Plavi Ledolomac
New member
Umbria: 1.9. - 5.9.2010., 2000 km, Kawasaki Ninja 250R.
Konačno sam ostvario jedan svoj san - otići nekamo gdje nikada nisam bio, sam, na motoru. U daljine. Prvobitni plan je bio doći u tri tjedna na malom ninji do Nordkappa i natrag, ali ovaj put nisam imao novaca za to. Pa sam se tako odlučio na Umbriu. Zašto baš Umbria? Spoj intuicije i priča o krasnim gradovima od prijatelja koji su bili tamo.
1. dan: Zagreb - Assisi. 700 km.
Krenuo sam iz Zagreba u srijedu, u 7.30. Malog ninju sam natovario bisagama, tank torbom i još sam imao ruksak na leđima. Na Bregani sam kupio vinjetu za tjedan dana i udri! Sloveniju sam prošao u warp speedu. Zbog bisaga je mali ninja na ravnom maksimalno išao 140 km/h. Na nizbrdici bi se približio 160 km/h. Autocesta je bila poluprazna. Malo gušći promet kod Ljubljane, ali uglavnom malo vozila. Negdje prije granice s Italijom se upalila lampica za benzin. Onda sam se sjetio da nikad nisam kontinuirano išao ovakvom brzinom i da ne znam koliki mu je domet dok ovoliko guta benzina. Usporio sam, jer sam se uplašio da ne ostanem na suhom. Naime, kad se od Razdrtog krene prema Gorizii, nema baš pumpi. Uspio sam doći do jedne jedine u tom smjeru (na autocesti), taman prije granice s Italijom. Ipak nije Slovenija tako velika da se ne bi mogla preći s jednim punjenjem i brzom vožnjom
Eto, vlasnici malog ninje, sad znate.
E da. Negdje poslije Ljubljane, kad sam stao da se osvježim i odem na wc, sam u retrovizoru vidio da mi je lijevo oko blago napuhnuto i skroz krvavo. A cijelo vrijeme sam osjećao propuh u kacigi, baš je udarao na oči. Ne znam kada, ali kawasakijeva kaciga je jednom prestala dihtati - odnosno vizir. Spasile su me odlične uvexove cvike za sunce koje uvijek nosim za put. Stavio sam ih ispod kacige, i problema više nije bilo.
Putem sam se osvježavao proteinskim napitkom kojeg sam si složio doma, i cedevitom. Ušao sam na autostradu kod mjesta Gonars (koje sam uvijek oo milja zvao Govnars). Promet je bio vrlo gust. Mali razmak između vozila, ali su svejedno ljudi vozili 130 km/h. Kakva recesija! Kamioni na sve strane, ima ih skoro više od automobila! Vrijeme je bilo lijepo, ali ne prevruće - oko 28, 29°C. Stao sam na jednoj autogrill postaji, gdje je sendvič koštao 4,40 €! A autostrada od Gorizie do Mestrea 6 €! Koja pljačka. Sva sreća, za ostale dane sam imao K plus tunja
Ova slika gore je jedina sa puta prema Assisiju. Put je bio dug, a nisam se zaustavljao osim na pumpama kako bi tankao. Na nekim cestama gdje je bilo krasnih vizura jednostavno se nije moglo zaustaviti. No, toliko slika tek slijedi, da nema frke
Sišao sam s autostrade kod Mestrea i nastavio po državnim cestama i superstradi, kako bi vidio malo više krajolika. Cesta do Chioggie je lijepa, makar pomalo jednolična. Kanali, polja... Kod Chioggie postaje zanimljivo jer se vidi velik broj brodova, što usidrenih, što na remontu. Iza jednog zavoja me iznenadio kruzer usidren tik do ceste! Samo je odjednom izronio, izgledao je fenomenalno (dobar dio ceste kod Chioggie je građen nad morem).
Kod Ravenne je bio krkljanac. Kad sam se ispetljao odande, krenu sam prema Ceseni, put Assisija. Tu sam se vozio po superstradi. Dvije trake u svakom smjeru, odvojene betonskim zidićem. Brza cesta, ali nije široka kao autocesta i nije jednake kvalitete ni održavanosti. Zbog uskoće se nisam uspio zaustavljati da malo snimim prekrasne krajolike usput. Šumovita brda, brežuljci, zaista lijep kraj. Stao sam samo jednom, na jednoj pumpi. Ono što me jako začudilo je da na putu prema mom odredištu nisam vidio niti jednog jedinog bikera! Niti sam ja ikoga prestigao, niti itko mene. Bizarno...
Konačno Perugia... i Assisi. Već sam bio umoran, mišići ispod vrata su me ubijali - zbog tank torbe nisam mogao leći na ninju. Razmišljam da ju slijedeći put vežem za stražnje sjedalo. I koljena su se već bunila. Ipak je to bilo 700 km, a stao sam svega 5 puta.
S motorom sam ušao ravno u povjesnu jezgru grada, jer su uglavnom sve ulice jednosmjerne i nemoguće je drugačije doći do samostana u kojem sam spavao za vrijeme boravka u Umbriji. Sam uspon do grada je lijep, zavojit, ali i sjajno riješen. Talijani su izgradili podzemne garaže u brdu na kojem leži Assisi i sve skupa sjajno organizirali kako bi horde hodočasnika koje ga svake godine posjećuju što bezbolnije prošle put do grada.
2. dan: Assisi.
Čitav slijedeći dan sam proveo obilazeći Assisi i njegovu blisku okolicu, toliko toga ima za vidjeti! Grad je jednostavno predivan. Evo, neka slike govore u prilog tome:
Katedrala Sv. Franje, sastoji se od donje i gornje crkve. U donjoj je kripta, gdje su ostaci Franje asiškog. Procesija hodočasnika koji diraju grobnicu, slike, kipove, pa ih ljube. Slikovito i zanimljivo (ništa što je ljudsko nije mi strano)! U gornjoj crkvi su Giottove freske, koje su taman obnovljene, izgledaju veličanstveno. One su samo djelić umjetnosti inspiriran i posvećen Franji asiškome. Nevjerojatno koliki je trag ostavila snaga vjere i ljubavi jednog skromnog čovjeka! On je svetac zaštitnik Italije, uz Katarinu od Siene.
Rocca maggiore, koja ima fantastičan pogled i pregled nad okolicom, svih 360°, obrana zajamčena!
Lift koji vodi do podzemnog parkinga. Sjajan primjer kako je odabirom dobrih materijala moguće uklopiti suvremenu arhitekturu u povijesnu baštinu. Drvo, hrđa, cvijeće.
Sina moram svakako nazvati Metastazije.
Malo poznato djelo anonimnog umjetnika, "Sv. Franjo se klanja suzukijevom terencu".
3. dan: Turneja po Umbriji, oko 300-350 km. Assisi - Spello - Spoleto - Todi - Civita di Bagnoregio - Bolsena - Assisi.
U Umbriji je gotovo svaki grad povijesno mjesto vrijedno posjete. Tako da sam odabrao nekoliko mjesta koja su mi se činila najzanimljivijima i krenuo.
Spello je malo mjesto, na brijegu, sa zanimljivim freskama u glavnoj crkvi. Nažalost, u gotovo svim crkvama je zabranjeno fotografiranje, pa sam to i poštivao. Ipak su te freske i ostala umjetnost svjetska baština i treba ih čuvati. Izvan crkve je interesantan spomenik Sv. Franje kada se vratio iz zatočeništva u Perugi, nakon kratke, neuspjele vojne karijere. Vratio se u Assisi nakon što je čuo glas Boga i tu je krenulo njegovo preobraćenje. Čitava je Umbria u njegovom znaku - u nekoj crkvi su relikvije, u drugoj pisma koja je pisao svojoj subraći, u trećoj freske...
Ono što mi se jako svidjelo je da je u povjesnoj jezgri, najužem centru svakog grada u kojem sam bio, besplatan, posebni parking za motore i skutere! Inače, automobile smiju parkirati samo ljudi koji stanuju tamo, čime se izbjegao krkljanac.
Nastavio sam po lokalnim cestama, jer sam malo htio vidjeti kako izgleda Umbria. Ceste nisu loše. Kud god se okreneš, polja suncokreta, maslinici, vinogradi. Jako je lijepa!
Drugo mjesto odozdo je vjerojatno direktna konkurencija austrijskom Fukingu, čiji znak mjesta kradu stalno.
Spoleto ima krasnih panorama...
Isti trg (Piazza del Duomo), pogled na drugu stranu. Ovdje se svake godine održava veliki umjetnički događaj, Festival dei due mondi. Utemeljio ga je veliki talijanski kompozitor Gian Carlo Menotti, naturalizirani amerikanac. Ovo Due mondi - dva svijeta - se odnosi na Europu i Ameriku. Ovakav festival gradi mostove među ljudima - prilika je to za razmjenu kulture, prljavog mafijaškog novca, kurvi, bijelog roblja i mozzarelle.
Unutar katedrale se nalazi prilično morbidna freska raspetog Isusa. Obratite pažnju na detalj - krv iz rana na nogama teče u usta lubanji koja se nalazi ispod zemlje.
Trajna ljepota nekih stvari
Todi je bio pust. U Umbriji se živi lagano. Ništa ne radi između 12 i 15 sati. Može se samo jesti. K plus tunj.
Očito nisu uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju pa su rekli: ovo je avangarda, crkva ima ravan krov :wink:
U Todiju sam sreo par starijih njemačkih bikera na starijem BMW-u. Spomenuli su mi da u blizini postoje krasni slapovi (Tiber teče ovim krajem). Pitali smo nekog lokalnog čovjeka gdje su. Ne tako daleko, ali u suprotnom smjeru odakle smo se i švapski golupčići i ja zaputili, pa smo to odložili za neki drugi put. Spomenuo sam im Civitu, ako traže nešto posebno.
I onda sam krenuo tim putem.
Civita, seoce kraj mjesta Bagnoregio (nije Civitavecchia!) je nešto zaista posebno. Potječe iz 13. stoljeća, na brdu, do kojeg je vodio zemljani most. Isti se srušio šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa je država izgradila novi, betonski. Danas lokalci ovo mjesto zovu il paese che muore, odnosno kraj koji umire, jer u selu nema gotovo nikoga. Služi isključivo kao turistička atrakcija, gotovo je potpuno napušteno.
Kraj jedne kuće je sjedila starica, slijepa na jedno oko, bez šake. Rekla mi je da joj dam nešto i da mogu ući u njen vrt. Šibnuo sam joj sitniš. I zaista, iz njenog vrta puca krasan pogled na okolicu. Izgleda nevjerojatno - ne znam je li to pijesak, ali u svakom slučaju, ovakve pejzaže nisam očekivao u središtu Italije.
Zatim sam se zaletio do Bolsene, mjesta na obali istoimenog jezera. Veliko je. Htio sam se okupati, ali je bilo kasno, morao sam natrag u Assisi. Mjesto izgleda prilično mediteranski. A i temperatura je takva u čitavoj regiji. Nije ni čudo - u ravnini je sa Hvarom i sunce je jako.
U Orvietu se nisam stigao zaustaviti. Bio sam pomalo umoran, čitav dan na cesti i u razgledavanju, a i sunce je polako zalazilo. Ali zato ima sjajnih panoramskih punktova na cesti:
Onda sam jednim djelom peglao po autocesti, pa skrenuo lokalnim cestama prema Perugi, za Assisi. Bio je pao mrak i ja sam se po selendrama i lokalnim cestama u predgrađu Perugie izgubio. Trebalo mi je neko vrijeme da isplivam na superstradu i dođem u Assisi. Nakon tuširanja je slijedio ledeni čaj na glavnom trgu, gdje se održavao neki mali festival. Neka talijanska pjevačica je dobro derala soul. Svake večeri sam se ubijao u lokalnim slatkišima koji su mrrrrrrrak! Nisu kremasti, već s voćem, pistacijama, bademima... za prste polizat! Ali je hrana skupa... svugdje. Jer je svako mjesto turističko. Dnevni meniji i jela su između 16-24 €. No, bio sam spreman na to pa je sve prošlo glatko.
Samostan se zatvarao u 23 sata svake večeri, što mi je i odgovaralo, jer nakon onako ispunjenog i intenzivnog dana nisam imao snage ni volje za neke izlaske. U krpe i sutra u prirodu!
4. dan: Nacionalni park Monti Sibillini, poslije Perugia. Oko 200-250 km.
Evo karte tog kraćeg dnevnog đira:
Krajobrazi su nevjerojatni, od šumovitih, do potpuno ogoljelih. Nikada ne bi rekao da su Apenini ovakvi.
Dnevni cilj putovanja je bilo mjestašce Castelluccio (dvorčić). Ovo je magnet za bikere, kojih je tamo bilo čitava horda! Nije ni čudo, cesta nije prometna, a prekrasna je. Pejzaži su mraaaak.
U Castellucciu sam se najeo obilne porcije juhe s lećom, čime se oni ponose - to je glavni proizvod ovoga kraja. Mislio sam da ću od silne leće dobiti afterburner pogon, ali toga nije bilo. Isto treba probati tjesteninu punjenu odličnim ovčjim sirom. Njami! Za razliku od Civite, ovo mjesto živi od poljoprivrede i turizma i potpuno je naseljeno.
Čovjek bi rekao da je ovo Arizona, a ne srednja Italija...
Evo jedne epsko-mitske slijedeći put želim da me sponzorira Kawasaki :wink:
Zatim sam svratio u Norciu, mjesto na rubu nacionalnog parka. Ovdje sam došao s jednim ciljem: po mesinu!!! Naime, Umbria je u Italiji sinonim za pršut, kobasice i ostale proizvode od sušenog mesa. Čak su umjesto naziva mesnica znali trgovine takvim proizvodima nazivati umbrificio. A Norcia je centar. Čak nije bilo ni skupo. Nabavio sam kobasica od veprovine, svinjetine, sa crnim tartufima, pršuta ovakvog, onakvog, da donesem svim bližnjima doma. Jaaaaako su fine. Kao i sir dozrio u crnom vinu Mesar je bio cool i narezao mi je od svega pomalo, da probam. Ništa nisam slikavao, samo sam kidnuo dalje.
Vratio sam se u Assisi. Kratko tuširanje. Bio je krasan dan, poslijepodne, pa sam bez puno opreme skoknuo do Perugie, sveučilišnog grada.
Sliku ove žene svi znate, pretpostavljam... izložbu ovog fotografa bi bilo zanimljivo vidjeti. Nažalost, red je bio toliki, do pola ulice, a ja sam imao malo vremena, pa ništa od toga.
Obavio sam još malo shoppinga (čokolada!!!), pa sam na kratko sjeo i gledao svjetinu, s naglaskom na Talijanke, koje nisu toliko zgodne koliko se nevjerojatno dobro znaju našminkati i urediti. Pasanje okica. Natrag za Assisi.
Samostan u kojem sam odsjeo je bio sjajan. Ključne riječi: čuvani parking. Obilni doručak uključen u cijenu od 35 € po noćenju. Čiste svaki dan da sve blista! Kupaona u sklopu sobe. Ovoga ipak nije bilo, šteta, za potpuni doživljaj:
U cybercafeu (imaju dva u sklopu bara i prodavaonice novina u Assisiju) sam vidio da bi sutra, kad sam namjeravao krenuti natrag, trebalo biti kiše oko Ravenne, oko 14 sati. Pa sam se odlučio na autocestu. Nastavak vidi ispod.
Konačno sam ostvario jedan svoj san - otići nekamo gdje nikada nisam bio, sam, na motoru. U daljine. Prvobitni plan je bio doći u tri tjedna na malom ninji do Nordkappa i natrag, ali ovaj put nisam imao novaca za to. Pa sam se tako odlučio na Umbriu. Zašto baš Umbria? Spoj intuicije i priča o krasnim gradovima od prijatelja koji su bili tamo.
1. dan: Zagreb - Assisi. 700 km.
Krenuo sam iz Zagreba u srijedu, u 7.30. Malog ninju sam natovario bisagama, tank torbom i još sam imao ruksak na leđima. Na Bregani sam kupio vinjetu za tjedan dana i udri! Sloveniju sam prošao u warp speedu. Zbog bisaga je mali ninja na ravnom maksimalno išao 140 km/h. Na nizbrdici bi se približio 160 km/h. Autocesta je bila poluprazna. Malo gušći promet kod Ljubljane, ali uglavnom malo vozila. Negdje prije granice s Italijom se upalila lampica za benzin. Onda sam se sjetio da nikad nisam kontinuirano išao ovakvom brzinom i da ne znam koliki mu je domet dok ovoliko guta benzina. Usporio sam, jer sam se uplašio da ne ostanem na suhom. Naime, kad se od Razdrtog krene prema Gorizii, nema baš pumpi. Uspio sam doći do jedne jedine u tom smjeru (na autocesti), taman prije granice s Italijom. Ipak nije Slovenija tako velika da se ne bi mogla preći s jednim punjenjem i brzom vožnjom
Eto, vlasnici malog ninje, sad znate.E da. Negdje poslije Ljubljane, kad sam stao da se osvježim i odem na wc, sam u retrovizoru vidio da mi je lijevo oko blago napuhnuto i skroz krvavo. A cijelo vrijeme sam osjećao propuh u kacigi, baš je udarao na oči. Ne znam kada, ali kawasakijeva kaciga je jednom prestala dihtati - odnosno vizir. Spasile su me odlične uvexove cvike za sunce koje uvijek nosim za put. Stavio sam ih ispod kacige, i problema više nije bilo.
Putem sam se osvježavao proteinskim napitkom kojeg sam si složio doma, i cedevitom. Ušao sam na autostradu kod mjesta Gonars (koje sam uvijek oo milja zvao Govnars). Promet je bio vrlo gust. Mali razmak između vozila, ali su svejedno ljudi vozili 130 km/h. Kakva recesija! Kamioni na sve strane, ima ih skoro više od automobila! Vrijeme je bilo lijepo, ali ne prevruće - oko 28, 29°C. Stao sam na jednoj autogrill postaji, gdje je sendvič koštao 4,40 €! A autostrada od Gorizie do Mestrea 6 €! Koja pljačka. Sva sreća, za ostale dane sam imao K plus tunja
Ova slika gore je jedina sa puta prema Assisiju. Put je bio dug, a nisam se zaustavljao osim na pumpama kako bi tankao. Na nekim cestama gdje je bilo krasnih vizura jednostavno se nije moglo zaustaviti. No, toliko slika tek slijedi, da nema frke
Sišao sam s autostrade kod Mestrea i nastavio po državnim cestama i superstradi, kako bi vidio malo više krajolika. Cesta do Chioggie je lijepa, makar pomalo jednolična. Kanali, polja... Kod Chioggie postaje zanimljivo jer se vidi velik broj brodova, što usidrenih, što na remontu. Iza jednog zavoja me iznenadio kruzer usidren tik do ceste! Samo je odjednom izronio, izgledao je fenomenalno (dobar dio ceste kod Chioggie je građen nad morem).
Kod Ravenne je bio krkljanac. Kad sam se ispetljao odande, krenu sam prema Ceseni, put Assisija. Tu sam se vozio po superstradi. Dvije trake u svakom smjeru, odvojene betonskim zidićem. Brza cesta, ali nije široka kao autocesta i nije jednake kvalitete ni održavanosti. Zbog uskoće se nisam uspio zaustavljati da malo snimim prekrasne krajolike usput. Šumovita brda, brežuljci, zaista lijep kraj. Stao sam samo jednom, na jednoj pumpi. Ono što me jako začudilo je da na putu prema mom odredištu nisam vidio niti jednog jedinog bikera! Niti sam ja ikoga prestigao, niti itko mene. Bizarno...
Konačno Perugia... i Assisi. Već sam bio umoran, mišići ispod vrata su me ubijali - zbog tank torbe nisam mogao leći na ninju. Razmišljam da ju slijedeći put vežem za stražnje sjedalo. I koljena su se već bunila. Ipak je to bilo 700 km, a stao sam svega 5 puta.
S motorom sam ušao ravno u povjesnu jezgru grada, jer su uglavnom sve ulice jednosmjerne i nemoguće je drugačije doći do samostana u kojem sam spavao za vrijeme boravka u Umbriji. Sam uspon do grada je lijep, zavojit, ali i sjajno riješen. Talijani su izgradili podzemne garaže u brdu na kojem leži Assisi i sve skupa sjajno organizirali kako bi horde hodočasnika koje ga svake godine posjećuju što bezbolnije prošle put do grada.
2. dan: Assisi.
Čitav slijedeći dan sam proveo obilazeći Assisi i njegovu blisku okolicu, toliko toga ima za vidjeti! Grad je jednostavno predivan. Evo, neka slike govore u prilog tome:
Katedrala Sv. Franje, sastoji se od donje i gornje crkve. U donjoj je kripta, gdje su ostaci Franje asiškog. Procesija hodočasnika koji diraju grobnicu, slike, kipove, pa ih ljube. Slikovito i zanimljivo (ništa što je ljudsko nije mi strano)! U gornjoj crkvi su Giottove freske, koje su taman obnovljene, izgledaju veličanstveno. One su samo djelić umjetnosti inspiriran i posvećen Franji asiškome. Nevjerojatno koliki je trag ostavila snaga vjere i ljubavi jednog skromnog čovjeka! On je svetac zaštitnik Italije, uz Katarinu od Siene.
Rocca maggiore, koja ima fantastičan pogled i pregled nad okolicom, svih 360°, obrana zajamčena!
Lift koji vodi do podzemnog parkinga. Sjajan primjer kako je odabirom dobrih materijala moguće uklopiti suvremenu arhitekturu u povijesnu baštinu. Drvo, hrđa, cvijeće.
Sina moram svakako nazvati Metastazije.
Malo poznato djelo anonimnog umjetnika, "Sv. Franjo se klanja suzukijevom terencu".
3. dan: Turneja po Umbriji, oko 300-350 km. Assisi - Spello - Spoleto - Todi - Civita di Bagnoregio - Bolsena - Assisi.
U Umbriji je gotovo svaki grad povijesno mjesto vrijedno posjete. Tako da sam odabrao nekoliko mjesta koja su mi se činila najzanimljivijima i krenuo.
Spello je malo mjesto, na brijegu, sa zanimljivim freskama u glavnoj crkvi. Nažalost, u gotovo svim crkvama je zabranjeno fotografiranje, pa sam to i poštivao. Ipak su te freske i ostala umjetnost svjetska baština i treba ih čuvati. Izvan crkve je interesantan spomenik Sv. Franje kada se vratio iz zatočeništva u Perugi, nakon kratke, neuspjele vojne karijere. Vratio se u Assisi nakon što je čuo glas Boga i tu je krenulo njegovo preobraćenje. Čitava je Umbria u njegovom znaku - u nekoj crkvi su relikvije, u drugoj pisma koja je pisao svojoj subraći, u trećoj freske...
Ono što mi se jako svidjelo je da je u povjesnoj jezgri, najužem centru svakog grada u kojem sam bio, besplatan, posebni parking za motore i skutere! Inače, automobile smiju parkirati samo ljudi koji stanuju tamo, čime se izbjegao krkljanac.
Nastavio sam po lokalnim cestama, jer sam malo htio vidjeti kako izgleda Umbria. Ceste nisu loše. Kud god se okreneš, polja suncokreta, maslinici, vinogradi. Jako je lijepa!
Drugo mjesto odozdo je vjerojatno direktna konkurencija austrijskom Fukingu, čiji znak mjesta kradu stalno.
Spoleto ima krasnih panorama...
Isti trg (Piazza del Duomo), pogled na drugu stranu. Ovdje se svake godine održava veliki umjetnički događaj, Festival dei due mondi. Utemeljio ga je veliki talijanski kompozitor Gian Carlo Menotti, naturalizirani amerikanac. Ovo Due mondi - dva svijeta - se odnosi na Europu i Ameriku. Ovakav festival gradi mostove među ljudima - prilika je to za razmjenu kulture, prljavog mafijaškog novca, kurvi, bijelog roblja i mozzarelle.
Unutar katedrale se nalazi prilično morbidna freska raspetog Isusa. Obratite pažnju na detalj - krv iz rana na nogama teče u usta lubanji koja se nalazi ispod zemlje.
Trajna ljepota nekih stvari
Todi je bio pust. U Umbriji se živi lagano. Ništa ne radi između 12 i 15 sati. Može se samo jesti. K plus tunj.
Očito nisu uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju pa su rekli: ovo je avangarda, crkva ima ravan krov :wink:
U Todiju sam sreo par starijih njemačkih bikera na starijem BMW-u. Spomenuli su mi da u blizini postoje krasni slapovi (Tiber teče ovim krajem). Pitali smo nekog lokalnog čovjeka gdje su. Ne tako daleko, ali u suprotnom smjeru odakle smo se i švapski golupčići i ja zaputili, pa smo to odložili za neki drugi put. Spomenuo sam im Civitu, ako traže nešto posebno.
I onda sam krenuo tim putem.
Civita, seoce kraj mjesta Bagnoregio (nije Civitavecchia!) je nešto zaista posebno. Potječe iz 13. stoljeća, na brdu, do kojeg je vodio zemljani most. Isti se srušio šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa je država izgradila novi, betonski. Danas lokalci ovo mjesto zovu il paese che muore, odnosno kraj koji umire, jer u selu nema gotovo nikoga. Služi isključivo kao turistička atrakcija, gotovo je potpuno napušteno.
Kraj jedne kuće je sjedila starica, slijepa na jedno oko, bez šake. Rekla mi je da joj dam nešto i da mogu ući u njen vrt. Šibnuo sam joj sitniš. I zaista, iz njenog vrta puca krasan pogled na okolicu. Izgleda nevjerojatno - ne znam je li to pijesak, ali u svakom slučaju, ovakve pejzaže nisam očekivao u središtu Italije.
Zatim sam se zaletio do Bolsene, mjesta na obali istoimenog jezera. Veliko je. Htio sam se okupati, ali je bilo kasno, morao sam natrag u Assisi. Mjesto izgleda prilično mediteranski. A i temperatura je takva u čitavoj regiji. Nije ni čudo - u ravnini je sa Hvarom i sunce je jako.
U Orvietu se nisam stigao zaustaviti. Bio sam pomalo umoran, čitav dan na cesti i u razgledavanju, a i sunce je polako zalazilo. Ali zato ima sjajnih panoramskih punktova na cesti:
Onda sam jednim djelom peglao po autocesti, pa skrenuo lokalnim cestama prema Perugi, za Assisi. Bio je pao mrak i ja sam se po selendrama i lokalnim cestama u predgrađu Perugie izgubio. Trebalo mi je neko vrijeme da isplivam na superstradu i dođem u Assisi. Nakon tuširanja je slijedio ledeni čaj na glavnom trgu, gdje se održavao neki mali festival. Neka talijanska pjevačica je dobro derala soul. Svake večeri sam se ubijao u lokalnim slatkišima koji su mrrrrrrrak! Nisu kremasti, već s voćem, pistacijama, bademima... za prste polizat! Ali je hrana skupa... svugdje. Jer je svako mjesto turističko. Dnevni meniji i jela su između 16-24 €. No, bio sam spreman na to pa je sve prošlo glatko.
Samostan se zatvarao u 23 sata svake večeri, što mi je i odgovaralo, jer nakon onako ispunjenog i intenzivnog dana nisam imao snage ni volje za neke izlaske. U krpe i sutra u prirodu!
4. dan: Nacionalni park Monti Sibillini, poslije Perugia. Oko 200-250 km.
Evo karte tog kraćeg dnevnog đira:
Krajobrazi su nevjerojatni, od šumovitih, do potpuno ogoljelih. Nikada ne bi rekao da su Apenini ovakvi.
Dnevni cilj putovanja je bilo mjestašce Castelluccio (dvorčić). Ovo je magnet za bikere, kojih je tamo bilo čitava horda! Nije ni čudo, cesta nije prometna, a prekrasna je. Pejzaži su mraaaak.
U Castellucciu sam se najeo obilne porcije juhe s lećom, čime se oni ponose - to je glavni proizvod ovoga kraja. Mislio sam da ću od silne leće dobiti afterburner pogon, ali toga nije bilo. Isto treba probati tjesteninu punjenu odličnim ovčjim sirom. Njami! Za razliku od Civite, ovo mjesto živi od poljoprivrede i turizma i potpuno je naseljeno.
Čovjek bi rekao da je ovo Arizona, a ne srednja Italija...
Evo jedne epsko-mitske
slijedeći put želim da me sponzorira Kawasaki :wink:
Zatim sam svratio u Norciu, mjesto na rubu nacionalnog parka. Ovdje sam došao s jednim ciljem: po mesinu!!! Naime, Umbria je u Italiji sinonim za pršut, kobasice i ostale proizvode od sušenog mesa. Čak su umjesto naziva mesnica znali trgovine takvim proizvodima nazivati umbrificio. A Norcia je centar. Čak nije bilo ni skupo. Nabavio sam kobasica od veprovine, svinjetine, sa crnim tartufima, pršuta ovakvog, onakvog, da donesem svim bližnjima doma. Jaaaaako su fine. Kao i sir dozrio u crnom vinu
Mesar je bio cool i narezao mi je od svega pomalo, da probam. Ništa nisam slikavao, samo sam kidnuo dalje.Vratio sam se u Assisi. Kratko tuširanje. Bio je krasan dan, poslijepodne, pa sam bez puno opreme skoknuo do Perugie, sveučilišnog grada.
Sliku ove žene svi znate, pretpostavljam... izložbu ovog fotografa bi bilo zanimljivo vidjeti. Nažalost, red je bio toliki, do pola ulice, a ja sam imao malo vremena, pa ništa od toga.
Obavio sam još malo shoppinga (čokolada!!!), pa sam na kratko sjeo i gledao svjetinu, s naglaskom na Talijanke, koje nisu toliko zgodne koliko se nevjerojatno dobro znaju našminkati i urediti. Pasanje okica. Natrag za Assisi.
Samostan u kojem sam odsjeo je bio sjajan. Ključne riječi: čuvani parking. Obilni doručak uključen u cijenu od 35 € po noćenju. Čiste svaki dan da sve blista! Kupaona u sklopu sobe. Ovoga ipak nije bilo, šteta, za potpuni doživljaj:
U cybercafeu (imaju dva u sklopu bara i prodavaonice novina u Assisiju) sam vidio da bi sutra, kad sam namjeravao krenuti natrag, trebalo biti kiše oko Ravenne, oko 14 sati. Pa sam se odlučio na autocestu. Nastavak vidi ispod.
