Ponovo u „Sedlu“
Nisam dugo tu, na forumu, štoviše vrlo kratko, nisam ni blizu literarnog izričaja i mašte kao neki ovdje čije uratke u slobodno vrijeme čitam u jednom dahu, ali… probati ću napisati svoju priču, ili kako sam se nakon dugo vremena ponovo našao na dva kotača…
Krenuo sam kao i svi, tamo negdje 1984. te kada je prijatelj od svog starog dobio Pony express – ono malo čudo, križanac bicikla i motora , kojega si teral na benzin kada je bilo kinte a na pedale kada smo ga krali iz garaže da bi se vozili. Nije išao brže od malo ozbiljnijeg trčanja, više je stajao nego vozio ali bil je „motor“ hahaha
Malo po malo projahali smo na ( opet njegovom ) Tori motorčeku sa kotačima od tački, pa preko neumrlih automatica, APN-ovaca 15 tica i 17-tica i čega sve ne cijeli kvart, okolicu i malo dalje. Skrivali smo se od tada još Milicije, tu i tamo dobili od njih koju odgojnu preko ušiju, a i od mojih staraca ( da su me tada vidjeli , vjerojatno bi tadašnja Đorđićeva bila godišnji prema onom što me čekalo). Sa vremenom smo i malo odrasli i tam negdje oko napunjene 15-te , frend i ja smo skupili sve moguće ušteđevine i kupili si MZ-a 250… .....
Zašto sam ovo napisao – neznam, vjerojatno ću ići nekima na živce jer drobim neku kliše priču, ali ovo je topic za priče, pa sam ispričao mali dio svoje.
Sorry na tipfelerima i na malo slenga, nije ponavljam, ni blizu pričama ljudi ovdje ali je moje i iz duše…