PUTEVIMA WEHRMACHTA II - POČIVAJTE U MIRU ZABORAVLJENI HEROJI

[deantoto]

Seljaci gore nisu imali vodu, nek je izvor bil dole. I ona i ja smo seli na motor i spustili se oko 800 metara dole na izvor. Mnogo seljaka je poginulo od američke vatre jer su mislili da su seljaci Nijemci, iz dalekoga se slabo razaznaje, a ovi siromaki gore nisu imali drugog izbora. Izvor je još i dan danas, a voda je prekrasna, a normalna stvar da sam se i sa ove fontanice napil ledene vodice, jooooj kak je bila fina, dobro ni baš ko gemišt od Kosa, al nema veze.

 

[deantoto]

Nisam imal baš puno vremena jer sam se zadržal duže od planiranog, ali do nekih 20:00h stigel sam na mjesto udaljeno oko 15 km od moje prošle fortifikacije.
KOTA 575
Selo se zove San Angelo In Theodice. Tam se nalazi most koji nije jako širok, ali pod njim ekstremno brzo teče rijeka Gari ( poznata još pod Rapido ), te od strane Amerikanaca znana kao Krvava Rapido rijeka. Danas kad posjetite most izgleda tako bezazleno, široko prostrana dolina, zeleni krjolik sa malim talijanskim gradićem okružen strmim planinama, ali u stvari to je grob za sve ljude čija tijela su rastrgana u strašnoj bitki.
17.1.1944 Britanci prvi napadaju liniju preko rijeke Garigliano
20.1.1944 počinje drug napad Amerikanaca kroz rapido rijeku
21.1.1944 južna grupa obnovila je napad kroz rijeku.
36 američka divizija dobiva zadatak probijanja Gustafove linije da odvuče njemačke rezerve daleko od invazije koja se čekala u Anziu, i otvore đep u liniji kako bi prva oklopna jedinica mogla se kretati kroz liri dolinu. Njemačka linija bila je strašno jaka i lako ju održavaju. Iz dnevnika zapovjednika Amerikanaca 22.1. napisano je da su dva regimenta ove divizije razbita na desnoj obali Rapido rijeke. 141 i 143 taj dan su pretrpjele 1681 žrtvu. U proteklih 48 sati od 2100 ljudi ukupno od strane saveznika vratilo se samo 40.

 

[deantoto]

I kad sam došel pred most, osjećal sam jezu. Fakat tak mali i uski mostić. Al onak nekak kompaktan. A riječica ispod smiješna na prvi pogled. Al malo me zaintrigiral zvuk njezin. Isuse, kad sam se približil bez obzira kaj sam bili solo zanjemil sam. Nemrem vjerovati koju snagu ima ta riječica. Tutnji ko vodopad da je nakon 10 metara. I onak sam se ukipel. Gledam rijeku, i razmišljam o borbi, čoveče. Osječam tugu. Žal mi je bilo i jednih i drugih. I gledam ja Rapido rijeku i mislim si kolko bi mi love trebal neko ponuditi da ju prejdem sad po ljetu kad je vani 36 stupnjeva, hm, malo me prpa, nije zbog dubine, jer je duboka svega možda metar, ali kak teče, buraz, prestrašno. I setim se 20.1.1944, odnosno 20.siječanj 1944, e to je bolje, jer bute imali bolji osječaj hladnoče, a kad su prelazili bilo je hebeno hladno, jer su i sve ratne zime od1939-1945 bile prokleto hladne, mislim si idu oni prek, 40 kila opreme na njima, a sam pad u rijeku znači smrt. Pročital sam negde podatak da je rijeka bila jedan cijeli dan crvene boje kolko je krvi bilo u njoj. Ameri idu, a neznaju da idu na nož elitnim padobrancima, čoveče, 98% ih se ni vratilo.

 

[deantoto]

Znam da kamera nemre tak dobro dočarati, al ipak budete malo osjetili snagu te rijeke.

http://www.youtube.com/watch?v=W5yfiLq7-H4

 

[deantoto]

I dođem do zvonika i pročitam tekst kaj piše, i drago mi je kaj je to mjesto obilježeno, za te sve duše kaj su to ostale. Neznam točno datum, al mislim da na dan pobjede negde u petom mjesecu ili možda negde u šestom, nisam siguran, al znam da dolaze na to mjesto američki veterani, nekolicina njih koji su još danas živi, i djeca ili unuci poginulih, i sa mosta u znak sječanja bacaju tisuče cvjetova u rijeku. I idem pozvoniti, i pozvonim da zvonjava zvona dopre do njihovih duša na nebu.
Ah, ta krvava Rapido rijeka.

 

[deantoto]

http://www.youtube.com/watch?v=d3_w5YffSU0

Počivali u miru, RIP !

 

[deantoto]

Več je bilo skoro 22.30h i nakon kaj sam nekaj hitl v kljun išel sam na počinak. Joj kak je bilo lepo spati. Poslije još jednog tuširanja legel se na vreču za spavanje i spal negde do 3:00 kad mi je postalo malo zima, hitil na sebe jaknu i  nastavil do 6:00h.

 

[deantoto]

Nema zafrkancije, idemo ustanak i dalje u akciju. Odma sam si raspakiral šator i del sve stvati na motor jer sam planiral taj dan sve obaviti, kaj se i pokazalo točnim, i več u 6:30h ja krečem u ekspediciju.

 

[deantoto]

Dosta sam razmišljal o ratu u Italiji koji se baš danas nemre osjetiti ( fala Dragom Bogu ). Priroda me stvarno oduševila, valjda zato kaj je i vreme bilo idealno. Za danas stvari koje sam planiral posjetiti bile su Njemačko groblje, samostan Monte Cassino, Poljsko groblje, Albaneta farma i okolica gde su se vodile borbe do zadnjeg trena, te muzej Pianna Delle Orme, koji mi se nalazil malo dalje uz rutu pri povratku doma, a čul sam da je famozan.

 

[deantoto]

Več prije osam sati stigel sam na njemačko groblje u seoce Ciara. Kaj da vam velim. To mjesto je ostavilo najveći dojam na mene u cijelom putu. Došel sam tam prije osam sati, a na vartima piše da se groblje otvara u devet, al je bil tam  gospodin koji radi, a mislim da i živi u memorijalnom centru preko puta. Tu leži sahranjeno 20 057 duša, što znanih, što neznanih poginulih u akciji u većem djelu Italije. Groblje je 1960. godine uz dogovor sa Italijom obnovljeno od strane Njemačke.

Ljudi moji, kad sam se penjal stepenicama hvatala me jeza i uzbuđenje, ko da sam imal tam nekoga svoga sahranjenog. U biti i imal sam. U trenutku kad sam odlučil još prije godinu dana da bum posjetil bojište u Italiji imal sam veliku želju zapaliti sviječu njemačkom vojniku, ne nekom koga znam, nego nekom neznanom vojniku. I nije on neznani, on je dobro znan, samo njegovi majka i otac, ili brača i sestre, ili njegova djeca, obitelj i prijatelji, nisu nikad mogli zapaliti mu sviječu, jer nisu znali gdje je njegov grob, pa evo nakon 67 godina sudbina je bila da mu zasije jedna hrvatska trobojnica.

 

[deantoto]

Još me dirnula na ulazu u muzej jedna skulptura. Na prvi pogled onak normalno, al onda kad shvatiš gde u biti jesi i da ti ljudi predstavlaju roditelji koji su izgubili sina, uf, teško, tak me zaintigrirala da sam ju išel tražiti po netu i našel sam par citata na tu temu koji govore sami za sebe:

Djeca ne bi trebala umrijeti ... Roditelji očekuju vidjeti svoju djecu kako rastu i sazrijevaju. Konačno, roditelji očekuju da će umrijeti i ostaviti djecu iza sebe ... To je prirodni tijek života događaja, životni ciklus ide dalje kao što bi trebao. Gubitak djeteta je gubitak nevinosti, smrt najranjivijeg i ovisnog. Smrt djeteta znači gubitak budućnosti, nada i snova, novih snaga, i savršenstva.
 
Žena koja izgubi muža naziva se udovica. Muž koji izgubi ženu zove udovac. Dijete koje izgubi roditelja se zove siroče. Ali ... nema riječi za roditelja koji izgubi dijete, to je tako grozan gubitak!

 

[deantoto]

Da se vratim na temu i ponovim :
U trenutku kad sam odlučil još prije godinu dana da bum posjetil bojište u Italiji imal sam veliku želju zapaliti sviječu njemačkom vojniku, ne nekom koga znam, nego nekom neznanom vojniku. I nije on neznani, on je dobro znan, samo njegovi majka i otac, ili brača i sestre, ili njegova djeca, obitelj i prijatelji, nisu nikad mogli zapaliti mu sviječu, jer nisu znali gdje je njegov grob, pa evo nakon 67 godina sudbina je bila da mu zasije jedna hrvatska trobojnica.

I tak hodam po groblju i u tišini prolaze me trnci i nekak ko da tražim nekoga, i vidim dosta natpisa sa imenima, pa neki bez imena, pa neki po tri u jednoj grobnici bez imena, ali onda odjednom ko da me nekaj preseklo i stanem u desetom redu, grob broj 178 – Ein Deutscher Soldat.

 

[deantoto]

EVO MOJEG ZABORAVLJENOG HEROJA. Uh, Bog mu daj duši lako, bil sam siguran da me gledal s onoga svijeta, i prije puta razmišljal sam si kaj bi mu mogel pokloniti. Uz jedan lampuš koji je do njega došel nakon 1100 pređenih kilometara iz Velike Gorice, kupljen u cvječarni preko puta groblja u kojem je sahranjen i moj otac, za njega sam odlučil nekaj odsvirati.

 

[deantoto]

Izvadil sam mobitel i pustil najglasnije jednu pjesmu za njega :
ICH HATT' EINEN KAMARADEN ( imao sam prijatelja – prevedeno )
http://www.youtube.com/watch?v=IVpM8OPixds

Ajoj, koja doza ponosa. Prethodno sam si i napisal tekst pa sam mu i zapjeval. Nemrem vam opisati osječaj. I završi pjesma i ja opet odpočetka. I nikak se nis mogel odvojiti od groba

 

[deantoto]

Al eto krenul sam dalje do križa. I hodajuči po groblju za sve pale borce pustil sam im jednu njihovu pjesmu pod kojom su koračali, a to je najpoznatija njemačka koračnica, Erika. A kaj da vam velim, od kad sam čul tu stvar mobitel mi zvoni tom melodijom, sve dok ga bum imal.

  http://www.youtube.com/watch?v=xYzhPXiKtGY&feature=related

 

[deantoto]

I idem gore, dole, čitam sva ta imena, i gledam godine rođenja  smrti, i shavtim da su večina bili mladi dečki od 18-22 godine, Isuse Bože, strašno.

Teško je shvatiti rat. Treba cijeniti povijest. Treba razumijeti patnju.

Mislil sam si da me bu neko možda čul puštajuči tu melodiju, ali neg vrag nosi sve one kaj misle da veličam Hitlera, jednostavno se divim običnom njemačkom vojniku, koji je bil rođen u to vrijeme, a da smo mi bili na njegvom mjestu i mi bi obnašali njegovu dužnost. Teško je reči  da je groblje ljepo, al kak je napravljeno,uf. Dobro, Talijani imaju smisla za dizajn, ali ovde se prepoznala njemačka ruka. I bez obzira kaj je groblje službeno otvoreno od 9:00h, več prije 8:00h travica se zaljeva, a travica ko u Wimbledonu, i sednem si malo na klupicu i onak tiho samo šutim i gledam uljevo. I gledam i gledam, i razmišljam to je to. Znam da je mnogima ovo glupost, al ja sam se osjećal ponosno. Nakon ovog posjeta dalje mi nije bilo niš više tak važno jer sam osjećal da sam svoju misiju ispunil. Ispostavilo se bude da sam u krivu jer posjeta muzeju kod gradiča Latina je bila iznad svih očekivanja.

 

[deantoto]

Nakon njemačkog groblja dalje sam krenul do manastira. Tam ima dosta fortifikacija za obići. Posjetil sam i poljsko groblje, koje je isto lijepo uređeno, ali vidi se kaj napravi Švabo a kaj napravi Poljak.

 

[deantoto]

Ujedno groblje je sagrađeno na točki takozvanoj  HILL 593, koja je bila sekundarno brdo kod Monte Cassina, branjeno od njemačkih padobranca. Bio je meta napada Amerikanaca u prvoj fazi napada na Cassino, ai bzuspješno. Kasnije su napad preuzeli Indijci, a u veljači 1944 Britanci su pretrpjeli veliki poraz na planini. Kasnije je preuzela britanska divizija preko Snakeshead Ridgea, nasuprot Hill 593, i ostali su tamo sve dok poljske trupe nisu napredovale i u zadnjoj fazi zauzele Cassino. Spomenik se može posjetiti samo pješice. Prije manastira ima putokaz gdje se skreče za poljsko groblje. Nebi ni znal dojti do tam da nisam prije našel na internetu. Penjem se u brdo, dođem do poljskog groblje, a onda još do kraja groblja pa opet gore, gdi dođem do vrata koja su zaključana, prokletstvo, ma ja sam ih preskočil, al da su bila otključana, jest da put ni baš Bog zna kaj, došel bi z motorom i prešel kroz cele planine jel je put podnošljiv. Ovak sam oko tri sata išel cipelcugom kozjim stazama ubrdo. Na vrhu brda HILL 593 ima spomenik poljskim vojnicima. I kaj mi vrag ni dal mira i krenem do njega. I idem, i idem i idem. Najgori uspon u životu. I nemrem verovati, nikad dojti. Nisam znal kolko ima do kraja, i nije da nemam kondicije, al več pod kraj sam mislil odustati. 36 stupnjeva vani, sunce pere, ja u dugoj robi, i idem na breg  na koji Bog zna jel bi opće moj Bev speljal. Ajd nekak sam došel gore. Pogled na cijelu Liri dolinu je prekrasan. E rođo moj, onda sam ja shvatil o čem je bila riječ. Ja peške nis mogel dojti gore, a dajte onda probajte zamisliti Poljake kak jurišaju na gore ukopane Nijemce. Odozgora su ih imali ko na dlanu. Malo sam pogledal spomenik, pa malo imena na njemu i nastavil dalje. Makar ni dole ni bilo lako iti, ipak je bilo lakše nek gore.

 

[deantoto]

I tak sam došel pomalo do Albaneta farme. To je farma ispod Hill 593, u ranim fazama borbe okupirana od strane Nijemaca gdje se 19.03.1944 vodila teška bitka gdje su Novozelanđani sa tenkovima bili odbačeni u pokušaju da opkole poziciju Monte Cassina. Njemački padobranci dobro ukopani odbili su napad. Ostaci farme još su tam srušeni. Uh kak bi to trebalo malo dotjerati, možda i budu jednog dana. Nije lako bilo dojti do tam al sam došel, i sad sam sretan.

 

[deantoto]

Posle farme produžil sam još kam me putokaz vodil i došel do spomenika poljskim tenkistima. Spomenik je jedan originalni poljski Sherman, sa gusjenicama uzdignutim u zrak, i ispletenim u znak križa. Jako mi se dopla, onak originalan tenk, dorađen umjetničkim rukama. I opet na toj točki si zamislim borbu.