DAN DRUGI
Jutro je vedro. Obilan doručak naših domaćina dao nam je kalorija bez problema za cijeli dan. Rastajemo se sa domaćinima koji obiteljski odlaze u crkvu. Još jednom, prekrasna obitelj Trupković sa dvije male curice ispratilo nas je dirljivo sa kućnog praga i zahvaljujemo na velikom gostoprimstvu.
Oko 9 sati krećemo put rudnika soli Wieliczka udaljen ni sat vremena lagane vožnje, prolazeći (prema preporuci naših domaćina) kroz rodno mjesto Ivana Pavla II., Wadowice.
Ulaznica u rudnik je “simboličnih” 143kn, a engleska tura i još važnije kišica počinje u 9 sati.
Lagano zaključujete, nismo dugo dvoumili. Ljudima koji su imalo klaustrofobični ne bi preporučili obilazak.
Vidjeli smo da nekima i samo spuštanje po 378 stepenica u 64 metarno okno već stvara problem. Ono što smo vidjeli dolje, zapravo je ravno ostalim svjetskim čudima.
Osobno sam bio u stotinu čudnovatih dvoraca na još čudnijim i nepristupačnim lokacijama, na piramidama u Gizi, Stonehengeu itd. Međutim zaista, uvijek iznova razmišljam u sebi što je ljude tjeralo na takve pothvate. Ne graditelje, već ove ljude koji su pokrenuli projekt, investitore recimo to modernije. Da li je to ona ista stvar koja tjera šeika da ima garažu punu zlatnih i dijamantnih super automobila ili čista puka dosada? Doduše, ove dvorane i kapelice u dubini zemlje koje smo upravo vidjeli sasvim su neka druga kategorija. One izvorne, to su radili rudari. Ove novije umjetnici.
Je li zaista vjera bila pokretač? I to ostaje zapravo mistika. U suvenirnici smo na kraju kupili nešto prave soli iz rudnika za doma, iako je možete konzumirati sa zidova cijelim putem.
No, da ne bi bilo sve dosadno, Robert nas je sasvim slučajno čekajući lift (ne)spretno (ne znam ni sam kako) ubacio u neku elitnu grupu obilaska, tako da smo iza trojih vrata i nekoliko dugih tunela vidjeli neke eksponate koje inače u redovnom obilasku ljudi ne vide, gratis. Turistička ruta duga je ‘samo’ 3 km od ukupno 287 km tunela sa najvećom dubinom od čak 327 m, dok turistička silazi ‘samo’ do 120 m dubine. Oko 12:30 završio je obilazak, a vani se pokazalo i sramežljivo sunce.
Sjeli smo na kavu da upijemo malo sunca nakon tri i pol sata stotinjak metara ispod zemlje. Krenuli smo prema sat vremena udaljenom Oswiecimu. Putem do tamo imali smo par pljuskova, te smo prema oblacima ispred nas birali ceste kojima ćemo putovati po suhom.
U blatni Auschwitz smo ušli nešto poslije pljuska u 16 sati, nadajući se da će se vrijeme popraviti kako bi do kasna stigli sada barem do Varšave koja je udaljena 5 sati vožnje.
Nemoj misliti na kišu...nemoj... Spomen kamp sadrži previše dirljivih individualnih priča na osobnoj razini koje vas barem psihološki dirnu, dok se nekim ljudima vidljivo okreće želudac.
Ljudi hodaju kao zombiji, nitko ne progovara ni riječi u šoku. Osobno sam se uvijek pitao zašto se ljudi ne odupiru u tim situacijama. Međutim, kad sam stajao na sredini tog logora i vidio priču što se radilo sa onima koji su čak pisnuli… Nije to ljudi baš samo “rađe bi on dobio šaku, a ja metak nego da čekam”. Dovoljno je reći da su strijeljali čak nedužne seljane koji bi na ogradu samo donijeli i ostavili vodu zatočenicima, ili pak ubijali cijele obitelji pobunjenicima dok bi njih ostavili na životu. Kolega Robert, kirurg po struci, uopće nije mogao ni pojmiti takvo nešto potpuno u dijametralnoj suprotnosti s njegovim načelima. Zaključili smo: Zaista samo čovjek čovjeku može nanijeti takvo zlo.
Zlo smo ostavili iza sebe, ali nas je drugo čekalo i na nebu. Crni oblaci nadvili su se nad Oswiecim i spustila se jaka kiša. Od toga da danas dođemo do Vilniusa odustali smo ulaskom u rudnik soli jutros, međutim sada u pitanje dolazi i Varšava. Demoralizirani odlučujemo ručati u restoranu da vidimo kako će se razviti ova kišurina.
Prognoze vremena i samo vrijeme na putu ionako nam ubijaju entuzijazam da dođemo do Finske. Bračni par talijana koje srećemo kod restorana ubiti će ga, onako, do kraja. Sreli smo, dakle, te talijane koji se vraćaju sa Nordkappa i prekrasno smo se raspričali, jer se oni vraćaju a mi želimo do tamo. Poslije su stavili čak video cijelog puta na Youtube. Pitanje o vremenu ostavili smo namjerno za kraj, a odgovor je bio: ”Ne idite gore. Tri tjedna sjevera i svaki, ali baš svaki dan kiša”. Uz ručak smo se kasnije teško odlučili odustati od Finske, a još teže Robertu pada u vodu Nordkapp. Zapravo, nijedan od nas nije izravno izustio da ne idemo. Vani se nebo otvorilo, mi tražimo prognoze i satelitske snimke gdje je u Europi lijepo vrijeme da okrenemo tamo. Odjednom nešto šuška, lupa i trese. Primijećujemo motorista u osnovnoj opremi (kaciga) za trećim stolom do nas kako priprema nekakvu jednokratnu kinesku kišnu. Pozdravljam se sa njime i kažem da mu to ništa ne valja i da će mu vjetar strgat to čim krene. Prilazi nam za stol i na tečnom redneck engleskom se prestavlja “Hi! US army captain Chip, yea’!”. Chip radi kao odvjetnik u vojsci, Hornet je unajmio u Krakowu gdje je došao na vikend avionom iz baze u Njemačkoj. Udijelio nam je odmah i vizitke?! Nemam ništa protiv amera, čak naprotiv - ali buraz Chip ako ti ikada ovo dospije u ruke: Tek smo se najeli, a kapetan nas je toliko nahranio pričama za tinejdžere da smo se smijali do večeri. I dan danas se nasmijem kad ga se sjetim. Nakon što je ispričao svoje, Chip oblači kondom od jeftine kineske kišne i juri prema Krakowu. Nismo išli pogledati da li je kapetan stavio u drugu brzinu sa ili bez kondoma, nego smo potražili hotel jer nebo je danas protiv nas. Kiša je toliko padala da smo jednostavno odsjeli u hotelu Olecki preko Auschwitza, nasuprot restorana bez obzira na cijenu. Usput, nije bio skup.
Kako to obično već ide, tek što smo se smjestili i otuširali sunce je provirilo iza oblaka. Krenuli smo pješice razgledati Oswiecim, ali smo onako bez obveza taksistu uspjeli uvjeriti da spusti cijenu sa 20 na 15 zlota za prijevoz do centra.
Razgledali smo lijepo uređen mali gradić, popili piće u centru i laganom šetnjom smo se vraćali do hotela Olecki. Sa stražnje strane logora kuda smo šetali već po laganom mraku nadvila se zaista gusta i sablasna magla uz rijeku Sola, kakvu sam rijetko kada vidio.
Dobro da nismo praznovjerni, obzirom gdje se nalazimo. Prognoze diljem Europe sugerirale su i navečer, kao i već za vrijeme drugog ručka sa Chipom, da se okrenemo (opet) u Rumunjsku jer je tamo pržilo sunce. Na povratku u hotel definitivno smo odlučili ujutro svakako pogledati još Birkenau kad smo već tu, pa preko sjeveroistočne Slovačke i Madžarske prikratiti put za Karpate i Transilvaniju.
Taj kišni dan totalno smo posrnuli, prvenstveno radi kiše. Nordkapp fail. Teška srca nakon razgovora sa talijanima odustali smo od daljnjeg forsiranja po ovom vremenu do Finske, a da niti ne govorimo o Nordkappu. Sve prognoze za tjedan dana unaprijed bile su apokaliptične. Danas smo uz pljuskove napravili samo 126km, a tim ritmom ‘caffe racera’ trebat će nam tjedni do Finske. S turističke strane i gledajući nešto pozitivno, imali smo puno vremena za razgledavanje dvije najzvučnije znamenitosti u okolici Krakowa. Sa danom smo zadovoljni, sa izvornim planom puta… no comment.
