bev
New member
Prvo putovanje - kiša, Bura, Bura i opet Bura..
Subota ujutro. Pada mi na pamet morska ideja – s obzirom da sam od nedavno friško motoriziran, mogao bi se zaletiti do mora, namočit nogice
.
Još bolje, zašto ne starom cestom do Senja, upravo onom kojom sam se toliko puta vozio, ali nikad na ovakav način. Kad bolje razmislim, od kada je nova cesta, pa i neke druge okolnosti, ovom cestom se nisam vozio...dugo, dugo vremena. Neću nikad zaboraviti osjećaj kada sam se kao (opet) friški vozač - ali na četiri kotača – vozio tom cestom u 20 godina starom fičeku i naganjao po zavojima, he, he tajna držanja ceste bila je – kako smo se uvijek smijali - u koso (prema unutra) postavljenim kotačima.
Rutica je trebala (naglašavam trebala) izgledati ovako:
Ubacio sam na brzinu oko devetke u kljun neke žitarice, uzeo najnužnije – kupaće naravno (odvažan u namjeri da se okupam) pa čak i neku kremicu (zaostaci od prošle godine) – ipak da ne zgorim. Strpam sve u zadnji kofer i polako krenem prema staroj Karlovačkoj. Prije puta još tankam KLE-a i kupujem veliku Janu da se nađe putem. Kažu da voda nije dobra ni u koljenu, ali ja sam strogo odlučio da ću je samo piti, a koljena ni blizu .
Lagano krećem uz pozdrave na pumpi simpatičnim tati i sinu na čoperu.
Međutim, nakon nekoliko kilometara na staroj Karlovačkoj evo prve prepreke, neki radovi na putu tj. dečki stavljaju novi asfalt, mali semafor, stajanje, malo guranja, evo me u prvom redu, čekanje. Ajde dobro mislim da je valjda jedna dionica. Napokon zeleno i pokret, mašina fino ide, kad.., opet nakon par km ista priča, pa još jednom, pa još jednom... Gužva na cesti, radnici nemarni, frcaju sitni kamečići na sve strane.
Počeo sam ozbiljno razmišljati da se kod Jaske prebacim na autoput do Karlovca. Ipak nisam i sretno stižem do Karlovca, ali za to mi je trebalo više od sat vremena
.
U Karlovcu gužva po običaju, ali ja skrećem na odvajanju za Senj gdje rijetki idu, par auta i to je sve. Zavoj na zavoj, upoznavanje, prisjećanje, priroda – nevjerojatno koliko se sjećam, kao da sam jučer ovuda prolazio. Jednom riječju uživancija!
Ipak vrlo brzo prvi znaci kišice pa malo jače kiše i stajem sa strane, vrijeme je da obučem kišnjak.
Vrijeme postaje čudljivo pa malo kiša pada, malo ne pada. Uz takve vremenske uvjete stižem do Josipdola gdje opet stajem i oblačim galjošice ne znam kako da ih nazovem nazuvci protiv kiše ili tako nešto – kupljeni u Lidlu za 77 kuna - dobro su služili.
Starosjedioci me sa znatiželjom iz birtije gledaju i nije im baš jasno što radi ovaj tip u žuto -crnom luđačkom jednodijelnom odijelu i petlja nešto oko cipela. Ovako potpuno opremljen i ohrabren gutljajima Jane krećem odlučno prema moru, ha okupat ću se ja još danas pa makar i po kiši.
Nakon nekoliko km kiša počinje tako jako padat da apsolutno ništa ne vidim. Stajem kratko sa strane, jer ovako od oka voziti mi se nimalo ne sviđa. Kiša jača, vrijeme prolazi, što da se radi. Izgleda da baš i nisam tako odlučan, već sam se pokolebao, eh.
Niš pada odluka da se okrenem nazad, jer na Vratniku je vjerojatno jako zabavno. Okrećem motor i planiram novu rutu, preko Ogulina pa onda ili za Rijeku ili doma.
Vozim prema Ogulinu, vrijeme milina, sunce pripeklo. Stižem do Ogulina, a tamo ni traga kiši, dapače, sunčano, temperatura prava. Slikam neki mostić i počinjem se lagano kuhat u kišnom odijelu.
Sad mi je se javlja neki inat i mislim si pa neće me valjda neka kiša ovako papučarski otjerat od prvotne zamisli :zeko:. Ma vraćam se, pa kud puklo.
Subota ujutro. Pada mi na pamet morska ideja – s obzirom da sam od nedavno friško motoriziran, mogao bi se zaletiti do mora, namočit nogice
.Još bolje, zašto ne starom cestom do Senja, upravo onom kojom sam se toliko puta vozio, ali nikad na ovakav način. Kad bolje razmislim, od kada je nova cesta, pa i neke druge okolnosti, ovom cestom se nisam vozio...dugo, dugo vremena. Neću nikad zaboraviti osjećaj kada sam se kao (opet) friški vozač - ali na četiri kotača – vozio tom cestom u 20 godina starom fičeku i naganjao po zavojima, he, he tajna držanja ceste bila je – kako smo se uvijek smijali - u koso (prema unutra) postavljenim kotačima.
Rutica je trebala (naglašavam trebala) izgledati ovako:
Ubacio sam na brzinu oko devetke u kljun neke žitarice, uzeo najnužnije – kupaće naravno (odvažan u namjeri da se okupam) pa čak i neku kremicu (zaostaci od prošle godine) – ipak da ne zgorim
. Strpam sve u zadnji kofer i polako krenem prema staroj Karlovačkoj. Prije puta još tankam KLE-a i kupujem veliku Janu da se nađe putem. Kažu da voda nije dobra ni u koljenu, ali ja sam strogo odlučio da ću je samo piti, a koljena ni blizu .Lagano krećem uz pozdrave na pumpi simpatičnim tati i sinu na čoperu.
Međutim, nakon nekoliko kilometara na staroj Karlovačkoj evo prve prepreke, neki radovi na putu tj. dečki stavljaju novi asfalt, mali semafor, stajanje, malo guranja, evo me u prvom redu, čekanje. Ajde dobro mislim da je valjda jedna dionica. Napokon zeleno i pokret, mašina fino ide, kad.., opet nakon par km ista priča, pa još jednom, pa još jednom... Gužva na cesti, radnici nemarni, frcaju sitni kamečići na sve strane.
Počeo sam ozbiljno razmišljati da se kod Jaske prebacim na autoput do Karlovca. Ipak nisam i sretno stižem do Karlovca, ali za to mi je trebalo više od sat vremena
.U Karlovcu gužva po običaju, ali ja skrećem na odvajanju za Senj gdje rijetki idu, par auta i to je sve. Zavoj na zavoj, upoznavanje, prisjećanje, priroda – nevjerojatno koliko se sjećam, kao da sam jučer ovuda prolazio. Jednom riječju uživancija!
Ipak vrlo brzo prvi znaci kišice pa malo jače kiše i stajem sa strane, vrijeme je da obučem kišnjak.
Vrijeme postaje čudljivo pa malo kiša pada, malo ne pada. Uz takve vremenske uvjete stižem do Josipdola gdje opet stajem i oblačim galjošice
ne znam kako da ih nazovem nazuvci protiv kiše ili tako nešto – kupljeni u Lidlu za 77 kuna - dobro su služili. Starosjedioci me sa znatiželjom iz birtije gledaju i nije im baš jasno što radi ovaj tip u žuto -crnom luđačkom jednodijelnom odijelu i petlja nešto oko cipela. Ovako potpuno opremljen i ohrabren gutljajima Jane krećem odlučno prema moru, ha okupat ću se ja još danas pa makar i po kiši
.Nakon nekoliko km kiša počinje tako jako padat da apsolutno ništa ne vidim. Stajem kratko sa strane, jer ovako od oka voziti mi se nimalo ne sviđa. Kiša jača, vrijeme prolazi, što da se radi. Izgleda da baš i nisam tako odlučan
, već sam se pokolebao, eh. Niš pada odluka da se okrenem nazad, jer na Vratniku je vjerojatno jako zabavno. Okrećem motor i planiram novu rutu, preko Ogulina pa onda ili za Rijeku ili doma.
Vozim prema Ogulinu, vrijeme milina, sunce pripeklo. Stižem do Ogulina, a tamo ni traga kiši, dapače, sunčano, temperatura prava. Slikam neki mostić i počinjem se lagano kuhat u kišnom odijelu
.Sad mi je se javlja neki inat i mislim si pa neće me valjda neka kiša ovako papučarski otjerat od prvotne zamisli :zeko:. Ma vraćam se, pa kud puklo
.
