Mladi terazijski Crnogorac brzo uspio u životu i postao direktor tek oformljene firme. Pun sebe, spakiran, miriše, prvi dan na poslu u tek otvorenoj firmi.
Kaže mu tajnica: "Gospodne direktore, čekaju vas stranke".
Veli đetić: "Neka uđu, neće napolju da drežde".
Uđu stranke i sjednu.
Veli ovaj naš: "Samo minut me pričekajte, imam neki važni razgovor da obavim".
Okrene broj, teatralno, pun sebe: "Alo, jel' to Vojo Koštunica? Đe si Vojo, đe si rode, Bato ođe... Čuješ, da te zamolim, ako kako možeš da se ne gložiš sa ovim mojima dolje.. Ti znaš... Ajd, jesi li mi obećao? Fala, Vojo".
Spusti slušalicu, nasmiješi se strankama, ponovo okreće broj: "Alo, Milo, đe si.. Bato ođe.. Viđi da ti rečem, ti znaš što sam ja tebi i što si ti meni... Ne bi bilo dobro da se kačiš sa ovima ođe. Zbog mene, molim te. Vojo
mi je da garancije... Nećeš, sokole. E vazda ti fala".
Slavodobitno spusta slušalicu pred opčinjenim strankama.
Obrati im se: "Izvolite. šta mogu da uradim za vas?"
Diže se jedan: "Mi smo iz pošte, došli smo da vam priključimo telefon."
...
UNPROFOR (kako li se sad zovu) istražujiu nestanak Srba s Kosova, pa pitaju
lokalni živalj gdje su im komšije.
- Pa iseljio.
- Kad su odselili?
- Šta ja znam, neki ljani, neki prekljani.