Dan 6. Passau - Bratislava, km 347
Nakon buđenja i svih onih uobičajenih aktivnosti krenuli smo dalje. Prvo smo na brzinu s motora prođirali 'gradom' (Passau-om) čisto onako, da vidimo, ali gradić je toliko mali da s motorom nemš što vidjeti - to treba rješavati pješke i to po mogućnosti predvečer (radi romantike).
Posljednji pogled na kamp u Passau-u - toliko je bilo lijepo da se nismo mogli odvojiti:
Sanitarni čvor u kampu, odmah iznad livade:
Nedaleko od Passau-a smo prešli granicu (ušli smo u Austriju) i odmah kupili benzin koji je u Austrili nešto jeftiniji. Dunav se je od Passau-a nadalje već lijepo razvio tako da je pojava ogromnih kruzera uobičajena i česta. No najviše što nas je oduševilo na tom dijelu, sve nekako do Schlögena (koji je na pola puta do Linza) je krajolik odnosno činjenica da cesta vodi uz sam Dunav, uz to je i biciklistička staza, pa gostione i restorani, klupice za odmor i promatranje rijeke .... sve nekako smireno, lijepo, veliko - baš onako kako priliči jednoj velikoj, naizgeld mirnoj a moćnoj rijeci (nešto kao kod Hesseovog romana Sidarta). To je bila prava uživancija od vožnje i razgledavanja ....
Jedan od kruzera prije Linza - stvarno su ogromni, zastrašujuće dugački (za potrebe slikanja smo skrenuli uzvodno uz Dunav, zato je tako slikano):
Drugi dio do Linza nije ništa posebno jer se vozi nešto dalje od Dunava, a doticaj sa Dunavom je tek u samom Linzu. No tu su nas zafrknuli putokazi - ušli smo u grad s namjerom da projurimo
KROZ njega (bez razgledavanja), ali pomankanje samo jednog putokaza na jednom križanju je zeznulo stvar - zalutali smo, sve do neke industrijske zone i do obale Dunava, ali bez mosta! Ništa, vrti se pomalo u krug, vraćaj se natrag, dolazak na početnu točku (ulaz u grad) i - uključi navigaciju! Ona nas je uredno 'provela' kroz grad, ukazala nam gdje treba skrenuti (a nema putokaza) i - eto nas van grada. U cijeloj toj gužvi izgubili smo sat vremena. Kao htio sam se praviti važan (pred kim? Pa pred ženom valjda - iako smo skupa više od 50 godina - neš ti važnosti) ali sam ispao papak. J*bi ga, ne može uvijek uspjeti, ne?
Ulazak u Linz:
Nakon Linza cesta ide malo uz rijeku malo daleko od Rijeke. Najprije se prolazi pored
Mauthausena (ali nisam imao hrabrosti otići posjetiti muzej-logor, dosta imam noćnih mora iz posjeta Dachau-u) pa dalje prema Grein-u gdje cesta opet dobar dio puta, sigurno nekih 40-tak km, prati Dunav 'u stopu', sve do Kremsa.
Još jedna krstarica na Dunavu:
Prilaz Persenbeugu
Taj dio puta je isto tako jako lijep, možda ne kao onaj prvi dio od Passau-a, ali lijep. Tu moram posebno istaknuti vinograde - ima ih jako puno, uz samu rijeku, negdje oko Durnsteina - ne bi bilo ništa posebno ali su brda uz rijeku nakrcana vinogradima i to su, kako su brda dosta strma, napravljene terasice, kao u našem Bakarskom zaljevu. Prekrasno za vidjeti i toga ima jako jako puno ....
Kućice za spremanje bačava vina uz vinograde i uz cestu - sve su vrlo slične:
Nakon Kremsa se valjalo odlučiti kuda dalje - cesta više ne ide uz Dunav pa je bilo ili po lijevj ili po desnoj obali. Cesta na desnoj obali je vodila direktno u Beč, a kako smo ga isto tako htjeli zaobići odlučili smo se za lijevu obalu i - pomalo zeznuli.
Ja inače nisam ljubitelj vožnje po navigaciji - meni navigacija služi samo za snalaženje po gradovima, ono, imati plan svakog grada pri ruci pa se snalaziti po tom gradu. A ostalo ja rješavam kartama (da, pogodili ste, tzv.
stara škola). Sad, sve je OK ako vas putokazi na terenu prate u vašim naumima, ali ako ne, onda se stvari kompliciraju. A možda baš to i želim, priželjkujem, da dokažem svoju muškost i na takvim situacijama, he, he ....
Naravno, samo po sebi se razumije da u tom polu-lutanju na lijevoj obali Dunava sjeverno od Beča nije moglo drugo nego da - padne kiša! Ono, kad si bijesan i jadan jer ne možeš pogoditi cestu, jer lutaš lijevo desno i nikako ubosti pravi (srednji) smjer, kad nema putokaza a o živim stvorovima da ne pričam, kad na karti imaš sve do zadnjeg sela osim onog koji piše na putokazu - jasno je da ti onda, kao trešnjica na tortu - dođe kiša - i to ne kišica već prava ljetnja popodnevna nevera, ono što naši meteorolozi tako lijepo nazivaju - dnevni razvoj naoblake. Samo mi nikad nije jasno, kad sam u tim nizinskim krajevima, kako taj 'dnevni razvoj naoblake' uvijek mene potrefi - ono, ako idem na jug, kiša je tu. Idem na istok - opet. Skrenem desno - uletim u neveru, odlučim ipak lijevo - eto kiše .... neće me suho pa bog.
Parkirani motor ispod 'žmaklje' da se ne moči dok oblačimo kišnjake:
Na slici se ne vidi jako dobro, ali najlijevija vjetrenjača, ona udaljenija, već je zahvaćena kišom:
Dakle, uza sve čekanje i zaobilaženje mi se opet polako močimo i u nekom selu stanemo kod (ispod) nekog marketa, već je sve bilo zatvoreno (prošlo 6 popodne) pa odlučimo da ćemo ipak na našem cilju za taj dan, Bratislavi, potražiti jedan čvrsti smještaj da se barem posušimo kako treba. Mobitel u ruke, booking.com i traži. I nađemo, odlučimo se a kad ono - ne mogu rezervirati smještaj - jednostavno mi nije dao da ukucam moj broj mobitela.
Ništa, rekoh, idemo potražiti po adresi pa možda još bude slobodno. Pak uključim navigaciju, ukucam adresu i vozi miško ....
Put do Bratislave nije bio nešto, lokalne cestice, nema većih mjesta i prilazimo cilju. Nije trebalo ni pisati da ulaziš u Slovačku, shvatio sam to čim smo prešli granicu po - asfaltu! Ceste su grozne - ono, široke, 4-stazne itd, ali loše napravljene (ili održavane), kolotrazi od 'po metra'. Samo za ilustraciju - na samom cilju, kad je sa glavne ceste trebalo skrenuti u sporednu uličicu gdje je bio apartman, ja sam fulao skretanje i produžio dvadesetak metara. Onda shvatim da sam promašio te odlučim polukružno zaokrenuti da se vratim tih par metara pa skrenem. E, kod tog polukružnog 'presjecanja' ceste kolotrag je na cesti bio tako dubok da sam sa nožicama motora (u sklopljenom položaju, naravno) zakačio asfalt! Sreća da imam nožice inače bi karterom zagrebao cestu. A to je bilo usred, dobro, ne usred nego na periferiji Bratislave, glavnog grada Slovačne. Da ne povjeruješ.
Dobro, nađemo taj apartman pomoću navigacije, kad ono neka kućica u gustišu, uz cestu za koju ne znaš jeli asfaltirana ili ne, punu rupa, uz neku automatsku pumpu, nekakvu napuštenu tvornicu .... prvo što smo oboje pomislili - ne, fulali smo, to nije to, navigacija nas je zaj*bala ....
Srećom su tamo bili neki ljudi za koje se ispostavilo da nisu lokalci nego isto tako turisti, iz Poljske, ja ih pitam za taj apartman tj. sobu, oni najprije padaju s neba (i ja bio još uvjereniji da smo se zenuli), ali smo se onda nekako razumijeli da bi ispalo da i oni tu imaju neku sobu. E, mislim, odlično, a kako kontaktirati vlasnika tj. najmodavca - srećom su imali njegov broj (booking.com skriva brojeve na netu), ja ga nazovem i nakon kraćeg uvjeravanja zašto nisam uspio rezervirati kaže da može, da je sve OK, ali da moraju očistiti sobu tj. apartman - soba koju su nudili na netu je ošla (Poljacima) a nama ostaje apartman. A dobro, mi onako mokri pristajemo na sve, malo se cijenkamo, on spusti, i svi zadovoljni.
Odlučili smo ostati dve noći, da si sutradan malo razgledamo grad.
I dođe neki lik, očisti apartman, mi čekamo k'o majmuni po noći ispred ulaza, onako vlažni i promrzli - slali su nas u neki restoran 'u blizini' ali nam se nije dalo lutat, tražit, po takvim cestama, sve škuro - trebao nam je samo krevet i puno mira ....
Čekanje pred ulazom u apartman - i javljanje djeci da 'smo dobro' ....
No, kad smo konačno ušli u apartmančić slijedilo je iznenađenje - za razliku od okoliša i pristupa - apartman je bio bonbončić! Nevelik, ali lijepo uređen, čist, novi (kompletno novi namještaj od IKEA-e), valjda tek nedavno stavljen 'u funkciju', kuhinjica, fržider, TV, besplatni Wi-Fi .... ma milina. I sve to za 'samo' 95 eurona za dve noći. Na crno, naravno. Tako da nas je to jako oraspoložilo pa smo lijepo toplo večerali i zaspali snom pravednika. Tim više što, čim smo ušli u apartman (a to je bilo već 10 navečer) je počeo još jedan prolom oblaka. Motor sam nekako polu-sklonio ispod strehe na ulazu, a j*bi ga, zato sam kupio BMW-a da mu ne smeta svaka kiša, ne?
Nastavit će se ....
Vojo
