bglusica
New member
Bom dia Portugal!
Gotovo osam mjeseci planirao sam i isplanirao do detalja moje prvo veliko putovanje. Cilj je bio Izrael no, postojao je jedan problem, Sirija, u koju na povratku iz Izraela, ne možeš ući ako u putovnici imaš žig Izraela. Opcija da se izbjegne Sirija tako da se morskim putem dođe do Cipra i dalje do Turske također je bila upitna budući da po našim saznanjima do 15.05.2008 nije uspostavljena stalna trajektna veza između Izraela i Cipra. Tako smo, na žalost, tridesetak dana prije polaska(!) prekinuti pripreme za put. Tada je moja Irena, vidjevši me "u bedu", rekla: "Branac, a kaj mi nemremo iti v Španjolsku ili Portugal ?
To ti je otprilike isto daleko, a ipak je to Europska unija, sigurnost maksimalna, ne treba viza, tek nešto više eura." Odluka je pala: IDEMO U PORTUGAL, zemlju na krajnjem zapadu Iberijskog poluotoka, koja se svojom dugom zapadnom i nešto kraćom južnom obalom proteže duž Atlantskog oceana, u kojoj su sjeverne pokrajine i centar gusto naseljeni, prepuni rijeka, šuma i planina. Najviši vrh s 1991 m sastavni je dio lanca Serra da Estrela (zvjezdana noć), u kojoj se na sjeveru stanovništvo bavi poljoprivredom i stočarstvom, dok u središnjem dijelu zbog nešto toplije klime prevladavaju masline ispod kojih se žuti raž, brojni su i vinogradi, smokve, bademi, naranče. Jug zemlje, pokrajina Algarve, turistički je raj (uz otoke Madeiru i Azore) sezona traje gotovo cijelu godinu.
O Portugalu kao pomorskoj velesili sve je već napisano dok je otkriće morskog puta do drugih kontinenata dovelo do toga da portugalski jezik postane jedan od najraširenijih jezika na svijetu.
U portugalskoj kuhinji prevladavaju jela od mesa a najpopularnija su: gulaš od svinjetine, teletine, raznih kobasica i povrća, pečena jaretina, janjetina, odojak, kebab, biftek s pečenim jajima, pršut i posebno razne delicije od riba i školjki. Nacionalno jelo je bakalar, a posebno mjesto u prehrani zauzimaju i kvalitetni ovčji, kravlji i kozji sirevi. O portugalskim vinima ne treba ništa govoriti, jednostavno sva su kvalitetna, bez obzira na cijenu koja se u većim robnim centrima kreće od 1,8
do 200 i više eura. Izvozni proizvod br.1 ipak je pluto po proizvodnji kojeg je Portugal prvi u svijetu!
Od mjesta bogatih svjetovnom i posebno sakralnom arhitekturom svakako valja vidjeti građevine u Evori, Coimbri, Portu, Viseuu, Sagresu, Batalhi, Tomaru, Lisabonu. Po pješčanim plažama poznati su gradovi: Lagos, Albufeira,Portimao, Pera, Faro.
Po moto-susretima poznat je posebno Faro - MotoClubeFaro, organizator je jednog od najvećih susreta u svijetu. Manje je poznat klub Motomalta Faro, čiji smo bili gosti, no o tome nešto kasnije.
Pripreme za samo putovanje nisu bile pretjerano zahtjevne, budući da smo već ranije gotovo sve apsolvirali. Moj gotovo novi V-strom DL650 bio je nakon redovnog servisa spreman za avanturu. Osim standardne odjeće i obuće kao i neizbježnih kišnjaka, nosili smo tek traperice i lagane ljetne jakne, a za "stromića" tek sprej za lanac i rezervne sijalice. Osim digitalca bili smo naoružani jedino mobitelima za vezu s domovinom. Večer prije polaska ispunjena uobičajenom putnom groznicom. Krećemo rano u jutro, 15.6.2008, oko 6,15 temperatura je oko 14oC, naš "stromić" ugodno brunda, pred nama je avantura duga oko 8000 km i današnji cilj termalno lječilište Salice Termi, 80-ak km prije Genove ili oko 800 km od starta u Gojancu. Odlučili smo da na samom startu, dok smo još odmorni i svježi, apsolviramo najdužu rutu. No, krenimo od početka: faza zagrijavanja guma i već smo na ptujskoj obilaznici, cesta gotovo prazna mami na bržu vožnju, iza nas je uskoro Sl.Bistrica i već smo na legendarnoj staroj cesti prema Ljubljani. Naglo je zahladilo, u Trojanama je jedva 10oC, ispijamo vrući čaj i nastavljamo prema Ljubljani. Vrijeme neodoljivo podsjeća na našu Kapelu. Obilazimo Ljubljanu, a već u Postojni neki drugi film: vrijeme toplo, čak i pretoplo za ovo doba dana.
Uz cestu sve do Ajdovščine mnogobrojne kontrolne stanice i neuobičajeno mnogo ljudi uz cestu - održava se nekakva rekreativna vožnja biciklista svih uzrasta. Do Gorizzie nastavljamo u nešto bržem tempu, na samom graničnom prijelazu tankamo radi nešto jeftinijeg goriva ( 1,18 eura ili oko 8,50 kn) i ulazimo u Italiju, Bon giorno Italia, na svidanje Slovenija.
Poznatim cestama preko Palmanove, Codroipa, Pordenonea, Oderzoa i Trevisa "jurimo" prema Vicenzi, gdje ispijamo prvu kavu. Idemo tzv. sjevernom rutom, pošto su na južnoj preko Monfalconea, Cervignana, Portogruara na mnogim mjestima istaknuti znakovi radova na cesti, zaobilaznice i sl. ( hvala Google earthu ! ). Do Verone, odnosno Mantove, jurimo autocestom, nedjelja je pa je podnošljivo, promet je za naše pojmove prilično gust, prevladavaju kamioni i autobusi, osobni automobili i motocikli nimalo ne mare za ograničenja pa nerijetko voze i preko 200 km/h. Vozimo srednjim voznim trakom, vrlo rijetko preticajnim, brzina je oko 130-140 km i gotovo da nema potrebe izlagati se opasnostima koje dolaze iz lijeve trake. Kod Mantove silazimo na odličnu cestu br.10 prema Cremoni u kojoj pri pokušaju tankiranja na pumpi koja nema poslužitelje, već se novac samo ubacuje u automat, ostajemo bez 20 eura.
Nastavljamo prema Piacenzi i Vogheri, a uskoro nam se pridružuje i povremeno osvježava sitna, dosadna, gotovo jesenska kišica.
Za ovaj dio Ligurije to je česta pojava, budući da se ovdje nizinski krajolik iznenada transformira u gotovo planinski, kao kod nas u Gorskom kotaru. Napola mokri ulazimo u Salice Termi, pronalazimo "Park Hotel" izabran putem Neta. Jedno drugom čestitamo uspješno odrađeni prvi dan velikom kriglom odlične birre, poželjevši si da nas i nadalje prati sreća tijekom puta. Nikakvo Europsko prvenstvo nakon odvoženih 818 km ne može me održati budnim!
Budimo se oko 7,30 h i kroz prozor promatramo sivo, kišno nebo iz kojeg je do prije samo sat vremena neprekidno rominjala ona dosadna kišica, oblačimo gotovo suha odijela i napuštamo maglom obavijene Terme u nadi da ćemo slijedećih dana imati više sreće s vremenom. Kod Tortone se ponovo uključujemo na auto cestu, cesta je gotovo posve suha, te odlučujemo prema jugu i Genovi preko Ovade. Navodno je taj zapadni krak autoceste prema Genovi manje opterećen teškim kamionima koji bez srama jure i preko 120 km/h. Naravno da smo se prevarili i jedva čekamo odmorište iznad mjesta Mele gdje dogovaramo da ćemo čim bude moguće sići s auto-ceste kojom ćemo slijedećih dana voziti jedino ako ne budemo imali drugog izbora. Krajolik kroz koji smo prošli gotovo da nisam ni primijetio a ima se što vidjeti, pogotovo nakon što se neposredno prije ulaska na odmorište napokon pojavilo sunce. Za ljubitelje autocesta i tunela opaska: do Arenzana smo prošli kroz točno 24 tunela, a na dionici do Imperie, koju smo prošli uz obalu, ima ih još oko 70-ak !
Silazimo u Arenzano, prolazimo Varazze, Savonu, Alassio, Imperiu. U poluoblačnom San Remu ispijamo pravi machiatto, pored nas prolaze najhrabriji kupači u kratkim hlačama i majicama, iako vanjska temperatura ne prelazi 20oC, a već je 12 h!.
Oblačimo jakne, ovaj puta bez podjakni, "jurimo" prema Monte Carlu i Nici .Ulazimo u Francusku. Arivederci Italia! Bon jour France! U Cannesu napuštamo impresivnu Azurnu obalu koja nas se posebno dojmila svojom izuzetnom arhitekturom, posebice u Monte Carlu.
Vozimo malo auto-cestom malo odličnom regionalnom, na kojoj čak postižemo zadovoljavajuću prosječnu brzinu od oko 100 km/h. U Vidaubanu se zaustavljamo, ručamo na terasi restorana; kako bi sad legla jedna mrzla pivica! Zadovoljavamo se običnom vodom, a mrzla će pričekati do večeri. Vrijeme je da se krene, čeka nas još preko 200 km do cilja današnje etape našeg Tour de Francea, a već je skoro 16 h. Prolazimo krajolikom od kojeg ti zastaje dah: zeleni brežuljci s nepreglednim vinogradima, žuta polja pšenice i ječma, gotovo da nema ni pedlja neobrađene zemlje, a na mnogobrojnim farmama, uredno ograđenim, bezbrižno pasu krave, konji, ovce i koze. Prijeteći oblaci u daljini i tek poneka kapljica kiše prate nas sve do Nimesa. Na samom ulasku u Nimes dugačka kolona vozila stoji s upaljenim upozoravajućim pokazivačima smjera. Prometna nezgoda, pomislio sam. Probijamo se polako između zaustavljenih vozila, dolazimo do početka kolone. Rotirajuća plava i crvena svjetla na policijskim odnosno vatrogasnim vozilima upozoravaju na nezgodu, ispod šlepera izvlače neozlijeđenog prekrasnog crnog psa s povodnikom(!!) oko vrata. Da li je vlasnik zaboravio zatvoriti vrata svog automobila negdje na odmorištu ili se neki "ljubitelj" pokušao riješiti svog ljubimca, nikada nećemo saznati. Izlaz prema Nimesu previdjeli smo vjerojatno pod dojmom prethodnog događaja pa silazimo tek nakon 10 km na slijedećem izlazu. Vraćamo se natrag prema Nimesu, lokalnom cestom, kroz drvored platana s obje strane ceste, prizor kao iz bajke ili nekog horora, iako je još dan, oko 18,30 h u drvoredu je gotovo mrak. I tako jedno 6-7 km! Bilo bi mi zaista žao da ovo nismo vidjeli. Kasnije smo još jednom naišli na sličan drvored no mnogo kraći oko 2-2,5 km! Za buduće putnike namjernike poruka: obavezno posjetite ovo mjesto. Uz ponešto sreće uskoro pronalazimo hotel Campanile na samom ulazu u grad, večeramo uz već uobičajenu birru, odlučni da ćemo slijedećeg jutra ustati nešto ranije, da ćemo birati brze ceste jer smo današnji dan umjesto planiranih 720, prešli jedva 520 km uz prosječnu brzinu od svega 50 km/h . Ta divna Azurna obala !
Utorak je, treći dan naše avanture, odlučujemo ipak voziti samo do Lourdesa, prema mnogima najvećeg Marijanskog svetišta, pa stoga ne žurimo s ustajanjem. U ležernom je tonu protekao i doručak te početak puta od približno 20-ak km kada nas je kod mjesta Galargues sustigla kiša i prisilila da u natkrivenom parkiralištu povećeg trgovačkog centra obučemo kišnjake. Preostalu dionicu preko Montpelliera, Beziersa, Narbonnea, Carcassonnea, odličnom cestom kao i do sada, ali u nešto sporijem tempu, završili smo tijekom kasnog popodneva u Lourdesu. Nebo nam se smilovalo tek negdje oko Pamiersa pa smo posljednjih 200-tinjak km uživali u grandioznim Pirinejima i njegovim snijegom pokrivenim vrhuncima Pic Carlit, Pic du Port, Pico de Aneto , svi preko 2900m , posljednji čak 3404m.
Planinski lanac, koji je jedan od uzroka dijametralno suprotnih klimatskih prilika na Iberijskom poluotoku, pratit će nas do Lourdesa, a i kasnije kroz Španjolsku sve do Logrona. S naše desne, sjeverne strane i nadalje se u nedogled protežu vinogradi savršenih geometrijskih, uglavnom pravougaonih oblika. I tako sve do Tarbesa gdje silazimo s odlične regionalne ceste koja vodi sve do Bayonnea na obali Atlantika. Nastavljamo prema Lourdesu nešto lošijom cestom, prvom na dosadašnjem putovanju, dok je posljednja dionica od nekih 7-8 km gotovo nemoguća za vožnju, prepuna uzdužnih i poprečnih "valova" koji jednostavno ne dozvoljavaju neku normalniju vožnju (težak je put do Gospe!) i tako sve do ulaska u grad prepun hotela. Bez problema pronalazimo vrlo solidan smještaj u hotelu Cinquecentario. Odlazimo do svetišta koje u kasnim popodnevnim satima odiše neobičnim mirom i zadržavamo se u monumentalnom kompleksu gotovo dva sata. Palimo svijeće za duše svih nama dragih osoba, ostatak večeri provodimo u ugodnoj šetnji ulicama iznenađujuće velikog grada.
Večeramo u jednom od mnogobrojnih uličnih, prilično neurednih restorana, nakon što smo se nekako uspjeli dogovoriti oko menija; u Francuskoj, naime nitko ne zna ili ne želi znati engleski, a svi jelovnici su na francuskom, španjolskom i tek ponegdje njemačkom jeziku. Večeru smo završili birrama kao i obično. Već se spustio mrak kad smo tek u trećem pokušaju pronašli hotel u kojem smo odsjeli, raspakirali se, stavili mokru odjeću i obuću na sušenje te poželjeli da se lijepo vrijeme koje nas je pratilo na kraju ove rute nastavi i sutradan .
Srijeda je, četvrti dan našeg putešestvija, jutro kakvo smo poželjeli prethodnu večer, sunčano, vedro, ne prevruće, gotovo idealno za vožnju. Ponovno pakiramo sada već rutinski i na kraju spremamo i kišnjake, u nadi da ih više nećemo trebati, barem do povratka u ove krajeve. Izlazimo iz podzemne garaže u kojoj je naš „stromić" bezbrižno prenoćio i uskoro napuštamo Lourdes. Jurimo prema gradu Pau cestom kakvu možete samo poželjeti, u smjeru kojim vozimo gotovo da nema prometa, dok u suprotnom smjeru pored nas prolaze nepregledne kolone autobusa s hodočasnicima iz mnogih zemalja i tako gotovo do ulaska u Pau koji smo zaobišli i krenuli ponovo prema jugu i Pirinejima. Gužva iznenada prestaje, tek rijetki kamioni sporo napreduju 50-ak km dugačkim usponom koji završava pred tunelom Port d' Somport. Cesta nalikuje više našoj od Šestanovca preko Zagvozda do Vrgorca ( bajkeri koji su tuda prošli razumjet će na što mislim) nego li magistralnom pravcu, jednom od dva planinska prijevoja koji spajaju dvije evropske velesile (ako ne računamo prijelaz Port d'Envalira kod Andore). Kod mjesta čudnog naziva Asasp-Arros, na poseban smo način proslavili 2000 prevaljenih kilometara. Pri pokušaju parkiranja u hladovini stoljetnih platana pored mjesne crkve, naš se "stromić" izvrnuo pod punom ratnom spremom na svoj lijevi bok, no osim slomljenog stakla na pokazivaču smjera i neznatno udubljenog crash-bara nište se drugo nije dogodilo. Nakon 5-minutnog šoka, na brzinu ispijenog hladnog soka, nastavljamo put sporom ali oku ugodnom vožnjom prekrasnim krajolikom prepunim zelenila, gustih bjelogoričnih šuma, između snijegom pokrivenih vrhunaca Pic du Midi d'Osau (2884m) s nama lijeve i Bisaurina (2668m) s desne strane. Pri samom kraju uspona ulazimo u 8600 m dugi tunel, napuštamo Francusku i ovu nesvakidašnju prirodu, ali i nešto lošiju cestu. Ulaz u tunel Port d' Somport smjestio se na visini od čak 1650 m (kao slovenski Vršić otprilike), sam tunel fascinantan , ne plaća se, ograničenje brzine u tunelu 80 km/h, izlazimo iz tunela i ulazimo u Španjolsku: Orevoir France, buenos dias Espana!
Ovdje je već mnogo toplije, na cesti vrlo malo automobila, čini se da hodočasnici za Lourdes ipak iz ranije navedenih razloga zaobilaze ovaj prijelaz. Spuštamo se zavojitom cestom prema gradu Jaca, središtu Aragonije. Podne je, sunce nemilice prži, vozimo prema Berdunu, gradiću koji se smjestio na okruglom brežuljku, stajemo nakratko radi fotke, mjesto je impresivno.
Pirineji su i s ove udaljenosti veličanstveni. Polupraznom cestom prašimo dolinom rijeke Aragon te kod Pamplone skrećemo na jugozapad prema Logronu. Kod Pamplone se spaja nekoliko krakova čuvene hodočasničke rute Camino de Santiago (Put Sv.Jakova) koja završava u gradu Santiago de Compostela, na krajnjem zapadu Španjolske nakon gotovo 780 km. Jedan krak ide od mjesta St.Jean Pied'd.Port u Francuskoj u podnožju Pireneja, a drugi od mjesta Oloron Ste.Marie, također u Francuskoj, negdje na početku našeg uspona preko Pirineja. Mogu reći da smo hodočasnike, koji su svojom opremom više podsjećali na planinare-alpiniste, sretali u manjim grupicama ili pojedinačno cijelim putem do Logrona i dalje do Burgosa, posvuda gdje je njihov put išao uz magistralnu cestu kojom smo vozili. Kod Pamplone se odlučujemo na predah, restoran uz cestu čini nam se idealnim, hlada baš i nema, ali je zato unutra pravi raj, debela hladovina i simpatična ugodno popunjena konobarica, s kojom tek pljeskanjem po stražnjici uspijevamo dogovoriti 2 menija. Od istih ćemo kasnije složiti jedan vegetarijanski za moju Irenu, a meni što ostane. Izbor je bio za čistu peticu, hrana odlična, cijena dnevnog menua od 3-4 eura še nego prihvatljiva.
Cesta prema Burgosu i Valladolidu i nadalje je besprijekorna, promet je nešto gušći ali još uvijek podnošljiv kao i vrućina na koju smo se već skoro navikli. Nakon Valladolida susrećemo se po prvi put s velikim zelenim oznakama iznad ceste na kojima piše PORTUGAL i koje će nas odsada uredno pratiti sve do granice. U predvečerje ulazimo u Salamancu, nakon punih 11 sati vožnje i točno 818 prevoženih km, kao i prvog dana do Salice Terme! Grad je ogroman, ulazimo u stari dio grada vrlo brzo budući da se promet odvija kroz mnogobrojne jednosmjerne ulice i kružne tokove, koji omogućavaju maksimalnu protočnost.
U hotelu San Polo u samom središtu pronalazimo odličan smještaj, uskoro smo već u laganoj šetnji gradom, noge ne slušaju baš najbolje, cjelodnevno sjedenje na motoru ipak mora ostaviti nekakav trag. Večeramo u jednom od uličnih restorana, ispijamo uobičajene cervezze, noćni život ovdje započinje tek poslije 22 sata, sve je prepuno turista, kao da je grad negdje uz more, a ne uz rijeku Duero (u Portugalu je to Douro=zlato).
Već je skoro ponoć, vraćamo se u hotel umorni ali ponosni jer su iza nas 4 dana putovanja i preko 2750 km.
Gotovo osam mjeseci planirao sam i isplanirao do detalja moje prvo veliko putovanje. Cilj je bio Izrael no, postojao je jedan problem, Sirija, u koju na povratku iz Izraela, ne možeš ući ako u putovnici imaš žig Izraela. Opcija da se izbjegne Sirija tako da se morskim putem dođe do Cipra i dalje do Turske također je bila upitna budući da po našim saznanjima do 15.05.2008 nije uspostavljena stalna trajektna veza između Izraela i Cipra. Tako smo, na žalost, tridesetak dana prije polaska(!) prekinuti pripreme za put. Tada je moja Irena, vidjevši me "u bedu", rekla: "Branac, a kaj mi nemremo iti v Španjolsku ili Portugal ?
To ti je otprilike isto daleko, a ipak je to Europska unija, sigurnost maksimalna, ne treba viza, tek nešto više eura." Odluka je pala: IDEMO U PORTUGAL, zemlju na krajnjem zapadu Iberijskog poluotoka, koja se svojom dugom zapadnom i nešto kraćom južnom obalom proteže duž Atlantskog oceana, u kojoj su sjeverne pokrajine i centar gusto naseljeni, prepuni rijeka, šuma i planina. Najviši vrh s 1991 m sastavni je dio lanca Serra da Estrela (zvjezdana noć), u kojoj se na sjeveru stanovništvo bavi poljoprivredom i stočarstvom, dok u središnjem dijelu zbog nešto toplije klime prevladavaju masline ispod kojih se žuti raž, brojni su i vinogradi, smokve, bademi, naranče. Jug zemlje, pokrajina Algarve, turistički je raj (uz otoke Madeiru i Azore) sezona traje gotovo cijelu godinu.
O Portugalu kao pomorskoj velesili sve je već napisano dok je otkriće morskog puta do drugih kontinenata dovelo do toga da portugalski jezik postane jedan od najraširenijih jezika na svijetu.
U portugalskoj kuhinji prevladavaju jela od mesa a najpopularnija su: gulaš od svinjetine, teletine, raznih kobasica i povrća, pečena jaretina, janjetina, odojak, kebab, biftek s pečenim jajima, pršut i posebno razne delicije od riba i školjki. Nacionalno jelo je bakalar, a posebno mjesto u prehrani zauzimaju i kvalitetni ovčji, kravlji i kozji sirevi. O portugalskim vinima ne treba ništa govoriti, jednostavno sva su kvalitetna, bez obzira na cijenu koja se u većim robnim centrima kreće od 1,8
do 200 i više eura. Izvozni proizvod br.1 ipak je pluto po proizvodnji kojeg je Portugal prvi u svijetu!
Od mjesta bogatih svjetovnom i posebno sakralnom arhitekturom svakako valja vidjeti građevine u Evori, Coimbri, Portu, Viseuu, Sagresu, Batalhi, Tomaru, Lisabonu. Po pješčanim plažama poznati su gradovi: Lagos, Albufeira,Portimao, Pera, Faro.
Po moto-susretima poznat je posebno Faro - MotoClubeFaro, organizator je jednog od najvećih susreta u svijetu. Manje je poznat klub Motomalta Faro, čiji smo bili gosti, no o tome nešto kasnije.
Pripreme za samo putovanje nisu bile pretjerano zahtjevne, budući da smo već ranije gotovo sve apsolvirali. Moj gotovo novi V-strom DL650 bio je nakon redovnog servisa spreman za avanturu. Osim standardne odjeće i obuće kao i neizbježnih kišnjaka, nosili smo tek traperice i lagane ljetne jakne, a za "stromića" tek sprej za lanac i rezervne sijalice. Osim digitalca bili smo naoružani jedino mobitelima za vezu s domovinom. Večer prije polaska ispunjena uobičajenom putnom groznicom. Krećemo rano u jutro, 15.6.2008, oko 6,15 temperatura je oko 14oC, naš "stromić" ugodno brunda, pred nama je avantura duga oko 8000 km i današnji cilj termalno lječilište Salice Termi, 80-ak km prije Genove ili oko 800 km od starta u Gojancu. Odlučili smo da na samom startu, dok smo još odmorni i svježi, apsolviramo najdužu rutu. No, krenimo od početka: faza zagrijavanja guma i već smo na ptujskoj obilaznici, cesta gotovo prazna mami na bržu vožnju, iza nas je uskoro Sl.Bistrica i već smo na legendarnoj staroj cesti prema Ljubljani. Naglo je zahladilo, u Trojanama je jedva 10oC, ispijamo vrući čaj i nastavljamo prema Ljubljani. Vrijeme neodoljivo podsjeća na našu Kapelu. Obilazimo Ljubljanu, a već u Postojni neki drugi film: vrijeme toplo, čak i pretoplo za ovo doba dana.
Uz cestu sve do Ajdovščine mnogobrojne kontrolne stanice i neuobičajeno mnogo ljudi uz cestu - održava se nekakva rekreativna vožnja biciklista svih uzrasta. Do Gorizzie nastavljamo u nešto bržem tempu, na samom graničnom prijelazu tankamo radi nešto jeftinijeg goriva ( 1,18 eura ili oko 8,50 kn) i ulazimo u Italiju, Bon giorno Italia, na svidanje Slovenija.
Poznatim cestama preko Palmanove, Codroipa, Pordenonea, Oderzoa i Trevisa "jurimo" prema Vicenzi, gdje ispijamo prvu kavu. Idemo tzv. sjevernom rutom, pošto su na južnoj preko Monfalconea, Cervignana, Portogruara na mnogim mjestima istaknuti znakovi radova na cesti, zaobilaznice i sl. ( hvala Google earthu ! ). Do Verone, odnosno Mantove, jurimo autocestom, nedjelja je pa je podnošljivo, promet je za naše pojmove prilično gust, prevladavaju kamioni i autobusi, osobni automobili i motocikli nimalo ne mare za ograničenja pa nerijetko voze i preko 200 km/h. Vozimo srednjim voznim trakom, vrlo rijetko preticajnim, brzina je oko 130-140 km i gotovo da nema potrebe izlagati se opasnostima koje dolaze iz lijeve trake. Kod Mantove silazimo na odličnu cestu br.10 prema Cremoni u kojoj pri pokušaju tankiranja na pumpi koja nema poslužitelje, već se novac samo ubacuje u automat, ostajemo bez 20 eura.
Budimo se oko 7,30 h i kroz prozor promatramo sivo, kišno nebo iz kojeg je do prije samo sat vremena neprekidno rominjala ona dosadna kišica, oblačimo gotovo suha odijela i napuštamo maglom obavijene Terme u nadi da ćemo slijedećih dana imati više sreće s vremenom. Kod Tortone se ponovo uključujemo na auto cestu, cesta je gotovo posve suha, te odlučujemo prema jugu i Genovi preko Ovade. Navodno je taj zapadni krak autoceste prema Genovi manje opterećen teškim kamionima koji bez srama jure i preko 120 km/h. Naravno da smo se prevarili i jedva čekamo odmorište iznad mjesta Mele gdje dogovaramo da ćemo čim bude moguće sići s auto-ceste kojom ćemo slijedećih dana voziti jedino ako ne budemo imali drugog izbora. Krajolik kroz koji smo prošli gotovo da nisam ni primijetio a ima se što vidjeti, pogotovo nakon što se neposredno prije ulaska na odmorište napokon pojavilo sunce. Za ljubitelje autocesta i tunela opaska: do Arenzana smo prošli kroz točno 24 tunela, a na dionici do Imperie, koju smo prošli uz obalu, ima ih još oko 70-ak !
Silazimo u Arenzano, prolazimo Varazze, Savonu, Alassio, Imperiu. U poluoblačnom San Remu ispijamo pravi machiatto, pored nas prolaze najhrabriji kupači u kratkim hlačama i majicama, iako vanjska temperatura ne prelazi 20oC, a već je 12 h!.
Oblačimo jakne, ovaj puta bez podjakni, "jurimo" prema Monte Carlu i Nici .Ulazimo u Francusku. Arivederci Italia! Bon jour France! U Cannesu napuštamo impresivnu Azurnu obalu koja nas se posebno dojmila svojom izuzetnom arhitekturom, posebice u Monte Carlu.
Utorak je, treći dan naše avanture, odlučujemo ipak voziti samo do Lourdesa, prema mnogima najvećeg Marijanskog svetišta, pa stoga ne žurimo s ustajanjem. U ležernom je tonu protekao i doručak te početak puta od približno 20-ak km kada nas je kod mjesta Galargues sustigla kiša i prisilila da u natkrivenom parkiralištu povećeg trgovačkog centra obučemo kišnjake. Preostalu dionicu preko Montpelliera, Beziersa, Narbonnea, Carcassonnea, odličnom cestom kao i do sada, ali u nešto sporijem tempu, završili smo tijekom kasnog popodneva u Lourdesu. Nebo nam se smilovalo tek negdje oko Pamiersa pa smo posljednjih 200-tinjak km uživali u grandioznim Pirinejima i njegovim snijegom pokrivenim vrhuncima Pic Carlit, Pic du Port, Pico de Aneto , svi preko 2900m , posljednji čak 3404m.
Večeramo u jednom od mnogobrojnih uličnih, prilično neurednih restorana, nakon što smo se nekako uspjeli dogovoriti oko menija; u Francuskoj, naime nitko ne zna ili ne želi znati engleski, a svi jelovnici su na francuskom, španjolskom i tek ponegdje njemačkom jeziku. Večeru smo završili birrama kao i obično. Već se spustio mrak kad smo tek u trećem pokušaju pronašli hotel u kojem smo odsjeli, raspakirali se, stavili mokru odjeću i obuću na sušenje te poželjeli da se lijepo vrijeme koje nas je pratilo na kraju ove rute nastavi i sutradan .
Srijeda je, četvrti dan našeg putešestvija, jutro kakvo smo poželjeli prethodnu večer, sunčano, vedro, ne prevruće, gotovo idealno za vožnju. Ponovno pakiramo sada već rutinski i na kraju spremamo i kišnjake, u nadi da ih više nećemo trebati, barem do povratka u ove krajeve. Izlazimo iz podzemne garaže u kojoj je naš „stromić" bezbrižno prenoćio i uskoro napuštamo Lourdes. Jurimo prema gradu Pau cestom kakvu možete samo poželjeti, u smjeru kojim vozimo gotovo da nema prometa, dok u suprotnom smjeru pored nas prolaze nepregledne kolone autobusa s hodočasnicima iz mnogih zemalja i tako gotovo do ulaska u Pau koji smo zaobišli i krenuli ponovo prema jugu i Pirinejima. Gužva iznenada prestaje, tek rijetki kamioni sporo napreduju 50-ak km dugačkim usponom koji završava pred tunelom Port d' Somport. Cesta nalikuje više našoj od Šestanovca preko Zagvozda do Vrgorca ( bajkeri koji su tuda prošli razumjet će na što mislim) nego li magistralnom pravcu, jednom od dva planinska prijevoja koji spajaju dvije evropske velesile (ako ne računamo prijelaz Port d'Envalira kod Andore). Kod mjesta čudnog naziva Asasp-Arros, na poseban smo način proslavili 2000 prevaljenih kilometara. Pri pokušaju parkiranja u hladovini stoljetnih platana pored mjesne crkve, naš se "stromić" izvrnuo pod punom ratnom spremom na svoj lijevi bok, no osim slomljenog stakla na pokazivaču smjera i neznatno udubljenog crash-bara nište se drugo nije dogodilo. Nakon 5-minutnog šoka, na brzinu ispijenog hladnog soka, nastavljamo put sporom ali oku ugodnom vožnjom prekrasnim krajolikom prepunim zelenila, gustih bjelogoričnih šuma, između snijegom pokrivenih vrhunaca Pic du Midi d'Osau (2884m) s nama lijeve i Bisaurina (2668m) s desne strane. Pri samom kraju uspona ulazimo u 8600 m dugi tunel, napuštamo Francusku i ovu nesvakidašnju prirodu, ali i nešto lošiju cestu. Ulaz u tunel Port d' Somport smjestio se na visini od čak 1650 m (kao slovenski Vršić otprilike), sam tunel fascinantan , ne plaća se, ograničenje brzine u tunelu 80 km/h, izlazimo iz tunela i ulazimo u Španjolsku: Orevoir France, buenos dias Espana!
Ovdje je već mnogo toplije, na cesti vrlo malo automobila, čini se da hodočasnici za Lourdes ipak iz ranije navedenih razloga zaobilaze ovaj prijelaz. Spuštamo se zavojitom cestom prema gradu Jaca, središtu Aragonije. Podne je, sunce nemilice prži, vozimo prema Berdunu, gradiću koji se smjestio na okruglom brežuljku, stajemo nakratko radi fotke, mjesto je impresivno.
Pirineji su i s ove udaljenosti veličanstveni. Polupraznom cestom prašimo dolinom rijeke Aragon te kod Pamplone skrećemo na jugozapad prema Logronu. Kod Pamplone se spaja nekoliko krakova čuvene hodočasničke rute Camino de Santiago (Put Sv.Jakova) koja završava u gradu Santiago de Compostela, na krajnjem zapadu Španjolske nakon gotovo 780 km. Jedan krak ide od mjesta St.Jean Pied'd.Port u Francuskoj u podnožju Pireneja, a drugi od mjesta Oloron Ste.Marie, također u Francuskoj, negdje na početku našeg uspona preko Pirineja. Mogu reći da smo hodočasnike, koji su svojom opremom više podsjećali na planinare-alpiniste, sretali u manjim grupicama ili pojedinačno cijelim putem do Logrona i dalje do Burgosa, posvuda gdje je njihov put išao uz magistralnu cestu kojom smo vozili. Kod Pamplone se odlučujemo na predah, restoran uz cestu čini nam se idealnim, hlada baš i nema, ali je zato unutra pravi raj, debela hladovina i simpatična ugodno popunjena konobarica, s kojom tek pljeskanjem po stražnjici uspijevamo dogovoriti 2 menija. Od istih ćemo kasnije složiti jedan vegetarijanski za moju Irenu, a meni što ostane. Izbor je bio za čistu peticu, hrana odlična, cijena dnevnog menua od 3-4 eura še nego prihvatljiva.