vojo
Well-known member
I ove godine, već uobičajeno, odlučili smo napraviti ljetni đir s motorom. Nije da nam se baš dalo jako krenuti jer se kompanija s kojom smo planirali putovati nije uspjela dogovoriti oko zajedničkog putovanja radi privatnih problema.
Tako da smo ostali sami pa smo odlučili realizirati ideju koju nam je, pred par godina, predložio naš nećak ('Stojan' na ovom forumu) koji je provozao pola svijeta, od Rusije i Irana do Kazahstana i ne znam kojih sve tamo nekih egzotičnih zemalja. On nam je predložio da odemo uz rijeku Dunav, od izvora pa do ušća.
Možda ideja na prvi pogled ne izgleda jako atraktivno, ali kad smo se bolje upoznali sa državama i mjestima kojima se prolazi, uvidjeli smo da bi moglo biti dobro i nadasve zanimljivo.
Kako je Dunav dugačak preko 2.800 km (druga najduža rijeka u Evropi, nakon Volge - ako se to smatra evropskom rijekom) odmah smo u početku isplanirali da nećemo moći/htjeti sve odraditi u jednom tiru - nije da je 2.800 km previše, ali treba doći do izvora i otići od ušća, a to bi nam bilo dodatnih barem 2.000 km, što bi bilo (za naše pojmove ljetovanja) previše. Jeste da smo penzioneri i imamo vremena na pretek, a i šoldi nam ne manjka, ali smo nekako baždareni na oko 3.000-3.500 km po turi godišnjeg. Više od toga nam ne prija, posebno ako spavamo u šatoru.
Tako da smo odmah planirali to izvesti u dva poteza, dva putovanja - prvo dio nekako do pola, što bi došlo negdje do Budimpešte ili čak i Novog Sada, a drugi dio od tamo pa do ušća u Crnom moru.
Kako smo planirani započeti put sa ekipom (prije nego je stvar propala) negdje oko praznika u šestom mjesecu (što je ove gdine ispadalo relativno gusto tj. 20., 22. i 25.6.) tako smo se i naštimali. Međutim, kad je ekipno putovanje otpalo, odlučili smo otići nešto ranije (ponedeljak) pošto nismo ničim bili vezani. Dakle:
Dan 1. - 17.6.2019. Krk - Celje, 240 km
To je uobičajeni 'transfer dan' po uvijek istoj ruti (od Krka pa preko Delnica, Broda na Kupi, Kočevja, Žužemberka, Zidanog mosta do Celja) tako da tu nema mnogo šta za pričati.
Ipak, da ne bi baš sve bilo uobičajeno potrudilo se vrijeme - mi smo se uredno spremili, bez žurbe, da krenemo sredinom jutra, nakon popijene kave i izvršenih zadnjih priprema, a kad ono - ne može! Most zatvoren za motore radi bure (ja živim na samom otoku Krku). I sad ide ono besmisleno išcekivanje koje jede živce - hoće li otvoriti most - neće otvoriti most - kada će otvoriti most .... Uza sve prognoze i Aladin karte vreme se oduži u nedogled, a živci stanje do neprepoznatljivosti .... ipak, Aladin karte su se pokazale točnima i negdje oko podna smo zapalili 'preko', na kopno, i to zaobilazno, preko Meje, da nađemo spas u Gorskom Kotaru.
Odmor (odnosno 'piknik' kako ga mi zovemo) na Krki kod Žužemberka
Dan 2. - Celje - Bressanone/Brixen, 395 km
I taj put nam je djelomično poznat jer smo odabrali rutu preko Velenja, Črne na Koroškem, Poljane, Bleiburga pa onda najjužnijom cestom u Austriji uz slovensku granicu do Villacha odnosno južno od Villacha gdje smo česti gosti radi kupovine u Louisu. Cesta je uobičajeno lijepa i kvalitetna, prometa vrlo malo, bilo je vruće ali podnošljivo.
Dalje od Villacha smo produžili paralelno sa granicom sa Italijom pema Hermagoru birajući najlokalnije moguće ceste te prema Kötschach-Mauthen-u i dalje do granice sa Italijom (prelaz kod Prato alla Drava).
Dok smo tako odmarali i pili kavu negdje oko Kirchbacha vlasnica kafića je počela zatvarati suncobrane i sklanjati stolnjake jer da se sprema nevrijeme. Nije bilo drugo nego 'poslušati seljaka' obući kišna odijela i nastaviti. Seljak je, naravno, bio u pravu. To je bila prva kiša ....
Idilična slika poslije kiše negdje oko St. Jakoba ....
Dalje prema St. Jakobu je bilo OK, nije padalo, cesta je bila djelomično mokra a mi se kuhali u odijelima. No pravi potop nas je tek čekao - ne znam točno gdje, nisam zapamtio (a nažalost ni slikao), počelo je padati, ali onako, podnošljivo. Međutim, kako vrag ne spi (za ne reć da uvijek na kup s*re) dođemo do nekog sela (po karti mi se čini da je selo Xaveriberg), a ono cesta zatvorena radi odrona. Odnosno vjerojatno klizišta jer smo (kasnije) otkrili da je ta cesta već duže zatvorena. Zaobilazno se išlo prema nekoj rijeci na kojoj je bio semafor - a ispod njega dodatna ploča gdje je grafički bilo napisano da je zeleno pet minuta nakon punog sata, a onda 25 minuta da je crveno. Ja nisam mogao vjerovati da to znači upravo to i strpljivo stanem u red čekajući zeleno. U tom čekanju kiša sve više pojačava i kišnjaci počinju promočiti. Mi strpljivo čekamo, a ono nikako da se upali zeleno. Nakon jedno 10-15 minuta čekanja shvatili samo da ona ploča ipak znači to (25 minuta čekanja!) te smo se, već dobrano mokri, sklonili ispod krova neke štale. U međuvremenu su počeli dolaziti auti s drugog kraja semafora, i sve bi bilo OK tj. ne bismo se baš osjećali kao zadnje budale da nismo vidjeli još veće budale od nas - prošla su, naime, dva SMART-a, ali oni nekakvi kabrioleti koji uopće nemaju krova, kao nekakvi buggy za plažu. Takve sam vidio samo kao modeliće u Kinder jajima! Vozači i suvozačice su očito bili opremljeni za takvu eventualnost sa - maskama za ronjenje! Ja sam umro od smjeha i užasno si predbacujem da ih nisam slikao, pa taman da upropastim aparat jer je lijevalo k'o iz kabla .... ta scena vozača sa ronilačkim maskama i suvozačica koje si štite oči dlanom da nešto vide - to mi je osvježilo dan usprkos svim kišama i mokrinama ....
No najgore od svega je ipak tek dolazilo - taj zaobilazni put je bilo nešto novoizgrađeno pa je asfalt bio novi, cestica prava šumska, uska (samo za jedan auto - odtud i semafori!) ali nije bilo sve asfaltirano - dobar dio puta je bio bijeli, šljunkovit put - a mi ko zadnji majmuni, onako mokri, po pljusku, izbjegavamo šoder i lokve ne bi li se nekako izvukli iz toga sr*nja .... baš nezgodno.
Ništa, na prvoj pumpi (a to je bilo već na samoj granici s Italijom) smo stali, posušili se koliko smo mogli, popili topli čaj i zapičili dalje. Kroz Italiju nas je čekalo svega 70-tak km jer smo odlučili spavati kod mjesta Varn blizu Bressanone-a. Tako smo prošli preko Dobbiaca i Brunica i došli do Varn-a. Znali smo da je tu jedan kamp uz jezero (Varhner See) i bio je putokaz za kamp, ali nikako ubosti cestu do jezera. Prometa k'o u priči, nigdje nikog ('saljaka') da pitaš i tako vrtimo se oko nekog kružnog, neke pumpe .... pa smo odlučili krenuti dalje prema Bressanone-u jer je putakoaz kazivao da i tamo ima jedan kamp. I našli smo ga, od prve, usred gradića uz neki hotel, ali vrlo lijepo uređen (istina i bog pred završetak preuređenja sanitarnih čvorova). Prijavili smo se i ukampirali, prošetali gradom - sve je već bilo zatvoreno pošto je prošlo 8 i pol, povečerali i legli. No ako mislite da je dan bio gotov - e nije ....
Kamp uz hotel praktički u srcu Bressanone-a:
Po noći je počela prava nevera (kako bi mi u Primorju rekli), onakva brdska za ne reć alpska, gromovi i munje su praskali na sve strane (valjda radi okolnih brda to zvuči još glasnije i strašnije), kiša je lijevala nekoliko sati, a nama je šator - promočio! Tako da smo dobar dio noći skupljali vodu, stavljali najlone i posude gdje je kapalo i tu i tamo usnuli .... pravi usr*ni završetak pravog mokrog usr*nog dana :misli:
Nastavit će se ....
Vojo
Tako da smo ostali sami pa smo odlučili realizirati ideju koju nam je, pred par godina, predložio naš nećak ('Stojan' na ovom forumu) koji je provozao pola svijeta, od Rusije i Irana do Kazahstana i ne znam kojih sve tamo nekih egzotičnih zemalja. On nam je predložio da odemo uz rijeku Dunav, od izvora pa do ušća.
Možda ideja na prvi pogled ne izgleda jako atraktivno, ali kad smo se bolje upoznali sa državama i mjestima kojima se prolazi, uvidjeli smo da bi moglo biti dobro i nadasve zanimljivo.
Kako je Dunav dugačak preko 2.800 km (druga najduža rijeka u Evropi, nakon Volge - ako se to smatra evropskom rijekom) odmah smo u početku isplanirali da nećemo moći/htjeti sve odraditi u jednom tiru - nije da je 2.800 km previše, ali treba doći do izvora i otići od ušća, a to bi nam bilo dodatnih barem 2.000 km, što bi bilo (za naše pojmove ljetovanja) previše. Jeste da smo penzioneri i imamo vremena na pretek, a i šoldi nam ne manjka, ali smo nekako baždareni na oko 3.000-3.500 km po turi godišnjeg. Više od toga nam ne prija, posebno ako spavamo u šatoru.
Tako da smo odmah planirali to izvesti u dva poteza, dva putovanja - prvo dio nekako do pola, što bi došlo negdje do Budimpešte ili čak i Novog Sada, a drugi dio od tamo pa do ušća u Crnom moru.
Kako smo planirani započeti put sa ekipom (prije nego je stvar propala) negdje oko praznika u šestom mjesecu (što je ove gdine ispadalo relativno gusto tj. 20., 22. i 25.6.) tako smo se i naštimali. Međutim, kad je ekipno putovanje otpalo, odlučili smo otići nešto ranije (ponedeljak) pošto nismo ničim bili vezani. Dakle:
Dan 1. - 17.6.2019. Krk - Celje, 240 km
To je uobičajeni 'transfer dan' po uvijek istoj ruti (od Krka pa preko Delnica, Broda na Kupi, Kočevja, Žužemberka, Zidanog mosta do Celja) tako da tu nema mnogo šta za pričati.
Ipak, da ne bi baš sve bilo uobičajeno potrudilo se vrijeme - mi smo se uredno spremili, bez žurbe, da krenemo sredinom jutra, nakon popijene kave i izvršenih zadnjih priprema, a kad ono - ne može! Most zatvoren za motore radi bure (ja živim na samom otoku Krku). I sad ide ono besmisleno išcekivanje koje jede živce - hoće li otvoriti most - neće otvoriti most - kada će otvoriti most .... Uza sve prognoze i Aladin karte vreme se oduži u nedogled, a živci stanje do neprepoznatljivosti .... ipak, Aladin karte su se pokazale točnima i negdje oko podna smo zapalili 'preko', na kopno, i to zaobilazno, preko Meje, da nađemo spas u Gorskom Kotaru.
Odmor (odnosno 'piknik' kako ga mi zovemo) na Krki kod Žužemberka
Dan 2. - Celje - Bressanone/Brixen, 395 km
I taj put nam je djelomično poznat jer smo odabrali rutu preko Velenja, Črne na Koroškem, Poljane, Bleiburga pa onda najjužnijom cestom u Austriji uz slovensku granicu do Villacha odnosno južno od Villacha gdje smo česti gosti radi kupovine u Louisu. Cesta je uobičajeno lijepa i kvalitetna, prometa vrlo malo, bilo je vruće ali podnošljivo.
Dalje od Villacha smo produžili paralelno sa granicom sa Italijom pema Hermagoru birajući najlokalnije moguće ceste te prema Kötschach-Mauthen-u i dalje do granice sa Italijom (prelaz kod Prato alla Drava).
Dok smo tako odmarali i pili kavu negdje oko Kirchbacha vlasnica kafića je počela zatvarati suncobrane i sklanjati stolnjake jer da se sprema nevrijeme. Nije bilo drugo nego 'poslušati seljaka' obući kišna odijela i nastaviti. Seljak je, naravno, bio u pravu. To je bila prva kiša ....
Idilična slika poslije kiše negdje oko St. Jakoba ....
Dalje prema St. Jakobu je bilo OK, nije padalo, cesta je bila djelomično mokra a mi se kuhali u odijelima. No pravi potop nas je tek čekao - ne znam točno gdje, nisam zapamtio (a nažalost ni slikao), počelo je padati, ali onako, podnošljivo. Međutim, kako vrag ne spi (za ne reć da uvijek na kup s*re) dođemo do nekog sela (po karti mi se čini da je selo Xaveriberg), a ono cesta zatvorena radi odrona. Odnosno vjerojatno klizišta jer smo (kasnije) otkrili da je ta cesta već duže zatvorena. Zaobilazno se išlo prema nekoj rijeci na kojoj je bio semafor - a ispod njega dodatna ploča gdje je grafički bilo napisano da je zeleno pet minuta nakon punog sata, a onda 25 minuta da je crveno. Ja nisam mogao vjerovati da to znači upravo to i strpljivo stanem u red čekajući zeleno. U tom čekanju kiša sve više pojačava i kišnjaci počinju promočiti. Mi strpljivo čekamo, a ono nikako da se upali zeleno. Nakon jedno 10-15 minuta čekanja shvatili samo da ona ploča ipak znači to (25 minuta čekanja!) te smo se, već dobrano mokri, sklonili ispod krova neke štale. U međuvremenu su počeli dolaziti auti s drugog kraja semafora, i sve bi bilo OK tj. ne bismo se baš osjećali kao zadnje budale da nismo vidjeli još veće budale od nas - prošla su, naime, dva SMART-a, ali oni nekakvi kabrioleti koji uopće nemaju krova, kao nekakvi buggy za plažu. Takve sam vidio samo kao modeliće u Kinder jajima! Vozači i suvozačice su očito bili opremljeni za takvu eventualnost sa - maskama za ronjenje! Ja sam umro od smjeha i užasno si predbacujem da ih nisam slikao, pa taman da upropastim aparat jer je lijevalo k'o iz kabla .... ta scena vozača sa ronilačkim maskama i suvozačica koje si štite oči dlanom da nešto vide - to mi je osvježilo dan usprkos svim kišama i mokrinama ....
No najgore od svega je ipak tek dolazilo - taj zaobilazni put je bilo nešto novoizgrađeno pa je asfalt bio novi, cestica prava šumska, uska (samo za jedan auto - odtud i semafori!) ali nije bilo sve asfaltirano - dobar dio puta je bio bijeli, šljunkovit put - a mi ko zadnji majmuni, onako mokri, po pljusku, izbjegavamo šoder i lokve ne bi li se nekako izvukli iz toga sr*nja .... baš nezgodno.
Ništa, na prvoj pumpi (a to je bilo već na samoj granici s Italijom) smo stali, posušili se koliko smo mogli, popili topli čaj i zapičili dalje. Kroz Italiju nas je čekalo svega 70-tak km jer smo odlučili spavati kod mjesta Varn blizu Bressanone-a. Tako smo prošli preko Dobbiaca i Brunica i došli do Varn-a. Znali smo da je tu jedan kamp uz jezero (Varhner See) i bio je putokaz za kamp, ali nikako ubosti cestu do jezera. Prometa k'o u priči, nigdje nikog ('saljaka') da pitaš i tako vrtimo se oko nekog kružnog, neke pumpe .... pa smo odlučili krenuti dalje prema Bressanone-u jer je putakoaz kazivao da i tamo ima jedan kamp. I našli smo ga, od prve, usred gradića uz neki hotel, ali vrlo lijepo uređen (istina i bog pred završetak preuređenja sanitarnih čvorova). Prijavili smo se i ukampirali, prošetali gradom - sve je već bilo zatvoreno pošto je prošlo 8 i pol, povečerali i legli. No ako mislite da je dan bio gotov - e nije ....
Kamp uz hotel praktički u srcu Bressanone-a:
Po noći je počela prava nevera (kako bi mi u Primorju rekli), onakva brdska za ne reć alpska, gromovi i munje su praskali na sve strane (valjda radi okolnih brda to zvuči još glasnije i strašnije), kiša je lijevala nekoliko sati, a nama je šator - promočio! Tako da smo dobar dio noći skupljali vodu, stavljali najlone i posude gdje je kapalo i tu i tamo usnuli .... pravi usr*ni završetak pravog mokrog usr*nog dana :misli:
Nastavit će se ....
Vojo
