Quadbiker
New member
Crveno svijetlo na semaforu. Uredno stojim iza Renaulta 19 i udišem miris ispušnih plinova. Dijete na zadnjem sjedalu me promatra. Možda je tek proslavila peti rođendan. Nakon par sekundi zbunjenog pogleda – reakcija. Ni manje ni više nego srednji prst. Pali se zeleno svijetlo i bijeli Renault 19 u trenu se izgubi u mnoštvu sporednih uličica. Još uvijek sam pod dojmom viđenog dok vozim avenijom grada gdje sam novi stanovnik iako mi je to zapravo rodni grad. Nezavidna i nadasve nekulturna dobrodošlica male djevojčice koju uopće ne poznajem još uvijek mi je u glavi. Što dijete može znati o motociklistima. Odgajaju li nju njeni roditelji gajeći u njoj predrasudu o motociklistima? To su zločesti i zli ljudi koji bezrazložno voze brzo i zbog toga nerijetko bivaju kažnjeni padom i brojnim nesrećama sa smrtnim ishodom. Odgovor na ovo pitanje vjerojatno je potvrdan. Razlog zbog kojeg to čine nije jasan, premda se ne mogu oteti dojmu da su se samo uklopili u generalno mišljenje društva u kojem živimo. Zaključili su to onoga trenutka kada su susreli čovjeka koji me upravo prestigao, s nedopuštene strane. Golobradi mladić na neregistriranoj Hondi iz 80tih. Trebam li reći bez zaštitne opreme Zaglušujuća buka je sve što se može čuti u trenucima dok nestaje ispred mene. Susreli su ili njega ili nekoga tko odgovara navedenom opisu i bez potrebe da traže dalje zaključili kako su svi za upravljačem motocikla loši momci (i djevojke) te kako im ne treba dati šansu. Dapače kad god je moguće treba im gestom pokazati da nisu dobrodošli i da ih ne volimo. Generaliziranje ubija one dobre pojedince koje se krivo etiketira raznim epitetima samo zato jer ne voze Renault 19 bijele boje na četiri kotača i uživaju u lažnoj sigurnosti koju pruža ta srednjovječna nakupina francuskog lima. Ne uklapaju se u sliku prosječne balkanske obitelji srednjeg sloja s kraja 90tih. Kreteni smo jer smo se, iako uglavnom pripadamo tom istom srednjem sloju društva, spremni odreći kupnje dnevnih novina naslovljenih prema razdoblju dana, kako bi, akumulacijom tako prikupljenih kovanica kupili neki rezervni dio za motocikl. Sve što je izvan njihove slike ravno je ludosti i nemam nikakve šanse da dokažem suprotno. A još uvijek nisam ustao sa sjedišta svog četverocikla. Kada ustanem stvari se mogu samo pogoršati i razmišljanja produbiti. Moje sumnje se potvrđuju dok se udaljavam od motora kojeg sam prethodno morao vezati kako bih donekle bio siguran da ću ga pronaći po povratku. Uljudno sam pozdravio stariji bračni par pred ulazom u zgradu gdje mi stanuje prijatelj. Jer sam pomislio kako bi mu to mogli biti susjedi koje je uvijek opisivao kao fine i uljudne. Veselio sam se što sam napokon naišao na nekoga takvog tog dana. Ali nakon pozdrava čujem komentar dok se karakterističnim korakom invalidne osobe udaljavam u smjeru ulaza. Zvučalo je po prilici ovako i bilo je prilično glasno tako da nije bio problem čuti
- Ovaj je motorista?! Žena se obraća mužu
- Vidi kako hoda, sigurno je pao na putu ovamo? Dodaje žena
- Dobro je ako je samo on pao, da nije još koga unesrećio, ti voze brzo…
Tako krivo okarakteriziran po tko zna koji put tog dana ulazim u stan. Otvara očev prijatelj inače zagriženi bajker. Njegov stan vrvi od moto simbola i predstavlja sigurno okruženje za mene, tu predrasudama bilo koje vrste nema mjesta. Pričam doživljeno, a on potvrđuje da je tog uvijek bilo i uvijek će biti dok pokazuje karticu dobrovoljnog davatelja krvi. Pitam se zavjeđuje li čovijek koji spasi tolike živote da ga se smatra luđakom? A krv koju daje bez razlike će se dati svatkom tko je treba. Tada predrasude napokon umiru. Pitam se mora li se dogoditi nesreća da bi se izvukla pouka i sjetim se tada bijelog Renaulta 19.
Pitam se zašto društvo uglavnom negativno doživljava motociklista, dok istodobno moram vezati motocikl kako bih ga zastitio od krađe? Nije li društvo licimjerno. Nitko vas ne voli, a zapravo većina želi biti poput vas i uživati...
Pojedini dijelovi izostavljeni ili naknadno dodani kako bi priča dobila jasnu pouku. Svi bitni dijelovi sustvarno doživljeni događaj
- Ovaj je motorista?! Žena se obraća mužu
- Vidi kako hoda, sigurno je pao na putu ovamo? Dodaje žena
- Dobro je ako je samo on pao, da nije još koga unesrećio, ti voze brzo…
Tako krivo okarakteriziran po tko zna koji put tog dana ulazim u stan. Otvara očev prijatelj inače zagriženi bajker. Njegov stan vrvi od moto simbola i predstavlja sigurno okruženje za mene, tu predrasudama bilo koje vrste nema mjesta. Pričam doživljeno, a on potvrđuje da je tog uvijek bilo i uvijek će biti dok pokazuje karticu dobrovoljnog davatelja krvi. Pitam se zavjeđuje li čovijek koji spasi tolike živote da ga se smatra luđakom? A krv koju daje bez razlike će se dati svatkom tko je treba. Tada predrasude napokon umiru. Pitam se mora li se dogoditi nesreća da bi se izvukla pouka i sjetim se tada bijelog Renaulta 19.
Pitam se zašto društvo uglavnom negativno doživljava motociklista, dok istodobno moram vezati motocikl kako bih ga zastitio od krađe? Nije li društvo licimjerno. Nitko vas ne voli, a zapravo većina želi biti poput vas i uživati...
Pojedini dijelovi izostavljeni ili naknadno dodani kako bi priča dobila jasnu pouku. Svi bitni dijelovi sustvarno doživljeni događaj