04.09.2017. Ponedjeljak. Lvivv-Ivano Frankivs- Černivci-Briceni-Kišnjev 620km
Ponovno rano buđenje 07:50h (sada žuganje već postaje i malo očitije
)... čim smo otvorili oći čujemo kako naša prijateljica i suputnica kiša pljušti po krovnom prozoru sobe... ustajem, pomičem zastor a vani sve crno i kiša lije kao iz kabla...
hne: vračam se u krevet (ponovno mi nije ni do čega
) i zapitkujem prijatelja google kakve nas vremenske prilike očekuju današnji dan...
google kaže ovo... :shock:
alacdolje:
pa od cijele Europe kiša se namjerila samo na Ukrajinu... ali dobra vijest nema je u Moldaviji našem današnjem odredištu... spuštamo se na doručak, komentiramo tijek današnjeg putovanja i biramo rutu... hoćemo li preko grada Ternopil ili preko grada Ivano Frankivs... kako kaže stara poslovica "Kartu čitaj ali seljaka pitaj" tako i ja u ovom slučaju ljubaznu recepcionarku pitam o stanju na te dvije ceste... kaže ona cesta prema Ivano Frankivs glanc nova, prema Ternopil i nije neki doživljaj... odmah sam razvio smješak jer voziti po onoj "grbavici" dok pljušti kiša i nije neki užitak... dijelim info sa ostalim Plisnavcima, pakiramo se, spremamo motore, opet jutro u kišnjacima i peglamo prema Ivano Frankivs...
Jutro pred polazak na parkingu hotela Kopa Lvivv...
Jurimo po toj novoj cesti i gospođa recepcionarka je bila u pravu, cesta je vrh... prava je šteta što pljušti jer da je suho po toj cesti se stvarno da uživati u vožnji...
Pauza na benzinskoj negdje pred gradom Ivano Frankivs, svi još uvijek dobre volje i zadovoljni kako je dan započeo usprkos našoj "prijateljici"
Dolazimo do Ivano Frankivs i upadamo u gradsku gužvu... na čelu kolone je marles koji ima upaljenu navigaciju i mi svi ko pačići laganini za njim... cesta Ivano Frankivs-Kolomya je Ukrainska klasika, grba, grba, rupa, rupa... ulazimo u gradić Kolomya i navigacija nas dovodi do ceste na kojoj nema asfalta, kao nekakvi radovi u tijeku... stajemo, konzultacija sa navigacijom, konzultacija sa papirnatim kartama i zaključak na dobrom smo putu... zumiramo kartu na navigaciji i kao ta ulica u gradu se spaja nakon zavoja na "glavnu" cestu koja pegla dalje prema Černivci... alternativa, treba se vratiti natrag u centar grada, skrenuti prema sjevero istoku pa onda na drugu cestu koja se također spaja na tu glavnu ali iz drugog smijera... ma idemo "odraditi" ovo malo makadama (čitaj blata) naprijed to je samo jedna ulica, dalje se nastavlja cesta... ahaaa...
nastavljamo dalje i nakon negdje kilometra stajemo... VStrom je izgubio ili je od vibracija puknuo šaraf od štitnika lanca...
Zubakis pronalazi komad bakrene žice uz cestu i njome pričvršćuje natrag štitnik za lanac... mi ostali iskorištavamo ovu nenadanu pauzu za mali fotosession (još uvijek smo dobre volje... pa makadam tj. blato je samo do iza ugla...
)
Strom je ponovno u "igri" peglamo dalje... dalje je cca 30-tak km ovog blata...
alacdolje: prestižu nas prastari autobusi puni lokalaca, nekakvi stari truljavi kamioni nepoznate marke i godišta (barem nama), lokalci nas iz tih prometala gledaju u čudu a mi samouvjereno vozimo kroz polja kukuruza ni sami ne znamo gdje ali navigacija nas i dalje uvjerava da je to, to...
kiša ponovno pojačava a na VStromu popušta, čitaj puca bakrena žica...
ponovno stajemo ali ovaj put nam nije do naslikavanja...
Zubo kao pravi i iskusni moto putnik iz kofera vadi crni Duck Tape... obljepljuje štitnik lanca i spremni smo za dalje... (napomena: taj Duck Tape na štitniku lanca bez naknadnih korekcija izdržao je do kraja putovanja 8) ali priča o Duck Tapeu i njegovoj svemoći tijekom ovog putovanja još nije gotova
)
Napokon smo se dočepali asfalta i stajemo kako bi pregrupirali snage i dogovorili strategiju za dalje... odluka je pala, navigacija nema pojma nastavljamo dalje old school, karta, znakovi i naravno kada nisi siguran seljaka pitaj... navigacija odjebi na začelje kolone...
rsti: inaće na našim putovanjima uvijek putujemo na ranije opisani način, navigaciju koristimo samo kada uđemo u grad da lakše pronađemo smještaj... ali što se Ukrajine tiće i njenih oskudnih i nečitljivih znakova, barem na ovoj dionici koju smo mi vozili, dogovorili smo se da slijepo pratimo i vjerujemo navigaciji... i trebali smo je nastaviti pratiti, barem do Moldavije... :angel:
Vozimo dalje prema Černivci, cesta je Ukrajina classic
rupa, rupa, grba, grba... navigacija je na začelju povorke... bez nekih većih problema prolazimo kroz Černovici, naoblaka se kida, povremeno sramežljivo izviri i sunce... odlično još malo i sunčana Moldavija... 8)
Nakon nekog vremena stajemo na benzinskoj radi tankiranja, kolona se malo razvukla i naša navigacija sa začelja stiže i servira novo iznenađenje... na rotoru prije nekih 100 km trebali smo skrenuti desno... :shock: koji k...
staro prometno pravilo nalaže ako na rotoru nema znaka koji te usmjerava prema odredištu treba ići pravo tj iz rotora izaći u istom smjeru iz kojeg si došao... to u Ukrajini ne vrijedi... nema prometnog znaka za željeni smijer (ili ga barem nitko od nas nije vidio, u što sumnjam) opet konsolidiranje redova... dobro je... imamo drugi granični prijelaz samo cca 30 km od naše trenutne pozicije... ovom dionicom rutu smo produžili za samo cca 20 km... oblak je još uvijek iza nas ali ide za nama... ništa zajaši motore i crta u Moldaviju... :021:
Cesta kojom smo vozili prema graničnom prijelazu Briceni jednim dijelom je nova, drugim Ukrajina classic, prolazimo pored starih napuštenih postrojenja i vojarni još iz doba SSSR-a... dojam je kao da smo u filmu Jamesa Bonda a mi idemo u shoping po koju staru nuklearnu bojevu glavu u jednu od tih napuštenih vojnih baza... sada mi je žao što nismo više stajali i fotkali ali tada nam je to bilo zadnje na pameti a i volji...
Granica... :hura:
Ovdje je situacija sljedeća, granicu dijele Ukrajina i Moldavija te prvo dolaziš do Ukrajinskog vojnika koji ponavlja proceduru sa papirićem... diže rampu i stižemo do prijelaza... na prijelazu jedno vozilo ispred nas... odlično, ovo će biti brzo... 8) oblak smo ostavili iza nas a ispred nas je suncem obasjano plavo nebo Moldavije... :0648:
Predajemo dokumente Ukrajinskom policajcu i laganini skidamo kišna odijela... nakon nekog vremena izlazi policajac i od motora do motora pregledava brojeve šasije... ok, ajd tip je profesionalac, ozbiljno shvaća svoj posao... opet ga nema... oblak je sve bliže i bliže... pokraj nas prolazi plavuša u odori carine, uljudno nas pozdravlja i odlazi u zgradu na graničnom prijelazu... ništa čekamo policajca... nakon nekih pola sata evo ti njega polako proziva jednog po jednog do prozorčića i sa svakim od nas bi malo čakula (pohvala gospodinu profesionalcu na solidnom engleskom, to sam zaboravio napomenuti u Ukrajini malo tko priča engleski)... oblaci su došli, Moldavija više nije tako lijepa i plava...
napokon dobijamo dokumente i papirić sa jednim pečatom (trebamo još tri) gdje sad? kaže Ukrajinska carina, ok, to je ona teta koja nas je uljudno pozdravila... kiša ponovno pljušti ali tete nema... odlazimo u zgradu u koju je pobjegla, tamo sjedi samo teta iz Moldavijske carine, kaže ne mogu vam ja dati svoj pečat dok vam pečat ne udari teta iz Ukrajine... i to je to samo spusti glavu i nastavi čitati novi broj Moldavske "Glorije"... čekamo... kiša i dalje pada... sada smo već ludi... došlo je još ljudi na granicu i svi su vidno živčani... neki stari deda Ukrajinac napokon gubi strpljenje i kreće u potragu za našom plavušom... eureka, živa je... uz smješak naša plavuša odlazi natrag do svoje kućice i traka sa štambiljima ponovno kreće sa radom... :cheer:
Nakon plavuše odlazimo Moldavskom policajcu i zatim Moldavijskom cariniku, imamo sva četiri pečata na papiriću... pali pile i peglaj dalje, do Kišnjeva ima još 240 km jahanja... :021:
kiša je stala, oblaci su još uvijek tu ali obući kišnjak više nečemo, makar u Kišnjev došli mokri do kože... 8) papirić predajemo Ukrainskom vojniku ovaj diže rampu i wellcome to Moldova... :0648:
Nakon što smo izašli iz grada Briceni oblaka više nema a i cesta je suha... do Kišnjeva vodi brza cesta ali problem je u tome što je cijela dionica napravljena kao sa malim ležećim policajcima (još uvijek nismo sigurni jeli to namjerno ili slučajno) uglavnom svih tih 240km provodimo sa plešećim volanom u rukama...
alacdolje: za razliku od Ukrajine Moldavijiski ruralni dio je dosta uređeniji i da nije te grbavice od ceste dojam bi bio odličan...
Već lagano pada mrak a mi ulazimo u Kišnjev, smještaj smo rezervirali u malom obiteljskom hotelu Fortuna, cijena smještaja je 1600 MDL što je u protuvrijednosti 75 eura... za tu cijenu dobili smo dvije velike dvokrevetne sobe (sobe su stvarno ogromne), doručak i parking za motore u garaži...
Sljedi rutinsko tuširanje, javljanje obitelji, taxi i u restoran na večeru... taxista opet nema pojma engleski ali se nekako sporazumijevamo pa nas prvo vodi u mjenjačnicu a zatim u restoran...
Klopa je bila odlična i jeftina a mi opet udaramo po piletini (deremo po nekakvoj stranoj pivi, nemaju svoju domaću pivu jer Moldavija je inaće poznata po vinima i njihovom vinskom podrumu koji je osamdesetak metara pod zemljom iskopanom nizu tunela čija ukupna dužina iznosi 120 kilometara... :shock: mi ih ovom prilikom nismo obišli (iako se jedan dio može obići autom ili motorom a i smješteni su u blizini Kišnjeva. Još jedan razlog da se vratimo
)
Klopa...
nakon što smo se dobro najeli i napili krečemo u obilazak grada... u centru Kišnjeva dominira bulevar sa par traka u oba smijera i izgleda kao manja kopija Pariškog Champs-Elysees također sa malim slavolukom pobjede...
ugl. šarmantan i ugodan grad sa ljubaznim i susretljivim ljudima...
pomalo već iscrpljeni hvatamo taxi i idemo u hotel na spavanje... ovo je bio dug dan... :012:
Ruta dan četiri:
