Plavi Ledolomac
New member
Ovaj sam članak prvobitno objavio na svom blogu. Želja mi je da ga vidi što više ljudi koji ne voze motor. Želja mi je da ljudi razumiju ne samo nas koji se vozimo na dva kotača, već da više razmisle o drugima, svima koji su drugačiji. Da se izbjegne što je više moguće boli i bijesa koji su izazvani nerazumijevanjem različitosti.
Zašto vozim motor?
Zadnjih dana stalno razmišljam o strašnoj nesreći koja se dogodila u Kraju pokraj Mošćeničke Drage. Razgovaram o tome s prijateljima koji su bajkeri i onima koji nisu, čitam komentare po forumima i gledam slike s mjesta nesreće – i dalje u nevjerici.
Nažalost, ono što me ponukalo na pisanje ovog članka nije sama nesreća već reakcije na istu. Reakcije pune nerazumijevanja, bijesa, pa čak i mržnje. Svi prijatelji koje znam, koji voze motore, hvataju se za glavu i ne mogu vjerovati kakve su stvari ljudi u stanju reći i napisati.
Ako vam se desi da pročitate komentar ili riječi u kojima nema trunke ljudskosti, nemojte biti bijesni na te ljude. Nemojte ih smatrati lošima, niti ih nemojte kriviti. Jer oni očito nisu svjesni onoga što govore i pišu.
Tko ima pravo reći da je netko zaslužio smrt? Kada bi ti isti koji tako nemilosrdno sude i upiru prstom u druge, pa čak i one kojih više nema, imali sina, muža ili brata među stradalima, nikada ne bi pomislili tako nešto, a kamoli rekli ili napisali. Zar je potrebno pretrpjeti takav gubitak da bismo suosjećali s drugima? Zar je potrebno imati uništen vlastiti život da bismo drugima pružili riječ utjehe ili pogled razumijevanja i sućuti?
Reakcije nekih ljudi su pune bijesa, jer ne znaju drugačije izraziti svoj očaj i tugu. Moramo ih razumijeti. Nekima je iskreno žao zbog izgubljenih života, ali ne znaju kako da izraze svoje osjećaje jer se boje svoje vlastite ranjivosti. Imao sam i sam takvih trenutaka u životu a vjerujem i vi. Kada ste toliko očajni da ste bijesni jer pokušavate naći krivca, a krivca nema. Niti će ga biti. Taj bijes je u biti nemoć.
Neke je strah jer ne shvaćaju drugačiji način života. Boje se da bi se to sutra moglo desiti njima. Ne shvaćaju da bez obzira čime se bavili i kako god živjeli, čitav im se svijet može sutra urušiti. Mogu ostati bez ičega preko noći – svima nam se to može dogoditi. Ali vjeruju kako ih određene okolnosti čine sigurnijima, a neki su čak i za tu prividnu sigurnost spremni odreći se vlastite slobode.
A neki ne mare ni za koga. Ni za svoje najbliže, a ni za sebe same. Voze motor ne mareći za tuđe živote. Piju, tuku se i misle da su vladari ceste, a i tuđih života. Ne, ne govorim o dečkima koji su stradali u Kraju. Govorim o onima koji nisu bajkeri. Govorim o onima kojima motor služi samo kao sredstvo izražavanja agresije i mržnje. Nisu niti će ikada biti bajkeri. To su oni koji idu na stadione, ne kako bi bodrili klub koji vole, već kako bi se mlatili. To su oni koji ne idu u rat braniti svoju zemlju i pomoći drugima, već kako bi činili zvjerstva. To su oni koji vam ne bi pružili ruku da se utapate. Zbog njih se grade zatvori. Ima ih u svakoj zemlji, u svakom društvu.
A svi dobro znamo u kakvom društvu živimo, ne samo u ovoj našoj lijepoj Hrvatskoj, već u svijetu. Svijetu gdje je brzina širenja informacija uz pomoć tehnologija o kakvima do jučer nismo mogli ni sanjati obrnuto proporcionalna vremenu potrošenom na provjeru istinitosti tih istih informacija. Svijetu u kojem se ne odvaja nekoliko minuta da se razmisli kako je osoba koja je izgubila život devet mjeseci bila ispod srca majke koja ju je rodila. Kako je bila voljena i kako je volila. Kako je dotakla mnoge živote. Ali se u istom tom svijetu ima strpljenja stajati satima i danima u redu za najnoviji mobitel, koji su izradili ljudi na drugom kraju planeta koji se doslovce ubijaju zbog posla kojeg rade.
Ne mogu reći da me čudi da se u takvom svijetu daje slika o bajkerima kao divljacima koji ne mare za tuđi život već isključivo za zadovoljenje svojih adrenalinskih potreba. Zato jer takva slika prodaje novine. Traži se senzacija koja će donijeti novac. Bez obzira na ikakve druge posljedice. Traži se novo i novčano, a već sutra neće više biti bitno. O posljedicama koje će to ostaviti na one koji su ucviljeni i zavijeni u crno se ne mari.
I onda mi je jasno, drage moje bajkerice i dragi moji bajkeri, zašto vam se povraća kada čitate reakcije ljudi na takve događaje. Jasno mi je, jer ste unatoč tom enormnom pritisku društva u kojem živimo i medija koji su takvi kakvi jesu, ostali duboko u sebi ljudski. I vaša je nevjerica izraz vaše boli. Grubost i nehumanost bole. Ali ta bol pokazuje da imate veliko srce. Budite sretni što vas boli, jer to govori da znate cijeniti život. Jer imate osjećaje i za druge, čak i kada ih ne poznajete.
Ne dajte se uvući u tuđe nerazumijevanje i bijes. Ne dajte se spustiti na razinu onih koji sude. Nemojte im objašnjavati jer ne razumiju. Nemojte se opravdavati jer nemate zašto. Pomažite onima koji sami sebe žele pomoći, jer jedino njima i možete pomoći. A to možete jedino vlastitim primjerom. A to i činite.
To činite kada idete davati krv. Krv koju dajete svima. Krv koju dajete i mamama koje čekaju djecu u rodilištima, krv koju dajete i onima koji će ovako ružno govoriti o svima nama, krv koju dajete i onima koji ne mare za tuđe živote, onima koji su puni mržnje i agresije. Jer znate da su duboko u sebi i oni samo ljudi, koje netko nije volio, koji su tako duboko ranjeni da to ne žele ni znati.
To činite kada skupljate igračke i nosite ih na svojim motorima u vrtiće, sirotišta i domove za nezbrinutu djecu.
To činite kada stanete pored ceste da biste pomogli drugima u nevolji.
To činite kada pišete putopise u kojima donosite slike iz dalekih zemalja i gdje se smješite zajedno sa ljudima koje prvi puta vidite u životu i čiji jezik ne razumijete.
Zbog vas sam sretan što mogu reći da sam bajker.
Ja vjerujem u vas. Vjerujem u sve ljude koji su svjesni da smo svi jedno. Iznjedriti ćemo novi i bolji svijet. Nemojte se dati pokolebati od onoga što vidite u vašoj okolini. Svi radimo greške i raditi ćemo ih još. Bitno je ići dalje. Iz najdubljeg blata izrasti će najljepši cvijet i to je istina. Iz najveće tuge izrasti će najveća snaga. Iz najveće nesreće najveća ljubav.
Ja vozim motor jer je to izraz moje duše. Ja vozim motor jer je to za mene sloboda. Ja vozim motor jer me to ispunjava ljepotom. I ako čitaš ovo, a ne voziš motor, ali imaš nešto u svome životu što ga ispunjava ljepotom, shvatiti ćeš o čemu govorim. I shvatiti ćeš da nema smisla suditi bilo koga zbog toga što se izražava kroz svoju jedinstvenost.
Ja vozim motor jer volim život.
Iskreno vjerujem da su ga voljeli i dečki koji više nisu s nama. I da su željeli samo najbolje za sebe i druge. Ako mi koji ostajemo ovdje to zaista i mislimo, ako zaista cijenimo život, pokažimo to kroz ljubav. Sutra svi možemo ostati bez naših najmilijih, sutra svi možemo stradati, bilo gdje, bilo kada, bilo čime se bavili. A kada se to desi, na kraju svega, jedino što je bitno je koliko smo voljeli. Jedino ljubav stvara i podržava život. Mržnja, strah i bijes nikada nisu ništa promijenili. Samo ljubav.
Zašto vozim motor?
Zadnjih dana stalno razmišljam o strašnoj nesreći koja se dogodila u Kraju pokraj Mošćeničke Drage. Razgovaram o tome s prijateljima koji su bajkeri i onima koji nisu, čitam komentare po forumima i gledam slike s mjesta nesreće – i dalje u nevjerici.
Nažalost, ono što me ponukalo na pisanje ovog članka nije sama nesreća već reakcije na istu. Reakcije pune nerazumijevanja, bijesa, pa čak i mržnje. Svi prijatelji koje znam, koji voze motore, hvataju se za glavu i ne mogu vjerovati kakve su stvari ljudi u stanju reći i napisati.
Ako vam se desi da pročitate komentar ili riječi u kojima nema trunke ljudskosti, nemojte biti bijesni na te ljude. Nemojte ih smatrati lošima, niti ih nemojte kriviti. Jer oni očito nisu svjesni onoga što govore i pišu.
Tko ima pravo reći da je netko zaslužio smrt? Kada bi ti isti koji tako nemilosrdno sude i upiru prstom u druge, pa čak i one kojih više nema, imali sina, muža ili brata među stradalima, nikada ne bi pomislili tako nešto, a kamoli rekli ili napisali. Zar je potrebno pretrpjeti takav gubitak da bismo suosjećali s drugima? Zar je potrebno imati uništen vlastiti život da bismo drugima pružili riječ utjehe ili pogled razumijevanja i sućuti?
Reakcije nekih ljudi su pune bijesa, jer ne znaju drugačije izraziti svoj očaj i tugu. Moramo ih razumijeti. Nekima je iskreno žao zbog izgubljenih života, ali ne znaju kako da izraze svoje osjećaje jer se boje svoje vlastite ranjivosti. Imao sam i sam takvih trenutaka u životu a vjerujem i vi. Kada ste toliko očajni da ste bijesni jer pokušavate naći krivca, a krivca nema. Niti će ga biti. Taj bijes je u biti nemoć.
Neke je strah jer ne shvaćaju drugačiji način života. Boje se da bi se to sutra moglo desiti njima. Ne shvaćaju da bez obzira čime se bavili i kako god živjeli, čitav im se svijet može sutra urušiti. Mogu ostati bez ičega preko noći – svima nam se to može dogoditi. Ali vjeruju kako ih određene okolnosti čine sigurnijima, a neki su čak i za tu prividnu sigurnost spremni odreći se vlastite slobode.
A neki ne mare ni za koga. Ni za svoje najbliže, a ni za sebe same. Voze motor ne mareći za tuđe živote. Piju, tuku se i misle da su vladari ceste, a i tuđih života. Ne, ne govorim o dečkima koji su stradali u Kraju. Govorim o onima koji nisu bajkeri. Govorim o onima kojima motor služi samo kao sredstvo izražavanja agresije i mržnje. Nisu niti će ikada biti bajkeri. To su oni koji idu na stadione, ne kako bi bodrili klub koji vole, već kako bi se mlatili. To su oni koji ne idu u rat braniti svoju zemlju i pomoći drugima, već kako bi činili zvjerstva. To su oni koji vam ne bi pružili ruku da se utapate. Zbog njih se grade zatvori. Ima ih u svakoj zemlji, u svakom društvu.
A svi dobro znamo u kakvom društvu živimo, ne samo u ovoj našoj lijepoj Hrvatskoj, već u svijetu. Svijetu gdje je brzina širenja informacija uz pomoć tehnologija o kakvima do jučer nismo mogli ni sanjati obrnuto proporcionalna vremenu potrošenom na provjeru istinitosti tih istih informacija. Svijetu u kojem se ne odvaja nekoliko minuta da se razmisli kako je osoba koja je izgubila život devet mjeseci bila ispod srca majke koja ju je rodila. Kako je bila voljena i kako je volila. Kako je dotakla mnoge živote. Ali se u istom tom svijetu ima strpljenja stajati satima i danima u redu za najnoviji mobitel, koji su izradili ljudi na drugom kraju planeta koji se doslovce ubijaju zbog posla kojeg rade.
Ne mogu reći da me čudi da se u takvom svijetu daje slika o bajkerima kao divljacima koji ne mare za tuđi život već isključivo za zadovoljenje svojih adrenalinskih potreba. Zato jer takva slika prodaje novine. Traži se senzacija koja će donijeti novac. Bez obzira na ikakve druge posljedice. Traži se novo i novčano, a već sutra neće više biti bitno. O posljedicama koje će to ostaviti na one koji su ucviljeni i zavijeni u crno se ne mari.
I onda mi je jasno, drage moje bajkerice i dragi moji bajkeri, zašto vam se povraća kada čitate reakcije ljudi na takve događaje. Jasno mi je, jer ste unatoč tom enormnom pritisku društva u kojem živimo i medija koji su takvi kakvi jesu, ostali duboko u sebi ljudski. I vaša je nevjerica izraz vaše boli. Grubost i nehumanost bole. Ali ta bol pokazuje da imate veliko srce. Budite sretni što vas boli, jer to govori da znate cijeniti život. Jer imate osjećaje i za druge, čak i kada ih ne poznajete.
Ne dajte se uvući u tuđe nerazumijevanje i bijes. Ne dajte se spustiti na razinu onih koji sude. Nemojte im objašnjavati jer ne razumiju. Nemojte se opravdavati jer nemate zašto. Pomažite onima koji sami sebe žele pomoći, jer jedino njima i možete pomoći. A to možete jedino vlastitim primjerom. A to i činite.
To činite kada idete davati krv. Krv koju dajete svima. Krv koju dajete i mamama koje čekaju djecu u rodilištima, krv koju dajete i onima koji će ovako ružno govoriti o svima nama, krv koju dajete i onima koji ne mare za tuđe živote, onima koji su puni mržnje i agresije. Jer znate da su duboko u sebi i oni samo ljudi, koje netko nije volio, koji su tako duboko ranjeni da to ne žele ni znati.
To činite kada skupljate igračke i nosite ih na svojim motorima u vrtiće, sirotišta i domove za nezbrinutu djecu.
To činite kada stanete pored ceste da biste pomogli drugima u nevolji.
To činite kada pišete putopise u kojima donosite slike iz dalekih zemalja i gdje se smješite zajedno sa ljudima koje prvi puta vidite u životu i čiji jezik ne razumijete.
Zbog vas sam sretan što mogu reći da sam bajker.
Ja vjerujem u vas. Vjerujem u sve ljude koji su svjesni da smo svi jedno. Iznjedriti ćemo novi i bolji svijet. Nemojte se dati pokolebati od onoga što vidite u vašoj okolini. Svi radimo greške i raditi ćemo ih još. Bitno je ići dalje. Iz najdubljeg blata izrasti će najljepši cvijet i to je istina. Iz najveće tuge izrasti će najveća snaga. Iz najveće nesreće najveća ljubav.
Ja vozim motor jer je to izraz moje duše. Ja vozim motor jer je to za mene sloboda. Ja vozim motor jer me to ispunjava ljepotom. I ako čitaš ovo, a ne voziš motor, ali imaš nešto u svome životu što ga ispunjava ljepotom, shvatiti ćeš o čemu govorim. I shvatiti ćeš da nema smisla suditi bilo koga zbog toga što se izražava kroz svoju jedinstvenost.
Ja vozim motor jer volim život.
Iskreno vjerujem da su ga voljeli i dečki koji više nisu s nama. I da su željeli samo najbolje za sebe i druge. Ako mi koji ostajemo ovdje to zaista i mislimo, ako zaista cijenimo život, pokažimo to kroz ljubav. Sutra svi možemo ostati bez naših najmilijih, sutra svi možemo stradati, bilo gdje, bilo kada, bilo čime se bavili. A kada se to desi, na kraju svega, jedino što je bitno je koliko smo voljeli. Jedino ljubav stvara i podržava život. Mržnja, strah i bijes nikada nisu ništa promijenili. Samo ljubav.
