Albanija...usporeno
- Thread starter clox
- Start date
miromax
Member
Spuštanje s Gusinja prema Shkoderu.
a.) uzeo narudžbu za piće i jelo
b.) naložio roštilj u dvorišču
c.) poslužio piće
d.) spekao mesurinu (btw., za neupućene, porcija je 500g. sisavca za cca 11kn)
e.) poslužio sve navedno.
...i titula najmultifunkcijonalnijeg uslužnog djelatnika regije "od Shkodera do Korca", s obzirom da je:
a.) uzeo narudžbu za piće i jelo
b.) naložio roštilj u dvorišču
c.) poslužio piće
d.) spekao mesurinu (btw., za neupućene, porcija je 500g. sisavca za cca 11kn)
e.) poslužio sve navedno.
npanijan
Member
22.08.
Ulazak u Trsa, pred sumrak, očaravajuća priroda naprosto vabi da ideš dalje, dobro bio je tu i dogovor s dječicom o sastanku u planinarskom domu Nevidje u Žabljaku za koji se uspostavilo da je 20 km dalje, naravno, prema Durmitoru koji smo netom prošli.
Vožnja od Trsa do Žabljaka, preko Durmitora je, po meni, bila najveća avantura u ovih devet dana.
Osim što karta (a bome i Žuti) laže ispostavilo se da kratica preko Trsa to i nije, a uz to je za prijeđeni put vrijeme znatno duže.
Kako bilo, uputili smo se hrabro preko Durmitora, planinske mrcine visoke 2050m, po upitnom vremenu, uz poneke nalete vjetra i prisudstvo zlokobnih oblaka, po valovitoj uskoj cestici koju ne vidiš dalje od metra. Negdje na spuštanju prema Žabljaku sa strane je bio parkiran automobil a u njemu je bome bilo i života. Nakon par km primjetili smo svjetla tog istog automobila kako nam se polako približavaju.
Do civilizacije smo vozili s povišenim pulsom i koliko nas gume nose a uz velike oči morile su nas i svakakve slutnje.
Na kraju je sve ispalo dobro a civilizacija nam je donijela radost kao nikada do tada
Dječicu smo doslovno presreli putem, nekoliko km prije Žabljaka. Nije ih bilo teško identificirati zahvaljujući Tamarinoj lampi i Željkovom prepoznatljivom deranju naranđastog.
Trsa x1
23.08.
Spuštanje s Žabljaka prema Kolašinu i Gusinju je pružilo još nekoliko lijepih pogleda.
Nešto prije susreta sa vođama, iz susjednog smjera, dojurila su dvojica na malim pilama. Model motora i registarske oznake bilo je gotovo nemoguće utvrditi zbog debelog sloja prašine i zemlje. Nije mi palo na pamet da ćemo i sami tako izgledati vrlo brzo.
Kasnije smo saznali da su dečki odradili opaki teren.
Alipašini izvori
Okupacija CG granice
Penjanje nakon ulaska u Albaniju i kratki predah
Inače, konobar u restoranu, u Žabljaku kaže kako im ceste grade Slovenci.
Ove lijepe zavoje grade Crnogorci a što smo saznali u prvom hotelu u Shkoderu. Naime, tamo nije bilo mjesta jer su smjestili radnike.
Na parkiralištu iza hotela nalaze se dva kaveza, jedan za ptičurinu a jedan za medu. Bilo nam je žao krznenog ljubimca, očito je bolovao od kompulzivno opsesivnog poremećaja.
U zatočeništvu
Ulazak u Trsa, pred sumrak, očaravajuća priroda naprosto vabi da ideš dalje, dobro bio je tu i dogovor s dječicom o sastanku u planinarskom domu Nevidje u Žabljaku za koji se uspostavilo da je 20 km dalje, naravno, prema Durmitoru koji smo netom prošli.
Vožnja od Trsa do Žabljaka, preko Durmitora je, po meni, bila najveća avantura u ovih devet dana.
Osim što karta (a bome i Žuti) laže ispostavilo se da kratica preko Trsa to i nije, a uz to je za prijeđeni put vrijeme znatno duže.
Kako bilo, uputili smo se hrabro preko Durmitora, planinske mrcine visoke 2050m, po upitnom vremenu, uz poneke nalete vjetra i prisudstvo zlokobnih oblaka, po valovitoj uskoj cestici koju ne vidiš dalje od metra. Negdje na spuštanju prema Žabljaku sa strane je bio parkiran automobil a u njemu je bome bilo i života. Nakon par km primjetili smo svjetla tog istog automobila kako nam se polako približavaju.
Do civilizacije smo vozili s povišenim pulsom i koliko nas gume nose a uz velike oči morile su nas i svakakve slutnje.
Na kraju je sve ispalo dobro a civilizacija nam je donijela radost kao nikada do tada
Dječicu smo doslovno presreli putem, nekoliko km prije Žabljaka. Nije ih bilo teško identificirati zahvaljujući Tamarinoj lampi i Željkovom prepoznatljivom deranju naranđastog.
Trsa x1
23.08.
Spuštanje s Žabljaka prema Kolašinu i Gusinju je pružilo još nekoliko lijepih pogleda.
Nešto prije susreta sa vođama, iz susjednog smjera, dojurila su dvojica na malim pilama. Model motora i registarske oznake bilo je gotovo nemoguće utvrditi zbog debelog sloja prašine i zemlje. Nije mi palo na pamet da ćemo i sami tako izgledati vrlo brzo.
Kasnije smo saznali da su dečki odradili opaki teren.
Alipašini izvori
Okupacija CG granice
Penjanje nakon ulaska u Albaniju i kratki predah
Inače, konobar u restoranu, u Žabljaku kaže kako im ceste grade Slovenci.
Ove lijepe zavoje grade Crnogorci a što smo saznali u prvom hotelu u Shkoderu. Naime, tamo nije bilo mjesta jer su smjestili radnike.
Na parkiralištu iza hotela nalaze se dva kaveza, jedan za ptičurinu a jedan za medu. Bilo nam je žao krznenog ljubimca, očito je bolovao od kompulzivno opsesivnog poremećaja.
U zatočeništvu
npanijan
Member
24.08.
Nepostojanje retrovizora na vođinom motoru pokazalo se kao problem već nakon nekoliko kilometara po izlasku iz Shkodera.
Žuti je na V križanju projahao bez popuštanja uzdi, smjenjeni vođa je, poput tvrdoglavog magarca, zapiknuo makinu na makadam između dva puta dok su dječica ostala u zaleđu zbog sakupljanja odbjeglih flašica s vodom.
Inače smo vodu gubili često i dežurni zadnjelinijaši su je skupljali, iako je vode bilo svugdje u izobilju.
A gubilo se još toga. Primjerice, Samsung Galaxy S5 s pravom nosi oznaku IP67. Istina, nismo ga zalili ali prašina mu nije smetala. Nije mu smetalo ni kad je pri 100km/h izletio iz Cloxove torbice. Skupljali smo djelove slijedećih 150-200m i osim izguljene baterije ništa nije stradalo. Da ne povjeruješ
Još se i aluminij pokazao kao vrlo otporan materijal. Žuti je svoj poklopac kofera koristio kao frizbi. Još nije razrijašnjeno da li je to bio neuspjeli pokušaj ubojstva Cloxa kako bi se u potpunosti razriješilo pitanje smjene
Letili su još i kišnjaci i vreće za spavanje a sve je to marljivo skupljao Miromax. A tko bi drugi, on je najbolji za takve aktivnosti.
Zalutali sakupljači vode
Kafić usred ničega na makadamskoj cesti
Isti ostatak ekipe nije uočio jer su zastali na zavoju ranije. Tu su tenzije "malo" porasle pa je Clox odlučio ohladiti usijane glave.
Izvor problema je bio stanac u terencu koji je vozio sporo a pri tome nije pokazao dobru volju i albanske manire na koje smo se brzo navikli.
Hlađenje glave i kratki predah iskoristili smo za još poneku statičnu fotku
Na ulasku u nacionalni park prije samog Thetha poslali smo delegaciju, koju su sačinjavali vođe i smjenjeni vođa, na konzultacije sa lokalnim Jimijem, Johnijem, Jerijem ili tak nekak (ne ide mi pamćenje imena), kako bi vijeće staraca, uz pivu, donijelo daljnje odluke.
Nakon toga stigli smo u Theth
Dječica
Seniori
Nakon kave, pive i kole pala je odluka da se ide na kružno putovanje oko Thetha. Nakon cca 500m Žuti je shvatio da mu je vruće pa se odlučio za kupanje u izvorskoj vodi, Nažalost, ili nitko nije imao hrabrosti ili snage, ili sve to, da taj trenutak ovjekovjeći jednom dobrom fotkom. Neki su se pravili grbavi pa su slikali konje
... ili konje
... ili konje s prikolicom
Iako smo mislili da se Žuti hladio u vodi ispalo je da se jedino Cloxu rashladio um pa je proglas o kružnom putovanju bio povučen i donesena je odluka o povratku. A to je izgledalo ovako: nakon kupanja Žuti je dogrmio do Cloxa, Clox je rekao hmmm, Žuti je rekao kmmhmm, Miromax nije rekao ništa što znaći da je on za (što god bilo hmm ili kmm), dječica koja su se netom vratila s izviđanja (s osmjehom na licu) nitko ništa nije ni pitao, a mene se i onako ne pita jer ja uvijek kažem mooože (ono tipa idemo se baciti sa Savskog mosta). Pile su opet zagrmile, od Žutićeve su zavibrirali i bubnjići, Žuti je upalio rikverc bez sva četri žmigavca a Clox ubacio u prvu. Debeli je štucnuo i propeo se (naravno da pri tome mislim na XTZ-a), naranđasti je tromo (a kako bi drugačije) krenuo nizbrdo i bliski susret je bio neizbježan. Posljedice: rega učvršćena vezicama i zaderana bisaga koja se savršeno uklapa na debelom
Naravno, službeni fotografi su spavali na dužnosti.
Na penjanju prema Shkoderu stradala je i prva zračnica. Možda bi joj i bilo spasa da ju Clox nije dobro izvozao, zajedno s čavlom.
A onda su se seniori udruženo bacili na zadatak. Juniori su učili i, po potrebi, posuđivali potreban alat.
Žuti je bio zadužen za gaženje, Miromax mu je asistirao a Cloxovi su bili prljavi poslovi.
Na kraju smo sretno stigli na odredište.
Da bi dan bio kompletan pobrinula se Tamara koja je na terasi hotela izvela diverziju eksplozivnom napravom od paštašute. Posljedice se najbolje vide na priloženoj slici.
Nepostojanje retrovizora na vođinom motoru pokazalo se kao problem već nakon nekoliko kilometara po izlasku iz Shkodera.
Žuti je na V križanju projahao bez popuštanja uzdi, smjenjeni vođa je, poput tvrdoglavog magarca, zapiknuo makinu na makadam između dva puta dok su dječica ostala u zaleđu zbog sakupljanja odbjeglih flašica s vodom.
Inače smo vodu gubili često i dežurni zadnjelinijaši su je skupljali, iako je vode bilo svugdje u izobilju.
A gubilo se još toga. Primjerice, Samsung Galaxy S5 s pravom nosi oznaku IP67. Istina, nismo ga zalili ali prašina mu nije smetala. Nije mu smetalo ni kad je pri 100km/h izletio iz Cloxove torbice. Skupljali smo djelove slijedećih 150-200m i osim izguljene baterije ništa nije stradalo. Da ne povjeruješ
Još se i aluminij pokazao kao vrlo otporan materijal. Žuti je svoj poklopac kofera koristio kao frizbi. Još nije razrijašnjeno da li je to bio neuspjeli pokušaj ubojstva Cloxa kako bi se u potpunosti razriješilo pitanje smjene
Letili su još i kišnjaci i vreće za spavanje a sve je to marljivo skupljao Miromax. A tko bi drugi, on je najbolji za takve aktivnosti.
Zalutali sakupljači vode
Kafić usred ničega na makadamskoj cesti
Isti ostatak ekipe nije uočio jer su zastali na zavoju ranije. Tu su tenzije "malo" porasle pa je Clox odlučio ohladiti usijane glave.
Izvor problema je bio stanac u terencu koji je vozio sporo a pri tome nije pokazao dobru volju i albanske manire na koje smo se brzo navikli.
Hlađenje glave i kratki predah iskoristili smo za još poneku statičnu fotku
Na ulasku u nacionalni park prije samog Thetha poslali smo delegaciju, koju su sačinjavali vođe i smjenjeni vođa, na konzultacije sa lokalnim Jimijem, Johnijem, Jerijem ili tak nekak (ne ide mi pamćenje imena), kako bi vijeće staraca, uz pivu, donijelo daljnje odluke.
Nakon toga stigli smo u Theth
Dječica
Seniori
Nakon kave, pive i kole pala je odluka da se ide na kružno putovanje oko Thetha. Nakon cca 500m Žuti je shvatio da mu je vruće pa se odlučio za kupanje u izvorskoj vodi, Nažalost, ili nitko nije imao hrabrosti ili snage, ili sve to, da taj trenutak ovjekovjeći jednom dobrom fotkom. Neki su se pravili grbavi pa su slikali konje
... ili konje
... ili konje s prikolicom
Iako smo mislili da se Žuti hladio u vodi ispalo je da se jedino Cloxu rashladio um pa je proglas o kružnom putovanju bio povučen i donesena je odluka o povratku. A to je izgledalo ovako: nakon kupanja Žuti je dogrmio do Cloxa, Clox je rekao hmmm, Žuti je rekao kmmhmm, Miromax nije rekao ništa što znaći da je on za (što god bilo hmm ili kmm), dječica koja su se netom vratila s izviđanja (s osmjehom na licu) nitko ništa nije ni pitao, a mene se i onako ne pita jer ja uvijek kažem mooože (ono tipa idemo se baciti sa Savskog mosta). Pile su opet zagrmile, od Žutićeve su zavibrirali i bubnjići, Žuti je upalio rikverc bez sva četri žmigavca a Clox ubacio u prvu. Debeli je štucnuo i propeo se (naravno da pri tome mislim na XTZ-a), naranđasti je tromo (a kako bi drugačije
) krenuo nizbrdo i bliski susret je bio neizbježan. Posljedice: rega učvršćena vezicama i zaderana bisaga koja se savršeno uklapa na debelom Naravno, službeni fotografi su spavali na dužnosti.
Na penjanju prema Shkoderu stradala je i prva zračnica. Možda bi joj i bilo spasa da ju Clox nije dobro izvozao, zajedno s čavlom.
A onda su se seniori udruženo bacili na zadatak. Juniori su učili i, po potrebi, posuđivali potreban alat.
Žuti je bio zadužen za gaženje, Miromax mu je asistirao a Cloxovi su bili prljavi poslovi.
Na kraju smo sretno stigli na odredište.
Da bi dan bio kompletan pobrinula se Tamara koja je na terasi hotela izvela diverziju eksplozivnom napravom od paštašute. Posljedice se najbolje vide na priloženoj slici.
npanijan
Member
25.08.
Prethodnu večer stigli smo u mjesto Fuche Arrez. Nekoliko kilometara ranije, nakon zavoja s mostom, isticala se nova crvena kuća s restoranom i sobama. Kratko smo zastali, raspitali se za cijene ali zbog sumnjivih vozila i vozaćaodlučili potražiti smještaj u samom mjestu.
Zbog zatvorenog prometa u glavnoj ulici, ostatak ekipe čekao je na rampi koju su osiguravale jake snage državne sigurnosti, dok sam ja u moto čizmama, štitnicima za koljena i ostaloj prljavoj moto opremi, odmarširala do hotela udaljenog cca 100m. Izvana je izgledao obečavajuće, unutrašnjost hotela bila je uredna i renovirana a dočekao me konobar koji se dobro služio engleskim jezikom, Kada sam pitala za sobe zamolio me da pričekam i otišao do gazde koji je sjedio za jednim stolom na terasi, Gazda je bio stariji lik, masan, u prljavoj odjeći a izgledom je više podsjećao na mafijozu u Italiji nego na ugostitelja u Albaniji.
Nakon nekoliko rečenica gazda me odmjerio nešto klimnuo glavom i konobar se povukao iza šanka gdje je uzeo jedan ključ i zamolio me da ga pratim. Ispostavilo se da se sobe nalaze iznad neke radione koja nema fizičkih doticaja s restoranom. Radilo se o jednom dugačkom hodniku s oko 15 soba i zajedničkom kupaonom. Pokazana soba nije izgledala osobito loše ali je zato kupaona s wc-om bila živi užas. WC bez daske, kada i podovi koji čeznu za rušenjem jer ne vjerujem da se može pošteno očistiti.
Iz pristojnosti pitam konobara za cijenu (iako mi je bilo sasvim jasno da tu ne želimo provesti ni minutu) koji mi ne zna odgovoriti i moli me da pričekam. Slijedi opet kratka komunikacija s gazdom. U tom trenutku iz drvorišta kuće smještene iza restorana izlaze dvojica klinaca veselo cvrkučući i skakučući. Gazda u pola riječi prekida komunikaciju s konobarom (koji je btw. izgledao vrlo pristojno) prodere se (a vjerujem i masno opsuje) na klince i krene prema njima. Klinci su u trenu zdimili u ono isto dvorište iz kojeg su netom izvirili a gazda je još nešto urlao sipajući bakterije i slinu u radijusu od 1m.
U trenutku mi je prošla misao - hebote gdje smo mi to došli?
Uto je iz dvorišta izašao malo veći klinjo i gazda mu je nešto rekao. Mali mi se obratio tečnim engleskim, ispljunuo cifru od 15 € bez doručka. Ja mu pristojno zahvalim i kažem kako se moram dogovoriti s ostatkom tima. Gazda malom uputi neku kraću rečenicu, mli mu odgovori na materinjem i ja krenem što dalje ...
Gazda uputi malog da krene zamnom i klinjo me doprati do motora. Nakon kraće konzultacije, odluka pada na crvenu kuću a malom pristojno zahvalimo i kažemo da idemo dalje. Čisto mi je bilo žao klinca, valjda mu gazda nije oderao kožu.
Nakon povratka u crvenu kuću Sh&Sh i parkiranja motora napokon smo se mogli opustiti.
Pripreme za polazak
Ujutro su službeni fotografi krenuli ranije kako bi odradili slikanje ovog osebujnog mjesta.
Prvo nas je iznenadila količina smeća koju ljudi bacaju s mosta u obližnju rijeku i iskreno smo se ponadali da tu vodu ne pijemo niti da se njom tuširamo.
Na otprilike 200m od kuće nalazi se drveni most koji vodi do nekadašnjih rudnika u kojima su navodno radili zatvorenici. Dalje od mosta nismo došli.
Ulaz u mjesto
Industrijska zona u kojoj industrija odavno ne obitava
Ulaz u grad
Zgrada na ulazu
Glavna ulica
Nakon tankiranja napustili smo jedini sektor u Albaniji koji nam se nije nimalo sviđao (to je onaj dio gdje su nas klinci gađali kamenjem i gdje se čudni likovi navažaju i nešto skupljaju).
Nakon, otprilike 1h vožnje Žuti je skužio da baš i nismo na onom putu na kojem bi trebali biti (naravno, u međuvremenu je osvanula nova cesta, trenutno makadamska, ali vjerujem da će ubrzo i na njoj osvanuti asfalt) pa smo se odlučili za kratki predah dok se Žuti vratio cca 10 km provjeriti neku cesticu.
Nakon što se usaglasio sa svojim đipiesom pozvao nas je da se vratimo. Svih 10 km odradili smo jedino Clox i ja. Miromax se zaglavio na odmorištu s probušenom gumom a dječica negdje između njega i nas. Kad smo došli do Žutog obavijestio nas je da smo na dobrom putu pa smo se svi zajedno vratili u ispomoć Miromaxsu koji nam se iskreno obradovao
Komisija
Nakon toga, spustili smo se u već spomenuto selo s novim članom ekipe na Žutićevom motoru te je uslijedio prvo odmor u šumarku s ovčicama a potom i kava u birtiji.
Selo
Seoska škola
Nakon toga put nas vodi u Valbonu.
O Valboni je Clox sve već rekao pa bi tu negdje za danas stala.
Prethodnu večer stigli smo u mjesto Fuche Arrez. Nekoliko kilometara ranije, nakon zavoja s mostom, isticala se nova crvena kuća s restoranom i sobama. Kratko smo zastali, raspitali se za cijene ali zbog sumnjivih vozila i vozaćaodlučili potražiti smještaj u samom mjestu.
Zbog zatvorenog prometa u glavnoj ulici, ostatak ekipe čekao je na rampi koju su osiguravale jake snage državne sigurnosti, dok sam ja u moto čizmama, štitnicima za koljena i ostaloj prljavoj moto opremi, odmarširala do hotela udaljenog cca 100m. Izvana je izgledao obečavajuće, unutrašnjost hotela bila je uredna i renovirana a dočekao me konobar koji se dobro služio engleskim jezikom, Kada sam pitala za sobe zamolio me da pričekam i otišao do gazde koji je sjedio za jednim stolom na terasi, Gazda je bio stariji lik, masan, u prljavoj odjeći a izgledom je više podsjećao na mafijozu u Italiji nego na ugostitelja u Albaniji.
Nakon nekoliko rečenica gazda me odmjerio nešto klimnuo glavom i konobar se povukao iza šanka gdje je uzeo jedan ključ i zamolio me da ga pratim. Ispostavilo se da se sobe nalaze iznad neke radione koja nema fizičkih doticaja s restoranom. Radilo se o jednom dugačkom hodniku s oko 15 soba i zajedničkom kupaonom. Pokazana soba nije izgledala osobito loše ali je zato kupaona s wc-om bila živi užas. WC bez daske, kada i podovi koji čeznu za rušenjem jer ne vjerujem da se može pošteno očistiti.
Iz pristojnosti pitam konobara za cijenu (iako mi je bilo sasvim jasno da tu ne želimo provesti ni minutu) koji mi ne zna odgovoriti i moli me da pričekam. Slijedi opet kratka komunikacija s gazdom. U tom trenutku iz drvorišta kuće smještene iza restorana izlaze dvojica klinaca veselo cvrkučući i skakučući. Gazda u pola riječi prekida komunikaciju s konobarom (koji je btw. izgledao vrlo pristojno) prodere se (a vjerujem i masno opsuje) na klince i krene prema njima. Klinci su u trenu zdimili u ono isto dvorište iz kojeg su netom izvirili a gazda je još nešto urlao sipajući bakterije i slinu u radijusu od 1m.
U trenutku mi je prošla misao - hebote gdje smo mi to došli?
Uto je iz dvorišta izašao malo veći klinjo i gazda mu je nešto rekao. Mali mi se obratio tečnim engleskim, ispljunuo cifru od 15 € bez doručka. Ja mu pristojno zahvalim i kažem kako se moram dogovoriti s ostatkom tima. Gazda malom uputi neku kraću rečenicu, mli mu odgovori na materinjem i ja krenem što dalje ...
Gazda uputi malog da krene zamnom i klinjo me doprati do motora. Nakon kraće konzultacije, odluka pada na crvenu kuću a malom pristojno zahvalimo i kažemo da idemo dalje. Čisto mi je bilo žao klinca, valjda mu gazda nije oderao kožu.
Nakon povratka u crvenu kuću Sh&Sh i parkiranja motora napokon smo se mogli opustiti.
Pripreme za polazak
Ujutro su službeni fotografi krenuli ranije kako bi odradili slikanje ovog osebujnog mjesta.
Prvo nas je iznenadila količina smeća koju ljudi bacaju s mosta u obližnju rijeku i iskreno smo se ponadali da tu vodu ne pijemo niti da se njom tuširamo.
Na otprilike 200m od kuće nalazi se drveni most koji vodi do nekadašnjih rudnika u kojima su navodno radili zatvorenici. Dalje od mosta nismo došli.
Ulaz u mjesto
Industrijska zona u kojoj industrija odavno ne obitava
Ulaz u grad
Zgrada na ulazu
Glavna ulica
Nakon tankiranja napustili smo jedini sektor u Albaniji koji nam se nije nimalo sviđao (to je onaj dio gdje su nas klinci gađali kamenjem i gdje se čudni likovi navažaju i nešto skupljaju).
Nakon, otprilike 1h vožnje Žuti je skužio da baš i nismo na onom putu na kojem bi trebali biti (naravno, u međuvremenu je osvanula nova cesta, trenutno makadamska, ali vjerujem da će ubrzo i na njoj osvanuti asfalt) pa smo se odlučili za kratki predah dok se Žuti vratio cca 10 km provjeriti neku cesticu.
Nakon što se usaglasio sa svojim đipiesom pozvao nas je da se vratimo. Svih 10 km odradili smo jedino Clox i ja. Miromax se zaglavio na odmorištu s probušenom gumom a dječica negdje između njega i nas. Kad smo došli do Žutog obavijestio nas je da smo na dobrom putu pa smo se svi zajedno vratili u ispomoć Miromaxsu koji nam se iskreno obradovao
Komisija
Nakon toga, spustili smo se u već spomenuto selo s novim članom ekipe na Žutićevom motoru te je uslijedio prvo odmor u šumarku s ovčicama a potom i kava u birtiji.
Selo
Seoska škola
Nakon toga put nas vodi u Valbonu.
O Valboni je Clox sve već rekao pa bi tu negdje za danas stala.
