura kazne na ulasku u Rumunjsku. To je naravno priča za malu djecu. Traži otvoreno ni manje ni više nego 10 eura za taj papir. Kažem mu da nemam ništa love i da mu mogu dati karticu. Njemu ništa jasno i počinje da će zvati komandira ili da me neće pustiti. Još jednom velim da ću platiti tih 150 eura sa karticom kad dođem tamo. Ali on se ne da tako lako i kaže neka idem na drugi prijelaz. Malo pomalo dolazimo do zaključka da je najbolje da odem na benzinsku u Moldovu pokupiti tih deset eura i da se onda vratim. Cijelo vrijeme je imao moju putovnicu i pitam ga da mi vrati putovnicu prije nego odem. Srećom mi je vratio putovnicu i tu je bio kraj našeg kratkog 20 minutnog druženja.
Dolazim do prve vojnikinje poslije njega i pitam ju naivno zašto onaj tip hoće 10 eura, ona se samo nasmije i kaže mi da dođem kod nje u kućicu. Za minutu je upisala podatke s putovnice u kompjuter i rekla da se ne trebam vraćati.
Tu sam sreo čovjeka iz Daruvara na BMW-u, kažem mu svoje iskustvo i savjetujem da ide okolo kroz Moldovu (nije puno duže). Ali veli da će to biti zanimljivo iskustvo i kad je već došao ovdje ide probati.
Brzo sam opet do Kišinjeva i dalje u Rumunjskoj.
Pozdravljam se s Rumunjskom i kažem vidimo se opet!
Ukupno 9 dana i 3400km i puno zabavnih trenutaka (ali takve priče više volim pričati uživo - mađarski rođendan u rumunjskoj, čovjek s konjem dao ženi da čuva konja ispred birtije i otišao unutra po pivu, rumunjske cure i cure iz moldave jako jako vole motore, transnistrijski moto policajac, zrće u odessi, jastreb negdje u ukrajini, krava nasred ceste oko ponoći negdje u rumunjskoj, pranje grožđa u kišinjevu, transilvanijska glumica...).
Nadam se da će ovaj kratki tekst potaknuti nekog da ode u ovom smjeru, i isto tako da će poneke informacije biti korisne prilikom priprema.
Sretno!
