19.06.2009.Varaždin-Beograd
Odgovorno tvrdim da je odlazak na put bez stresa utopija i priča za malu djecu, posebno kad odlazite u društvu s manijakom racionalizacije prostora kojem ništa "neće trebati". U našem slučaju stresno nije samo zato jer uvijek imamo poslove koji baš čekaju dan polaska da postanu hitni, pa cijelo jutro trčkaramo okolo, nego izgleda i ovako: Nosimo sva moguća čuda koja će nam izgleda ipak trebati (ben' mu ravnopravnost spolova, btw) do motorića (ovo mu samo tepam od dragosti) kad primjetim kod mog dragog Suputnika facu neodobravanja i svekolikog zgražavanja. Kvragu, pomislim, sigurno je primjetio bočicu parfema u toaletnoj torbici i noćnu kremu, a koji su po muškoj, kao racionalnoj logici, naravno višak pored dezodoransa i dnevne kreme. "Sve ok?" upitam. "A je..." dobijem jednako rječit odgovor. "U toaletnoj torbici je tvoj etui za naočale, ogroooman je, a imam pravo na jedan (hm) luksuzan predmet, zar ne?" ispalih ko iz topa, s laganom grižnjom savjesti pri pomisli na masku za dubinsko čišćenje lica koja je, iskustvo je pokazalo, nužna (ali stvarno) na "s vjetrom u kosi i prašinom u lice" putovanjima i dobijem osmjeh kao nagradu za točno pogađanje misli. Uf, dobro je…ne vraćam masku.
I tako...nakon malo petljanja s pakiranjem, na savršeno vrući, ljetni dan krećemo za Beograd u kojem ćemo prespavati. Autocesta do graničnog prijelaza Bajakovo i nije baš atraktivan uvod, ali je najbrži, a mi i nemamo baš mnogo vremena do noći. Hm, možda bi stvarno i stigli do noći da nije revnih srpskih graničara, te da nije petak kasno popodne. Koja gužva...
U Beogradu nisam bila još od doba kad smo bili zbratimljeni i jedinstveni. Nije se previše promijenio, meni je, prije i sad, sasvim ugodan iako nismo baš pogodili domaće pivo.