Transalpina
Usput se pojavljuju prvi prometni znakovi usmjerenja na Transalpinu (imenom, ne oznakom DN67C), tu i tamo na ne baš skrovitijim mjestima ima policijskih sačekuša, koje ili na vrijeme zamijećujemo ili bivamo upozoreni
Đurđa i prometni znakovi se poklapaju i puni samopouzdanja skrećemo s glavne ceste. Prolazimo kroz selo Novaci gdje je vrijeme definitivno stalo i 2. svj. rat završil prije kojih godinu dana. Osim na cesti. Počinjemo susretati ekipice s prometnim prslucima i GS-ovima.
Počinje uspon. Pastiri, kravice, ovčice. Svojim nusproduktima označavaju teritorij ceste i ne diraju ih baš previše naše RRejseRRske namjere. Situacija se polako raščiščava, ostajemo sami s cestom. Dovoljno široka i kvalitetna, betonski blokovi na vanjskoj strani serpentina također polako nestaju. Stajemo na čistini s prelijepim pogledom i prilikom za parkiranje. Očito neki neobilježeni vidikovac.
Gledamo “nizbrdo” i imamo osjećaj da bi mogli vidjeti i Đerdap vidjeti.
Uzbrdo škicamo kud nas cesta vodi i kakvi su gore oblaci. Povezujemo se s prirodom :koka:
Prolazi par ekipa na motorima, svi imaju kišnjake ali su suhi, motori relativno čisti. Nije još vrijeme za oblačenje :afro: Krećemo dalje prema naselju na slijedećoj uzbrdici, turizam izgrađuje cijelo selo. Nakon desetak hotela, apartmana i gradilišta izlazimo iz sela, preko naše trake betonska pregrada i zabrana prometa. A-ha, sto posto, hau jes no :jesus: I tu kreće veselje. Serpentine i zavoji na konstantnoj uzbrdici, cesta uzoRRna, pegla se bez obzira na put, udaljenost od kuće, krajolik…
Stajemo na ravnoj dionici blizu najviše točke (malo ispod vrha na 2500m nadmorske visine), pored snijega, na cesti jer prometa skoro da nema. Malo je zafriškalo, za vrijeme foto-sešna puše hladan vjetar, gledamo oblake koji se uspinju i idu prema nama. Grudanje pod obavezno. Počela je padati i neka mješavina snijega i kiše.
Za ilustraciju, motor mi je radil cijelo vrijeme foto-sešna i navlačenja kišnjaka, znači kojih 15-20-tak minuta i temperatura mašine nije narasla iznad 55 stupnjeva.
Oblačimo kišnjake, više zbog temperature nego padalina i krećemo. Nakon svakog desnog zavoja nam se otvaraju prizori zbog kojih smo i došli. Nenaseljena brda i travnjaci prošarani cestom, otvoreni zavoji bez prometa, Druga strana nije spust nego više mješavina mini visoravni i kratkih uzastopnih serpentina. Pojavljuju se i vjesnici civilizacije, motoristi i pokvareni automobili kraj ceste s vlasnicima na mobitelima ili s frendićima ispod haube.
Cesta se počinje spuštati kroz šumu, na trenutke je vlažna i slinava od ostataka lišća, iglica i zemlje. Adrenalin polako nestaje i okolna temperatura raste, vraćamo se na uobičajene nadmorske visine. Stajemo uz neku tekućicu, čik pauza i foto-sešn pod obavezno.
Nadalje je cesta uobičajeno zavojita za brdovite krajeve, zanimljiva vožnja kroz šumu uz povremena proširenja vidika kroz drveće na okolna brda. Po brdu gor, po brdu dol, tu i tamo cesta nestaje pod naslagama pijeska, šljunka i rupa. Situacija se pogoršava te dionice na kojima cesta ustupa mjesto zemlji i blatu postaju sve dulje. Upadamo u kolotečinu ciklusa laganog off-roada i prosječne ceste. Nakon nekoliko takvih faza nailazimo na podulji dio gdje se narančasti dio ekipe iz pozadine samo lagano smješkal našem izbjegavanju više ne rupa nego jaraka, lokvi i surfanju po blatu. Čak se i jednom prilikom skupilo hrabrosti i non-šalantno voziti pored mene sa čudljivim pogledom u očima. I dobiti srednji prstić u facu. Vizir, ustvari. OK, zaštitne naočale... :grin:
Stajemo na hranjenju u prvom objektu na koji nailazimo, još uvijek je temperatura taman za sjedenje u jaknama.
Nakon stanke i nekoliko mostova kojima nedostaje lijeva ili desna strana kolnika u punoj duljini ili širini, svakih 50-tak metara cesta je poprečno razlomljena nezakrpanim trakama i ostacima prijašnjih radova. I tako 30-tak kilometara. Više ni ne pokušavamo dodavati gas, i 10kmh je za prelazak tih rovova previše.
Konačno i rovovi nestaju s ceste, ulazimo nazad u civilizaciju, počinju naselja,cesta čisto u RRedu
Uz pretjecanje prometa nailazimo na zeca. :0648: Striček lijepo vozi Fiesticu, tu i tamo izgubi volju ali ima potencijala. Kužimo da pozna cestu. Bacam udicu
Nabijam se na strašnji branik, lagano s vanjske strane, vozim jednom rukom iza njega. Fiestica ubrzava. Pratim. Striček se trudi, vozi uRRedno ali nedovoljno. Promet se pojačava pa se ni ne trudim zaobići ga. Faza 2. Koristim nekoliko prilika pa glumim formulu 1 u krugu za zagrijavanje i “šigu-migam” jer mi je kao dosadno. I idemo dalje u revijalnom tonu…
Nakon par predubokih ulazaka u zavoje, Fiestica opet usporava. Faza 3. Puštam ga lagano naprijed u zavoje i odmah nakon njegovog izlaska mu se naprasno unosim u retrovizor. I opet kRRećemo
Cesta lagano postaje nezanimljiva, vrijeme je tankanja, stajemo na benzinskoj koja donekle i izgleda kao prava pumpa. Čik pauza, čokoladice, sladač, nema još puno do Sibiu-a a sunce je još visoko.
Opušteno nastavljamo kroz gradić i dolazimo do magistralnog puta koji nas vodi usporedo s autoputem. Široke trake, rijedak promet, laganini napredujemo. Uočavamo da se krećemo točno u sridu jače naoblake ispod koje se lagano muti slika od kiše. Pojačavamo volumen, približavamo se naoblaci ali i željenoj destinaciji. Ulazimo u Sibiu pored aerodroma uz rijetke ali poveće kapi kiše. Lijevo motel, ispred restoran, skrećemo i upadamo na recepciju. Ima mjesta, dogovorena je kolektivna cijena od 120,00€ bez doručka. Iz opako crnog neba kišica jedva da paducka. Taman nakon parkiranja motora i smještanja stvari u sobe se i sunce pojavilo.
Ništ od kiše a kamoli nevremena ali nema veze, smještaj rješen, na repertoaru obavezna grupna večernja terapija u pripadajućem restoranu. Djeca odustaju od terapije relativno rano (s prvim znacima mraka). Odrasli su ipak svjesni svojih potreba, i uz dozu preporučenih supstanci zove taxi jer se trenutna medicinska ustanova zatvara. Ide se u grad...
Razgovaramo s taxi-drajverom, da je veri gud prson, Dača veri gud kar, ali da ne ide baš, gume ne škripe… Eeeee, bogami počele su… Taxi 3 je postao šetnja kroz park prema našoj vožnji. Bilo kako bilo, mogu iz prve ruke potvrditi da Dača ima čvrsta stražnja vrata. U nekoliko navrata i na svakom kružnom toku nas je četvoro bilo spljošteno na prozoru a nismo ispali van
Prvi objekat (po preporuci taksiste) zatvoren, drugi pun pogodak. Mi istovar, taksista nastavlja u noć. U lokalu normalna muzika trešti, pada jumbo pizza, još malo lijekova i trenutak spoznaje… :shock: ne znamo kak se zove hotel di spavamo
hne: :no:
Srećom, u hotelu su imali wifi istog imena pa ga pronalazimo na mobitelima. Uz plaćanje zovemo taxi, tovarimo se unutra, vozač plaće “tu meni pipl, tu meni pipl” (a bilo nas je samo petoro… :neznam: ). Tješimo ga da je on veri gud prson, Dača veri gud kar. Za Daču se nije baš složil s nama ali se ipak udobrovoljil. Dostava na parkiralište hotela u sitnim satima, foto-sešn na haubi (dokaznog materijala kao da nema jer su slike očajne) i spavanac.
Keptns log: Ujutro motori oprani ala Bogdan, mentalni sklop vožnje modificiran u skladu s Jubitu-om, odvozili Transalpinu koja isporučuje očekivano, grudali se u 6. mjesecu, blatni do koljena od surfanja na cestovnim gumama, zahvala Fiesti na lijepim trenucima, u strahu od kiše pronađen zgodan i povoljan smještaj kolektivno za 120,00€, odvozili suhih 330km, grupna terapija s taxi izletom u grad :bananarace:
