prijevoz.hr
Member
Bok svima. Evo ja sam potpuno novi član foruma i ovo mi je prvi post i prva otvorena tema. A za prvu temu ću objaviti priču koju sam napisao nakon moje prve (u stvari druge, ma vidjet ćete ako pročitate priču) vožnje, do Marije Bistrice. Inače, u to vrijeme je u Motoreviji bio objavljen natječaj za najbolji putopis, a ja sam priču iz fore poslao iako znam da to nije baš putopis. I pogađate - nisam dobio nagradu 
. Uostalom, evo priče, pa ako nekoga zanima.. Fotke ću objaviti na kraju priče.
--------------------------
"PUTOPIS" KAŠINA-MARIJA BISTRICA
Znam da je vjerojatnost da se ovaj moj putopis objavi u Motoreviji, jednak vjerojatnosti da jednog dana otputujem do Göteborga svojim skuterom, no vrijedi pokušati. Uvijek sam bio uporan u svemu što sam naumio, pa ću tako i sada. A naumio sam napisati putopis, bolje reći "putopis" i poslati u Motoreviju već prije par mjeseci kad sam nabavio skuter. A ja volim pisati...
Dakle, ja sam totalni početnik. Mislim, u motociklističkim vodama. I zato vjerujte, meni je relacija Kašina (tu živim) – Marija Bistrica (18 km), jednaka kao nekome Zagreb-Göteborg. Pomislio sam, možda bi nekome bilo zanimljivo i tako nešto pročitati. Pobogu, pa svi ste jednom bili početnici. No dobro, vjerojatno ste imali puno manje godina i manje straha (ili više hrabrosti, u stvari čitaj: veća muda). A ja sam u tridesetosmoj prvi puta sjeo na nešto što ima motor i manje od 4 kotača.
Niti sam ne znam od kuda mi ideja kupiti nešto na dva kotača. Ima već dvije godine od kada sam tako nešto naumio. Od tada sam počeo kupovati sve moguće moto časopise u Hrvatskoj, pa čak i neke iz susjednih država. I onda, nakon prošlog ljeta 2008. godine, upisao sam i položio vozački ispit A kategorije. Bilo je to zanimljivo iskustvo, ali umjesto 10 sati, odvozio sam punih 30. Rekao mi instruktor da meni to super ide, ali da bi on htio da ja to još usavršim prije nego idem na cestu. U stvari mi je htio reći „stari, ti si totalni antitalent za motor, trebaš još puno vježbati, ne želim te imati na duši“. Usput sam zaključio da previše puše vjetar na nakedu, pa sam već donio jednu važnu odluku – moj budući ljubimac mora imati dobru zaštitu od vjetra. Drugi kriterij mi se činio još važniji – želim da bude automatik. Mučio me taj mjenjač u auto-školi. Moš' mislit' kako ima veliki izbor motora sa automatskim mjenjačem. Ona neka velika Yamaha FJ-nešto (prejaka!), Aprilia Mana (tada je u ponudi bio samo „golač“, a i bome je dobrano skupa) i ima tamo neki još CF Moto koji ima samo od 250 ccm. A želim nešto jače, barem 400-500 ccm, želim se voziti normalnom brzinom, kao autom. Nekako imam osjećaj da je ipak preopasno biti sporiji od automobila. I tako je odluka pala na skuter, veliki skuter, jaaako veliki skuter. Možda čak i najveći – Malaguti Spider Max 500 GT. Toliko mi je bio lijep kada sam ga pronašao na Internetu, a pogotovo kad sam ga vidio u jednoj trgovini, da je odluka bila prilično jednostavna.
I tako sam u 2. mjesecu 2009. godine postao ponosni vlasnik tog (meni) prekrasnog skutera. Znam, znam, kritike o njemu na netu svašta govore, vrlo često da je ružan, da ima groznu guzicu, da ima... ma o ukusima se ne raspravlja, prema tome, meni je super i zato sam ga kupio. Vožnja od salona do kuće mi je bila prva samostalna vožnja motorom. U stvari, muljam, nije bila samostalna, kum me pratio mojim autom. A bilo je taaaako hladno. Imao sam ja kacigu, jaknu, bubrežnjak i rukavice, ali za noge, vrat, jajca pa čak i ruke kroz rukavice, nije bilo pomoći. Kad smo stali ugrijati se na pola puta (negdje nakon 10 km) rekao mi je kum da izgledam k'o oni iz filma“Glup i gluplji“, u sceni kad se voze na motoru po hladnoći – i šmrklji su mi se smrzli.
Često sam u časopisima u nekim člancima pročitao, kad se hvali izgled nekog motocikla, da već kad stoji u garaži mu se vlasnik može diviti i uživati u samom pogledu na njegu. E pa bome je moj Max (kako ga od milja zovem) puno zadovoljstva meni pružio stajanjem u garaži. Nije se mrdnuo dobrih 6 mjeseci. A svaki dan uredno izlazim i ulazim autom u garažu. Trebalo je skupiti hrabrosti ponovo ga voziti do stanice za tehnički pregled. Ali evo, i to sam obavio prije neki dan. Sad sam spreman za, meni, veliki pothvat, vožnju do Marije Bistrice.
Jutro je svanulo lijepo sunčano, provjerio sam na svom iPhone-u prognozu, dobra je, ne bude kiše. Motorček je parkiran pored kuće, ispod nekog krovića. Tast ga je pokrio nekom ceradom, da se ne zapraši. Ali je cerada bila toliko prašnjava da je nakon skidanja, moj Max bio više prašnjav nego da je stajao kod susjeda kamenoklesara u dvorištu. Malo sam ga prebrisao, iako mi je lijepo rekao prijatelj, iskusniji motociklist, da nikako ne brišem prašinu s motora suhom krpom. Ipak sam morao malo, baš mu ne stoji dobro ta prašina. Pripremio sam fotić. Prilično je velik, dobro bi mi došao neki manji, baš ovakav kakav daju u Motoreviji za nagrađeni putopis. Ali daleko je Göteborg. Potrpao sve u veliki pretinac, nabacao opremu na sebe i krenuo. Punica mi je izašla na cestu, tako da mi je lakše izaći iz dvorišta. Vidite, cijelu logističku ekipu sam imao oko sebe, svatko je dao svoj doprinos ovom „putopisu“. Osim žene, ona je samo gunđala. I krenemo tako Max i ja put Zagorja. Srce kuca 100 na sat, moje. A Maxovo tek nešto iznad 70. Nismo baš brzi. Ali neka, baš je dobar osjećaj, iako me i dalje pomalo strah. Prolazim Kašinu nakon čega je par prilično ravnih dionica na kojoj „nagazim“ na gas i već sam na 85 km/h. Ajde, ajde, ne smijte mi se, meni je to jako brzo. Sjetite se da sam do sada proveo na dva kotača najviše 40 km. Onda dolaze zavoji. Jedan za drugim, veliki i mali, dugi i kratki. Pjevušim „što je meni ovo trebalooo“... Ali stvarno ima nešto posebno privlačno u toj vožnji na dva kotača, nije čudo da su mnogi ludi za time. Dakle, vi koji ste u fazi da kupujete moto časopise, a još nemate motor, ne znam vam objasniti što je to toliko lijepo u vožnji motorom, ali jednostavno nešto je ludo privlačno. „Jurim“ zavojima skoro 40 km/h, prosječno, tu i tamo i ubrzam. Prvi foto-shooting obavio sam na ulazu u Krapinsko-zagorsku županiju. Sunce je prejako, kako god stanem, nije dobro za fotografiranje. Ali dobro, nekako je ispalo. Zanemario sam najvažniji savjet u vezi fotkanja, da se snima ranije ujutro ili kasno poslijepodne. Ali neka, nisam ovdje zbog fotki, nego zbog uživanja u vožnji.
Ubrzo nakon ulaska u Krapinsko-zagorsku županiju, dolazim do najviše točke ove ceste – Laz. Do tuda sam se penjao, sada se spuštam. Dakle, sad idem nešto brže, prosječno 45 km/h . Jednom tipu s Golfom nisam baš bio simpatičan, pa sam ga propustio. Fakat je bio agresivan, no s takvima se ne treba baš natjerivati. Šalu na stranu, ova cesta zaista nije za neku brzu, agresivnu vožnju. Rekao bih da se po njoj niti autom ne vozim puno brže. A i čini mi se da je malo propala nakon zadnje zime. Ima dosta neravnina i rupa.
Do Göteborga (Marije Bistrice) od moje kuće ima točno 18 km. Stigao sam, čini mi se, prilično brzo, čak se i kćer iznenadila kad sam se odande javio tako brzo. Još jedan brzi shooting ispred samog ulaza u Mariju Bistricu i na cilju sam. Neću vam sad puno pisati o Mariji Bistrici, iako bi to svaki normalan putopis trebao imati. Ali ovo nije normalan putopis, dakle upišite „Marija Bistrica“ u google i sve ćete doznati . Reći ću samo da je to najveće marijansko svetište u Hrvatskoj, poznato po crkvi Blažene Djevice Marije i križnom putu. Evo prilažem i jednu fotografiju sa vrha križnog puta iz jednog od prijašnjih posjeta.
Obzirom da je nedjelja i lijepo vrijeme, ima dosta ljudi. Ipak, za parkirati motor nije nikakav problem. Nakon fotkanja u podnožju crkve, ubacio sam se na jedan parking, i u rikverc ubacio Maxa između dva auta. Ali prije toga sam obavio jedan kraći shooting sa automatskim okidačem, kako bi se i ja pojavio na jednoj fotografiji. I dok sam se tako namještao i isprobavao najbolji kut za fotografiju, krivo sam stao i iskrenuo, već od prije načeto, koljeno. Šepajući sam otišao do prvog kafića, zamolio vrećicu leda, da si malo šokiram koljeno. Eto, i tako sam prvo „putovanje“ motorom završio ozljedom, a nisam pao s njega. Nakon dobrog zaleđivanja, bilo mi je malo lakše, ali tek kad sam došao kući sam ga do kraja zaledio i izravnao. Moj standardni problem koji je u mojim godina, kao bivšem sportašu, sasvim normalan problem.
Na povratku nisam shootingirao, samo sam se vozio. Sve isto, 40-45 km/h, jedno puštanje preagresivnog hodočasnika, i čista uživancija u laganoj vožnji zavojima preko Laza. Mnogi motociklisti znaju za ovu lijepu dionicu, viđam ih dosta kad projure pored moje kuće. U svakom slučaju, bili ili ne do sada na ovoj dionici, svakako vam savjetujem da dođete. A ako vas ne živcira mojih 40-45 km/h prosječne brzine po zavojima, javite se, pa možemo i zajedno. Malaguti SpiderMax je stvarno odličan skuter, ima velike 16“ kotače, vrlo je udoban, a ima i odličnu zaštitu od vjetra. Praktički sve što sam želio od dvokotačnog prometala. I još nešto. Iako se smatram iskusnim vozačem, u životu sam odvozio preko milju km, sve to zaboravite kad sjednete na motor. To iskustvo zlata vrijedi, ali respekt prema dva kotača je jako važan. Sasvim je drugačiji to način vožnje od auta. Osjećao sam se ranjiv, ugrožen, slabašan, ali opet je to toliko lijepo da ću zasigurno odvoziti nove kilometre na Maxu. A nadam se da ću jednog dana i stvarno doći do Göteborga. Moje sljedeće planirano „putovanje“ je do Malešnice. Opet se smijete!? Pa to je na sasvim drugom kraju Zagreba :wink:.
. Uostalom, evo priče, pa ako nekoga zanima.. Fotke ću objaviti na kraju priče.--------------------------
"PUTOPIS" KAŠINA-MARIJA BISTRICA
Znam da je vjerojatnost da se ovaj moj putopis objavi u Motoreviji, jednak vjerojatnosti da jednog dana otputujem do Göteborga svojim skuterom, no vrijedi pokušati. Uvijek sam bio uporan u svemu što sam naumio, pa ću tako i sada. A naumio sam napisati putopis, bolje reći "putopis" i poslati u Motoreviju već prije par mjeseci kad sam nabavio skuter. A ja volim pisati...
Dakle, ja sam totalni početnik. Mislim, u motociklističkim vodama. I zato vjerujte, meni je relacija Kašina (tu živim) – Marija Bistrica (18 km), jednaka kao nekome Zagreb-Göteborg. Pomislio sam, možda bi nekome bilo zanimljivo i tako nešto pročitati. Pobogu, pa svi ste jednom bili početnici. No dobro, vjerojatno ste imali puno manje godina i manje straha (ili više hrabrosti, u stvari čitaj: veća muda). A ja sam u tridesetosmoj prvi puta sjeo na nešto što ima motor i manje od 4 kotača.
Niti sam ne znam od kuda mi ideja kupiti nešto na dva kotača. Ima već dvije godine od kada sam tako nešto naumio. Od tada sam počeo kupovati sve moguće moto časopise u Hrvatskoj, pa čak i neke iz susjednih država. I onda, nakon prošlog ljeta 2008. godine, upisao sam i položio vozački ispit A kategorije. Bilo je to zanimljivo iskustvo, ali umjesto 10 sati, odvozio sam punih 30. Rekao mi instruktor da meni to super ide, ali da bi on htio da ja to još usavršim prije nego idem na cestu. U stvari mi je htio reći „stari, ti si totalni antitalent za motor, trebaš još puno vježbati, ne želim te imati na duši“. Usput sam zaključio da previše puše vjetar na nakedu, pa sam već donio jednu važnu odluku – moj budući ljubimac mora imati dobru zaštitu od vjetra. Drugi kriterij mi se činio još važniji – želim da bude automatik. Mučio me taj mjenjač u auto-školi. Moš' mislit' kako ima veliki izbor motora sa automatskim mjenjačem. Ona neka velika Yamaha FJ-nešto (prejaka!), Aprilia Mana (tada je u ponudi bio samo „golač“, a i bome je dobrano skupa) i ima tamo neki još CF Moto koji ima samo od 250 ccm. A želim nešto jače, barem 400-500 ccm, želim se voziti normalnom brzinom, kao autom. Nekako imam osjećaj da je ipak preopasno biti sporiji od automobila. I tako je odluka pala na skuter, veliki skuter, jaaako veliki skuter. Možda čak i najveći – Malaguti Spider Max 500 GT. Toliko mi je bio lijep kada sam ga pronašao na Internetu, a pogotovo kad sam ga vidio u jednoj trgovini, da je odluka bila prilično jednostavna.
I tako sam u 2. mjesecu 2009. godine postao ponosni vlasnik tog (meni) prekrasnog skutera. Znam, znam, kritike o njemu na netu svašta govore, vrlo često da je ružan, da ima groznu guzicu, da ima... ma o ukusima se ne raspravlja, prema tome, meni je super i zato sam ga kupio. Vožnja od salona do kuće mi je bila prva samostalna vožnja motorom. U stvari, muljam, nije bila samostalna, kum me pratio mojim autom. A bilo je taaaako hladno. Imao sam ja kacigu, jaknu, bubrežnjak i rukavice, ali za noge, vrat, jajca pa čak i ruke kroz rukavice, nije bilo pomoći. Kad smo stali ugrijati se na pola puta (negdje nakon 10 km) rekao mi je kum da izgledam k'o oni iz filma“Glup i gluplji“, u sceni kad se voze na motoru po hladnoći – i šmrklji su mi se smrzli.
Često sam u časopisima u nekim člancima pročitao, kad se hvali izgled nekog motocikla, da već kad stoji u garaži mu se vlasnik može diviti i uživati u samom pogledu na njegu. E pa bome je moj Max (kako ga od milja zovem) puno zadovoljstva meni pružio stajanjem u garaži. Nije se mrdnuo dobrih 6 mjeseci. A svaki dan uredno izlazim i ulazim autom u garažu. Trebalo je skupiti hrabrosti ponovo ga voziti do stanice za tehnički pregled. Ali evo, i to sam obavio prije neki dan. Sad sam spreman za, meni, veliki pothvat, vožnju do Marije Bistrice.
Jutro je svanulo lijepo sunčano, provjerio sam na svom iPhone-u prognozu, dobra je, ne bude kiše. Motorček je parkiran pored kuće, ispod nekog krovića. Tast ga je pokrio nekom ceradom, da se ne zapraši. Ali je cerada bila toliko prašnjava da je nakon skidanja, moj Max bio više prašnjav nego da je stajao kod susjeda kamenoklesara u dvorištu. Malo sam ga prebrisao, iako mi je lijepo rekao prijatelj, iskusniji motociklist, da nikako ne brišem prašinu s motora suhom krpom. Ipak sam morao malo, baš mu ne stoji dobro ta prašina. Pripremio sam fotić. Prilično je velik, dobro bi mi došao neki manji, baš ovakav kakav daju u Motoreviji za nagrađeni putopis. Ali daleko je Göteborg. Potrpao sve u veliki pretinac, nabacao opremu na sebe i krenuo. Punica mi je izašla na cestu, tako da mi je lakše izaći iz dvorišta. Vidite, cijelu logističku ekipu sam imao oko sebe, svatko je dao svoj doprinos ovom „putopisu“. Osim žene, ona je samo gunđala. I krenemo tako Max i ja put Zagorja. Srce kuca 100 na sat, moje. A Maxovo tek nešto iznad 70. Nismo baš brzi. Ali neka, baš je dobar osjećaj, iako me i dalje pomalo strah. Prolazim Kašinu nakon čega je par prilično ravnih dionica na kojoj „nagazim“ na gas i već sam na 85 km/h. Ajde, ajde, ne smijte mi se, meni je to jako brzo. Sjetite se da sam do sada proveo na dva kotača najviše 40 km. Onda dolaze zavoji. Jedan za drugim, veliki i mali, dugi i kratki. Pjevušim „što je meni ovo trebalooo“... Ali stvarno ima nešto posebno privlačno u toj vožnji na dva kotača, nije čudo da su mnogi ludi za time. Dakle, vi koji ste u fazi da kupujete moto časopise, a još nemate motor, ne znam vam objasniti što je to toliko lijepo u vožnji motorom, ali jednostavno nešto je ludo privlačno. „Jurim“ zavojima skoro 40 km/h, prosječno, tu i tamo i ubrzam. Prvi foto-shooting obavio sam na ulazu u Krapinsko-zagorsku županiju. Sunce je prejako, kako god stanem, nije dobro za fotografiranje. Ali dobro, nekako je ispalo. Zanemario sam najvažniji savjet u vezi fotkanja, da se snima ranije ujutro ili kasno poslijepodne. Ali neka, nisam ovdje zbog fotki, nego zbog uživanja u vožnji.
Ubrzo nakon ulaska u Krapinsko-zagorsku županiju, dolazim do najviše točke ove ceste – Laz. Do tuda sam se penjao, sada se spuštam. Dakle, sad idem nešto brže, prosječno 45 km/h . Jednom tipu s Golfom nisam baš bio simpatičan, pa sam ga propustio. Fakat je bio agresivan, no s takvima se ne treba baš natjerivati. Šalu na stranu, ova cesta zaista nije za neku brzu, agresivnu vožnju. Rekao bih da se po njoj niti autom ne vozim puno brže. A i čini mi se da je malo propala nakon zadnje zime. Ima dosta neravnina i rupa.
Do Göteborga (Marije Bistrice) od moje kuće ima točno 18 km. Stigao sam, čini mi se, prilično brzo, čak se i kćer iznenadila kad sam se odande javio tako brzo. Još jedan brzi shooting ispred samog ulaza u Mariju Bistricu i na cilju sam. Neću vam sad puno pisati o Mariji Bistrici, iako bi to svaki normalan putopis trebao imati. Ali ovo nije normalan putopis, dakle upišite „Marija Bistrica“ u google i sve ćete doznati . Reći ću samo da je to najveće marijansko svetište u Hrvatskoj, poznato po crkvi Blažene Djevice Marije i križnom putu. Evo prilažem i jednu fotografiju sa vrha križnog puta iz jednog od prijašnjih posjeta.
Obzirom da je nedjelja i lijepo vrijeme, ima dosta ljudi. Ipak, za parkirati motor nije nikakav problem. Nakon fotkanja u podnožju crkve, ubacio sam se na jedan parking, i u rikverc ubacio Maxa između dva auta. Ali prije toga sam obavio jedan kraći shooting sa automatskim okidačem, kako bi se i ja pojavio na jednoj fotografiji. I dok sam se tako namještao i isprobavao najbolji kut za fotografiju, krivo sam stao i iskrenuo, već od prije načeto, koljeno. Šepajući sam otišao do prvog kafića, zamolio vrećicu leda, da si malo šokiram koljeno. Eto, i tako sam prvo „putovanje“ motorom završio ozljedom, a nisam pao s njega. Nakon dobrog zaleđivanja, bilo mi je malo lakše, ali tek kad sam došao kući sam ga do kraja zaledio i izravnao. Moj standardni problem koji je u mojim godina, kao bivšem sportašu, sasvim normalan problem.
Na povratku nisam shootingirao, samo sam se vozio. Sve isto, 40-45 km/h, jedno puštanje preagresivnog hodočasnika, i čista uživancija u laganoj vožnji zavojima preko Laza. Mnogi motociklisti znaju za ovu lijepu dionicu, viđam ih dosta kad projure pored moje kuće. U svakom slučaju, bili ili ne do sada na ovoj dionici, svakako vam savjetujem da dođete. A ako vas ne živcira mojih 40-45 km/h prosječne brzine po zavojima, javite se, pa možemo i zajedno. Malaguti SpiderMax je stvarno odličan skuter, ima velike 16“ kotače, vrlo je udoban, a ima i odličnu zaštitu od vjetra. Praktički sve što sam želio od dvokotačnog prometala. I još nešto. Iako se smatram iskusnim vozačem, u životu sam odvozio preko milju km, sve to zaboravite kad sjednete na motor. To iskustvo zlata vrijedi, ali respekt prema dva kotača je jako važan. Sasvim je drugačiji to način vožnje od auta. Osjećao sam se ranjiv, ugrožen, slabašan, ali opet je to toliko lijepo da ću zasigurno odvoziti nove kilometre na Maxu. A nadam se da ću jednog dana i stvarno doći do Göteborga. Moje sljedeće planirano „putovanje“ je do Malešnice. Opet se smijete!? Pa to je na sasvim drugom kraju Zagreba :wink:.
