Nordkapp fail - preko Krakowa do Transilvanije

Tealc

Member
Nordkapp fail - kako smo krenuli na sjever a završili preko Krakowa na Karpatima
Putopis objavljen u Motopulsu br. 152 mislim... (moram pogledat)

Datum: 20. - 25.6.2015.
Piše: Siniša Novak, slike: Robert Grudić / Siniša Novak


Tokom prošlogodišnjeg puta u Monaco preko Alpa, naravno, razgovarali smo o putovanju za 2015. godinu. Robert bi rado norveški Nordkapp dok bi se ja sasvim zadovoljio dodirivanjem Finske prvim kotačem, odnosno trajektom Tallin - Helsinki bez previše daljnjeg pothlađivanja. Do kraja te godine pronašli smo nekakvi kompromis, odnosno krenuti za Tallin pa onda do kuda već stignemo slijedeća 2 dana. Naime, (kao što se da primijetiti) naša putovanja su brza i daleka, odnosno prođemo puno u malo dana. Sve radi kratkog godišnjeg odmora. Svi znamo da je kratak, a uz privatne i obiteljske obveze možemo odvojiti nažalost samo do nekih 7 dana za moto putovanja. Prognoze vremena dugo su nam opet odgađale početak putovanja. Kako nisu bile i dalje ništa bolje, pronašli smo svjetlu točku sivila i odredili dan pokreta: 20. lipnja rano ujutro krećemo za Tallin pa šta bude, bude. O da...
Na put krećemo u istom tehničkom (još uvijek) i ljudskom sastavu: Robert na BMW GS 1200 iz i Siniša na Bandit 1250SA iz 2010. Kratki rezime plana puta je prvi dan preko Madžarske do Krakowa i usput pogledati rudnik soli ili Auschwitz, drugi dan maraton preko Poljske u Litvu do Kaunasa ili Vilniusa, a treći dan stići do Tallina. Četvrti dan trebali smo stacionirati na trajektu, u Tallinu i u Helsinkiju. Povratak u tri dana sličnom rutom, uz prolazak kroz Rigu i svima poznata nezaobilazna mjesta kada ste u onim krajevima. O da….
 

Attachments

  • Nordkapp fail - Karta komplet.jpg
    Nordkapp fail - Karta komplet.jpg
    888.1 KB · Views: 252
DAN PRVI

Prvi dan trebali smo krenuti rano u 5:30, ritualno sa benzinske postaje u Nedelišću kako bi dobili vremena za razgled Wieliczke i/ili Auschwitza. Nakon otvaranja prozora rano buđenje prekida tupi zvuk udaraca kapljice kiše i sivo nebo. Međusobno smo se već čuli i dogovorili da odspavamo još sat vremena pa vidimo što bude. U 6:30 kiše više nije bilo. Kratka brza kava na zbornom mjestu i skačemo na motore te kroz malo ionako male Slovenije siječemo put prema Madžarskoj.

Nakon sat vremena i 100km puta pokazalo se čak i sunce, pa smo u Kormendu stali nahraniti gladne konje i očistili vizire od magle koja nije baš tipična za lipanj. Kako na benzinskoj nije bilo kave, odlučili smo odvoziti još par desetaka km do obližnjeg grada Szombathely na kavu. Neuspješno smo tamo ranom subotnjom zorom vozeći po gradu tražili otvoren kafić, pa to je Europa. Na kraju smo odustali i popili kavu iz limenke ispred Coop trgovine. Vrijeme je postajalo sve bolje, pa smo nakon jutrošnje kiše koja nam je ulila strah u kosti koji me prati cijeli put bili primorani zaustaviti radi osvježenja. Oko 10:30 vozimo jedno vrijeme uz Audijevo postrojenje, a na horizontu je bio Gyor. Odlučili smo se okrijepiti prije ulaska u Slovačku i napada na Tatre.

Madžarska, e sad što reći… nama kao Međimurcima sto puta viđeno, ali ne možete ne zamijetiti - većini putnika prilično dosadna ravnica i poprilično dosadne ceste. Ja je zovem “tavica”. Vozeći po ovom djelu unutrašnjosti i kroz sela, kasnije komentiramo, imate neki stilski “deja vu” na našu Slavoniju. Tipske kuće tipa jedan projekt za cijelo selo, a tu i tamo drvena klupca ispred kuće za babe.
Preko Komarnog i Demandica krenuli smo put slovačke Banske Bystrice.




U zraku se osjeća pritisak, a iza planina se nazire par oblaka ne baš lijepih namjera. Moram priznati da obzirom na prognoze i jutrašnju kišu cijeli put imam velike oči čim spazim oblake. Jedan sam od onih što istinski mrzi vožnju na dva kotača po kiši. No, nemoj misliti na torticu…. nemoj… Blizu 14 sati stali smo na kavi u debeloj hladovini uz cestu na raskršću koje dijeli glavne ceste prema visokim i niskim Tatrima.


Kako je bila subota, kroz raskršće je prošlo dosta konvoja motora u oba pravca i zaključili smo ponosno da kiše nema. Nadomak nacionalnog parka Niske Tatre, ušli smo u prekrasan grad na rijeci Hron koja se slijeva sa Tatra, Banska Bystrica. Prekrasan gradić, jednostavno mami. Morate stati i osjetiti atmosferu. Mali rudarski gradić sa burnom prošlošću koji je prerastao u turističko odredište kako zimi tako i ljeti radi blizine planina. Smjestili smo se u jednom kafiću tik uz rijeku.


Popili smo opet kavu i navalili na Tatre. Uz sve što smo vidjeli diljem Europe, ne možemo reći da su nas nešto baš oduševili. Prema alpama ovo su samo brežuljci, no svako mjesto na ovoj planeti ima svoje draži. Tek što smo se spustili sa Tatra, s druge poslije Ružemberoka čeka nas blaga kišica koju smo nazirali (ali ignorirali) već i prije. Sa mirisom kiše u zraku oko 17 sati stigli smo ispred Likavke gdje smo stali ispred monumentalnog dvorca Likava (Likavski hrad).

Spremala se kiša pa se nismo, nažalost, popeli u dvorac koji je u prošlosti služio kao obrana kotline koja prelazi preko rijeke Vah i kroz koju smo upravo prošli. Nismo ni krenuli, a već počinje padati. Robert tako oko 18 sati prilikom stajanja na benzinskoj oblači kišno odijelo, a ja riskiram.

Poslije tih par kapi kiše više nema, Robert švica dok ja hazarder uživam na osvježenom zraku (ha ha) iako je pred Poljskom opet nešto malo kišilo.




Smještaj nam je Robert dogovorio kod poznanika u mjestu Bienkowka nadomak Krakova, gdje smo stigli raznim prečacima kroz poljske šume oko 20 sati.

Vozeći kroz Bienkowku primijetili smo čudnovate objekte na cesti poput povećih grana i zemlje. Kasnije su nam domaćini objasnili da smo stigli netom poslije grozne oluje i poveće tuče. Odsjeli smo kod prekrasnog hrvatsko-poljskog para, obitelji Trupković. Nikola nas je smjestio u veliku sobu na katu, a gostoprimstvo je bilo zaista na visokoj razini. Pri tome, uzmite u obzir da su oboje domaćina kuhari po struci.
Poslije obilne i ukusne večere komentiramo doživljaje i razgovaramo o poljskoj koju dosta upoznajemo uz pomoć oboje domaćina. Postoji dosta sličnosti između poljaka i hrvata. Ono što smo primijetili danas na putovanju, stanoviti kontrast u standardu između Slovačke i Poljske u korist poljaka, potvrdili smo i kroz razgovor. Također, valjda reći da je (nažalost za razliku od našeg Hrvatistana) Poljska gospodarski i infrastrukturalno strelovito napredovala uz pomoć predpristupnih EU fondova. U korist toga smo čuli i osobna iskustva domaćina. Kako i sam imam nekih malih iskustava, zapanjila me birokratska jednostavnost i brzina rješavanja takvih potpora u Poljskoj. Domaćini i kasne poljske TV vijesti baš nas ne ohrabruju za sutrašnju ekspediciju do Vilniusa. U našem naumu da vidimo Wieliczku ohrabruju nas i domaćini, dok za Auschwitz baš i ne. Gledam Roberta i želim predložiti da ostanemo oko Krakowa sutra da se ispada, ali već njegov pogled kaže “Ne, idemo na sjever”. Tajming nam je kratak, svjestan sam. Jedan dan znači nam barem 500 do 700km manje puta.
Taj prvi dan preko mrvicu Slovenije, cijelu Madžarsku, Slovačku i Tatra došli smo nadomak Krakowa u Poljskoj. Jutarnja kiša malo nam je skratila dan, a kišica po putu toliko usporila da nismo taj dan stigli posjetiti ili Wieliczku ili Auschwitz, što smo sve ostavili za sutradan. Sve u svemu, sa 615km pod nogama nismo tako loši jer smo ostavrili planirani put. Jedino me brine loša prognoza… Robert kaže da sam pesimista, a ja njemu da je preoptimističan ha ha!
 
DAN DRUGI

Jutro je vedro. Obilan doručak naših domaćina dao nam je kalorija bez problema za cijeli dan. Rastajemo se sa domaćinima koji obiteljski odlaze u crkvu. Još jednom, prekrasna obitelj Trupković sa dvije male curice ispratilo nas je dirljivo sa kućnog praga i zahvaljujemo na velikom gostoprimstvu.

Oko 9 sati krećemo put rudnika soli Wieliczka udaljen ni sat vremena lagane vožnje, prolazeći (prema preporuci naših domaćina) kroz rodno mjesto Ivana Pavla II., Wadowice.

Ulaznica u rudnik je “simboličnih” 143kn, a engleska tura i još važnije kišica počinje u 9 sati.

Lagano zaključujete, nismo dugo dvoumili. Ljudima koji su imalo klaustrofobični ne bi preporučili obilazak.

Vidjeli smo da nekima i samo spuštanje po 378 stepenica u 64 metarno okno već stvara problem. Ono što smo vidjeli dolje, zapravo je ravno ostalim svjetskim čudima.





Osobno sam bio u stotinu čudnovatih dvoraca na još čudnijim i nepristupačnim lokacijama, na piramidama u Gizi, Stonehengeu itd. Međutim zaista, uvijek iznova razmišljam u sebi što je ljude tjeralo na takve pothvate. Ne graditelje, već ove ljude koji su pokrenuli projekt, investitore recimo to modernije. Da li je to ona ista stvar koja tjera šeika da ima garažu punu zlatnih i dijamantnih super automobila ili čista puka dosada? Doduše, ove dvorane i kapelice u dubini zemlje koje smo upravo vidjeli sasvim su neka druga kategorija. One izvorne, to su radili rudari. Ove novije umjetnici.




Je li zaista vjera bila pokretač? I to ostaje zapravo mistika. U suvenirnici smo na kraju kupili nešto prave soli iz rudnika za doma, iako je možete konzumirati sa zidova cijelim putem.





No, da ne bi bilo sve dosadno, Robert nas je sasvim slučajno čekajući lift (ne)spretno (ne znam ni sam kako) ubacio u neku elitnu grupu obilaska, tako da smo iza trojih vrata i nekoliko dugih tunela vidjeli neke eksponate koje inače u redovnom obilasku ljudi ne vide, gratis. Turistička ruta duga je ‘samo’ 3 km od ukupno 287 km tunela sa najvećom dubinom od čak 327 m, dok turistička silazi ‘samo’ do 120 m dubine. Oko 12:30 završio je obilazak, a vani se pokazalo i sramežljivo sunce.

Sjeli smo na kavu da upijemo malo sunca nakon tri i pol sata stotinjak metara ispod zemlje. Krenuli smo prema sat vremena udaljenom Oswiecimu. Putem do tamo imali smo par pljuskova, te smo prema oblacima ispred nas birali ceste kojima ćemo putovati po suhom.
U blatni Auschwitz smo ušli nešto poslije pljuska u 16 sati, nadajući se da će se vrijeme popraviti kako bi do kasna stigli sada barem do Varšave koja je udaljena 5 sati vožnje.


Nemoj misliti na kišu...nemoj... Spomen kamp sadrži previše dirljivih individualnih priča na osobnoj razini koje vas barem psihološki dirnu, dok se nekim ljudima vidljivo okreće želudac.





Ljudi hodaju kao zombiji, nitko ne progovara ni riječi u šoku. Osobno sam se uvijek pitao zašto se ljudi ne odupiru u tim situacijama. Međutim, kad sam stajao na sredini tog logora i vidio priču što se radilo sa onima koji su čak pisnuli… Nije to ljudi baš samo “rađe bi on dobio šaku, a ja metak nego da čekam”. Dovoljno je reći da su strijeljali čak nedužne seljane koji bi na ogradu samo donijeli i ostavili vodu zatočenicima, ili pak ubijali cijele obitelji pobunjenicima dok bi njih ostavili na životu. Kolega Robert, kirurg po struci, uopće nije mogao ni pojmiti takvo nešto potpuno u dijametralnoj suprotnosti s njegovim načelima. Zaključili smo: Zaista samo čovjek čovjeku može nanijeti takvo zlo.




Zlo smo ostavili iza sebe, ali nas je drugo čekalo i na nebu. Crni oblaci nadvili su se nad Oswiecim i spustila se jaka kiša. Od toga da danas dođemo do Vilniusa odustali smo ulaskom u rudnik soli jutros, međutim sada u pitanje dolazi i Varšava. Demoralizirani odlučujemo ručati u restoranu da vidimo kako će se razviti ova kišurina.

Prognoze vremena i samo vrijeme na putu ionako nam ubijaju entuzijazam da dođemo do Finske. Bračni par talijana koje srećemo kod restorana ubiti će ga, onako, do kraja. Sreli smo, dakle, te talijane koji se vraćaju sa Nordkappa i prekrasno smo se raspričali, jer se oni vraćaju a mi želimo do tamo. Poslije su stavili čak video cijelog puta na Youtube. Pitanje o vremenu ostavili smo namjerno za kraj, a odgovor je bio: ”Ne idite gore. Tri tjedna sjevera i svaki, ali baš svaki dan kiša”. Uz ručak smo se kasnije teško odlučili odustati od Finske, a još teže Robertu pada u vodu Nordkapp. Zapravo, nijedan od nas nije izravno izustio da ne idemo. Vani se nebo otvorilo, mi tražimo prognoze i satelitske snimke gdje je u Europi lijepo vrijeme da okrenemo tamo. Odjednom nešto šuška, lupa i trese. Primijećujemo motorista u osnovnoj opremi (kaciga) za trećim stolom do nas kako priprema nekakvu jednokratnu kinesku kišnu. Pozdravljam se sa njime i kažem da mu to ništa ne valja i da će mu vjetar strgat to čim krene. Prilazi nam za stol i na tečnom redneck engleskom se prestavlja “Hi! US army captain Chip, yea’!”. Chip radi kao odvjetnik u vojsci, Hornet je unajmio u Krakowu gdje je došao na vikend avionom iz baze u Njemačkoj. Udijelio  nam je odmah i vizitke?! Nemam ništa protiv amera, čak naprotiv - ali buraz Chip ako ti ikada ovo dospije u ruke: Tek smo se najeli, a kapetan nas je toliko nahranio pričama za tinejdžere da smo se smijali do večeri. I dan danas se nasmijem kad ga se sjetim. Nakon što je ispričao svoje, Chip oblači kondom od jeftine kineske kišne i juri prema Krakowu. Nismo išli pogledati da li je kapetan stavio u drugu brzinu sa ili bez kondoma, nego smo potražili hotel jer nebo je danas protiv nas. Kiša je toliko padala da smo jednostavno odsjeli u hotelu Olecki preko Auschwitza, nasuprot restorana bez obzira na cijenu. Usput, nije bio skup.
Kako to obično već ide, tek što smo se smjestili i otuširali sunce je provirilo iza oblaka. Krenuli smo pješice razgledati Oswiecim, ali smo onako bez obveza taksistu uspjeli uvjeriti da spusti cijenu sa 20 na 15 zlota za prijevoz do centra.


Razgledali smo lijepo uređen mali gradić, popili piće u centru i laganom šetnjom smo se vraćali do hotela Olecki. Sa stražnje strane logora kuda smo šetali već po laganom mraku nadvila se zaista gusta i sablasna magla uz rijeku Sola, kakvu sam rijetko kada vidio.

Dobro da nismo praznovjerni, obzirom gdje se nalazimo. Prognoze diljem Europe sugerirale su i navečer, kao i već za vrijeme drugog ručka sa Chipom, da se okrenemo (opet) u Rumunjsku jer je tamo pržilo sunce. Na povratku u hotel definitivno smo odlučili ujutro svakako pogledati još Birkenau kad smo već tu, pa preko sjeveroistočne Slovačke i Madžarske prikratiti put za Karpate i Transilvaniju.
Taj kišni dan totalno smo posrnuli, prvenstveno radi kiše. Nordkapp fail. Teška srca nakon razgovora sa talijanima odustali smo od daljnjeg forsiranja po ovom vremenu do Finske, a da niti ne govorimo o Nordkappu. Sve prognoze za tjedan dana unaprijed bile su apokaliptične. Danas smo uz pljuskove napravili samo 126km, a tim ritmom ‘caffe racera’ trebat će nam tjedni do Finske. S turističke strane i gledajući nešto pozitivno, imali smo puno vremena za razgledavanje dvije najzvučnije znamenitosti u okolici Krakowa. Sa danom smo zadovoljni, sa izvornim planom puta… no comment.
 
DAN TREĆI


Prema jučerašnjem improviziranom planu odmah nakon doručka krenuli smo u Birkenau do kuda nam je trebalo gotovo pola sata tako da smo stigli oko 8 sati.





Sve ono što smo pričali o Auschwitzu, ovdje je prikazano još više surovo i na masovnoj razini.





Pogledali smo se u tišini i bez riječi krenuli prema suncu put Slovačke. Putem smo dodatno korigirali put, pa smo poslije poznatog skijališta Zakopane očarani planinama krenuli malo sporednim cestama i u Visoke Tatre.

Morate shvatiti da su nas planine oduševile jer smo se zapravo psihički pripremili za dosadne ravnice po Poljskoj, Litvi, Latviji i Estoniji. U mjestu Lysa Polana ušli smo natrag na Slovensko i preko visokih Tatri nastavili do Spiška Nova Vas.


Kod ulaska u slovačku pronašli smo si posao snova. Na autu piše ‘Lesna straža’, a mi smo to doslovno shvatili da je radno mjesto čuvanje drva. Potpisujemo do mirovine.










Preko Košica smo zatim (nažalost) sišli u ravnicu pa preko Slovensko Novo Mesto u Madžarsku nešto iza 15 sati. Tu negdje na putu (nismo zabilježili gdje) sreli smo lokalnog vozača u Suzuki SX4, koji se je umjesto da nas propusti počeo junački boriti sa krivinama. Gospodin nam je tako maknuo mentalnu blokadu radi organa reda i divljači u šumi pa da smo dobrim visokim ritmom u pola sata uštedjeli i nešto vremena. Na rastanku on nama palac gore za praćenje, mi njemu hvala za vođenje. Sa drugim, istočnim probojem, možemo reći da smo vidjeli zapravo veliki dio Slovačke.
Bez previše izbora u smjeru Miškolca tražili smo najpovoljniju rutu za Debrecen. Nečemo na debricinke, uz cestu u blizini Miškolca spazili smo restoran zvučnog imena Buffalo Bill i tako smo se uz osmjeh opet sjetili Chipa iz Texasa (iako je Buffalo na drugoj strani tj. istočnoj obali).




Već je prošlo 16 sati i opet je dosta vruće, pa smo se odlučili okrijepiti i ručati. Mislim da je to na cijelom putu, izuzevši obitelj Trupković u Poljskoj, bio najbolji obrok.

Kroz Mađarsku smo dosta brzo prošli, koliko radi vrućine i sparine, toliko i radi kišnih oblaka koji su nas pratili uz tutnjavu s desne strane još od Poljske.

U Rumunjsku smo ušli dosta kasno, tako da smo smještaj odlučili potražiti u prvom većem gradu, a na ruti koju smo improvizirali po putu to je bila Oradea. Po mojim prijašnjim iskustvima iz Rumunjske, nismo previše tražili i birali hotele nego smo odmah parkirali konje ispred Ramada hotela sa četiri zvjezdice gdje smo i odsjeli za nekih 30-tak eura.
Nakon smještaja, između spa paketa (na akciji uključenog u cijenu smještaja) i razgleda grada, odlučili smo razgledati Oradeu.


Grad je krcat i kafići su puni ljudi, iako je već kasno. Sjeli smo u jedan od njih unutar pasaža koji je bio doslovno popunjen bircevima uz pokoji restoran brze hrane. Meka za kronične alkoholičare sa osnovnim živežnim namirnicama. Popili smo par pića, vratili se u hotel i popadali u krevete.
Treći dan projurili smo onako improvizirano Slovačku i Mađarsku i to dosta solidno, a iza nas ostalo je nešto više od 600km. Domogli smo se rumunjske Oradeje dosta kasno, put po sparini uzeo je svoj danak i na kilometraži i na umoru. Nema veze, sutra za utjehu napadamo Karpate u niskom letu. Razočaranje radi odustajanja od sjevera se primiruje. Moramo već jednom osjetiti i to na putu.
 
DAN ČETVRTI


Na ovom putovanju postali smo malo komotniji, tako da smo poslije doručka i jutarnjih kava iz Oradeje krenuli tek poslije 9 sati.

To nas sve košta na kraju dana, kada na odredišta stižemo dosta kasno jer se držimo relacijskog plana puta. Jutarnje sunce na zapadu Rumunjske govori nam da će dan biti paklen.


Da ćemo radi improvizacije puta na putu sada dobiti po njuški shvatili smo kod prvog semafora. Ne razumijemo rumunjski, ali razumijemo dovoljno da vidimo da je trasa Oradea - Deva u rekonstrukciji. Svakih par kilometara dočekuje nas semafor i raskomadana cesta, a imamo dojam kao da smo na crvenom valu. Na nešto više od pola puta do Deve morali smo već prvi puta stajati u mjestu Varfurile što smo odmah iskoristili za tankanje. Kao motoristi obično ne prigovaramo na vrućinu već na kišu, međutim svi znate što znači kombinacija semafora svakih par km, vrućine i sparine u punoj opremi. Slično vožnji kroz velike gradove. Plaćamo svoj ceh improvizaciji, i upravo radi ovakvih situacija s radovima na cesti inače pripremamo put mjesecima unaprijed. Kad smo prošli Devu promet se normalizirao, a mi smo uživali s vjetrom u kosi kao da smo tinejđeri, po prvi puta na motoru. E sad, da se osvrnem kako svi kritiziraju cestu Deva - Sibiu. Cesta istina ima kamiona ali kao i svaka druga, međutim promet teče glatko. Pogotovo kada ste na motoru, jer je prometnica dobro uređena i uredno postoje mjesta za pretjecanje. Kada smo prošli grad Sibiu, stali smo na kratkim konzultacijama.



Prošlo je 18 sati i kišni oblaci nadvili su se iznad Transfagarašana. Bio sam gore i ne bi se htio tamo naći po kiši u sumrak, kao uostalom na bilo kojem prijevoju. Uz malo nećkanja i Robertovu determinaciju ipak krećemo. Sitno iza 19 sati stajemo ispred tunela i upozorenja da je cesta zatvorena.

Eh, pa kao i uvijek to nas ne sprečava u namjeri a imamo i ‘dobro’ opravdanje: “Nismo došli do ovdje da se okrenemo”. Nastavljamo nakon slike bez puno razmišljanja.









Pola sata kasnije smo na vrhu. Komentiram sa Robertom kratko Transfagarašan. Njemu je prvi put i impresioniran je, dok sam ja ovdje drugi put i zaključujem da je prekrasno i lijepo, međutim….hmm... odvozili smo mi puno bolje i manje razvikane passove. Što se uspona iz smjera sjevera tiče, od prije tri godine malo se poboljšala situacija s dionicama prometnice. Što se tiče spusta, e tu je sve isto. Nažalost. Jezik dalje od zubi kad vozite. Da se razumijemo: Trasa ceste je prekrasna, čak se Robert na BMW GS uspio toliko zanijeti da je strugao u zavojima unatoč stanju ceste, a inače vozi oprezno.



Spust od sjevera prema jugu je cesta stvorena za motor, ali stanje asfalta je isto kao i pred 3 godine, grozno (ili je moguće da smo se mi to razmazili po zapadnim alpama? Ne baš). Oko 21 sat stigli smo do dvorca Poenari, međutim nažalost odmah smo se složili da je bilo prekasno za penjanje po 1480 stuba.

Legenda kaže da je Bran dvorac grofa Vlada Tepeša, a povijest da je upravo ovaj dvorac Poenari u podnožju Transfagarašana bio zapravo jedan od glavnih dvoraca legendarnog Drakule. Bio sam u Branu motorom pred tri godine, dvorac je prekrasan, ali sve u Branu odiše teškom komercijalizacijom u znaku Drakule. Drugi puta ovdje, i opet nisam bio gore. Možda namjerno? (čekam treći put… he he)
Nastavljamo prema Curtea de Arges gdje tražimo smještaj na slijepo. Robert u jednu stranu grada, ja u drugu. Pronalazim taksiste i jedan od njih odmah me vodi do, kaže on, skroz jeftinog smještaja. Pregovaram o cijeni, čovjek kaže neuvjerljivo na nespretnom engleskom “fifti juro”. Gledam ga u nevjerici i mislim u sebi nemoguće (u Rumunjskoj za tu cijenu idu hoteli sa četiri ili pet zvjezdica, a ne sobe). Na glas kažem “jebote” na hrvatskom i na engleskom pitam “fajf end ziro???”. A on meni ispali: “Pa šta bre ne kažeš da govoriš naški? Reko sam bre 5 evra!”. Gospon Janković je druga generacija u Rumunjskoj, a inače je iz Beograda. Bave se cvijećem, a ovo sa smještajem im je onako usputni posao. Trenutno je na godišnjem u toj svojoj vikend kući. Robi je negdje na drugom kraju grada, teško dostupan mobitelom i teškom mukom ga usmjeravam do nas porukama. Nije bio smisla da krenem za njim i da se igramo mačke i miša po gradu. Konačno stiže a mi priređujemo spačku da ovaj tu rumunj ima zadnju sobu i traži 200 eura. Robert nas gleda oba u nevjerici, gleda kuću, gleda nas, gleda kuću i pita “200 eura za kaj??”. Nasmijali smo se skupa i smjestili u sobe, a ponudili su nam i kasnu večeru. Dosta velika grupa bajkera iz Beograda na BMW-ima odsjela je u sobama. Na kratko smo ih sreli za večerom, putuju za Konstantu kao Dalibor, Julio i ja prije tri godine. Za večeru smo uzeli onako pravo Balkanski, mešani roštilj.
Četvrti dan puta krenuli smo sa granice Rumunjske sa Madžarskom iz Oradeje i prošli cijeli Transfagarašan. Jednostavno rečeno, međutim sve to se je nakupilo na 500 kilometara. Prijepodne smo izgubili dosta vremena radi radova na cesti pa nismo stigli do Ramnicu Valcea ili Pitešti gdje smo planirali spavati, međutim ispalo je dobro i kod Jankovića. I jeftino. Preporučamo Vam jeftini smještaj ako se nađete u Curtea de Arges. Sobe nisu ništa posebno no imaju ono potrebno - tuš i krevet. Kao bonus, u restoranu postoji ‘domaći’ meni. Dobra lokacija i strateška baza za par dana istraživanja Karpata ubuduće.
 
DAN PETI




Danas se dižemo nešto ranije i bez doručka i kave već u 8 krećemo put Transalpine preko Ramnicu Valcea.
Pokušat ćemo danas poslije druge karpatske ceste doći do Mađarske na putu doma. Sunce opet prekrasno prži, no radujemo mu se nakon jučerašnjih prijetnji oblacima na Transfagarašanu. Nešto nam je spori ritam, pa u Horezu stajemo na kavi i tankiranju.

Oko pola dvanaest ulazimo na Transalpinu, cestu koja mi je ostala u dobrom sjećanju radi perfektnog asfalta od juga prema sjeveru na usponu.





Asfalt je ostao perfktan tako da smo za 20-tak minuta uz dosta slikanja već bili na vrhu. Sa druge strane planine očekuje nas isto ono apokaliptično nebo koje smo ostavili iza sebe u Poljskoj, i baš radi toga radimo interesantne fotke na kojima nam zavide i profesionalci.







Pogled s neba skreće mi nešto lijevo dolje u daljinu čega prije tri godine nije bilo. Friški, novi, ravni, glatki, perfektni asfalt. Ne dišemo, oči širom otvorene, jezik vani, kaciga na glavu i sjurili smo se u roku keks kao psi na kosti. Ubrzo dostižemo nekog čeha i poljaka, no umjesto da nas propuste krenulo je ganjanje, brušenje rubova guma i jeka kvadrofonije motora po Transalpini. E, pa neš ti nas tako neki čeh stizat. Oboje su imali GoPro na motoru, pa ako slučajno pronađete na Youtube “blazen Chorvat na Transalpini”, to smo valjda mi... ha ha. Ubrzo smo propustili Čeha i Poljaka nakon silaska s planine jer smo oko 13 sati na kratko stali kod jezera Oasa.

Nastavili smo do prvog birca radi odmora i tamo opet srećemo Čeha i Poljaka.

Dosta dugo smo se raspričali s njima i izmijenili priče. Istina je, može boljeti želudac od smijeha. Uglavnom da se držimo teme, komentirajući tako Slovačku koju smo prije par dana prošli dva puta, oba su brzo zaključili da bi puno bolje bilo Slovačku iskopati van sa karte i uliti more za čehe i poljake. Dobro, nismo znači dakle jedini koji imaju prekrasne odnose sa susjednim zemljama. Uz nas sjedi i srbin sa dva kanađanina (svi na motorima). Kaže da je povratnik sa Novog Zelanda, i počeo se baviti komercijalnim moto turama te upravo vodi ova dva kanađanina do njega po Karpatima. Nama se čini kao posao iz snova, njemu je to profit.
Da se osvrnemo na Transalpinu. Cesta je obnovljena od juga prema sjeveru, dakle smjer od Novaci prema Sebešu. Međutim, još uvijek (kao i prije tri godine) nije riješena trasa poslije jezera Oasa prema Tau Bistra, i još uvijek na svakih dvadesetak metara postoji cijelom širinom rezana cesta zasipana šoderom.

Baš lijepo za motore. Ovaj puta isto tako Transalpinu doživljavamo kao puno boljom moto cestom, tj. podlogom i trasom puno boljom od Transfagarašana.
Nastavljamo do Sebeša i preko Lugoja vozimo prema Temišvaru. Nebo se mrači, Roberta opet uvjeravam da će kiša, a on meni sasvim opravdano kaže da to govorim već dva dana pa smo suhi. U strahu su velike oči, međutim situacija je postala ozbiljna kada smo prošli Lugoj. Tik prije Temišvara nešto poslije 17 sati počinje pljuštati da doslovno ne vidiš prst pred nosom. Stali smo na jednoj benzinskoj pumpi kako bi pljusak prošao, ali ništa od toga. Konstantno pada, onako kao ona kiša koja pada danima. Navlačimo kišna odijela i polako vozimo prema Temišvaru u potragu za smještajem. Čuo sam priče o tome, no da budem iskren nikada na vlastitoj koži nisam doživio pravu diskriminaciju. 3 ili 4 hotela u kojima smo se pojavili i u kojima je očito bilo mjesta, odbili su nas iz prostog razloga što smo mokri i u kišnim odijelima na motorima. Rekli su jednostavno da nema mjesta. Ko u nekom holivudskom filmu, na recepciji visi 50 ključeva i nema slobodnih soba. U nevjerici smo se pogledavali i odlazili od hotela do hotela da bi nas konačno primili u Hotelu Delpack. Ne želim ovo nikome da doživi, međutim istina je: Moto putnici po kiši nažalost nisu poželjni gosti hotela.
Ja sam se ispuhao na mašini za cipele i ispolirao Dainese mat kožne čizme do visokog sjaja dok me Robert čak i slikao u nevjerici.

Kiša posustaje i kako ne možemo biti na istom mjestu i na miru 5 minuta jer dobivamo dekubitus, odlučujemo se na taksi prijevoz do centra. Pronalazimo dobar talijanski restoran gdje smo i večerali. Robert se ugijao carbonarrom, dok sam ja uzeo neku ljutu pizzu. Temišvar noću je prekrasan. Većina monumenata osvijetljena je ambijentalnom rasvjetom što meni uvijek daje nekakvu impozantnu sliku građevine.







Šteta što uvijek u pravilu ostavim f1.4 objektiv u hotelu. Budući da je kiša stala i stvarno krasan Temišvar noću, odlučujemo se na laganu šetnjicu do hotela.

Prognoze koje gledamo su užasne, i neuspješno nagovaram Roberta da ostanemo još jednu noć u Temišvaru, iako smo utvrdili da sam danas došao na svoje i zaista je kišilo.
Peti dan usporila nas je sada zbilja onako prava kiša na kraju dana, te nismo uspjeli do Madžarske kako smo planirali. Međutim nismo ni tako daleko od cilja. U Temišvaru smo čak osjetili čari diskriminacije tj. kako je biti motorista po kiši koji traži smještaj. Ukupno smo prošli nešto ispod 500km, što i nije tako loše jer smo prošli drugu karpatsku cestu i jer nam je kiša oduzela barem 2 sata vožnje. Sve naše zamisli o eventualno još jednom danu lunjanja po regiji otklonila je kiša i prognoze.
 
DAN ŠESTI

Jutro i nije baš lijepo što se vremena tiče. Uzalud nagovaram Roberta da ostanemo, njegova namjera da krenemo je prevelika. Danas nam je u planu završiti putovanje i preko Mađarske stići do doma. Zaobilazimo Srbiju i sjeverno od Jimbolie vozimo prema Szegedu po jednoj od većih neurednih pustoši koju sam vidio. Tražimo neuspješno benzinsku pumpu na rezervi, usput stajemo u rumunjskoj Donjoj Špičkovini, debelo Bogu za nogu. Skupilo se pola sela oko nas kao da smo se spustili s Marsa.

Seljani čekaju da izvadimo čavle, češljeve i ogledala za razmjenu, valjda. U nevjerici gledam kako me po prvi put Copilot nakon niza godina zeznuo jer poslije sela ceste gdje nas on vodi više - nema. Upisujemo drugu benzinsku, okrećemo se, palimo motore dok se pola seljana treće životne dobi udaljava korak unatrag i ostavljamo selo u čudu. Imam dojam da smo bili prvi stranci u selu nakon švaba tamo ‘44. godine prošlog stoljeća. Benzinsku smo, baj di vej, konačno pronašli tik pred granicu.
Nebo stalno prijeti, lijevo pada kiša, desno pada kiša, mi režemo u sredinu prema svjetlu i gledam Roberta onako ispod oka. Nakon ulaska u Mađarsku, situacija nije nimalo bolja, čak štoviše, pojavljuju se prve kišne kapljice. Ne pada jako, a nije ni Robert kriv kaj kiši. Pitanje je kako bi bilo sutra da smo ostali u Temišvaru, a na današnje prognoze i vrijeme se ne možeš više osloniti.
Oko podneva nas je dočekao prvi pljusak u Szegedu, pa brže bolje tražimo mjesto za ručak. Pronašli smo meksički restoran dosta dobrog izgleda, a i bio je solidno popunjen. Italija ili Meksiko, ne možeš fulat, jel? Naručili smo jedan pileći i jedan goveđi burito.


Porcije su goleme, takve da se lovimo za glavu. Ja sam krenuo mazati pernatu beštiju dok je Robert na stolu priredio stručni kirurški zahvat na buritu u potrazi za govedinom. Isprva mu ni sam ne vjerujem, ali pokazuje mi seciranjem da komadića govedine zbilja nema. Konobar se opravdavao i donio neku šalicu hašea da je kao to unutra, ali Robert kaže da ne vidi ni to. 150kn dakle za pileći i jedan veganski burito. Robert je ljut, a meni se žao dignuti i baciti 150kn u vjetar tako da jedemo ono što je za stolom. Najrađe bi otišli i ne platili, samo da bi znali da neće biti problema. Dok smo ručali pljusak se primirio, no nažalost tek smo krenuli i opet se nebo otvorilo.

Vrijeme smo prikratili u jednom šoping centru gdje smo klincima kupili neke sitnice. Pljusak opet prolazi dok mi doslovno jurimo prema Pećuhu.



Oko 17 sati stigli smo u grad, gdje se uz McDonalds odlučujemo tankati i napraviti kratku pauzu. Nadalje se sve svodi na jurnjavu do doma kako bi stigli prije mraka i eventualnih padalina. Blizu 19 sati stali smo u Virovitici u caffe baru Tena.

Tu nam je odmah po stajanju prišao neki mladić koji nas je upitao da li mi pišemo putopise i htio je znati od kuda se sada vraćamo. Robert se još zeza da ćemo biti celebrity. Od Virovitice do doma motori su odvezli sami...
Zadnji dan uspjeli smo isto nategnuti 500km ispod kotača. Uz nekoliko manjih pljuskova, zapravo smo imali sreće. Dobro da sam slušao Roberta i krenuo doma iz Temišvara, jer je obilno kišilo i idući dan. Iz Rumunjske smo preko pomalo dosadne južne Mađarske došli do Virovitice a uz podravinu stigli do doma.

 
REZIME



Da zaključimo priču, bez završetka tipa evo nas doma. Krenuli smo dakle prema Tallinu i Nordkappu unatoč lošim prognozama, a završili u Karpatima. Naše putovanje nazvali smo “Nordkapp fail”. Robert je bio razočaran jer je ostao bez Nordkappa (i govedine u buritu op.a.), meni je žao što kotač nije kročio u Finsku. Po prvi puta na putovanju i isključivo radi vremena, improvizirali smo na putu kao Modrić na terenu, onako u hodu. Iz Krakowa smo se okrenuli put Rumunjske. Vinuvši se u visine karpata po Transfagarašanu i Transalpini, zaboravili smo brzo na sjever. Analizirajući kasnije put i vrijeme, još smo dobro birali rute između oblaka, obzirom da je u to vrijeme 20. - 25.6.2015. padalo diljem našeg dijela Europe. A sjever... ehh.. pa kolega iz Daruvara na BMW GS koji se javio na motori.hr forumu putovao je poslije kiše u Poljskoj sa suprugom uporno prema sjeveru i tamo kiše nije bilo. Zaključujemo dakle: Pravi Nordkapp fail.

Nećemo žaliti za učinjenim, slavit ćemo učinjeno. Žalit ćemo za onim što nismo učinili, a hoćemo! O da, putovanja su naš heroin i uvijek ćemo odlaziti po još. Napravili smo ukupno dobrih 2800km u 6 dana, prošli smo Mađarsku tavicu 2 puta, Slovačku uzduž i poprijeko, dotakli smo Poljsku, vidjeli rudnik soli, Auschwitz i Birkenau, vidjeli Karpate i vratili se doma. Neko bi dao desnu ruku i za ovakav put… Što se tiče troška, ne gledamo nikada kruto na to, ali za one koje interesira i ta strana priče sve skupa stajalo nas je otprilike 500 eura po glavi (nažalost, uračunat i goveđi burito bez govedine). Toliko otprilike kod planiranja i minimalno predviđamo za naša putovanja do 7 dana i oko 3000km.
 
Evo ga s zakašnjenjem od godinu i nešto dana... obveze, obitelj... :-(

Slijedi "Hrvatistan border patrol 2016" (odrađeno prošlogodišnje opisivanje granice i 4 najudaljenije točke Hrvatske Žabnik - Savudrija - Prevlaka - Ilok - Žabnik). Kad završim...

Frubar mi je izokrenuo slike - isprike na tome!!!
 
Dobar! Bolje išta nego ništa  (y)
 
dobre slike, koje nisu okrenute, a i ove okrenute nisu loše  :mrgreen: (y)
 
Lijepa tura,steta sto niste obisli zamisljeno.........
 
Uvijek kad mi je nešto teško i kad ne ide po planu kako sam zamislio i kad mi dođe da odustanem, stisnem zube i kažem sam sebi NEMA PREDAJE, jer ovo što se meni u ovom tenutku čini teško je u stvari mala pizdarija i stvarno gledano nije teško nego možda samo malo neugodno. Iako se i slažem da ponekad treba poslušati instinkt jer nas naše šesto čulo ponekad čuva kao anđeo čuvar, tako da svako zlo za neko dobro kako se kaže. Bit će još prilika u budućnosti. (y)