SkyRider
Member
Ideja za putovanje motorom izgledala je ovako;
Kuda: nije važno samo da se ide. Cilj: tamo, tamo daleko. Kada: čim se ukaže prilika.
Zašto: zbog gušta. Hrana: ima je svugdje. Spavanje: uvijek se nešto nađe.
Priliku da krenem na put čekao sam dugo, predugo. Prvo da se riješe egzistencijalni problemi, pa da klinci malo porastu... Davnih dana putovao sam po Hrvatskoj, Sloveniji , Bosni, starim BMW -om. Zadnjih dvadesetak godina bio sam biker bez motora. Najtužnija vrsta bikera.
Kada se ukazala prva prilika za putovanje nisam se puno dvoumio. Iz ormara sam izvadio pribor za higijenu, par majica, čarapa , gaća, i strpao u kofer. Novaca na kartici ima i ako sam što zaboravio lako ću kupiti. Uskočio sam u opremu i krenuo. Prvi cilj je bio doći do roditelja na moru. Od Zagreba do mora, starom cestom naravno kako i priliči pravom bikeru. Tri sata čiste uživancije, kada sam došao do mora, prva misao je bila vratiti se do Zagreba i ponoviti cijelu vožnju. Drugi dan krećem Jadranskom magistralom prema jugu. Na zadnje sjedalo dodao sam šator, vreću za spavanje, luftič. Sve pokrio nepropusnom vrećom i zamotao pauk mrežom. Tako zapakirano ostalo je sve do kraja putovanja. U tim trenutcima bio sam pravi kauboj. Ništa me nije sputavalo, brinulo, osjećaj je predivan ali ne zadugo, jer događaji koji slijede skoro su me natjerali da se odreknem motora.
Kod Prizme odlučujem se na trajekt, pa preko Paga do Zadra. Vožnja dijelom Paga koji je okrenut Velebitu valjda je najsličniji vožnji po Mjesecu. Kada sam već tu odlučim da vidim i to Zrće. I dok tražim tablu Zrće, klinac sa autom iza mene odluči se na pretjecanje, ali sa desne strane preko autobusne stanice. Krivo je procijenio dužinu ugibališta i u slijedećem trenutku našao se s autom na meni. Kako me nije srušio i danas mi je nepoznato. Koljena su mi još klecala kad sam se parkirao na Zrću, kad ono novi šok. Ogroman crnac doslovno iskače iza kamenog zida, penje se na motor, sjeda iza mene i naređuje, take me home, take me home! Where is your home ? upitam ga u čuđu. To pitanje ga je zbunilo i natjeralo na dubokumno razmišljanje. Inače prijepodne Zrće ne izgleda ni malo glamurozno. Hrpe smeća, ribanje čuvenih bazena i mamurni klinci na plaži. Jurim dalje Zadar, Šibenik, gdje se zaustavljam popiti kavu na rivi. Nakon kave vozim se polako i uživam u ljepoti Šibenika. Kad ono tip na motoru iza mene, u japankama i kratkim hlačama. Nabija gas, mahnem mu rukom da me prođe. Niti sekundu kasnije otvaraju se vrata automobila i sljedeće što se čuje je kako se lomi njegovo koljeno. Žena vrišti, tip se hrabro drži a koljeno i vrata automobila ne izgledaju baš dobro. Zovem hitnu, sklanjam mu motor sa ceste, i nastavljam. Moral i oduševljenje putom na nuli. Nije još ni podne a već tri problematične situacije. Statistički gledano sutra ima nešto da me satre na cesti. Do Splita vozim ko po jajima i razmišljam koliku cijenu da stavim u oglasnik za motor.
U Splitu se javljam rođakinji. Drugi dan, ujutro imam tri mogućnosti, vratiti se, ostati par dana u Splitu ili nastaviti dalje. Dilema je ustvari lažna jer neka sila tjera te naprijed. Nema tu logike, ne moram nikome polagati račune, razum govori da se vratim ali to jednostavno nije dolazilo u obzir. Krenuo sam tamo, tamo daleko a još sam uvijek na dobro poznatom terenu. Odluka je bila ispravna jer narednih dvadesetak dana putovanja nije bilo niti jedne, jedine opasne situacije. U Makarskoj zovem bikera Stipu, ne javlja se, jurim dalje najljepšom cestom na svijetu. Dvadeset kilometara ispred Dubrovnika kolona, sve stoji. Ljudi zablindirani u aute, klima upaljena i čekaju a ništa se ne pomiče a ja jurim pokraj njih sa vjetrom u kosi. Motor je opet super stvar. Grad je doslovno zatrpan gomilom automobila i autobusa. Dubrovčani, staro i mlado po gradu se kreće skuterom. Na Stradunu svi te vuku jedi ovdje, kupi suvenir, laktarenje da dođem do fontane. Bježim iz grada i dolazim u Cavtat. Vozim se po poluotoku i čudim se kako je mali. Prije desetak godina ovdje me je ulovilo orkansko nevrijeme sa brodom. Iskrcao sam ženu sa sjeverne strane i dugo se borio sa morem da uplovim u luku sa druge strane poluotoka.
Poslije Cavtata počinje meni nepoznat teren. U Crnoj Gori sam brzo, uz uobičajene carinske formalnosti. Vozeći se uz Crnogorsku obalu vidim trajekt, daje zadnji znak pred polazak, ne mogu odoljeti i ukrcavam se. Kada je trajekt krenuo upitam brku, kuda idemo? Preko, odgovori on kratko. Pa naravno glupo pitanje, svi trajekti ovoga svijeta voze preko. Osim onoga u Zadru, taj stvarno vozi u Preko. Poslije mi bilo krivo što sam se ukrcao nabrazaka jer se nisam provezao uz bokokotorski zaljev. Ali biti će prilika.
Dolazim u Budvu, grad je iznenađujuće živahan. Nije čudo da ga je jet set izabaro za svoju destinaciju. U marini jahte od milion eura na više. Mrak već polako pada i vrijeme je za traženje prenoćišta. Sjedam u kafić sa wireless-om, na Iphonu tražim hostel u blizini , nalazim ga, ubacujem adresu u GPS a on mi govori da je hostel 50m od mjesta gdje sjedim. Što ti je tehnologija. Dolazim do hostela ali je pun, pa me upućuju na motel 3 km, od grada i ako odmah krenem, na glavnoj cesti pričekati će me Nikola. Najčudnije od svega je bila cijena od 5 Eura za noć i to usred sezone. Nikola me čeka na prastarom biciklu i maše da ga pratim. Vozim iza njega kojih dvadeset minuta kroz neko selo i razmišljam idem li ja tamo darovati bubreg. Sve je to dio avanture. Motel je vlasništvo nekog Irca, a Nikolas je Rumunj. Staro seosko imanje svojih roditelja u Rumunjskoj Nikolas je proglasio eko imanjem, i kao takvog ga prezentirao ga na internetu. Postoji organizacija gdje se vlasnici imanja širom svijeta mijenjaju za imanja i uloge na par mjeseci. I tako Nikola umjesto da hrani svinje i krave, čime se inače bavi sada vodi brigu o motelu na moru. Pametan dečko, za dva mjeseca naučio je tako dobro jezik da smo se razumjeli bez poteškoća. Čujem se preko facebooka sa Nikolom i on je sada na istu foru, vjerovali ili ne na Havajima. Slijedeći dan ustajem rano, ostavljam Nikoli 20 Eura na stolu za pivu koju smo pili do kasno u noć. Krećem u smjeru Podgorice. Zašto tamo? Pa, zato što tamo nikad nisam bio. Penjem se prekrasnom cestom prema Cetinju. U daljini vidim sv: Stefan, za koji mi je rečeno da je kompletan predan Arapima, pa je ulazak zabranjen. Uz put vidim putokaz, Nacionalni park Lovćen, Njegošev mauzolej. Stojim na križanju, pokušavam se sjetiti Petar Petrović Njegoš, vladika !?, Gorski vijenac i tu završava moje znanje. U tim trenutcima krivo mi je što se nisam bolje pripremio za putovanje, tko zna pokraj kakvih sve ljepota prolazim a da ni ne znam. Ulazim u nacionalni park i vozim se dugo, na vrhu planine vidim mauzolej ali nikako da stignem do njega. Na vrhu tunel i stepenice do mauzoleja. A gore pogled koji oduzima dah. Od čuvara dobivam predavanje o Njegošu, pa evo jedne njegove općepoznate; u dobru je lako dobar biti, a na muci se poznaju junaci!
Spuštam se u Cetinje, sjedam u neku lokalnu birtiju a ono desetak lokalnih pijanaca me u čudu gleda. Očekujem pitanje tipa, što ima novo u Zagrebu i sl. Misli su mi još gore u planinama a cijeli jedan svemir sam daleko od tipova iz lokalnih birtija koji raspravljaju o teškim sudbinama i lošim vladama.
Eksam tu kavu i jurim prema Podgorici. Podgorica me je toliko oduševila da nisam ni silazio sa motora, već nastavljam u nepoznato, u Albaniju. Sjetim se kako su nas u bivšoj JNA učili da u Albaniji žive podivljali, do zuba naoružani čobani sa teritorijalnim pretenzijama. Cesta od Podgorice prema Albanskoj granici je katastrofa. U jednom trenutku vozio sam se kroz kolotrag dublji od motora. Na granici, nigdje nikoga, nakon pola sata pojavljuje se carinik i pita da li sam prvi put u Albaniji, stavlja pečat u putovnicu i evo me u zemlji orlova. Ono što prvo primjećujem su benzinske , ponekad i više njih jedna do druge. Na benzinskoj kupujem lubenicu koju hlade vodom iz vodovoda. Koliki će taj samo račun dobiti i pomislih na sve one suhe vrtove po Hrvatskoj. Lubenicu dijelim je sa pumpašom, ne razumijemo se niti jednu riječ ali iz nekog čudnog razloga to nam je obadvojici urnebesno smiješno.
Ceste u Albaniji su u izgradnji. Izmjenjuju se asfalt i makadam i tako svakih par kilometara. Nakon pola sata sve je bijelo, motor, ja, kuće oko ceste, automobili pa čak i krave uz cestu od prašine koja se diže. Ulazak u Tiranu pravo je iznenađenje. Prepuna je hala, kamioni tutnje a registracije na automobilima talijanske. Kao da sam u Italiji u zone industriale.
U samom centru ispred motora skače tip i objašnjava mi da je i on biker. Nadir ima fotografsku radnju u samom centru Tirane i primijetio me, kroz izlog. Nalazi mi smještaj u apartmanu na petom katu u samom srcu Tirane. Zove me na većer na party u biker klub. Najeo sam se i to prespavao, sorry drugi put. Neki dan sam se nasmijao njegovoj fotografiji koju je stavio na facebook. On u kompletnoj skijaškoj opremi a preko svega je navukao motoristički prsluk. Ujutro na autocesti prema Draču ima svega, od konjskih zaprega do kamiona koji jure 150 km/h. Pretičem nekakav motorčić i ne mogu vjerovati. Na motoru tipa Tomos apn njih četvero. Tata vozi, naprijed sin, iza kćer i na kraju mama sa velikom torbom za plažu na leđima, idu na more. Nisam mogao a da ne snimim tu smijuriju, i snimam dok se vozim na motoru po autocesti. Video je loše kvalitete zbog loših uvjeta snimanja pa uz njega ide objašnjenje prvo ide benzinska, pa još jedna benzinska a glavna radnja počine u 16 sekundi videa. putovanje na more
Drač je veliki i moderan grad, zgrade su tik do mora i velika je gužva. Nastavljam dalje uz obalu po lokalnim cestama i nakon par sati vožnje otkrivam beskrajnu pješčanu plažu. Tu sam naučio lekciju da se s motorom ne može samo tako voziti po pijesku. Mokar od znoja, sretan što je motor na asfaltu, bacam se prvo u more a onda u beach bar na mrzlu pivu. Tu sjedi Mustafa koji odmah u meni prepoznaje lošeg muslimana. Drži mi predavanje da je Ramazan, mjesec posta a ja usred bijelog dana udri po pivi. Ležim na vrućem pijesku, ispred mene karta i gledam kuda dalje. Cesta uz obalu prema Grčkoj čini se jako privlačna, ipak odlučujem se za Makedoniju, za Ohrid.
Kuda: nije važno samo da se ide. Cilj: tamo, tamo daleko. Kada: čim se ukaže prilika.
Zašto: zbog gušta. Hrana: ima je svugdje. Spavanje: uvijek se nešto nađe.
Priliku da krenem na put čekao sam dugo, predugo. Prvo da se riješe egzistencijalni problemi, pa da klinci malo porastu... Davnih dana putovao sam po Hrvatskoj, Sloveniji , Bosni, starim BMW -om. Zadnjih dvadesetak godina bio sam biker bez motora. Najtužnija vrsta bikera.
Kada se ukazala prva prilika za putovanje nisam se puno dvoumio. Iz ormara sam izvadio pribor za higijenu, par majica, čarapa , gaća, i strpao u kofer. Novaca na kartici ima i ako sam što zaboravio lako ću kupiti. Uskočio sam u opremu i krenuo. Prvi cilj je bio doći do roditelja na moru. Od Zagreba do mora, starom cestom naravno kako i priliči pravom bikeru. Tri sata čiste uživancije, kada sam došao do mora, prva misao je bila vratiti se do Zagreba i ponoviti cijelu vožnju. Drugi dan krećem Jadranskom magistralom prema jugu. Na zadnje sjedalo dodao sam šator, vreću za spavanje, luftič. Sve pokrio nepropusnom vrećom i zamotao pauk mrežom. Tako zapakirano ostalo je sve do kraja putovanja. U tim trenutcima bio sam pravi kauboj. Ništa me nije sputavalo, brinulo, osjećaj je predivan ali ne zadugo, jer događaji koji slijede skoro su me natjerali da se odreknem motora.
Kod Prizme odlučujem se na trajekt, pa preko Paga do Zadra. Vožnja dijelom Paga koji je okrenut Velebitu valjda je najsličniji vožnji po Mjesecu. Kada sam već tu odlučim da vidim i to Zrće. I dok tražim tablu Zrće, klinac sa autom iza mene odluči se na pretjecanje, ali sa desne strane preko autobusne stanice. Krivo je procijenio dužinu ugibališta i u slijedećem trenutku našao se s autom na meni. Kako me nije srušio i danas mi je nepoznato. Koljena su mi još klecala kad sam se parkirao na Zrću, kad ono novi šok. Ogroman crnac doslovno iskače iza kamenog zida, penje se na motor, sjeda iza mene i naređuje, take me home, take me home! Where is your home ? upitam ga u čuđu. To pitanje ga je zbunilo i natjeralo na dubokumno razmišljanje. Inače prijepodne Zrće ne izgleda ni malo glamurozno. Hrpe smeća, ribanje čuvenih bazena i mamurni klinci na plaži. Jurim dalje Zadar, Šibenik, gdje se zaustavljam popiti kavu na rivi. Nakon kave vozim se polako i uživam u ljepoti Šibenika. Kad ono tip na motoru iza mene, u japankama i kratkim hlačama. Nabija gas, mahnem mu rukom da me prođe. Niti sekundu kasnije otvaraju se vrata automobila i sljedeće što se čuje je kako se lomi njegovo koljeno. Žena vrišti, tip se hrabro drži a koljeno i vrata automobila ne izgledaju baš dobro. Zovem hitnu, sklanjam mu motor sa ceste, i nastavljam. Moral i oduševljenje putom na nuli. Nije još ni podne a već tri problematične situacije. Statistički gledano sutra ima nešto da me satre na cesti. Do Splita vozim ko po jajima i razmišljam koliku cijenu da stavim u oglasnik za motor.
U Splitu se javljam rođakinji. Drugi dan, ujutro imam tri mogućnosti, vratiti se, ostati par dana u Splitu ili nastaviti dalje. Dilema je ustvari lažna jer neka sila tjera te naprijed. Nema tu logike, ne moram nikome polagati račune, razum govori da se vratim ali to jednostavno nije dolazilo u obzir. Krenuo sam tamo, tamo daleko a još sam uvijek na dobro poznatom terenu. Odluka je bila ispravna jer narednih dvadesetak dana putovanja nije bilo niti jedne, jedine opasne situacije. U Makarskoj zovem bikera Stipu, ne javlja se, jurim dalje najljepšom cestom na svijetu. Dvadeset kilometara ispred Dubrovnika kolona, sve stoji. Ljudi zablindirani u aute, klima upaljena i čekaju a ništa se ne pomiče a ja jurim pokraj njih sa vjetrom u kosi. Motor je opet super stvar. Grad je doslovno zatrpan gomilom automobila i autobusa. Dubrovčani, staro i mlado po gradu se kreće skuterom. Na Stradunu svi te vuku jedi ovdje, kupi suvenir, laktarenje da dođem do fontane. Bježim iz grada i dolazim u Cavtat. Vozim se po poluotoku i čudim se kako je mali. Prije desetak godina ovdje me je ulovilo orkansko nevrijeme sa brodom. Iskrcao sam ženu sa sjeverne strane i dugo se borio sa morem da uplovim u luku sa druge strane poluotoka.
Poslije Cavtata počinje meni nepoznat teren. U Crnoj Gori sam brzo, uz uobičajene carinske formalnosti. Vozeći se uz Crnogorsku obalu vidim trajekt, daje zadnji znak pred polazak, ne mogu odoljeti i ukrcavam se. Kada je trajekt krenuo upitam brku, kuda idemo? Preko, odgovori on kratko. Pa naravno glupo pitanje, svi trajekti ovoga svijeta voze preko. Osim onoga u Zadru, taj stvarno vozi u Preko. Poslije mi bilo krivo što sam se ukrcao nabrazaka jer se nisam provezao uz bokokotorski zaljev. Ali biti će prilika.
Dolazim u Budvu, grad je iznenađujuće živahan. Nije čudo da ga je jet set izabaro za svoju destinaciju. U marini jahte od milion eura na više. Mrak već polako pada i vrijeme je za traženje prenoćišta. Sjedam u kafić sa wireless-om, na Iphonu tražim hostel u blizini , nalazim ga, ubacujem adresu u GPS a on mi govori da je hostel 50m od mjesta gdje sjedim. Što ti je tehnologija. Dolazim do hostela ali je pun, pa me upućuju na motel 3 km, od grada i ako odmah krenem, na glavnoj cesti pričekati će me Nikola. Najčudnije od svega je bila cijena od 5 Eura za noć i to usred sezone. Nikola me čeka na prastarom biciklu i maše da ga pratim. Vozim iza njega kojih dvadeset minuta kroz neko selo i razmišljam idem li ja tamo darovati bubreg. Sve je to dio avanture. Motel je vlasništvo nekog Irca, a Nikolas je Rumunj. Staro seosko imanje svojih roditelja u Rumunjskoj Nikolas je proglasio eko imanjem, i kao takvog ga prezentirao ga na internetu. Postoji organizacija gdje se vlasnici imanja širom svijeta mijenjaju za imanja i uloge na par mjeseci. I tako Nikola umjesto da hrani svinje i krave, čime se inače bavi sada vodi brigu o motelu na moru. Pametan dečko, za dva mjeseca naučio je tako dobro jezik da smo se razumjeli bez poteškoća. Čujem se preko facebooka sa Nikolom i on je sada na istu foru, vjerovali ili ne na Havajima. Slijedeći dan ustajem rano, ostavljam Nikoli 20 Eura na stolu za pivu koju smo pili do kasno u noć. Krećem u smjeru Podgorice. Zašto tamo? Pa, zato što tamo nikad nisam bio. Penjem se prekrasnom cestom prema Cetinju. U daljini vidim sv: Stefan, za koji mi je rečeno da je kompletan predan Arapima, pa je ulazak zabranjen. Uz put vidim putokaz, Nacionalni park Lovćen, Njegošev mauzolej. Stojim na križanju, pokušavam se sjetiti Petar Petrović Njegoš, vladika !?, Gorski vijenac i tu završava moje znanje. U tim trenutcima krivo mi je što se nisam bolje pripremio za putovanje, tko zna pokraj kakvih sve ljepota prolazim a da ni ne znam. Ulazim u nacionalni park i vozim se dugo, na vrhu planine vidim mauzolej ali nikako da stignem do njega. Na vrhu tunel i stepenice do mauzoleja. A gore pogled koji oduzima dah. Od čuvara dobivam predavanje o Njegošu, pa evo jedne njegove općepoznate; u dobru je lako dobar biti, a na muci se poznaju junaci!
Spuštam se u Cetinje, sjedam u neku lokalnu birtiju a ono desetak lokalnih pijanaca me u čudu gleda. Očekujem pitanje tipa, što ima novo u Zagrebu i sl. Misli su mi još gore u planinama a cijeli jedan svemir sam daleko od tipova iz lokalnih birtija koji raspravljaju o teškim sudbinama i lošim vladama.
Ceste u Albaniji su u izgradnji. Izmjenjuju se asfalt i makadam i tako svakih par kilometara. Nakon pola sata sve je bijelo, motor, ja, kuće oko ceste, automobili pa čak i krave uz cestu od prašine koja se diže. Ulazak u Tiranu pravo je iznenađenje. Prepuna je hala, kamioni tutnje a registracije na automobilima talijanske. Kao da sam u Italiji u zone industriale.
Drač je veliki i moderan grad, zgrade su tik do mora i velika je gužva. Nastavljam dalje uz obalu po lokalnim cestama i nakon par sati vožnje otkrivam beskrajnu pješčanu plažu. Tu sam naučio lekciju da se s motorom ne može samo tako voziti po pijesku. Mokar od znoja, sretan što je motor na asfaltu, bacam se prvo u more a onda u beach bar na mrzlu pivu. Tu sjedi Mustafa koji odmah u meni prepoznaje lošeg muslimana. Drži mi predavanje da je Ramazan, mjesec posta a ja usred bijelog dana udri po pivi. Ležim na vrućem pijesku, ispred mene karta i gledam kuda dalje. Cesta uz obalu prema Grčkoj čini se jako privlačna, ipak odlučujem se za Makedoniju, za Ohrid.
