PUTEVIMA WEHRMACHTA II - POČIVAJTE U MIRU ZABORAVLJENI HEROJI
- Thread starter deantoto
- Start date
deantoto
Member
Bitka za Cassino bila je najbrutalnija i najkrvavija bitka u WWII, uspoređujući njezinu brutalnost sa Staljingradom. 250 000 ljudi bilo je ubijeno,ranjeno ili nestalo.
Gradić Casino i njegova okolica je mjesto gdje je tisuće ljudi umrlo ostavljajući svoja tijela i krv na talijanskom tlu i stijenama. Saveznici napreduju a Nijemci ih odbijaju i odbijaju. Tijela leže,ranjeni vape za pomoć. Medicinari polete tek tu i tamo kad pucnjava prestane.
Teško je shvatiti strahote rata kad sja sunce u 21 stoljeću u Italiji. Teško je povezati s onim što se dogodilo i zašto, uz svakodnevno konzumiranje tjestenine,vrhunskoga vina ili vruće pizze ili piva.
Gradić Casino i njegova okolica je mjesto gdje je tisuće ljudi umrlo ostavljajući svoja tijela i krv na talijanskom tlu i stijenama. Saveznici napreduju a Nijemci ih odbijaju i odbijaju. Tijela leže,ranjeni vape za pomoć. Medicinari polete tek tu i tamo kad pucnjava prestane.
Teško je shvatiti strahote rata kad sja sunce u 21 stoljeću u Italiji. Teško je povezati s onim što se dogodilo i zašto, uz svakodnevno konzumiranje tjestenine,vrhunskoga vina ili vruće pizze ili piva.
deantoto
Member
Dakle puno ljudi me pozna več po tematskim putovanjima i užitku vožnje motora, pa evo tako i ove godine odlučio sam se posjetiti jedno od najkrvavijih bojišta u Evropi u Drugom svjetskom ratu. Tema ovog mog istraživanja bila je bitka na Gustafovoj liniji, odnosno Bitka za Italiju. Mnogima ću biti dosadan sa povijesnim činjenicama, ali ima i nekolicina ljudi koje ovo sve skupa zanima pa evo i moje viđenje i dojam o posječenim mjestima. Potruditi ću se da vam i približim podateke o vožnji i razlozima zašto je sve to tako,toliko kilometara u jednom danu,obilaženje tako puno mjesta i mislima koje su me prožimale putem.
Par riječi o meni. Obiteljski čovjek 34 godine,kčerkica 4i pol i žena 30 god.Zaposlen sam kao konobar u ribljem restoranu u Velikoj Gorici, i u vrijeme putovanja koristim godišnji odmor. Trenutno pišem putopis sa mjesta Povljana na otoku Pagu gdje provodim ljetovanje sa mojom obitelji. Odavno zaljubljenik u motore, iako sam bio vlasnik velikog motocikla vratio sam se na skutere. Oduvijek mi je sve na temu Wehrmacht bilo jako zanimljivo i bio sam fasciniran njemačkom disciplinom i redom, te sam obožavao njihove uniforme i držanje. Nemojte me krivo shvatiti, nisam nikakav Naci, prezirem holokaust, Hitleru se ne divim, niti ga nikako ne podržavam, ali kakvu je vojsku i generale imao ( opet pod generale mislim neke,ne sve ) to se nikada više neće ponoviti. Početak svega bio je posjet logoru Aušvic prije 4 godine, pa onda preko svih muzeja WWII u Njemačkoj, pa onda Orlovo gnijezdo i Berchtesgaden, da bi prošle godine obišao Normandiju te mjesta Ardenske bitke. I naravno ima toga još puno za vidjeti, več sad mi je u mislima Rusija, al za to treba jako velike pripreme i proračun i slobodnog vremena.
Par riječi o meni. Obiteljski čovjek 34 godine,kčerkica 4i pol i žena 30 god.Zaposlen sam kao konobar u ribljem restoranu u Velikoj Gorici, i u vrijeme putovanja koristim godišnji odmor. Trenutno pišem putopis sa mjesta Povljana na otoku Pagu gdje provodim ljetovanje sa mojom obitelji. Odavno zaljubljenik u motore, iako sam bio vlasnik velikog motocikla vratio sam se na skutere. Oduvijek mi je sve na temu Wehrmacht bilo jako zanimljivo i bio sam fasciniran njemačkom disciplinom i redom, te sam obožavao njihove uniforme i držanje. Nemojte me krivo shvatiti, nisam nikakav Naci, prezirem holokaust, Hitleru se ne divim, niti ga nikako ne podržavam, ali kakvu je vojsku i generale imao ( opet pod generale mislim neke,ne sve ) to se nikada više neće ponoviti. Početak svega bio je posjet logoru Aušvic prije 4 godine, pa onda preko svih muzeja WWII u Njemačkoj, pa onda Orlovo gnijezdo i Berchtesgaden, da bi prošle godine obišao Normandiju te mjesta Ardenske bitke. I naravno ima toga još puno za vidjeti, več sad mi je u mislima Rusija, al za to treba jako velike pripreme i proračun i slobodnog vremena.
deantoto
Member
Ove godine odabrao sam posjet Italiji, a destinacija mi je bila Cassino. Tu se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka, a njezina brutalnost izjednačuje se sa staljingradskom, jednio u krugu šire populacije nije tako poznata. I malo po malo dok su trajali zimski dani odlučio sam se upoznati i istražiti povijesne podatke i činjenice, te shvatiti Bitku za Italiju.
Započeti ću sa dojmovima o vožnji te podacima sa puta, a poslije slijedi malo edukacije koga zanima, a koga ne može uživati u meni prekrasnim fotografijama.
Bitka za Italiju započela je od iskrcavanja na Siciliji, ali obzirom na to da na raspolaganju sam imao dva do tri dana odabrao sam posjet Cassinu,gradu koji se nalazi na Gustafovoj liniji. Nedostatak vremena bio mi je uzrokovan količninom godišnjeg odmora, jer sam morao ići na more sa obitelji, a za kolovoz sam rezervirao sa prijateljima put na Tajland gdje bi iznajmili motore i malo putovali tom egzotičnom zemljom. Otkrio sam da je mjesto moje posjete i najbogatije popračeno ratnom ostavštinom, te sam uvidio kako u krugu od 50 kilometara su sve najvažnije stvari koje bi me mogle zanimati. I pogledam na karti i vidim da od Velike Gorice do grada Cassina ima 1008 km. E,sad,nije malo,ali,uvijek taj ali.
Započeti ću sa dojmovima o vožnji te podacima sa puta, a poslije slijedi malo edukacije koga zanima, a koga ne može uživati u meni prekrasnim fotografijama.
Bitka za Italiju započela je od iskrcavanja na Siciliji, ali obzirom na to da na raspolaganju sam imao dva do tri dana odabrao sam posjet Cassinu,gradu koji se nalazi na Gustafovoj liniji. Nedostatak vremena bio mi je uzrokovan količninom godišnjeg odmora, jer sam morao ići na more sa obitelji, a za kolovoz sam rezervirao sa prijateljima put na Tajland gdje bi iznajmili motore i malo putovali tom egzotičnom zemljom. Otkrio sam da je mjesto moje posjete i najbogatije popračeno ratnom ostavštinom, te sam uvidio kako u krugu od 50 kilometara su sve najvažnije stvari koje bi me mogle zanimati. I pogledam na karti i vidim da od Velike Gorice do grada Cassina ima 1008 km. E,sad,nije malo,ali,uvijek taj ali.
deantoto
Member
Otkriti ću vam još nešto. 17.06.2011 postao sam ponosni vlasnik certifikata Iron Butt. Iron Butt u prijevodu bilo bi čelična rit, odnosno to je jedna američka asocijacija koja okuplja najizdržljivije bajkere. Imao sam čast sudjelovati i u povijesnoj vožnji, a povijesna je bila zato što je to bila prva, Iron Butt vožnja u Hrvata, točnije uz mene još je sudjelovalo 7 prekrasnih ljudi,iako zvuči nevjerovatno među nama bila je i jedna dama. Mi smo vozili najnižu stepenicu te asocijacije, odnosno morali smo preči 1600 km u 24 sata. I naravno da smo svi uspjeli,jer smo to silno željeli, odnosno napravili smo 1600 km u 21 sat, bez ikakve nezgode Bogu hvala. Nakon te vožnje moj se pogled na vožnju motorom promjenio ,da citiram kolegicu koja je vozila sa nama i da se naravno složim sa njom „ posljedica Iron Butta - nikakva kraća vožnja me ne oduševljava“. Od prije još dok sam bio vlasnik Beverlya 250 znao sam raditi i po 1000 km u jednom danu. Sada vozim Beverly 500 sa kojim sam osvojio certifikat. I mislim si ovako : Ak sam odvozio 1600 ( nemogu reči bez umora jer sam imao par kriza spavanja ), kaj je onda 1000,pa to sam već i odvozil i znam da mogu. Samnom je trebao iči i moj kompa koji je također vozio Iron Butt, gospodin Vlado, koji je zajedno samnom protutnjio Normandijom, no zbog velikih poslova koje je dobio nije si mogao priuštiti 2 slobodna dana. I u prvi mah bio sam žalostan, ali poslije mi je čak i bilo ok, jer kad je čovjek sam svakakve mu misli prolaze glavom, i to je poseban osjećaj, ja, motor, priroda, cesta, uh, sav se naježim kad ovo pišem. Plan mi je bio polazak ujutro između 4 i 5 sati, te dolazak tamo u popodnevnim satima. Što se tiče smještaja nisam previše gizdav i glupo mi je bacati 60-70 eura za nočenje, stoga sam si ponio mali šatorčić, te na internetu pronašao kamp. Mislim si ako dođem do 3 sata u kamp, smjestim se i sat vremena odmorim, od 16-22 sata ostaje mi dosta vremena za razgledavanje i posjet fortifikacijama koje su razbacane 30 km uokolo. Drugi dan do popodne planirao sam završiti posjete i lagano krenuti doma. Mislim si voziti ću dok ću moči, a kad nebudem mogao više,jednostavno na odmaralištu uz benzinsku legnem na klupu i odspavam koji sat,dva ili tri i lagano krenem dalje. Jedva sam čekao polazak.
deantoto
Member
Polazak je bio planiran za prvi dan moga godišnjeg odmora 13.07.2011. Dan prije toga radio sam u restoranu popodnevnu smjenu, i nisam se pretjerano naradio i stigao kući u 23.30h. Motor je bio natovaren i spreman već i dan ranije, samo je ujutro trebalo spakirati hranu i krenuti. I legnem ja tako u ponoć, i onak nervozan ko i uvijek prije takvog nekog putovanja, gledam u plafon i svakih petnaest minuta gledam na mobitel kolko je sati. I minuta za minutom, vidim ja nema tu kruha, pol dva i ustanak, mislim si tak mi je svejedno jel gledal još vuru,dve ili tri u plafon. I spakiral si bažul šalatu, ribice s povrčem,mesne nareske,tablu špeka i kilu crnog kruha, napravil si litru cedevite, i litru obične vode i ukucal koordinate i krenul.
deantoto
Member
Vrijeme idealno, možda malo prevruče, 36 stupnjeva, al sve je bolje od kiše i zime. Kad sam krenul tolko me prala sreča i adrenalin da sam u nekim trenucima mislil da me bu šlagiralo. Žena mi je posudila Iphone4, na kojega sam nakrkal pregršt gigabajta mjuze, bilo je tu svega, i rocka i metala i narodnjaka i svih čuda, jer put je dalek a ja sam sam. Nisam odma htel paliti muziku nek sam do prvog stajanja koje je bilo u Sloveniji vozil bez muzike, i razmišljal si o bojištu na koje idem posjetiti i o dragim ljudima koji me doma čekaju da dojdem živ i u komadu.
Domet mog tanka je negde između 230 i 260 kilometara, ali nikad se nezna, i uvijek kad se upali ona rezerva ja mislim i bojim se ko da bum stal i tražim benzinsku. Moram priznati da je bilo i po 40 km dionica autoceste da nema benzinske. I onda sam odlučil ovak, vozim 160km i onda počinjem tražiti do 200 km najbližu benzinsku, i nisam pogrešil. Na kraju prosjek stajanja mi je bil svakih cca 175km.
Domet mog tanka je negde između 230 i 260 kilometara, ali nikad se nezna, i uvijek kad se upali ona rezerva ja mislim i bojim se ko da bum stal i tražim benzinsku. Moram priznati da je bilo i po 40 km dionica autoceste da nema benzinske. I onda sam odlučil ovak, vozim 160km i onda počinjem tražiti do 200 km najbližu benzinsku, i nisam pogrešil. Na kraju prosjek stajanja mi je bil svakih cca 175km.
deantoto
Member
Naravno napustil Lijepu Našu bez problema,stal kod Janeza kupil vinjetu, i gas. Prvi put sam stal nakon 174km, i to sam bil več kod skoro Postojne u 4:56h. Moram priznati da sam bil zadovoljan sa odvoženim, i vremenom dolaska,obzirom na vrijeme koje sam gubil na kupnju vinjete i prolazak granice. U Sloveniji ni grama prek 130 a negde ni prek 100, poštivam strogo ograničenja. Kad sam krenul uključil sam Iphone, a ono kad su zasvirale neke meni jako drage stvari koje mi bude sječanja i uspomene ko da sam uključil turbinu, uh kak je bilo lepo uz muziku.
deantoto
Member
Drugo stajanje je bilo nakon 163km u Italiji. Nikako ne ljubim ni Italiju ni Talijane,oduvijek. I čim sam ušel u njihovu zemlju nekak mi ni bilo po praf. Posle sam skužil da je to bilo malo od predrasuda, ali i od loše autoceste. Vozil sam dosta sporo zbog radova, ali nema to veze, nego autoceste su im jako klaustrofobične, uske, zavojite. Tek nakon 300km talijanske autoceste,kaj sam bil sve bliže Rimu, cesta je bila sve bolja i brža.
deantoto
Member
I krenem dalje i 150 kilometara vozim bez problema, a ono opet neka mala krizica. Nije to nikaj neizdržljivo, samo koncentracija nije na nivou kakav bi htel. I nekak mi se činilo da imam dosta goriva, pa bum još malo zmazal i tak projdem 208km. E tu pada i prvi gablec. Jedne ribice s povrčem su platile životom, pa za osvježenje cedevita, i normalno još jedna kavica. Moram vam reči svima koji planirate duže rute na motoru u komadu ovak, da jesti trebate, al ne previše, tek tolko da baš ne umirete od gladi, i onda vam se ne spava po putu. Kavica je poželjna bar tri puta dnevno, a red bull po potrebi, meni ga nije trebalo kad sam išel tam,al zato sam maznul jednoga kad sam se vračal.
deantoto
Member
Nakon toga vozil sam bez ikakvog problema. Nema više kriza i osječam ko da bi mogel voziti do besvjesti. Dosta sam čul priča o talijanskim vozačima, a sad evo informacija iz prve ruke. Autoceste imaju dvije ili tri kolničke trake. Krajnom lijevom se gotovo i ne vozi ( dobro osim sjevernije ili zbog velike gužve) nego se samo prestiže. I to ovak, ja vozim oko 140km/h u srednjoj od 3 kolničke trake i dolazi lik iza mene sa X6 Bmwom i prestigne me i vrati se u srednju traku ispred mene,i dalje nastavi juriti 180-200 km/h, bez obzira na to kaj je krajna lijeva traka fraj ne vozi se po njoj. I po gradu moram pohvaliti vozače. Kolničke trake su im puno širje nego naše, i često se događa da auto prestiže auto unutar iste kolničke trake – sporiji mu se pošteno makne, a motorima se miču svi, bez obzira kaj ljudi govore uvjeril sam se u suprotno. Ne kužim njihova ograničenja, u gradu 50 do 70 negi između mjesta, neki strgogo poštivaju, dok neki jure ko ludi. Autocestom gotovo svagdje ograničenje 110, ali malo ko da se toga drži, svi jure i znatno brže od dozvoljenog, tak da sam i ja vozil između 130 i 140km/h. Moram priznati da sam ostal malo šokiran cijenom autocesta u Italiji. Znam da je i kod nas skupo, ali mi ipak imamo A1 kategoriju za motocikle, dok kod njih smo izjednačeni sa automobilima. Na prvom plačanju autoceste račun mi je iznosio 8,2 eura, i to mi se činilo dosta, ali kad sam došel na odredište moral sam platiti još 42 eura. Hm, 50 eura u jednom smjeru, znam da je to EU, ali ipak mi se činilo dosta. U 12:34h stajem posljednji put prije cilja, malo odmorim i idemo do kraja.
deantoto
Member
Prije nego kaj krenem dalje evo kratki osvrt na troškove koji su mi trebali za preči ovu kilometražu i život u 2 dana, točnije u 49 sati.
Po ovoj tablici možete vidjeti točna vremena i stajanja putem do odredišta, sve sam uredno zapisivao i pratio. Htio sam vidjeti koliko će mi trebati u jednom smjeru, pa mislim si putem doma neću voditi evidenciju zato što mi se baš i neda, a morala bi biti slična ovoj.
Teren je na nekim mjestima malo brdoviti ali sve južnije cesta postaje bolja i ravnija. Moram priznati da me je iznenadila prosječna potrošnja obzirom da je motor radio na malo preko 6000 okretaja, a iznosila je kao što vidite i ispod 4,7 litara. Očekivao sam da će biti između 5,5 i 6 litara, jer sam držao gas na 130-135km/h po gpsu, što je mjerodavno, jer kazaljka na motoru znala je pokazati i preko 160 km/h što nije nikako točna brzina. Bio bih zadovoljan da na odredište stignem do 15:00h, ali ko pravi Iron Buttovac, kak nas je učil Tonči, uvijek moramo doći i malo ranije, tak da sam več u 14:00h bil na odredištu.
Zbog dosta potrošačkog godišnjeg odmora, i svih mjesta kojim idem narednih mjesec dana moral sam voditi brigu o proračunu, tak da nisam stiskal riticu, nego jednostavno nisam se razbacival i trošil na gluposti. Od doma sam si ponjel sve kaj sam mogel jer nisam ni znal kupovati po dučanima, a i nisam htel si tratiti dragocjeno vrijeme, a nisam neki izbirljiv, a celi život delam s klopom i jedem u restoranu, tak da mi nebu opala kruna s glave ak bum jel sendvče ili Gavrilovič mesni narezak. No evo i rezime kolko sam eurića potrošil putem :
- 1 euro – cestarina Hrvatska
- 7,5 eura - vinjeta Slovenija
- 100 eura – cestarina Italija
- 165 eura – gorivo
- 10 eura – nočenje u kampu
- 17 eura - ulaznice za 2 muzeja
- 15 eura – 5 kava sa mlijekom, 3 coca cola (0,5l), 1 red bull, 1 sladoled u kornetu
- 15 eura – 4 ribice s povrčem, 2 mesna doručka, 1 tablica špeka(300 grama), 1bažul šalata(800 grama), kupljeno u Hrvatskoj
Ukupno : 330,50 eurića
Neču ovdje pisati dodatnih skoro 200 eura koje sam potrošil pri povratku u H&M-u na Hello kitty bedastoće za moje cure domeka ( a kaj možeš, bez mita i korupcije nemreš nikam pobeć)
Po ovoj tablici možete vidjeti točna vremena i stajanja putem do odredišta, sve sam uredno zapisivao i pratio. Htio sam vidjeti koliko će mi trebati u jednom smjeru, pa mislim si putem doma neću voditi evidenciju zato što mi se baš i neda, a morala bi biti slična ovoj.
Teren je na nekim mjestima malo brdoviti ali sve južnije cesta postaje bolja i ravnija. Moram priznati da me je iznenadila prosječna potrošnja obzirom da je motor radio na malo preko 6000 okretaja, a iznosila je kao što vidite i ispod 4,7 litara. Očekivao sam da će biti između 5,5 i 6 litara, jer sam držao gas na 130-135km/h po gpsu, što je mjerodavno, jer kazaljka na motoru znala je pokazati i preko 160 km/h što nije nikako točna brzina. Bio bih zadovoljan da na odredište stignem do 15:00h, ali ko pravi Iron Buttovac, kak nas je učil Tonči, uvijek moramo doći i malo ranije, tak da sam več u 14:00h bil na odredištu.
Zbog dosta potrošačkog godišnjeg odmora, i svih mjesta kojim idem narednih mjesec dana moral sam voditi brigu o proračunu, tak da nisam stiskal riticu, nego jednostavno nisam se razbacival i trošil na gluposti. Od doma sam si ponjel sve kaj sam mogel jer nisam ni znal kupovati po dučanima, a i nisam htel si tratiti dragocjeno vrijeme, a nisam neki izbirljiv, a celi život delam s klopom i jedem u restoranu, tak da mi nebu opala kruna s glave ak bum jel sendvče ili Gavrilovič mesni narezak. No evo i rezime kolko sam eurića potrošil putem :
- 1 euro – cestarina Hrvatska
- 7,5 eura - vinjeta Slovenija
- 100 eura – cestarina Italija
- 165 eura – gorivo
- 10 eura – nočenje u kampu
- 17 eura - ulaznice za 2 muzeja
- 15 eura – 5 kava sa mlijekom, 3 coca cola (0,5l), 1 red bull, 1 sladoled u kornetu
- 15 eura – 4 ribice s povrčem, 2 mesna doručka, 1 tablica špeka(300 grama), 1bažul šalata(800 grama), kupljeno u Hrvatskoj
Ukupno : 330,50 eurića
Neču ovdje pisati dodatnih skoro 200 eura koje sam potrošil pri povratku u H&M-u na Hello kitty bedastoće za moje cure domeka ( a kaj možeš, bez mita i korupcije nemreš nikam pobeć)
deantoto
Member
Evo i mog smještaja. Nemreš verovat kamp u skoro samom centru grada. I dojdem pred vrata kampa i na vratima veliki lokot. Hebate, kaj sad ? Srečom imal sam broj kampa i nazovem i dolazi neka baka i otvara mi vrata. A ono čoveče đungla. I pitam jel kamp dela, ona veli da, doduše na talijanskom a ja neznam beknuti. I prvi dojam katastrofa, pa ja sam u ogromnom kampu. Sigurno bu me došel neko opljačkati,krava te ubola. Al kad sam si našel plac, a nije bilo lako jer mjesta je bilo ko u priči, okrenem se oko sebe, i pogledam da sam u raju na zemlji. Odnosno kamp su nekakve terme i kroz kamp teče izvor, odnosno rječica,i stara baka mi pokazuje kako pije vodu. Još od djetinjstva se nisam napil tak fine izvorske vode, a ono vani 36 stupnjeva, a temperatura vode jedva da je u plusu. Čoveče koje osvježenje, kad sam onak znojan sišel z motora,imal sam, ha, skoro pa zimski komplet, za nedaj Bog da se rastepem. I okrenem se malo i vidim tuševi i Wcji, i ni pet ni šest, skočim pod tuš i sporiktam se, oblečem se lagano i pada konkretan gablec. Možete si i misliti, Gavrilovičev mesni platil je životom, a ni bažul šalata sa bučinim uljem ni bolje prešla. Javil sam se telefonski doma svojima najmilijima čim sam stigel, i onak, sa ogromnom dozom Iron Butt ponosa vuru vremena prije nego sam planiral. U 16:00h bil sam spreman za početak moje ekspedicije.
