miha_vg
New member
Kao što sam naslov kaže, Paola i ja smo ovo ljeto odlučili posjetiti moj rodni grad Vukovar. Prošlo je 16 godina od kad je moja obitelj zbog napada srpskog agresora protjerana iz ovog prekrasnog baroknog grada. Sada je sve to, hvala Bogu, iza nas i vrijeme je da krenemo dalje, u nove pobjede. 
eace:
Možda sam se malo kasno sjetio napisati ovaj putopis, ali se nadam da će me sjećanje dobro poslužiti, ako ništa, tu su slike pa će vam vjerno dočarati našu uživanciju u Slavoniji. Pa da krenem redom...
Večer je, četvrtak,12. srpanj, Paola i ja dogovaramo rutu, odlučujemo zaokružiti Slavoniju, tako da biramo put uz Savu, kroz Sisak i Jasenovac, preko Slavonskog Broda, Đakova i Vinkovaca do Vukovara, te natrag od Osijeka uz Dravu i mađarsku granicu kroz Viroviticu i Bjelovar do Zaprešića (Paola) i Velike Gorice (ja). Spremamo stvari u kofere, dvaput sve provjeravamo i (ne)mirne glave, uzbuđeni od prve, donekle duže (ipak je to 3 dana :wink: ), zajedničke vožnje na našem malom motoru tonemo u san...
Plan je bio krenuti ranije ujutro, i barem malo izbjeći ljetnu žegu, ali... Naravno da smo se vukli po krevetu duže nego je trebalo, naravno da smo se sjetili kupiti memorijsku karticu za fotić ujutro i naravno da smo još neke stvari morali strpati u kofer... Tako je to kad putuju muško i žensko. Dok ja jurim do HG spota, Paola priprema doručak i sve je bilo spremno za put kad sam se vratio. Naravno da mi Paola pomaže dok smo nakrcavamo motor pred zgradom i naravno da mi motor ne pada na zid :misli: No, nema veze, ja nju i dalje :inlove: Da ne duljim, krećemo u najljepše doba dana (vidi datum u naslovu), u podne. 8)
Naoružani dobrom voljom i opremom od glave do pete, nakon 2 minute vožnje stajemo na benziskoj i ovdje slijedi prvo preznojavanje. Nema veze, mi više volimo sunce nego kišu.
Konačno stvarno krećemo i uživamo u vožnji kroz sela od Velike Gorice do Siska. Cesta je izvrsna, nema puno automibila, tako da držimo lagani ritam 70-80 km/h dok nas vjetar hladi taman koliko treba. Pred Siskom stajemo minutu dvije da Paola popravi rukavice i opet nastavljamo. Vozimo se kroz Sisak i pratimo tablu Lonjsko polje. Evo ga, skretanje. Ulazimo u predjele malih, starih, drvenih obiteljskih kuća i netaknute prirode. Prolazimo kroz, po rodama poznato selo Čigoč i naravno, slikamo velike bijele, rijetke ptice. Uživamo u mirnoj vožnji uz rijeku. Dolazimo do malog mostića, gdje se i fotkamo i shvaćamo kako ovdje prestaje asfalt i počinje makadam. Nema veze, sigurno je samo par metara. Vraga. Vozili smo se kroz šumu i po šljunku oko deset kilometara. Jadan naš mali motorin. Ipak, izdržao je. Ponovno počinje asfaltirani put. Super! Nakon par minuta vožnje u oči nam pada tabla Jasenovac, a malo uz nju i tenk, koji se već cijeli posmeđio od hrđe. Koristimo ovu priliku za fotkanje i evo nas u Jasenovcu. Stajemo, kupujemo sendviče u dućanu i klopamo kad, evo jedne mlade gospođe, iz vedra neba, pita nas kamo idemo, što nas je navelo u Jasenovac, pričamo s njom i kroz razgovor saznajemo da su ona i muž isto moto putnici, voze Pegasicu i da im treba nešto veće... E da je nama Pegasica, mislimo si. Pozdravljamo se, dovršavamo ručak i krećemo put Vukovara...
Vozimo se i cesta nas vodi kroz lijepa slavonska sela u kojima kao da žive samo bake i dede s unučadi! Svi sjede pred kućama, u hladu, na pažljivo pošišanoj zelenoj travi slavonskoj. Idila. Rulamo lagano i pozdravljamo djecu koja nam mašu. Baš lijepo.
Prolazimo kroz Novsku, Vrpolje, Đakovo, Vinkovce, gradiće u kojima kratko stajemo i fotkamo se za uspomenu.
Evo nas! Nakon 6-7 sati vožnje i cca 350 km, dolazimo do Vukovara! Jeee! Na cilju smo! Paola putem koristi pogodnosti 1GB memo kartice i fotka kao luda. Oko 1500 fotki od početka do kraja putovanja.
Lagano prolazimo gradom, pokazujem Paoli (koliko me sjećanje služi, ipak sam imao ni 7 godina kad smo morali otići) neke bitnije lokacije i ustanove, luku, bolnicu i drugo... Dolazimo do mog stana i stana mojih bake i dede, koji su u fazi obnove i kružimo po kvartu gdje sam u igri i ''istraživačkim'' šetnjama s dedom s lovačkim nožem za pojasom i štapom za pecanjem u jednoj ruci, dok je druga držala dedinu, veselo proveo najbitniji dio svog djetinjstva.
Ulazimo u centar, parkiramo se kod Križa, javljamo se da smo živi i zdravi, zovemo rodbinu i starog susjeda iz zgrade, člana našeg foruma, prijatelja Brunu. Naravno da je promijenio broj, a nije mi rekao. :no:
Nalazimmo se s mojim tatom, koji živi i uči djecu engleskom jeziku u Vukovaru, kujemo plan za provod i nakon večernje šetnje dolazimo u stan moje ujne, koji je prazan i tu se smještamo i spavamo ko topovi uz hladni povjetarac s Dunava.
Budimo se, čujemo se s tatom, dogovaramo kavu kod strike u kafiću. Tu smo se i našli i, za doručak, ljudi moji, pojeli ćevape s lukom... E, kak su dobri bili...Zalili smo ih kavom, ajme meni, i nakon dogovora za ručak, mislimo kako ubiti vrijeme i krenemo Paola i ja u vožnjicu tamo vamo... Stižemo do Aerokluba Borovo (ipak sam ja zrakoplovac), gdje zamolim jednog starog vuka da nam pokaže avione i da se Paola s njima pobliže upozna. Tako je i bilo. Sjedili smo po svim avionima, fotkali se, zezali i tu nam je vrijeme prebrzo prošlo. Zahvaljujemo se i krećemo dalje. Stižemo do obnovljene kuće moje bake, koja je tad bila na moru. Fotkamo i pičimo dalje. Posjećujemo moju rodbinu, ispijamo kavicu kod njih i polako dolazi vrijeme ručka. Idemo se doma presvuć i nalazimo se s mojim tatom, koji nas autom vozi do Iloka.
Ilok. Hotel - restoran Dunav. Nešto jako lijepo, trebate ga posjetiti. Sve sjenice su bile zauzete, pa se smještamo na terasu. Prilazi nam vrlo ljubazna konobarica i naručujemo ljuti fiš, kečigu, soma, smuđa a la Orle i, naravno, butelju Iločkog traminca. Mmmmmm, kad se sjetim...
Ovdje srećemo tatinog prijatelja, bogatog ugostitelja iz Njemačke, koji nas nagovara na posjet Šarengradu i tamo jednom seoskom domaćinstvu, pod imenom Kapetanova kuća, gdje se može i kampirati. Nakon fensi šmensi vožnje u Touaregu 5.0 V10 TDI dolazimo do Kapetanove kuće. Nešto jako lijepo i opuštajuće. Domaćini su legende, kao da se znamo sto godina. Brzo ulazimo s njima u razno razne priče, fotkamo se i uživamo u hladnim špricerima.
Nakon nekoliko sati špriceranja i slavonske i ciganske pjesme (moj tata je pravi bećar), postajemo gladni, a gazda vadi moću i reže mirišljavi bijeli kruh i mi, kao pravi Slavonci naravno, smažemo sve. Oko ponoći se vraćamo u Ilok, jer je tata tu ostavio auto i gdje opet sreće prijatelja, pa nastavljamo u dobrom tonu - traminac i palačinke. Umorni od današnjeg iscrpljujućeg dana, bolje reći popodneva, ulazimo u stan i ubrzo spavamo kao bebe...
Treći dan je dan polaska u Zagreb. Budimo se puni emocija i doživljaja, pakiramo, pozdravljamo s rodbinom i krećemo na kratki posjet groblju, palimo svijeće mojim dedama i baki, mome hrabrom branitelju ujaku i krećemo put metropole. Ovčaru, nažalost, nismo stigli posjetiti. Ima vremena. Vratit ćemo se opet sljedeće sezone.
Izabrali smo put preko Osijeka, gdje nakon kraće vožnje i stižemo, također se provozamo gradom, parkiramo se i fotkamo uz Dravu. Ajme kako je vruće, sjedamo na motor i hladimo se laganini vožnjom. Kao ni katedralu u Đakovu, tako ni ovu u Osijeku nismo uspjeli fotkati cijelu.
Izlazimo iz Osijeka i pratimo cestu paralelnu s mađarskom granicom, koja nas i nije posebno oduševila jer jer previše ravna, bez puno zanimljivih sela kao kad smo putovali prema Vukovaru. Vozimo se i ne fotkamo previše, nije bilo baš zanimljivih prizora.
Prolazimo kroz Viroviticu, tankamo, vozimo se do Bjelovara i ovdje počinje izvrsna, zavojita cesta, šume, livade i krajolik kakav motorist može samo poželjeti. U blizini kratko stajemo u gaju, gdje nas dočakuju hlad i klupice za odmor. Klopamo sendviče, odmaramo i krećemo dalje put kuće. Prolazimo korz Vrbovec, Sesvete i evo nas u Zagrebu. Kakav prometni šok! Od Autobusnog je Paola snimala vožnju sve do Zaprešića. Tu nas njezini roditelji s veseljem dočekuju, nahrane i napiju pivom. Kod Paole kratko odmaram, prebacujemo fotke na komp i lagano krećem u Veliku Goricu. Spremam motor, hvalim ga, jer je lijepi put prevalio bez imalo negodovanja i idem doma spavat!
Moram reći, Paola će se složiti sigurno, da nam je ova vožnja bila najobolja do sada, da smo se proveli izvrsno, i više nego smo očekivali i da ju moramo ponoviti, samo sljedeći put se nećemo vraćati uz Mađarsku, nego kroz sredinu Slavonije.
Potoršili smo minimalno love, za benzin za kojih 18 litara, za klopu, sendviče i slatkiše usput, a u Vukovaru nas je tata častio, tako da nismo puno spiskali. Možda 50 eura ukupno...
Tko ima volje i želje da posjeti Vukovar i taj dio Slavonije, toplo mu preporučam, jer je stvarno lijepo i ima se puno toga za vidjeti.
Pozdav od Paole i Mihe!
eace:Možda sam se malo kasno sjetio napisati ovaj putopis, ali se nadam da će me sjećanje dobro poslužiti, ako ništa, tu su slike pa će vam vjerno dočarati našu uživanciju u Slavoniji. Pa da krenem redom...
Večer je, četvrtak,12. srpanj, Paola i ja dogovaramo rutu, odlučujemo zaokružiti Slavoniju, tako da biramo put uz Savu, kroz Sisak i Jasenovac, preko Slavonskog Broda, Đakova i Vinkovaca do Vukovara, te natrag od Osijeka uz Dravu i mađarsku granicu kroz Viroviticu i Bjelovar do Zaprešića (Paola) i Velike Gorice (ja). Spremamo stvari u kofere, dvaput sve provjeravamo i (ne)mirne glave, uzbuđeni od prve, donekle duže (ipak je to 3 dana :wink: ), zajedničke vožnje na našem malom motoru tonemo u san...
Plan je bio krenuti ranije ujutro, i barem malo izbjeći ljetnu žegu, ali... Naravno da smo se vukli po krevetu duže nego je trebalo, naravno da smo se sjetili kupiti memorijsku karticu za fotić ujutro i naravno da smo još neke stvari morali strpati u kofer... Tako je to kad putuju muško i žensko.
Dok ja jurim do HG spota, Paola priprema doručak i sve je bilo spremno za put kad sam se vratio. Naravno da mi Paola pomaže dok smo nakrcavamo motor pred zgradom i naravno da mi motor ne pada na zid :misli: No, nema veze, ja nju i dalje :inlove: Da ne duljim, krećemo u najljepše doba dana (vidi datum u naslovu), u podne. 8) Naoružani dobrom voljom i opremom od glave do pete, nakon 2 minute vožnje stajemo na benziskoj i ovdje slijedi prvo preznojavanje. Nema veze, mi više volimo sunce nego kišu.
Konačno stvarno krećemo i uživamo u vožnji kroz sela od Velike Gorice do Siska. Cesta je izvrsna, nema puno automibila, tako da držimo lagani ritam 70-80 km/h dok nas vjetar hladi taman koliko treba. Pred Siskom stajemo minutu dvije da Paola popravi rukavice i opet nastavljamo. Vozimo se kroz Sisak i pratimo tablu Lonjsko polje. Evo ga, skretanje. Ulazimo u predjele malih, starih, drvenih obiteljskih kuća i netaknute prirode. Prolazimo kroz, po rodama poznato selo Čigoč i naravno, slikamo velike bijele, rijetke ptice. Uživamo u mirnoj vožnji uz rijeku. Dolazimo do malog mostića, gdje se i fotkamo i shvaćamo kako ovdje prestaje asfalt i počinje makadam. Nema veze, sigurno je samo par metara. Vraga. Vozili smo se kroz šumu i po šljunku oko deset kilometara. Jadan naš mali motorin. Ipak, izdržao je. Ponovno počinje asfaltirani put. Super! Nakon par minuta vožnje u oči nam pada tabla Jasenovac, a malo uz nju i tenk, koji se već cijeli posmeđio od hrđe. Koristimo ovu priliku za fotkanje i evo nas u Jasenovcu. Stajemo, kupujemo sendviče u dućanu i klopamo kad, evo jedne mlade gospođe, iz vedra neba, pita nas kamo idemo, što nas je navelo u Jasenovac, pričamo s njom i kroz razgovor saznajemo da su ona i muž isto moto putnici, voze Pegasicu i da im treba nešto veće... E da je nama Pegasica, mislimo si. Pozdravljamo se, dovršavamo ručak i krećemo put Vukovara...
Vozimo se i cesta nas vodi kroz lijepa slavonska sela u kojima kao da žive samo bake i dede s unučadi! Svi sjede pred kućama, u hladu, na pažljivo pošišanoj zelenoj travi slavonskoj. Idila. Rulamo lagano i pozdravljamo djecu koja nam mašu. Baš lijepo.
Prolazimo kroz Novsku, Vrpolje, Đakovo, Vinkovce, gradiće u kojima kratko stajemo i fotkamo se za uspomenu.
Evo nas! Nakon 6-7 sati vožnje i cca 350 km, dolazimo do Vukovara! Jeee! Na cilju smo! Paola putem koristi pogodnosti 1GB memo kartice i fotka kao luda. Oko 1500 fotki od početka do kraja putovanja.
Lagano prolazimo gradom, pokazujem Paoli (koliko me sjećanje služi, ipak sam imao ni 7 godina kad smo morali otići) neke bitnije lokacije i ustanove, luku, bolnicu i drugo... Dolazimo do mog stana i stana mojih bake i dede, koji su u fazi obnove i kružimo po kvartu gdje sam u igri i ''istraživačkim'' šetnjama s dedom s lovačkim nožem za pojasom i štapom za pecanjem u jednoj ruci, dok je druga držala dedinu, veselo proveo najbitniji dio svog djetinjstva.
Ulazimo u centar, parkiramo se kod Križa, javljamo se da smo živi i zdravi, zovemo rodbinu i starog susjeda iz zgrade, člana našeg foruma, prijatelja Brunu. Naravno da je promijenio broj, a nije mi rekao. :no:
Nalazimmo se s mojim tatom, koji živi i uči djecu engleskom jeziku u Vukovaru, kujemo plan za provod i nakon večernje šetnje dolazimo u stan moje ujne, koji je prazan i tu se smještamo i spavamo ko topovi uz hladni povjetarac s Dunava.
Budimo se, čujemo se s tatom, dogovaramo kavu kod strike u kafiću. Tu smo se i našli i, za doručak, ljudi moji, pojeli ćevape s lukom... E, kak su dobri bili...Zalili smo ih kavom, ajme meni, i nakon dogovora za ručak, mislimo kako ubiti vrijeme i krenemo Paola i ja u vožnjicu tamo vamo... Stižemo do Aerokluba Borovo (ipak sam ja zrakoplovac), gdje zamolim jednog starog vuka da nam pokaže avione i da se Paola s njima pobliže upozna. Tako je i bilo. Sjedili smo po svim avionima, fotkali se, zezali i tu nam je vrijeme prebrzo prošlo. Zahvaljujemo se i krećemo dalje. Stižemo do obnovljene kuće moje bake, koja je tad bila na moru. Fotkamo i pičimo dalje. Posjećujemo moju rodbinu, ispijamo kavicu kod njih i polako dolazi vrijeme ručka. Idemo se doma presvuć i nalazimo se s mojim tatom, koji nas autom vozi do Iloka.
Ilok. Hotel - restoran Dunav. Nešto jako lijepo, trebate ga posjetiti. Sve sjenice su bile zauzete, pa se smještamo na terasu. Prilazi nam vrlo ljubazna konobarica i naručujemo ljuti fiš, kečigu, soma, smuđa a la Orle i, naravno, butelju Iločkog traminca. Mmmmmm, kad se sjetim...
Ovdje srećemo tatinog prijatelja, bogatog ugostitelja iz Njemačke, koji nas nagovara na posjet Šarengradu i tamo jednom seoskom domaćinstvu, pod imenom Kapetanova kuća, gdje se može i kampirati. Nakon fensi šmensi vožnje u Touaregu 5.0 V10 TDI dolazimo do Kapetanove kuće. Nešto jako lijepo i opuštajuće. Domaćini su legende, kao da se znamo sto godina. Brzo ulazimo s njima u razno razne priče, fotkamo se i uživamo u hladnim špricerima.
Nakon nekoliko sati špriceranja i slavonske i ciganske pjesme (moj tata je pravi bećar), postajemo gladni, a gazda vadi moću i reže mirišljavi bijeli kruh i mi, kao pravi Slavonci naravno, smažemo sve. Oko ponoći se vraćamo u Ilok, jer je tata tu ostavio auto i gdje opet sreće prijatelja, pa nastavljamo u dobrom tonu - traminac i palačinke. Umorni od današnjeg iscrpljujućeg dana, bolje reći popodneva, ulazimo u stan i ubrzo spavamo kao bebe...
Treći dan je dan polaska u Zagreb. Budimo se puni emocija i doživljaja, pakiramo, pozdravljamo s rodbinom i krećemo na kratki posjet groblju, palimo svijeće mojim dedama i baki, mome hrabrom branitelju ujaku i krećemo put metropole. Ovčaru, nažalost, nismo stigli posjetiti. Ima vremena. Vratit ćemo se opet sljedeće sezone.
Izabrali smo put preko Osijeka, gdje nakon kraće vožnje i stižemo, također se provozamo gradom, parkiramo se i fotkamo uz Dravu. Ajme kako je vruće, sjedamo na motor i hladimo se laganini vožnjom. Kao ni katedralu u Đakovu, tako ni ovu u Osijeku nismo uspjeli fotkati cijelu.
Izlazimo iz Osijeka i pratimo cestu paralelnu s mađarskom granicom, koja nas i nije posebno oduševila jer jer previše ravna, bez puno zanimljivih sela kao kad smo putovali prema Vukovaru. Vozimo se i ne fotkamo previše, nije bilo baš zanimljivih prizora.
Prolazimo kroz Viroviticu, tankamo, vozimo se do Bjelovara i ovdje počinje izvrsna, zavojita cesta, šume, livade i krajolik kakav motorist može samo poželjeti. U blizini kratko stajemo u gaju, gdje nas dočakuju hlad i klupice za odmor. Klopamo sendviče, odmaramo i krećemo dalje put kuće. Prolazimo korz Vrbovec, Sesvete i evo nas u Zagrebu. Kakav prometni šok! Od Autobusnog je Paola snimala vožnju sve do Zaprešića. Tu nas njezini roditelji s veseljem dočekuju, nahrane i napiju pivom. Kod Paole kratko odmaram, prebacujemo fotke na komp i lagano krećem u Veliku Goricu. Spremam motor, hvalim ga, jer je lijepi put prevalio bez imalo negodovanja i idem doma spavat!
Moram reći, Paola će se složiti sigurno, da nam je ova vožnja bila najobolja do sada, da smo se proveli izvrsno, i više nego smo očekivali i da ju moramo ponoviti, samo sljedeći put se nećemo vraćati uz Mađarsku, nego kroz sredinu Slavonije.
Potoršili smo minimalno love, za benzin za kojih 18 litara, za klopu, sendviče i slatkiše usput, a u Vukovaru nas je tata častio, tako da nismo puno spiskali. Možda 50 eura ukupno...
Tko ima volje i želje da posjeti Vukovar i taj dio Slavonije, toplo mu preporučam, jer je stvarno lijepo i ima se puno toga za vidjeti.
Pozdav od Paole i Mihe!
