III Cestom stvarnosti ili slagalica psihologije manipulacije
Službenica na recepciji je bila profesionalno ljubazna.
"Da koliko vidim gospođa je u sobi, kartica za vrata je u slotu. Što da kažem tko je treba."
Trenutak sam razmišljao.
"Recite Đoni iz Zemuna bit će dovoljno, ako se nisam zabunio."
Upitno me pogledala i podigla slušalicau telefona. Otipkala je broj i nakon pola minute započela formalni razgovor.
"Ispričavam se treba vas gospodin Đoni iz Zemuna, čeka na recepciji."
Grickala je kratko vrh kemijske olovke slušajući odgovor. Spustila je slušalicu i klimnula mi glavom.
"Gospođa kaže da dođete u sobu, to vam je drugi kat desno."
Spustila je olovku na pult, zamijetih da je na vrhu olovke ostalo malo ruža. Nije komentirala ništa više.
"Hvala vam." Klimnuh glavom i zaputih se ka stubama. Dok sam se uspinjao laganim korakom razmišljao sam što bih joj rekao. Zaključih da nije bitno što bih joj rekao, bitno je bilo par pitanja koje sam joj želio postaviti. Vrata sobe su već bila malo otvorena, znači očekivala me je. Pokucah lagano dva puta. Začuo sam poznati glas.
"Uđi Đoni, slobodno uđi."
Polako sam otvorio vrata i zakoračio u sobu. Stajala je na sredini sobe u svilenoj crnoj kućnoj haljini i platforma sandalama visoke potpetice. Stavljala je ruž na usne gledajući se u veliko zrcalo na zidu. Prekinula je sa ružem i pogledala me.
"Očekivala sam da ćeš doći, zato sam i rekla Mirjani broj sobe." Klimnula je glavom uz osmjeh. "Samo za jedan trenutak nisam bila sigurna da si to ti."
"Dobro je da me uopće pamtiš."
"Kako bih mogla zaboraviti nekoga tko je ipak obilježio neke stvari u mom životu. Onih koji glume idealiste srećem dosta često, pravi idealisti su rijetki."
Pokazala je rukom ka otvorenim vratima balkona.
"Sjedi vani molim te, tamo možemo zapaliti cigaretu. Za minutu ti donesem piće, poslije možemo razgovarati zašto si uopće došao. Mislila sam da me mrziš."
Polako prođoh ka balkonu iza njenih leđa dok se ona posvetila ružu i usnama. Balkon je bio tipičan hotelski balkon sa nižim drvenim stolom i dvije drvene stolice. Na stolu je ležala pepeljara, kutija cigareta Lucky Strike i srebrni ženski upaljač. Polako sjedoh na stolicu i izvadih jednu cigaretu iz kutije. Dok sam palio cigaretu Goga se pojavila na vratima balkona. Sa tamno crvenim ružem za usne izgledala je dobro. Nasmiješila se.
"U mini baru imam mali izbor pića, reci vodka, whiskey, pelinkovac ili loza."
"Loza bit će dovoljno."
Nestala je iza vrata. Promatrao sam odsjaj sunca na morskoj površini. Goga se vratila minutu kasnije sa dvije hotelske čaše u jednoj i dvije male bočice u drugoj ruci. Položila je čaše na stol otvorila bočice i istresla ih u čaše jednim potezom. Polako je sjela na stolicu preko puta mene, popravila kosu i zapalila cigaretu. Pogledala me i podigli čašu.
"Loza po tvom izboru, živjeli Đoni."
Podigoh čašu i nazdravih joj bez riječi. Nasmiješila se nekim čudnim osmjehom.
"Drago mi je da si živ, nisi se puno promijenio koji kilogram više i koja sjeda vlas više, pogled i te tvoje oči koje mijenjaju boju od svijetlo smeđih do zelenkasto plavih su isti."
"Nisi se ni ti puno promijenila, još se držiš."
Nasmijala se.
"Isti stari Đoni bez puno smisla za komunikaciju sa damama, još se držiš umjesto ostala si zgodna i lijepa." Odmahnula je glavom. "Imam dojam kao da nije prošlo toliko vremena. Dragan je znao često pričati o tebi, kao da mu nikada nisi izašao iz glave."
Sjetih se da se Škot zove Dragan, nikada o njemu nisam mislio drukčije izuzev kao o Škotu. Pogledah je dugim pogledom.
"Kako je Škot, jeste još zajedno?"
Dugo me gledala i otpila još jedan gutljaj iz čaše. Povukla je dim iz cigarete i spustila pogled.
"Umro je prije sedam godina od karcinoma štitnjače. Njegov motor je još u garaži i čeka."
Polako sam ispraznio čašu do kraja. Ugasio sam čik cigarete u pepeljari i pogledao je.
"Žao mi je. Nisam to očekivao."
Klimnula je glavom.
"I treba ti biti žao, ti si sa njim završio on sa tobom nikada."
Slegoh ramenima.
"Može još jedno piće?"
"Loze više nema u mini baru su samo po dva ista pića vodka ili whiskey."
"Vodka."
Polako se podigla i nestala u sobi, posegoh za još jednom cigaretom iz kutije, trebalo mi je vremena da se sredim. Dok sam palio cigaretu vratila se i položila četiri bočice 0.1 na stol dvije vodke i dva Whiskey-ja. Sjela je.
"Mislim da će nam trebati kako je razgovor krenuo. Predpostavljam da imaš još pitanja, a imam po koje i ja."
Posegoh za bočicom i napunih čašu. Ovo nije sličilo na razgovor koji ljudi vode kada se slučajno sretnu nakon par desetaka godina. Sličilo je na razgovor koji je nedavno prekinut. Otpih iz čaše i pogledah je. Dovršavala je piće iz svoje čaše.
"Imate djece?"
Odmahnula je glavom.
"Ne to nam nije išlo. Sve ostalo da ali to ne." Spustila je čašu na stol.
"Đoni, Dragan se nadao da ćeš se ipak jedan put javiti ipak ste mladost proveli zajedno."
Klimnuh glavom.
"Žao mi je."
Gledala me je nekim čudnim pogledom.
"Ne nije ti žao, uvijek si išao samo ravno naprijed po svojim shvaćanjima časti i svojim pričama u glavi. Ostavio si dosta stvari iza sebe, a da to nisi ni zamijetio, odnosno ostavio si lom u par života tako lagano i jednostavno kao što ispijaš ovo piće."
"Kakav lom?"
Gledala me nekim dugim i čudnim pogledom imao sam dojam da mi se odgovor neće svidjeti, dapače da mi se uopće neće svidjeti.
Kišno popodne
Zapalio sam cigaretu i pogledao u Petru.
"Mogu dobiti jedno piće mislim da će mi trebati?"
Gledala me zbunjeno.
"Moraš popiti one lijekove koje ti Suzi pustila pa ne mislim ..."
"Daj mu, neće mu biti ništa od toga, daj i meni jedno trebat će nam da završimo razgovor." Bosin glas je bio oštar i razdražljiv, a na njemačkom je zvučao grubo.
Petra je pogledala u Bosu potom se digla i krenula prema hladnjaku u kuhinji. Bosa je posegnula za svojom torbom i počela preturati po unutrašnjosti. Zamijetih da na lijevoj ruci kojom je sa strane držala torbu nosi set od pet srebrnih prstena, na svakom prstu po jedan. Prsteni su bili različiti ali po dizajnu na neki način isti i uklapali su se u cjelinu. To je trenutno bila moda u njemačkoj i sviđalo mi se to vidjeti na ženama pogotovu onaj prsten na palcu. Petra se vratila i stavila bocu i dvije čašice na stol potom sjela i posegnula za svojom šalicom kave.
"Ja ne pijem, večeras netko treba i voziti."
Nasmiješih joj se i napunih čašice. Bosa je konačno iz torbe izvukla neku kutijicu i stavila je pred Petru.
"Kupila sam ti to na rasprodaji mislim da je po tvom ukusu."
Petra je polako otvorila kutijicu, ispustila jedno sretno "hiiii" i počela vaditi prstene. Polako je položila set prstena sličan Bosinim na stol, jedan do drugoga. Podigla se i poljubila kratko Bosu. Podigao sam čašicu i otpio gutljaj. Bosa je otpila iz svoje i udahnula.
"Bambi nisi ti kriv. Kriva sam ja što sam odlagala razgovor i objašnjenja."
Otpila je još jedan mali gutljaj, ja ispraznih svoju čašicu do kraja. Petra je navlačila prstene. Kako bi koji podesila na prstu udaljila bi ruku od sebe i pogledala ga. Radila je to kao ozbiljan posao. Bosa mi je klimnula glavom prema njoj i nasmiješila se. Potom se uozbiljila.
"Goga je manipulator, svjesni i nesvjesni manipulator uz to je i kuja koja gleda samo svoj interes. Horst je psihijatar kod koga je Goga išla radi liječenja trauma iz djetinjstva i mladosti."
"Želiš reći da Horst nije Gogin bivši dečko?"
Bosa je uzdahnula i pogledala u čašicu pa meni u oči.
"Da Horst je Gogin psihijatar i njen bivši dečko, a Goga ga je ucjenjivala, zato je i došlo do cijele frke. Psihijatar se ne smije seksati sa pacijenticom, ako se to dozna vrlo lako gubi sve dozvole za rad. Samo to nije sve tako jednostavno budući da je Horst više žrtva Gogine manipulacije nego što je Goga žrtva Horsta. Ne znam kako sve ukratko objasniti."
Odmahnula je glavom i posegnula za bocom. Napunila nam je čašice i otpila mali gutljaj iz svoje. Ja sam svoju ispio do pola, već sam osjećao da mi je ova "jedna previše", odnosno nije mi se pilo više. Bosa je pogledala Petru, koja je promatrala svoju ruku ispruženih prstiju, pa mene.
"Krenuću redom. Kada sam bila u Zemunu i popričala sa Gogom prvi put vidjela sam da nešto nije u redu, odnosno po nekim naznakama zaključila sam da je izložena nasilju u obitelji. Imala sam i sama slična iskustva u obitelji, nasilje u obitelji nije često ali nije ni tako rijetko kako se misli."
"Želiš reći da je i tebe netko silovao u obitelji?" Prekinuo sam je zbunjenim glasom.
Bosa me pogleda potom se nasmiješi na neki čudni način.
"Mene su kolektivno silovali u obitelji. Silovali su me psihički u glavu. Bambi postoje različiti oblici silovanja u obitelji. Ja sam rođena kao žensko i kao bogalj, znaš i sam jedna noga mi je bila kraća. Moji su to doživjeli kao težak hendikep ali ne za mene nego za njih. Nisu bili nasilni ali se nisu niti puno brinuli što ja osjećam, a djeca iz okolice još manje. Djeca znaju biti jako surova."
Odmahnula je lagano glavom.
"Sa druge strane moji su me stalno pilali kako, ako imam urođenu manu moram završiti sve škole i tako sebi popraviti status u malograđanskom društvu predgrađa. Navodno tada će me svi gledati kao pametnu i nitko neće zamjećivati moju manu. Meni škola nije išla, voljela sam krpice i šivati za lutke. Zato sam i završila srednju tekstilnu. Kada su moji vidjeli da ni školom neću ispraviti nedostatak i razbijene nade obitelji, počeo je pakao prebacivanja. Jedino je baka bila na mojoj strani. Niti ostalo u životu nije bilo bolje."
Polako je ispila čašicu do kraja. Petra se uozbiljila i spustila ruku na Bosinu. Nježno joj je stisnula prste. Otpio sam do kraja i spustio desnu ruku na na njenu drugu nadlakticu. Nježno sam je pogladio. Bosa je odmahnula glavom.
"Bambi svaki šupak za kojeg sam mislila da mi je dečko je očekivao od mene veliku zahvalnost pokornost i obožavanje zato što me je prihvatio iako sam imala nedostatak u vidu kraće noge. Bez malo kao da su mi učinili beskrajnu uslugu."
Polako je izvukla ruku ispod moje i uhvatila me za šaku.
"Ti si prvi muškarac i do sada jedini koji me je od početka gledao samo kao ženu, a ne robu sa greškom. I da, razlikovala sam one cure koje su ubijene u pojam od onih koje imaju sretno normalno djetinjstvo, a i znala sam ponešto o silovanjima u obitelji, mislim seksualnim silovanjima. Kod nas se o tome nije pričalo ali ovdje je to otvorena tema. Vratimo se na Gogu.
Željela sam joj pomoći, dala sam joj lovu za put i predložila da dođe i boravi kod nas dok se ne snađe. Ja sam ovdje prvi put počela normalno živjeti, ona je završila srednju kemijsku, a to se ovdje tražilo. Bila je kod nas deset mjeseci, usavršila svoj njemački i otišla. Točnije rečeno našle smo joj posao u kemijskoj proizvodnji u jednoj firmi koja radi materijal za najlonke, a naša firma je to kupovala od njih. Našle smo joj i mali stan sa niskim najmom. Oprosti sada idem po malo soka usta su mi se osušila."
Polako se podigla i otišla do kuhinje. Pogledah Petru. Bila je ozbiljna i gledala me onim krupnim očima. Vidjelo se da je cijeli razgovor emotivno pogodio. Polako sam je uhvatio za ruku. Nasmiješila mi se potom klimnula glavom lijevo desno. Bosa se vratila sa sokom i skinula jaknu, ostala je samo u crnoj košulji koja joj je dobro stajala. Natočila je i moju čašu. Kvrcnuo sam Petru po nosu i otpio gutljaj soka. Nasmijala se i posegnula za mojom rukom. Polako je skinula prsten sa svoga kažiprsta i prebacila ga na moj do mali prst. Potom je pogledala Bosu.
"Ti mu nećeš dati, pa on jedini nema lijepe prstenčiće." Bilo je to u njenom stilu, kada je napeto počne sa glupostima. Bosa se nasmijala i posegnula za svojim prstenom na kažiprstu. Njen prsten mi je stao samo na mali prst druge ruke. Petra me uhvatila za ruke i pogledala ih.
"Tako sada smo te označile, sada si naš."
Nasmijah se, Bosa se smiješila. Raspoloženje se popravilo. Bosa je otpila još jedan gutljaj soka. Ja sam je slijedio. Potom zapalih cigaretu. Bosa je klimnula glavom.
"Znaš meni je za njemačku pomogla Suzi, ja sam željela pomoći Gogi i tako zatvoriti krug odnosno poslati dobru volju i vibracije dalje. Činilo se da se za tih deset mjeseci dobro sredila, da je zadovoljna sa poslom i novim stanom. Međutim vratila se nakon mjesec dana sa pričom da ne može noću sam spavati, da je frka i da sanja da joj je otac pred vratima sobe. Zadržala je stan ali je bila najviše kod nas. Pazile smo je i bile vrlo pažljive prema njoj. Nakon mjesec dana njenog straha i kukanja ubacivanja u naš krevet noću, kako bi navodno mogla sigurno spavati malo je dopizdila. Nismo više bile svoje, a ona nije bila naš đir. Mi smo to poštivale ali ona nije našu privatnost, ponekad je izgledalo da misli da joj trebamo biti zahvalne jer iako smo lezbe ona se druži sa nama. Dopizdilo je pa joj predložih da ode do psihijatra na malu pomoć i opuštanje. Ja sam isto išla kod psihijatra nakon nekoga vremena ovdje i to mi je pomoglo da skroz povratim samopouzdanje. Jednostavno mi je u par mjeseci objasnio da nisam ja greška nego sredina koja me osuđivala."
Prekinuh je.