Iako se tema stradavanja jednog dečka pretvorila u temu za raspravu općenito o stradavanjima i (ne)pažnji tijekom vožnje kao bitnom preduvjetu za stradavanja (odavno govorim što i Boris Rukavina, čiji dio FB posta prenosim jer govori o stradavanjima, jer smatram da je sposobnost predviđanja prometne situacije iz sekunde u sekundu ispred nas najvažnija sposobnost koju dobar vozač ima), i možda bi bilo dobro da se sav off makne u zasebnu temu, spuštam c/p dio teksta prijatelja Borisa uz slaganje sa svakom riječi...
=============
"Prvo ona dva dečkića koji su izgubili živote u Rugvici... Zatim, koliko čujem iskusni motorist u Ilici, pa kod Makarske... Ne mogu ništa pomoći onima koji su stradali, ali apeliram na sve vas da se čuvate koliko možete. A možete. Mnoge su stvari u vašim rukama.
Kad se u moto društvu povede razgovor o tim ružnim temama većina je složna da smo mi motoristi jedna od najugroženijih skupina u prometu. Mišljenja se malo razilaze kad se razgovara o uzrocima i odgovornosti za nemile događaje. Nekako prevladava mišljenje da je uglavnom uvijek kriv onaj drugi, a ne vozač motora.
Ja se s time ne slažem. Bez obzira na zakone i konkretnu situaciju u kojoj mi je možda netko oduzeo prednost, kriv sam uvijek ja, motorist. Zašto? Jednostavno zato jer ću uvijek JA nastradati. Rijetko će se kad onome u autu nešto dogoditi. A kad najebem, sasvim mi je svejedno što će sud odlučiti. Sud mi ne može vratiti zdravlje ili život i nemam ništa od toga što je onaj koji mi je prema Zakonu oduzeo prednost, izgurao me s ceste, naletio na mene... dobio nekakvu novčanu ili zatvorsku kaznu. Kriv sam zato jer to nisam predvidio. Kriv sam zbog sebe. Jer ću ja nastradati. Kriv sam jer, osim na sebe, moram paziti i što rade svi ostali sudionici u prometu. Kriv sam zato što sam bio previše brz. Zato što nisam dovoljno pazio. Zato što sam loše procijenio i mislio da me onaj tamo vidi i da mi neće presjeći put. Zato jer ga nisam vidio. Zato što nisam bio dovoljno hrabar da priznam da nisam sposoban slijediti ekipu koja zna voziti brže od mene, nego se pokušavam dokazati i njima i sebi. I onda najebem. Sjetite se u kolike ste se opasne situacije uvalili jer ste slijedili motor pred sobom. Koliko ste puta prebrzo ušli u zavoj ne očekujući neku pušku iza flanjke. Koliko ste se puta, ni sami ne znajući kako, pukom srećom izvukli da ne padnete. Koliko ste puta prešli u suprotnu traku i imali sreće da u njoj u tom času nije bilo nikoga. Koliko ste puta pali i imali sreću da je pad prošao bez posljedica, osim možda po ego i novčanik. Hoćete li tu sreću imati i idući puta? Ili možda nećete? Znate da će idući puta sigurno doći. Budite spremni na to. Kako? Da ovdje ne ponavljam svih Deset moto zapovijedi koje sam napisao u "Putovati motorom" reći ću ukratko: Uvijek vozite kao da vam SVE na cesti želi namjerno nauditi. I cesta i vozači. Predviđajte postupke drugih vozača, očekujte sranja na cesti - šoder, rupe, klizak kolnik, očekujte da će svaki auto onako, bez veze, skrenuti na vas, očekujte biciklista i pješaka koji će banuti pred vas dok se provlačite između kolona i osnovno, vozite sporije. Da, vozite sporije. Ponovit ću: Vozite sporije. Kod vožnje na cesti milijun stvari može poći po zlu. Na pisti samo trebaš biti najbrži. Na cesti prvenstveno trebaš ostati čitav. I puno manja brzina od sto kilometara na sat je smrtonosna.
Ako ne vjerujete, dođite na jedan trening Moto Gymkhane da se Žac tom brzinom proveze pola metra od vas. Usrat' ćete se k'o grlice. I inače bi vam bilo korisno redovno ići na takve i slične škole vožnje. Barem dok nemate stotine i stotine tisuća kilometara iza vas. A i onda će vam redovni polaznici takvih treninga pokazati da ne vladate vašim motociklom baš onako dobro kako mislite. Kecova škola vožnje na Grobniku je odlična i super korisna. Za vožnju na stazi. Takav je način vožnje na cesti i više nego opasan. Kad sam ja bio kod Keca na treningu, jedino oko čega smo se složili je da je stražnja kočnica važnija od prednje. Većina elemenata vožnje na pisti i na cesti je, ako ne suprotna, onda barem drugačija, od pozicioniranja, putanja, pogleda, da ne nabrajam više... Čak je i tehnika vožnje drugačija. Dobro, dosta o ovoj neugodnoj, ali životno važnoj temi. Moja sućut obiteljima i prijateljima svih stradalih.
