Zrile
Active member
Pakleni jahač
UVOD
Općenito o jahačima i Zagorriji
Tu ću vam kasnije detaljnije pojasnit neke stvari, pa stay in tuoch 
ali uglavnom, radi se o jednom fiktivnom Srednjem vijeku (u zemlji Zagorriji ) gdje se vitezovi za naklonost svojih djeva ne bore međusobno na konjima, već na motorima. Motori su paklene zvijeri – ko da su žive i rijetki ih jašu...postoje dobre i loše tj. onakve su kakvi su im jahači, a jahači su onakvi kakve su im zvijeri...oni čine jedinstvo i povezani su s njima do kraja života. To je s jedne strane prokletstvo a s druge strane blagoslov i zato su Jahači tijekom života ličnosti uzdizane do nebesa. Ne može svatko bit Jahač, jer se s tim u sebi rodiš, i takvi su rijetki, a kad to otkriju u sebi, to ih usmjerava i određuje im život. Nakon toga cilj je svakog Jahača nastup na Prvenstvenim igrama. Igre koje se nesmiju ukinut, zbog nekog davnog prokletstva (o tome kasnije) znače za ljude koji žive u seoskim zajednicama život jer pobjeda tu godinu osigurava život bez poreza. Ima skroz dole i mapa Zagorrije ak koga interesira, al ju još moram doradit i dovršit, isto kao i tekst koji ćete uskoro pročitat :mrhappy: (neka vas ne prepadne njegova dužina, jer će ak vam se dopadne biti još i duži, haha... svrha mu je da vas zabavi :wink:
)POGLAVLJE PRVO
Kako se Pakleni Jahač ponovno sreo sa Mudrim čovjekom
Zagrmilo je snažno i nedugo potom crnu je noć proparala munja osvjetlivši kolibu u malenoj udolini na kraju šume.
Do kolibe je vodio put kroz šumu, i tek na mahove uz nebesku svijetlost moglo se razaznat čovjeka na motoru kako vozi prema kolibici.
Par minuta kasnije vrata su se zatresla i snažan čovjek crne kacige i crne duge kabanice, mokre i blatne od puta, uđe unutra.
Skine kacigu i počne svlačit svoj dugačak mokri ogrtač koji je napravio već popriličnu lokvicu.
- Očekivao sam te, nije te dugo bilo – lice čovjeka udobno zavaljenog u ogromnu fotelju pored kamina u kojem je veselo pucketala vatrica nije ničim odavalo zbunjenost, strah ili možda iznenađenje, no u očima mu se na trenutak zaiskrilo.
- Uđi, da znaš da mi je drago da te vidim, ali na moju žalost to
uvijek bude kad nas snađu nevolje, volio bih da se sretnemo katkad i u drugačijim okolnostima.
- I ja bih to volio Mudri. Ali...znaš da je to nemoguće. Nešto sam načuo, slušam te. -
Mudri je bio veoma utjecajna osoba. Bio je najstariji čovjek u selu i imao je ulogu svojevrsnog starješine. Za pomoć su mu se seljani obraćali tek onda kad drugoga izlaza sami nisu uspijevali naći.
- Oteli su malu... Kitty. – Mudri je slomljeno zario glavu u nezgrapne šake i tiho zajecao.
- King... – Jahačevo lice se zgrčilo od bijesa.
- Da. Ovaj put je stvarno pretjerao. Nikad u životu nije tako nisko pao. Kitty je trebala vozit zadnju utrku Prvenstvenih igara. Pobjeda je trebala bit naša. Ljudi su očajni. Kitty je zvijezda i ovo je kap koja je prelila čašu. No nitko se ne usuđuje protiv Kinga jer se boje da će im poreze povećat. Ali tebe se King boji. Molio sam se da dođeš i da nam pomogneš. Molitve su mi uslišane. I ne samo meni, svima nama.
- Gdje je? –
- Ne znamo točno. Kroz koji sat bih trebao dobit točnu informaciju od doušnika. Nagađa se da je u Loborskom. Loborski je grozomorno mjesto i sama pomisao da je Kitty tamo baca me u očaj.
Mudri je ponovo zajecao.
Jahač je lupio šakom o stol i rekao:
- Dovoljno sam čuo. Krećem iz ovih stopa. –
- Pazi, molim te. Bandit je jači nego inače, a sad je i Mate u igri. Njihova je moć svakim danom sve veća, a njihove su zvijeri sve bijesnije. Ne znam od kuda to dolazi. To isto treba istražit. Znaš i sam da će ta dva zlikovca sve učinit za Kinga.
- Ne sumnjaj u mene, čim saznaš informacije pošalji po Sovi. Pazit ću putem da ju uočim u zraku a ona će mene već naći.
- Sa Bogom i sretno.
Dok je to Mudri izgovarao, čovjek u crnom je već bio na vratima, zajahao zvijer, nagnuo se, nešto joj prošaptao i onda propinjajući je na zadnji odjurio u tamnu noć. Vani je zatutnjalo, sijevnulo je jače nego prije, a Mudri, odmičući se od prozora, nije bio siguran da li je to možda čuo bijes njegove zvijeri.
POGLAVLJE DRUGO
Tko je Pakleni jahač
Osjećaj...taj poznati osjećajTko je Pakleni jahač
I noćas me prati, tjeskoba u meni se budi
Sjećanja me more, davna i strašna
Od njih pobjeći ne mogu
A živjeti moram
Evo, zora već rudi
A oko moje po ne znam put koji
I ovu noć sklopilo se nije...
Tu sam među svojima a tako daleko
Nitko ne zna lik mi ni ime, samo opake legende kruže
Moje ime...da, davno je to bilo
Kad su me svi po imenu zvali...
Tih sretnih vremena vise se ne sjećam...
Sada sam sjena i sada me nema,
U nadi da sperem ovo blato sa sebe
Tek ponekad spasim ono što u meni
Već odavno gorilo nije...
Motor je sam znao kamo mora ići. Zvijer mu je čitala misli. Ujedinjeni na svom putu izašli su iz Šume Jednookog Dabra, prošli Pušćansku Bistru i putevima Prokletih upravo su prolazili Čudesne njive kad se Jahaču učinilo da je nešto zasvijetlucalo na nebu. Zvijer je lagano počela usporavat.
Čim je vidjela da se zaustavio, Sova se sjurila prema njemu. On se pridigao i ispružio desnu ruku.
- Nisu dobre vijesti – zahukala je i sletjela mu na ispruženu ruku.
Zvijer je ljubomorno zarežala. Sova ju je samo pogledala, dignula obrvicu i ispustila jedan ignorirajući: frrrrrr.
- Mir vas dvoje. – zaprijetio im je.
- Morat ćeš do Vještice, nema druge. Ona će ti reć što dalje.
- Hvala, Sovice. Prati me. Možda ću te još trebat.
Sova je ispružila svoja bijela krila i odletjela.
Ponovno su ostali sami. Crni je ubacio u prvu, i nedugo potom kao da se ništa desilo nije. Samo tmurna, mračna noć i kiša koja je lagano gubila snagu, pretvarajući se u škropot.
U kućici pored puta odjednom se upali svijetlo i Strašilo izađe van.
Neko vrijeme je tak stajao u svojoj najdražoj roza pidžamici na kućnom pragu i promrmljavši nešto tipa: - Izgleda, učinilo mi se.,vratio se u kuću. Svijetlo u kućici se uskoro zgasilo i krajolik je opet utonuo u mrak.
Par milja dalje, crni je jahač počeo uspon prema Vještičjoj kolibi. Vještica je živjela na Ukletoj planini i svi su je se bojali. Znala je radit razne napitke, otrovne i ljubavne. Kad je netko trebao i ako je bio dovoljno hrabar, zaputio bi se prema njoj. Uglavnom je ljubazno dočekivala svoje klijente, ali ako bi joj se netko zamjerio žrtvovala bi ga Mrkom, Medi i Miri – trima zmajevima koji su živjeli na vrhu planine i čuvali ulaz u Orinov hram.
Zvali su ga Pakleni jahač. Za obične smrtnike on je bio heroj i nada. No,nitko nije znao od kuda dolazi i kako se zove, dok su mu tek rijetki vidjeli lice.
Legende su se rađale svakim njegovim pothvatom, ali jako ih je malo znalo pravu istinu o njemu.
Crni je čovjek na svojoj zvijeri odjednom zastao. Pritislo ga. Kiša je u potpunosti prestala, na nebu su se pojavile zvijezde i krajolik je odjednom postao privlačniji. Sišao je sa motora, otišao do izvora koji se tu nalazio i otkopčao hlače. Kad je obavio krštenje vratio se do motora i krenuo dalje.
POGLAVLJE TREĆE
U Loborskom
U Loborskom
- Bandit!!! Mateeee!!! Kad ih treba, nema ih! – King je vrištao, lica crvenog od bijesa. Rukama je bespomoćno mlatarao po zraku kao da se bori s nekim nevidljivim neprijateljem.
- Bacit ću ih Hrvoju u jezero! – na spomen Hrvoja, crte lica su mu se smekšale pretvarajući ga u zaljubljenog srednjoškolca. – Hrvoje moj...mali moj Hrvoje, nisi jadan papao dugo, sirotek moj mali gladni. -
Kao u nekom transu, primaknuo se prozoru i zaneseno se zapiljio u mrak, pogleda spuštenog prema crnom jezeru. Mjesečina je tek neznatno odavala obrise stravične okolice. Tiho je šaptao: – Budeš, budeš, papat ćeš uskoro...o da da, papica za tebe uskoro, fina Kitty papica. -
Vrata prostorije koja se protezala čitavim zadnjim katom zapadne kule, lagano su se odškrinula. King se okrenuo brzinom munje i nanovo zgrčenom facom prosiktao: – Gdje su one dvije ljenčine? –
Zlikavac, da je mogao pretvorio bi se u zmiju, samo da ima dodatnog razloga da puže pred svojim obožavanim gospodarom. U konstantnoj želji da podvali Banditu i Mati, želeći se dočepat bar jedne od dviju pozicija kraljevskih Jahača podmuklo mu se obratio:
- Nedavno su viđeni u Pitiji kako banče, presvijetli. Prvenstvene su uskoro a oni se opijaju. Zbog njih ćemo izgubit prvenstvo. – Zlikavac je bio zadovoljan što je svoje posljednje saznanje o kretanjima Nemilih mogao podijeliti sa Obožavanim.
- Nećemo. Bitno je samo da se riješimo Kitty na vrijeme. -
- Kako? – Zlikavac se trgnuo i uplašeno prozborio: - A proročanstvo?
- Ne zanima me. King se nikoga i ničega ne boji! – mahnuo mu je rukom da se udalji i pusti ga na miru.
Kad je Zlikavac otišao, neko je vrijeme stajao kod prozora promatrajući crnilo noći. Vatrica je tiho pucketala u kaminu prekoputa. Odjednom se zagleda malo bolje u prozor i skuži flekicu prljavštine. – Ljenčine jedne, nitko ništa ne radi, sve ću ih bacit Hrvoju u jezero!! ... ah Hrvoje, malo moje... da da..papica!! –
Nastavljajući mrmljat sebi u bradu, odmaknuo se od prozora, i uzevši srebrnu pločicu koja je visila obješena na jednoj od greda, uputio se prema najudaljenijem dijelu sobe. Činilo se kao da će proć kroz zid al u jednom trenutku pločica je požutila i zid se otvorio pred njim stvarajući prolaz. King je zakoračio u tajnu sobu svoje rezidencije i zapalio svijeću. Slabašan odsjaj otkrio je malenu prostorijicu sa zlatnim kavezom na čijem je podu sklupčan netko ležao.
- Kitty, mačkice moja, samo da znaš, upoznat ću te s Hrvojem uskoro. – King je likovao. – Već sam ga obavijestio i veseli se vašem susretu. -
Kitty ga je prkosno pogledala. – Doći će po mene...-
-...naš tatica? – King se grohotom nasmijao. – Nema našeg tatice, mačkice. Naš je tatica prošlost. Ne nadaj se ničemu. Samo tome da će susret sa Hrvojem proć vrlo brzo... iako to meni ne bi odgovaralo. – King se namrštio. – Treba mi zabava, u zadnje je vrijeme postalo nekako dosadnjikavo. –
Nakon tih riječi izašao je iz tajne sobe. Zid se zatvorio, a pločica ponovo pobijelila. Kitty je ponovo zavio mrak. Znala je da je traže, da ne mogu bez nje i najviše su je brinule Igre. Samo da ju nađu prije zadnje utrke. Suze su joj potekle niz lice. Sjetila se vremena prije Velike Objave i svojeg brata prije nego što se pretvorio u čudovište. No ta vremena su prošla, a njen brat za nju više nije postojao.
POGLAVLJE ČETVRTO
Kod Vjestice
Kod Vjestice
Dan je vec odavno pokazao svoje namjere, kad se pred vratima Vjesticje kolibe zaustavio motor koji na svojim ledjima nosio covjeka. Zapravo, tesko da bi se to ikako moglo nazvat njenim domom kada tamo, gdje je pridoslica zastao, na prvi pogled nije bilo nicega. Samo suma. Predivna i carobna, kisom okupana i suncem obasjana suma. Djelovala je cudesno, emitirajuci pomalo zastrasujuci mir. Svojim srebrnim iglicama, borovi su odavali jos fantasticniji prizor pred kojim bi malo tko ostajao ravnodusan. Osim njega. Mrkog izraza lica zastao je ispred jednog bora cije su grane tvorile luk, poput nekih vrata. Nesto je promrmljao i grane su se razmaknule, a pred njim se ukazao prolaz sa stepenicama. Spustio se njima u mrak i za nekoliko trenutaka nasao se u maloj sobici osvjetljenoj tek nekoliko svijeca objesenih na zid i vatricom koja se veselo razigravala u ognjistu. Tipicno, iznad vatre bio je kotao. Po crvenim zidovima izmjena svjetlosti i sjena, te osim par slika, jednoga stola i dvije fotelje u sobici vise nije bilo nicega. U dnu prostorije odjednom su se otvorila vrata i pred njim se pojavila Vjestica. Crvena duga kovrcava kosa, blijedo lice i velike crne oci koje su ga prodorno promatrale.
- Chala, nisi se nista promjenio od zadnji put kad sam te vidjela - glas joj je milozvucno glagoljio.
- Ni ti isto - prozborio je Pakleni Chala.
Vjestica se nasmijala. Iako mladog izgleda njena je starost vec davno premasila godine jedne ovece kornjace.
- Znam zasto si ovdje i ne smijes gubit vrijeme - naglo se uozbiljila.
- Priredila sam ti napitak koji ce te u trenucima potrebe uciniti jacim proporcionalno zelji koju ces u tom trenutku imati. Zapravo smijes pozeliti samo jednu zelju, i ona ce ti se ostvariti, i ticati ce se samo tebe. Ne mozes je prenijet na nekoga drugoga. I jos jedna stvar, moras biti brz sto god planirao jer djelovanje napitka nece trajati cijelu vjecnost. -
- Hvala - Chala je spremio napitak u jaknu.
- Nemoj mi se zahvaljivat, ja tebi dugujem jos i vise, i zao mi je da ti jedino na ovaj nacin mogu pomoc. Odi sad, Orin te ceka. I jos nesto...- izgubila se na trenutak iza onih istih vratiju od kud se i pojavila prvi put.
- Ovo ce ti pomoc da malo urazumis one njegove zmajeve - uvalila mu je neki paketic u ruku.
- Sad si spreman i sretno - zagrlila ga je i otpratila do stubista.
Chala je zajaho zvijer koja ga je nestrpljivo cekala vani odjurio puteljkom prema vrhu planine.
Vjestica je ostala naslonjena na bor jos par trenutaka, izgovorila potiho nekoliko rijeci i ubrzo nestala iza grana srebrnog bora.
napomena : svaka sličnost sa stvarnim nickovima je
